Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2314/16 (A. O.)
Odluka donesena 20. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Pritvor
- Krivični postupak
- Apelacija preuranjena
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Lišavanje slobode
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2314/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-2314/16, rješavajući apelaciju Azre Obuće, na osnovu člana 18. stav (1), stav (3) tačka l) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Azra Obuća, protiv rješenjâ Općinskog suda u Sarajevu br. 65 0 K 576203 16 Kv od 30. maja 2016. godine i 65 0 K 576203 16 Kpp 3 od 26.
maja 2016. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Azra Obuća, protiv rješenjâ Općinskog suda u Sarajevu br. 65 0 K 576203 16 Kv od 30. maja 2016. godine i 65 0 K 576203 16 Kpp 3 od 26.
maja 2016. godine, u odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
Azra Obuća (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, trenutno u pritvoru KPZ Sarajevo, koju zastupa Emir Kapidžić advokat iz Sarajeva, podnijela je 3. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjâ Općinskog suda u Sarajevu br. 65 0 K 576203 16 Kv od 30. maja 2016. godine i 65 0 K 576203 16 Kpp 3 od 26. maja 2016. godine. Apelantica je, također, tražila od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će obustaviti izvršenje rješenja kojim joj je određen pritvor.
U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelanticina žalba podnesena protiv rješenja od 26. maja 2016. godine kojim je apelantici, kao osumnjičenoj da je počinila krivično djelo lažno predstavljanje iz člana 369. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i krivično djelo prijevare iz člana 294. stav 1. KZ FBiH u vezi sa čl. 54. i 55. KZ FBiH, određena mjera pritvora u trajanju od mjesec dana i računa se od dana i sata lišenja slobode tj. od 23. maja 2016. godine u 14,00 sati i može trajati najduže do 23. juna 2016. godine do 14,00 sati, ili do nove odluke suda.
U svom obrazloženju, između ostalog, Općinski sud navodi da je sudija za prethodni postupak u obrazloženju osporenog rješenja od 26. maja 2016. godine jasno i detaljno obrazložio dokaze iz kojih proizilazi postojanje osnovane sumnje da je apelantica počinila krivična djela za koja se tereti, čime je ispunjen opšti uslov za određivanje mjere pritvora prema apelantici, a što proizilazi iz svih pobrojanih i analiziranih dokaza i njima utvrđenih činjenica, a posebno iz izjava svjedoka Dž.G., A.Č., E.P., E.N. i F.K. Naime, iskazi navedenih svjedoka u cijelosti su identični posebno kako u pogledu datog novca tako i u pogledu lažnog prikazivanja činjenica od strane osumnjičene-apelantice. Dalje se navodi da je prvostepenim rješenjem pravilno zaključeno da postoje posebni razlozi za pritvor iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH. Naime, prema Izvodu iz kaznene evidencije proizilazi da je apelantica do sada dva puta u 2010. godini pravosnažno osuđivana i to zbog krivičnog djela krađe iz člana 286. stav 1. KZ FBiH (na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca uslovno dvije godine), te zbog krivičnog djela prijevare iz člana 294. stav 1. KZ FBiH (na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine uslovno četiri godine). Općinski sud je naveo da je osumnjičena-apelantica, kako to proizilazi iz Izvoda kaznene evidencije, ranije osuđivana za isto krivično djelo za koje je osumnjičena, odnosno za krivično djelo prijevare iz člana 294. stav 1. KZ FBiH, pa kada se naprijed navedenom uzme u obzir i činjenica da je apelantica bez zaposlenja i da nema redovne izvore prihoda, to je pravilan zaključak sudije za prethodni postupak da će apelantica u slučaju puštanja na slobodu ponoviti odnosno nastaviti sa činjenjem istih ili istovrsnih krivičnih djela. Također, razmatrajući neophodnost mjere pritvora i mogućnost izricanja drugih blažih mjera osiguranja prisustva osumnjičene i uspješnog vođenja postupka (u skladu sa odredbama čl. 137. st. 2. i 3., 145. stav 1. ZKP FBiH i odredbe člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda), Općinski sud je zaključio da je u ovoj fazi postupka mjera pritvora jedino adekvatna za postizanje navedene svrhe.
Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelantica svoje navode o povredama prava na koje se pozvala, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1), stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1), stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
l) apelacija je preuranjena;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) Preuranjenost Prema navedenim odredbama apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Europski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, stav 68, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). U konkretnom slučaju, krivični postupak protiv apelantice još nije okončan, već je donesena odluka o određivanju mjere pritvora apelantici kojom je riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode apelantice o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.
b) Dopustivost prima facie Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
U konkretnom slučaju, apelantica smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno njeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978 godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem i svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi presude Evropskog suda Quinn, od 22. marta 1995. godine, serija A- 311, i Winterwerp, od 24. oktobra 1979, serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP FBiH, koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud ukazuje da je apelantici, kao osumnjičenoj da je počinila krivično djelo lažno predstavljanje i krivično djelo prijevare, određena mjera pritvora u trajanju od mjesec dana jer je sud smatrao da bi apelantica u slučaju puštanja na slobodu mogla ponoviti odnosno nastaviti sa činjenjem istih ili istovrsnih krivičnih djela, obzirom da je apelantica ranije osuđivana za isto krivično djelo za koje je osumnjičena, odnosno za krivično djelo prijevare. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženjima odlukâ osporenih predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koje se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji ništa što bi opravdalo apelanticine tvrdnje da određivanje mjere pritvora nije bilo u skladu sa procedurom koja je propisana nacionalnim zakonom, odnosno da je suprotno bilo kojem standardu člana 5. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (1), stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelanticin prijedlog za donošenje privremene mjere.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman