Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3092/13 ("Digitel Telekom" d.o.o. Gradačac)
Odluka donesena 20. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Raskid ugovora
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3092/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić, i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-3092/13, rješavajući apelaciju "Digitel Telekom" d.o.o. Gradačac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija "Digitel Telekom" d.o.o. Gradačac podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 133250 12 Rev od 16. maja 2013.
godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 Ps 00 5523 10 Pž od 15. februara 2012. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj Ps-228/04 od 17. juna 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "Digitel Telekom" d.o.o. Gradačac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Halil Mušinović, advokat iz Konjica, podnio je 12. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 133250 12 Rev od 16. maja 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 Ps 00 5523 10 Pž od 15. februara 2012. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-228/04 od 17. juna 2010. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Tuzli broj Ps-228/04 od 17. juna 2010. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta da se tuženi ,,BH Telecom" d.d. Sarajevo Direkcija Tuzla i Mjesna zajednica Dragunja, Općina Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi, ili prvotuženi i drugotužena) obavežu da mu solidarno na ime naknade štete isplate iznos od 643.107,00 KM, na ime protuvrijednosti 90% izgrađene mjesne pristupne telefonske mreže u ATC Dragunja, koju su tuženi preuzeli, a sve prema generalnom ugovoru broj 441/99 od 27. juna 1999. godine zaključenom između apelanta i drugotužene, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. oktobra 2000. godine kao dana raskida ugovora do isplate, kao i da apelantu naknade troškove parničnog postupka. Takođe je odbijen protivtužbeni zahtjev da se apelant obaveže da drugotuženoj na ime više primljenog novca isplati iznos od 53.452,60 KM, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od 1. januara 2000. godine do isplate, kao i da joj naknadi troškove postupka, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da u postupku nije bilo sporno da su apelant i tuženi 1. juna 1999. godine zaključili Protokol o međusobnim obavezama na izgradnji telefonskih kapaciteta ATC Dragunja-Opština Tuzla, kojim se apelant, kao izvođač radova, obavezao da će projektovati, nabaviti opremu, montirati i izvesti sve radove na mjesnoj TT mreži ATC Dragunja kapaciteta 440 priključaka, te položiti alkatne cijevi promjera 50 mm od magistralnog pravca Tuzla
- Srebrenik do ATC Dragunja. Istim protokolom prvotuženi se obavezao da će obezbijediti projektne zadatke, reviziju istih, kao i reviziju izrađenih projekata, imenovati nadzorne organe, izgraditi električne instalacije u objektu ATC Dragunja, obezbijediti kompletnu opremu (uključujući optički kabal), te izvesti sve ostale radove na prenosnom sistemu ATC Dragunja - nadređena centrala u Tuzli, uključiti sve pretplatnike u automatski javni saobraćaj, te drugotuženoj dati na raspolaganje eventualne rezervne brojeve. Drugotužena se obavezala da će finansirati kapacitete, koji su u obavezi izvođača radova, prema njihovom međusobnom ugovoru, riješiti imovinsko-pravne odnose i obezbijediti sve saglasnosti i potrebne dozvole. Takođe, nije bilo sporno da su apelant i drugotužena dana 27. juna1999. godine zaključili Generalni ugovor broj 441/99 o izradi mjesne automatske centrale Dragunja i dijela objekta za njen smještaj. Ovim ugovorom se apelant, kao izvođač radova, obavezao da će izraditi mjesnu telefonsku mrežu ATC Dragunja (kupiti potrebni materijal, kablove i drugu opremu, te izvesti radove), projektovati i kupiti opremu, te montirati istureni telefonski stepen tipa EVSD kao ATC Dragunja, kao i izgraditi dio objekta za smještaj centrale, iskopati, položiti i zatrpati jednu alkaten cijev promjera 50 mm na dionici magistralni put Tuzla - Srebrenik do ATC Dragunja, da će prvu fazu radova završiti u roku od pet mjeseci od uvođenja u posao pod uslovom da i druga ugovorna strana izmiri svoje obaveze, a da će druga faza izgradnje početi nakon djelimičnog prijema izgrađenih kapaciteta prije puštanja u javni telefonski saobraćaj i da će trajati naredne dvije godine. Drugotužena se ovim ugovorom obavezala da će blagovremeno i o svom trošku riještiti sve imovinsko — pravne odnose pri izgradnji predmetne telefonske centrale, obezbjediti sve saglasnosti i dozvole, izvršiti potrebna kopanja i zatrpavanja kanala za podzemni telefonski kabal od izvoda pa do priključne kutije na zgradi pretplatnika, te obezbijediti da svaki učesnik u akciji (žitelj Mjesne zajednice Dragunja), izvrši uplatu na račun apelanta za telefonski priključak (820,00 DEM, odnosno 870 DEM), zavisno od dinamike uplate. Apelant je zaključivao pojedinačne ugovore sa fizičkim licima (građanima Mjesne zajednice Dragunja) vezano za uplatu priključaka na automatsku centralu. Drugotužena je 19. oktobra 2000. godine na zboru građana Mjesne zajednice Dragunja donijela odluku o raskidu ugovora zaključenog 27. juna1999. godine, zbog nepoštivanja rokova od strane apelanta preuzetih ugovorom, te je 1. novembra 2000. godine zaključila sa ,,Promo-tel“ d.o.o. Srebrenik novi ugovor o izgradnji mjesne telefonske mreže i prostorije za smještaj automatske telefonske centrale, koja je, nakon montiranja odgovarajuće opreme od strane prvotuženog, završena i puštena u rad. Apelant je zatražio da mu tuženi solidarno na ime naknade štete zbog raskida ugovora od 27. juna 1999. godine isplati iznos od 564.160,00 KM (pogrešno je Općinski sud u izreci svoje presude naveo iznos od 643.107,00 KM), sa kamatom od 20. oktobra 2000. godine, kao dana raskida ugovora. Apelant je tražio naknadu obične štete u smislu odredbe člana 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koja predstavlja novčanu protuvrijednost 90% izgrađene mjesne pristupne telefonske mreže u ATC Dragunja, a koju štetu je pretrpio ulaganjem svog materijala i radne snage u izgradnji navedene telefonske mreže. Općinski sud je odbio njegov zahtjev temeljeći odluku na tome da apelant nije dokazao osnov i visinu štete, koju potražuje od tuženih, kao i da prvotuženi nije bilo u ugovornom odnosu sa apelantom, pa da stoga i nije pasivno legitimisan u ovoj parnici.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 Ps 005523 10 Pž od 15. februara 2012. godine žalbe apelanta i drugotužene su odbijene i prvostepena presuda je potvrđena. Odbijen je i apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.
5. Kantonalni sud je, takođe, pošao od toga da je apelant potraživao naknadu materijalne štete u visini od 564.160,00 KM, koja predstavlja novčanu protuvrijednost 90% izgrađene mjesne pristupne telefonske mreže ATC Dragunja, a koju je apelant pretpio ulaganjem svog materijala i radne snage u izgradnji telefonske mreže do raskida ugovora od 27. juna 1999. godine, odnosno do 19. oktobra 2000. godine. U obrazloženju presude je dalje navedeno da je vještak ekonomske struke u svom pisanom nalazu od 24. novembra 2009. godine utvrdio da tržišna vrijednost mjesne telefonske mreže (ugrađena oprema, materijal, radna snaga, transportni troškovi i nepredviđeni radovi) iznosi 761.989,00 KM, da je apelant izveo radove i ugradio neophodan materijal 90% tržišne vrijednosti, što iznosi 685.790,00 KM, te kada se od tog iznosa oduzme iznos od 121.630,00 KM, koliko je apelant naplatio od fizičkih lica po osnovu zaključenih ugovora za priključak na telefonsku mrežu, dobije se iznos od 564.160,00 KM, koji je apelant potraživao od tuženih.
6. Kantonalni sud je smatrao da je apelant mogao da potražuje samo onu štetu, koju je stvarno pretrpio, a koja se ogleda u vrijednosti uloženog materijala i vrijednosti utrošene radne snage u izgradnji telefonske centrale, a ne da od utvrđenog iznosa ukupne tržišne vrijednosti izgrađene telefonske centrale potražuje 90% kao štetu za uloženi materijal i radnu snagu. Po ocjeni Kantonalnog suda apelant je morao da dokaže obim i vrijednost uloženog materijala, kao i radne snage do momenta raskida ugovora tj. do 19. oktobra 2000. godine, što on putem nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, kao i ostalih dokaza, koje je izveo pred prvostepenim sudom, nije učinio. Kantonalni sud je dalje naveo da je izvršio uvid u zapisnike od 13. oktobra 2000. godine i 15. septembra 2000. godine, a iz čijih sadržaja je proizilazilo da su apelant i drugotužena zajednički formirali komisiju (13. septembra 2000. godine) sa zadatkom da ta komisija izvrši detaljan pregled svih izvedenih radova i urađenih poslova od strane apelanta, što je ova komisija i uradila i u zapisniku od 15. septembra 2000. godine taksativno navela materijal i radnu snagu, te njihovu vrijednost, nakon čega je zaključila da je apelant izvršio ukupna ulaganja materijala, zajedno sa radnom snagom, izraženo u novčanom iznosu od ukupno 89.542,40 KM. U zapisniku od 15. septembra 2000. godine je takođe konstatovano puno propusta u radu na terenu. Kantonalni sud je zaključio da je na taj način apelant pretrpio štetu u iznosu od 89.542,40 KM, a da je istovremeno ostvario prihod u iznosu od 121.630,00 KM, realizovan putem 143 zaključena pojedinačna ugovora sa fizičkim licima za priključak na telefonsku mrežu, koji iznos apelant nije osporavao. S obzirom na navedeno, ni Kantonalni sud nije utvrdio postojanje štete na strani apelanta, koju bi trebala naknaditi drugotužena. Osim toga, ukazano je da apelant nijednim izvedenim dokazom nije dokazao da je postojala obaveza prvotuženog u finansiranju predmetne telefonske centrale, te da prvotuženi nije ispunio obaveze, koje je preuzeo Protokolom od 1. juna 1999. godine nego, naprotiv, kako je utvrđeno u postupku, prvotuženi je instalirao svu potrebnu opremu i pustio u rad telefonsku centralu, a njegovom krivicom nije došlo do raskida ugovora, pa je tužbeni zahtjev u odnosu na njega neosnovan.
7. Kantonalni sud je takođe ocijenio pravilnim zaključak Općinskog suda da je neosnovan protivtužbeni zahtjev drugotužene da joj se isplati razlika iznosa pretrpljene štete apelanta i njegovog prihoda, koji je ostvario realizacijom zaključenih pojedinačnih ugovora sa fizičkim licima za priključak na telefonsku mrežu, jer su apelantu iznose plaćali pretplatnici - građani, te da je u pogledu uplata za priključke on u pravnom odnosu sa njima, a ne sa drugotuženom.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 133250 12 Rev od 16. maja 2013. godine odbijene su revizije apelanta i drugotužene izjavljene protiv Presude Kantonalnog suda broj 03 0 Ps 00 5523 10 Pž od 16. maja 2013. godine.
9. Po ocjeni Vrhovnog suda, Kantonalni sud je donio potpuno pravilnu i zakonitu odluku. U obrazloženju presude je, između ostalog istaknuto da apelant neosnovano u reviziji ukazuje da su zapisnici od 15. septembra 2000. godine i 13. oktobra 2000. godine falsifikovani, te da sud na taj način nije mogao da cijeni da bi ukupna ulaganja apelanata iznosila samo 89.542,40 KM, a ne 564.160,00 KM, koji iznos se dobije kada se od njegovog traženog iznosa od 685.790,00 KM oduzme iznos od 121.630,00 KM, koliko je naplatio od fizičkih lica po osnovu zaključenih ugovora za priključak na telefonsku mrežu. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je razlog odbijanja apelantovog tužbenog zahtjeva taj što nije mogao ostvariti naplatu iznosa ukupne tržišne vrijednosti (90%) izgrađene telefonske centrale, kao štetu za uloženi materijal i radnu snagu nego je, kako je, po ocjeni Vrhovnog suda, pravilno cijenio Kantonalni sud, on morao da dokaže obim i vrijednost uloženog materijala i radne snage do momenta raskida ugovora od 27. juna 1999. godine, tj. do 19. oktobra 2000. godine, što nije učinio.
10. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant svoje navode o povredi tog prava argumentuje tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te navodi da su osporene presude, između ostalog, zasnovane i na falsifikovanim dokazima-zapisnicima komisije za pregled izvedenih radova.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, uz pozivanje na relevantne odredbe ZOO, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman