Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1408/16 ("Iskop" d.o.o. Istočno Sarajevo)
Odluka donesena 20. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izmakla dobit(dobitak)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1408/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-1408/16, rješavajući apelaciju "Iskop" d.o.o. Istočno Sarajevo, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Iskop" d.o.o. Istočno Sarajevo, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 61 0 Ps 000290 13 Rev od 24. decembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "Iskop" d.o.o. Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnio je 25. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 61 0 Ps 000290 13 Rev od 24. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je, između ostalog, odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi (Opština Istočno Novo Sarajevo) da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime razlike cijena radova u određenom vremenskom periodu i određeni novčani iznos na ime naknade materijalne štete u vidu izgubljene dobiti, sve sa zakonskim zateznim kamatama.
2. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da je nakon provedenog postupka, prvostepeni sud utvrdio da su parnične stranke zaključile ugovor o građenju, koji se odnosi na rekonstrukciju ulice, da je tužena uplatila određeni avans apelantu, da je ugovoreni rok izvođenja radova u trajanju od 75 dana od dana uvođenja apelanta u posao, da su građevinskim dnevnikom evidentirani zastoji radova koji su poticali iz različitih uzroka, da je u određenom trenutku došlo do potpunog prekida radova kada je apelant konzervisao gradilište i o tome obavijestio tuženu, da nakon toga građevinski dnevnik više nije vođen niti je bilo aktivnosti od strane apelanta na tom gradilištu, da je nakon prekida radova apelant u većem broju dopisa obavještavao tuženu o razlozima zbog kojih nije u mogućnosti da završi predmetne radove, da je u tim dopisima navodio i povećanje cijene nafte i naftnih derivata što predstavlja glavni utrošak u cijeni izgradnje, da tužena nije pristala na povećanje cijene, da je zbog neusaglašavanja ugovornih strana oko načina završetka i visine cijene tužena obavijestila apelanta da raskida ugovor, da je u pogledu ispunjenja obaveza do momenta raskida tužena izvršila plaćanje i to avansno i putem privremenih situacija. Na osnovu rezultata provedenog postupka prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtjev, jer po ocjeni tog suda do raskida ugovora došlo zbog obostrane krivice parničnih stranaka. Vrhovni sud navodi, da razlozi koji su doveli do raskida predmetnog ugovora se ogledaju u obostranom neblagovremenom ispunjenju ugovora, a ne u zahtjevu apelanta za povećanje cijene, koji zahtjev nije ni na koji način obavezivao tuženu, a što se pravilno i utvrđuje u nižestepenim presudama. Također se navodi, da nasuprot drugačijem stavu apelanta u reviziji, po ocjeni Vrhovnog suda i prije formalnog raskida predmetnog ugovora o građenju, obje ugovorene strane su konkludentnim radnjama, u smislu odredbe člana 28. stav 1. u vezi sa članom 68. i članom 630. stav
2. Zakona o obligacionim odnosima, jasno izrazile volju da raskidaju ugovor. Naime, ponašanje apelanta, koji je u određenom periodu potpuno prekinuo izvoditi radove, kada je konzervisao gradilište i o tome obavijestio tuženu, te je prestao voditi građevinski dnevnik, pokazuje da je i on odustao od predmetnog ugovora, a da je tužena svojim dopisom samo konstatovala to stanje. Vrhovni sud konstatuje da se apelant revizijom, nepotrebno bavi pitanjem da li apelant, kao ugovorna strana koja po vlastitoj tvrdnji nije skrivila raskid ugovora, ima pravo na naknadu štete, zaboravljajući pri tome da je jedan od razloga za odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva i izostanak dokaza kojima bi se moglo utvrditi da je apelant pretrpio štetu, bilo običnu bilo izmaklu korist.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman