Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2210/16 (E.E.J.)

Odluka donesena 20. 06. 2016.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Deportacija i ekstradicija u kontekstu člana 5. EK
  • Strani državljanin
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Krivični postupak
  • Ekstradicija
  • Lišavanje slobode
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2210/16

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2210/16, rješavajući apelaciju E.E.J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija E.E.J. podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 K 021326 16 Kv 4 od 5.

maja 2016. godine i broj S1 3 K 021326 16 Eks od 28. aprila 2016.

godine u odnosu na pravo iz člana 5. st. 1. f) i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija E.E.J. podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 K 021326 16 Kv 4 od 5. maja 2016. godine i broj S1 3 K 021326 16 Eks od 28. aprila 2016. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. E.E.J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz SR Njemačke, kojeg zastupa Amila Mimica Kunosić, advokat iz Tuzle, podnio je 25. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 K 021326 16 Kv 4 od 5. maja 2016. godine i broj S1 3 K 021326 16 Eks od 28. aprila 2016. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem testu: Tužilaštvo) zatraženo je 30. maja 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH i Tužilaštvo dostavili su odgovor na apelaciju 1. i 6. juna 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Rješenjem Suda BiH broj S1 3 K 021326 16 Eks od 28. aprila 2016. godine apelantu je ukinut privremeni pritvor i određen mu je ekstradicioni pritvor koji po tom rješenju može trajati najduže do izvršenja odluke o izručenju, ili do nove odluke suda, ali ne duže od šest mjeseci od dana pritvaranja, počev od 20. marta 2016. godine.

6. Iz navedenog rješenja proizlazi da je doneseno na prijedlog Tužilaštva nakon što je primljena molba pravosudnih organa Republike Turske (država moliteljica) za izručenje apelanta od 25. marta 2016. godine koju je Ministarstvo pravde BiH zajedno sa ekstradicionom dokumentacijom dostavilo Tužilaštvu radi vođenja krivičnog postupka pred Teškim krivičnim sudom Bakirkoj u Republici Turskoj, zbog krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga, psihotropnih supstanci i prekursora u skladu sa odredbama zakona čl. NR 188/3-4-5 i 53. Krivičnog zakona Turske sa maksimalno propisanom kaznom zatvora u trajanju od 33 godine i devet mjeseci.

7. U obrazloženju rješenja se navodi da je u momentu određivanja mjere ekstradicionog pritvora apelantu u spis uložena molba za izručenje države moliteljice od 25. marta 2016. godine sa ekstradicionom dokumentacijom, i to izvještaj istraživanja datoteke, Teški krivični sud Bakirkoj od 25. marta 2016. godine, optužnica protiv više lica među kojima je i protiv apelanta, Teški krivični sud Bakirkoj od 3. jula 2006. godine, potjernica navedenog suda od 8. januara 2016. godine, te fotokopija putnih isprava koje glase na ime apelanta. Istaknuto je da tekst molbe sadrži i izvod iz turskog krivičnog zakonodavstva iz kojeg proizlazi koje kazne su propisane, odnosno predviđene za izvršioce predmetnog krivičnog djela. Ukazano je da je činjenica da navedena dokumentacija sadrži određene manjkavosti iz kojih razloga će sud u narednom periodu, u smislu odredbi člana 42. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima, provesti izviđajne radnje radi utvrđivanja postoje li pretpostavke za izručenje na način da će se zatražiti od države moliteljice da u što kraćem roku otkloni sve manjkavosti dostavljene ekstradicione dokumentacije nakon čega će obrazloženo mišljenje, u smislu navedenog člana, dostaviti Vijeću suda na odlučivanje.

8. Navedeno je da je sudija za prethodni postupak, i pored navedenih manjkavosti molbe za izručenje, našao da je predmetna zamolnica dovoljna za donošenje odluke o mjeri ekstradicionog pritvora, te da će u pogledu mišljenja o ispunjenju pretpostavki za izručenje apelanta biti odlučeno u daljem toku postupka, kada i ukoliko država moliteljica otkloni nedostatke dostavljene molbe, odnosno kompletira ekstradicionu dokumentaciju.

9. Nadalje, ukazano je da Sud BiH nije nadležan da ocjenjuje osnovanost raspisivanja potjernice, već je za postupanje u predmetnom ekstradicionom postupku dovoljno da ona sadrži elemente predviđene Evropskom konvencijom o ekstradiciji kako bi se po njoj moglo postupati. U odnosu na navode odbrane da iz dokumentacije ne proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo zbog kojeg se potražuje ukazano je da je za ocjenu dokaza o eventualnoj krivičnoj odgovornosti apelanta za počinjenje krivičnog djela za koje se potražuje može vršiti samo nadležni sud države moliteljice ukoliko dođe do izručenja, te da će se pred Sudom BiH pred kojim se vodi ekstradicioni postupak donijeti odluka o ispunjenosti ili neispunjenosti zakonskih pretpostavki za izručenje apelanta.

10. Istaknuto je da se prilikom donošenja odluke o ekstradicionom pritvoru na osnovu člana 39. stav 1. tačka a) Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima utvrđuje ne samo da li molba za izručenje odgovara uvjetima iz člana 35. stav 5. navedenog zakona već da li uz to postoji opasnost da će lice čije se izručenje traži izbjeći postupak izručenja ili provođenje izručenja. Istaknuto je da navedena opasnost u ovom predmetu nesumnjivo proizlazi s obzirom na to da je potraživani stranac, koji nema nikakve bliske bilo porodične, bilo druge veze sa BiH, a on je dugi niz godina nedostupan pravosudnim organima države moliteljice, pa bi puštanje na slobodu mogao iskoristiti za bjekstvo na koji način bi onemogućio dalje vođenje i okončavanje ovog ekstadicionog postupka.

11. Istaknuto je da je, u smislu člana 39. stav 5. Zakona o izmjenama Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima, sudija za prethodni postupak ocijenio i mogućnost izricanja neke blaže mjere kojom bi se osigurala dostupnost apelanta-potraživanog u ovom postupku. Međutim, po mišljenju sudije za prethodni postupak, sve navedene okolnosti ukazuju da se jedino mjerom pritvora može u potpunosti osigurati apelantovo prisustvo i spriječiti njegovo napuštanje Bosne i Hercegovine, koje bi onemogućilo okončanje postupka izručenja, odnosno realizaciju izručenja, posebno iz razloga što sud u spisu ne raspolaže nikakvim dokazima iz kojih bi se mogao izvesti zaključak o opravdanosti primjene nekih drugih mjera za osiguranje apelantovog prisustva. Zbog navedenih razloga, utvrđeno je da je prijedlog apelantovog branioca za određivanje blažih mjera apelantu neosnovan.

12. Ukazano je da će, u smislu člana 39. stav 6. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima, sud obavijestiti Ministarstvo pravde BiH o određivanju ekstadicionog pritvora apelantu kako bi o tome izvijestilo državu moliteljicu.

13. Protiv prvostepenog rješenja apelant je podnio žalbu koju je Vijeće Suda BiH Rješenjem broj S1 3 K 021326 16 Kv 4 od 5. maja 2016. godine odbilo kao neosnovanu.

14. U obrazloženju drugostepenog rješenja se navodi da je Vijeće ocijenilo da su u prvostepenom rješenju navedeni jasni i argumentovani razlozi o tome zašto je sudija za prethodni postupak našao da je apelantu neophodno odrediti ekstradicioni pritvor, obrazloživši na osnovu koji činjenica je takva odluka donesena.

15. Istaknuto je da je nakon pristizanja molbe za izručenje i ekstradicione dokumentacije Sud BiH, prilikom odlučivanja o ekstradicionom pritvoru na osnovu člana 39. stav 1. tačka a) Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima, bio u obavezi na nesporan način utvrditi da li postoji opasnost da će lice čija se ekstradicija traži izbjeći postupak izručenja ili provođenja izručenja uz uvjet da se radi o strancu, odnosno licu koje nije državljanin Bosne i Hercegovine. Istaknuto je da su sve ove okolnosti utvrđene u prvostepenom rješenju, kao i u dosadašnjim odlukama o određivanju, odnosno produženju privremenog pritvora a navedene odluke su ispitane od žalbenog vijeća.

16. U odnosu na apelantove navode o tome da je pogrešno utvrđeno da apelant dugi niz godina nije bio dostupan i da je izbjegavao pravosudne organe države moliteljice, ukazano je da raspoložive okolnosti ukazuju da je apelant nedostupan pravosudnim organima države moliteljice i da je njegova dostupnost osigurana tek nakon realizacije potjernice koja je za njim raspisana. Navedeno je, po mišljenju Vijeća, relevantno u odnosu na zaključak o postojanju bojazni od bjekstva apelanta. Istaknuto je da se, analizirajući apelantovu žalbu, može zaključiti da se ona uglavnom odnosi na donošenje odluke o ispunjenju zakonskih pretpostavki za izručenje apelanta, a ne na odluku o određivanju ekstradicionog pritvora. Stoga, Vijeće Suda BiH nije prihvatilo apelantove prigovore da je nadležni sud u Južnoafričkoj Republici (gdje je apelant ranije boravio) po istoj zamolnici države moliteljice odbio zahtjev za izručenje apelanta zbog nedostatka dokaza, jer se u ovoj fazi ne odlučuje o molbi za izručenje u smislu postojanja ili nepostojanja zakonskih uslova za izručenje, već o ekstradicionom pritvoru kao mjeri za osiguranje apelantovog prisustva u predmetnom postupku. Ukazano je da će o osnovanosti molbe za izručenje Vijeće odlučivati nakon što sudija za prethodni postupak, u skladu sa članom 42. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima, provede sve potrebne izviđajnje radnje radi utvrđivanja postoje li pretpostavke za izručenje apelanta a što podrazumijeva i traženje od države moliteljice da otkloni sve manjkavosti dostavljene dokumentacije na što se u prvostepenom rješenju pravilno ukazuje.

17. Dalje je navedeno da je uvidom u dokumentaciju dostavljenu uz molbu za izručenje utvrđeno da na njoj stoji pečat nadležnog organa, te kako su molba i dokumentacija dostavljene diplomatskim putem preko Ambasade Republike Turske u Sarajevu, zbog čega za Vijeće ne postoje dileme o tome da se radi o vjerodostojnim dokumentima. Ukazano je da će kompletna dokumentacija biti detaljnije ispitana prilikom odlučivanja o tome da li postoje zakonske pretpostavke za izručenje apelanta, a što će biti razmatrano nakon što sudija za prethodni postupak po dovršetku izviđajnih radnji spis dostavi Vijeću na odlučivanje.

18. Istaknuto je da je Vijeće utvrdilo da je zamolnica pravosudnih organa Turske dovoljno precizna i jasna a da je prvostepeno rješenje doneseno na osnovu utvrđenih činjenica i okolnosti, a ne arbitrarnim odlučivanjem kako se žalbom nastoji prikazati. Navedeno je da je nesporno da je apelant stranac, odnosno da je državljanin SR Njemačke, te da je za njim, zbog nedostupnosti u krivičnom postupku koji se protiv njega vodi u Republici Turskoj, raspisana međunarodna potjernica, te da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od izbjegavanja postupka izručenja ili provođenja izručenja. Ukazano je da apelanta za teritoriju BiH ne vežu nikakve lične ili ekonomske veze koje bi ga opredijelile za ostanak u BiH do okončanja postupka izručenja posebno kada se ima u vidu visina zaprijećene kazne sa kojom je apelant suočen. S obzirom na to da je apelant državljanin SR Njemačke u kojoj ima prijavljeno prebivalište i boravište, po mišljenju žalbenog vijeća, postoji opravdana bojazan da bi on uz sve uvažavanje činjenice da se radi o bivšem diplomati puštanjem na slobodu mogao pobjeći i tako onemogućiti dovršenje ovog postupka. Stoga, nisu mogli biti prihvaćeni navodi žalbe kojima se predlaže određivanje neke od mjera zabrane, jer, prema ocjeni vijeća, sve navedene okolnosti ukazuju da se samo mjerom pritvora može osigurati prisustvo apelanta i da se nijednom drugom blažom mjerom ne bi postigla ista svrha.

19. Nadalje, suprotno navodima žalbe, ukazano je da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba člana 39. stav 4. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima prema kojoj pritvor neće biti određen ako je iz same molbe za izručenje očigledno da nema mjesta izručenju. Navedeno iz razloga što se iz sadržaja molbe ne može izvući takav zaključak ako se uzme u obzir da pojam „očigledno“ podrazumijeva opažanje ili znanje za koje nije potrebno razmišljanje. Stoga je Vijeće ocijenilo da u konkretnom slučaju postoje svi zakonski uvjeti za provođenje redovnog postupka izručenja apelanta radi ispunjenja ili neispunjenja zakonskih pretpostavki za njegovo izručenje.

20. Apelant se trenutno nalazi u ekstradicionom pritvoru u Pritvorskoj jedinici na državnom nivou u Sarajevu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

21. Apelant u apelaciji navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Smatra da je Sud BiH nepravilno utvrdio da je apelant bio nedostupan, odnosno da je izbjegavao pravosudne organe države moliteljice. Navodi da prije lišavanja slobode od Granične policije BiH nije bio, niti je mogao biti upoznat sa navodnim sudskim postupkom koji se vodi protiv njega u Republici Turskoj, budući da o tome nije ni na koji način obaviješten, niti su izdate Interpolove difuzne potjernice dostupne javnosti. Ukazuje da dostavljena molba za izručenje ne sadrži sve obavezne elemente predviđene važećim međunarodnim dokumentima i zakonima u BiH. Smatra da osporene odluke nisu dovoljno obrazložene. Također, smatra da bi se u predmetnom ekstradicionom postupku svrha osiguranja prisustva apelanta mogla ostvariti i određivanjem blaže mjere za osiguranje apelantovog prisustva u skladu sa odredbom člana 39. stav 5. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima. Ukazuje na presudu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) donesenu u predmetu Othman (Abu Qatada) protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 17. januara 2012. godine, u odnosu na dopustivost predmetne apelacije sa aspekta člana 6. Evropske konvencije.

b) Odgovor na apelaciju

22. U odgovoru na apelaciju Sud BiH navodi da je, suprotno navodima apelacije, zamolnica pravosudnih organa Republike Turske dovoljno precizna i jasna, te da je rješenje o određivanju ekstradicionog pritvora doneseno na osnovu utvrđenih činjenica i okolnosti, a ne arbitrarnim odlučivanjem, kako to odbrana nastoji prikazati. Istaknuto je da je u konkretnom slučaju od suda ocijenjeno da li ima uvjeta za određivanje mjera zabrane kao blaže mjere za osiguravanje prisustva apelanta, te da je pri tome uzeta u obzir činjenica da je apelant stranac, odnosno da je državljanin SR Njemačke, koji osim vođenja ovog postupka nema nikakve razloge zadržavanja u Bosni i Hercegovini. Dalje je uzeta u obzir i činjenica da je za apelantom, zbog nedostupnosti u krivičnom postupku koji se protiv njega vodi u Republici Turskoj, raspisana međunarodna potjernica zbog čega je zaključeno da postoji bojazan da bi apelant uz sve uvažavanje činjenice da se radi o bivšem diplomati, uglednom građaninu, puštanjem na slobodu mogao pobjeći i tako onemogućiti okončanje ovog postupka.

23. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo navodi da su tačni apelantovi navodi da je dokumentacija koja je dostavljena iz Republike Turske nepotpisana i neovjerena. Naime, navedena dokumentacija je dostavljena u formi elektronskih dokumenata sa naznakom „elektronskog potpisa, te da takvi dokumenti nisu adekvatni za donošenje odluke o izručenju, ali su dovoljni za zasnivanje odluke o određivanju mjere ekstradicionog pritvora, budući da je država moliteljica zvaničnim putem diplomatskom poštom potvrdila autentičnost navedenih dokumenata. U tom smislu Tužilaštvo je potjernicom-urgencijom zatražilo od Republike Turske dostavljanje potpisanih i ovjerenih dokumenata uz napomenu za posljedice neblagovremenosti. Ukazano je da, ukoliko Republika Turska ne dostavi originalnu optužnicu i potjernicu, neće doći do izručenja uhapšenog lica.

V. Relevantni propisi

24. U Zakonu o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima („Službeni glasnik BiH“ br. 53/09 i 58/13) relevantne odredbe glase:

Član 1.

(Predmet) (1) Ovim zakonom uređuju se način i postupak pružanja međunarodne pravne pomoći u krivičnim stvarima (u daljnjem tekstu: međunarodna pravna pomoć), ako međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno.

(2) Međunarodna pravna pomoć, u smislu odredbi ovog zakona, pruža se u svim postupcima u pogledu krivičnih djela za čije je krivično gonjenje u vrijeme podnošenja zamolnice za pravnu pomoć nadležan pravosudni organ države moliteljice.

Član 12.

(Uzajamnost) (1) Zamolnici za međunarodnu pravnu pomoć pravosudnog organa države sa kojom Bosna i Hercegovina nema zaključen ugovor o međunarodnoj pravnoj pomoći biće udovoljeno samo ako se na osnovu garancija koje je dala država moliteljica može očekivati da bi t država izvršila slični zamolnicu domaćih pravosudnih organa.

Član 35.

(Molba za izručenje) (1) Postupak za izručenje osumnjičenih, optuženih ili osuđenih stranaca pokreće se po molbi strane države.

(5) Ukoliko nije drugačije utvrđeno međunarodnim ugovorom ili međunarodni ugovor ne postoji, uz molbu će se zatražiti dostavljanje sljedeće dokumentacije:

a) sredstva za utvrđivanje identiteta osumnjičenog, optuženog, odnosno osuđenog (tačan opis, fotografije, otisci prstiju i sl.);

b) uvjerenje o državljanstvu stranca, ukoliko je riječ o državljaninu države moliteljice, odnosno podaci o državljanstvu stranca, ako je lice čije se izručenje traži državljanin neke druge države;

c) izvod člana krivičnog zakona države moliteljice za djelo za koje se traži izručenje i

d) presudu u originalu ili ovjerenom prijepisu, ako je lice čije se izručenje traži pravosnažno osuđeno, odnosno optužnicu, rješenje o pritvoru u originalu ili ovjerenom prijepisu, ili drugi akt ravan navedenim, u kojem su sadržani svi podaci koji se tiču počinjenog krivičnog djela i identiteta počinioca, kao i dokazi za sumnju.

Član 37.

(Lišavanje slobode lica čije se izručenje traži) Lice čije se izručenje traži lišit će slobode nadležni policijski organ u Bosni i Hercegovini, na osnovu raspisane međunarodne potjernice u kojoj je naveden zahtjev države moliteljice za određivanje pritvora tom licu i bit će doveden pred sudiju za prethodni postupak Suda Bosne i Hercegovine, s ciljem odlučivanja o prijedlogu države moliteljice za određivanje privremenog pritvora, ako postoji opasnost da će stranac čije se izručenje traži pobjeći ili se sakriti.

Član 39.

(Određivanje ekstradicionog pritvora) (1)Po prijemu molbe za izručenje, sudija za prethodni postupak Suda Bosne i Hercegovine, na prijedlog tužioca iz člana 36. stav (3) ovog zakona, određuje rješenjem ekstradicioni pritvor ako:

a)postoji opasnost da će lice, čija se ekstradicija traži, izbjeći postupak izručenja ili provođenje izručenja;

b)postoje okolnosti koje ukazuju da će lice, čija se ekstradicija traži, uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsificirati tragove krivičnog djela ili druge dokaze; c)posebne okolnosti ukazuju da će lice, čija se ekstradicija traži, ometati krivični postupak ili postupak izručenja uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače.

(2)Ukoliko postoji jedan od razloga iz stava (1) tačaka a), b) i c) ovog člana, sudija za prethodni postupak, po prijemu molbe u smislu člana 36. stav (3) ovog zakona, donijet će rješenje, kojim će licu kojem je određen privremeni pritvor iz člana 38. stav (5) ovog zakona, ukinuti privremeni pritvor i odrediti ekstradicioni pritvor.

(3)Pritvor iz st. (1) i (2) ovog člana može trajati do izvršenja odluke o izručenju, ali ne duže od šest mjeseci od dana pritvaranja.

(4)Pritvor neće biti određen ako je iz same molbe za izručenje očigledno da nema mjesta izručenju.

(5)Ako to opravdavaju posebni razlozi, nadležni sud umjesto pritvora može preduzeti druge mjere za osiguranje prisustva stranca.

(6)Kada se odredi ekstradicioni pritvor, u skladu s odredbama st. (1) i (2) ovog člana, sudija za prethodni postupak obavijestit će o pritvoru Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine, kako bi se o tome izvijestila strana država.

(7)Sudija za prethodni postupak pustit će na slobodu stranca kad prestanu razlozi za ekstradicioni pritvor.

Član 42.

(Izviđajne radnje i dostavljanje spisa Vijeću Suda Bosne i Hercegovine) (1) Po saslušanju tužioca i branioca na ročištu za izjašnjenje o molbi i o pritvoru, sudija za prethodni postupak će, po potrebi, provesti i druge izviđajne radnje radi utvrđivanja postoje li pretpostavke za izručenje stranca, odnosno za predaju predmeta na kojima je ili pomoću kojih je učinjeno krivično djelo, ako su ti predmeti oduzeti od stranca.

(2) Po provedenim izviđajima, sudija za prethodni postupak će spise izviđaja, sa svojim mišljenjem, dostaviti Vijeću Suda Bosne i Hercegovine.

(3) Ako je protiv stranca čije se izručenje traži kod domaćeg suda u toku krivični postupak zbog istog ili drugog krivičnog djela, naznačit će to sudija za prethodni postupak u spisima.

Član 44.

(Donošenje rješenja kojim se utvrđuje ispunjenost pretpostavki za izručenje) (1) Ako Vijeće Suda Bosne i Hercegovine nađe da su ispunjene zakonske pretpostavke za izručenje stranca, utvrdit će to rješenjem.

(2) Protiv rješenja iz stava (1) ovog člana stranac i tužilac imaju pravo žalbe Vijeću Apelacionog odjeljenja Suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri dana od dana prijema rješenja.

Član 93.

(Prestanak važenja odredbi Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine) (1) Stupanjem na snagu ovog zakona prestaju važiti odredbe Poglavlja XXX i Poglavlja XXXI Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine.

(2) Odredbe zakona o krivičnom postupku entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, koje se odnose na postupak pružanja međunarodne pravne pomoći, uskladit će se s odredbama ovog zakona u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Član 97.

(Shodna primjena drugih propisa) Na pitanja koja nisu posebno regulirana ovim zakonom, a tiču se pružanja međunarodne pravne pomoći u krivičnim stvarima, shodno se primjenjuju odredbe zakona o krivičnom postupku, krivičnih zakona, zakona o prekršajima i zakona o sudovima.

25. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) relevantne odredbe glase:

Član 321.

Odlučivanje o žalbi na rješenje (1) O žalbi protiv rješenja donesenog u prvom stepenu odlučuje vijeće apelacionog odjeljenja, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

(2) O žalbi protiv rješenja sudije za prethodni postupak, odnosno sudije za prethodno saslušanje, odlučuje vijeće iz člana 24. stav 7. ovog zakona, osim ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

(3) Odlučujući o žalbi Sud može rješenjem odbaciti žalbu kao neblagovremenu ili kao nedopuštenu, odbiti žalbu kao neosnovanu ili uvažiti žalbu i rješenje preinačiti ili ukinuti i, po potrebi, predmet uputiti na ponovno odlučivanje.

VI. Dopustivost

a) U odnosu na pravo na pravično suđenje

26. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelaciju je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

27. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na praksu organa Evropske konvencije, prema kojoj se član 6. Evropske konvencije ne primjenjuje na postupak ekstradicije. Bivša Komisija za ljudska prava je, razmatrajući ovo pitanje, zaključila da domaći sudovi, kada odlučuju o pitanju ekstradicije, ne donose odluku o «krivičnoj optužbi» protiv traženog lica u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Komisija je ukazala da se pojam «odlučivanje o krivičnoj optužbi» odnosi samo na postupak u kojem se odlučuje da li je neko lice krivo ili ne za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, a ne na postupak u kojem sudovi odlučuju o tome da li lice treba biti izručeno drugoj državi (vidi, bivša Komisija za ljudska prava, Farmakopoulos protiv Belgije, aplikacija broj 11683/85, 64 D.R. [1990]).

28. Navedena praksa organa Evropske konvencije, koju podržava i Ustavni sud, primjenjiva je i u konkretnom slučaju, budući da se i u konkretnom slučaju radi o ekstradicijskom postupku u kojem se odlučuje o postojanju zakonskih pretpostavki za apelantovo izručenje pravosudnim organima Republike Turske i u kojem je apelantu izrečen ekstradicijski pritvor. Prema tome, proizlazi da se u konkretnom slučaju nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta, niti se odlučivalo o krivičnoj optužbi protiv apelanta, što je zaštićeno članom 6. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1635/12 od 27. juna 2012. godine i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2937/13 od 17. septembra 2014. godine, st. 24. i 24, dostupne na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba). Stoga, proizlazi da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv u konkretnom slučaju. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su apelantovi navodi u vezi s povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae s Ustavom Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je odlučio da apelaciju u odnosu na pravo na pravično suđenje, u smislu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, odbaci kao nedopuštenu zbog toga što je inkompatibilna ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

29. Pri tome Ustavni sud naglašava da, suprotno navodima apelacije, u konkretnom slučaju ne može primijeniti praksu Evropskog suda zauzetu u predmetu Othman (Abu Qatada) protiv Ujedinjenog Kraljevstva prema kojoj je član 6. primjenjiv samo u izuzetnim slučajevima u postupcima protjerivanja, kada postoje flagrantna kršenja ljudskih prava (npr. suđenje in apsentia u kome je potraživana osoba bila lišena osnovnih prava koja su garantovana pravom na pravično suđenje; vidi, Evropski sud, Othman (Abu Qatada) protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 17. januara 2012. godine, st. 258. do 262). Dovodeći navedeno u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u ovoj fazi postupka (određivanje ekstradicionog pritvora) iz apelacije i dokumentacije predočene Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je osporenim odlukama apelant na bilo koji način izložen flagrantnom kršenju ljudskih prava u smislu citirane odluke Evropskog suda na koju se apelant poziva u apelaciji, a zbog čega bi predmetni postupak izuzetno bio zaštićen garancijama člana 6. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud ostaje kod svoje dosadašnje prakse kako je to naveo u prethodnim tačkama ove odluke.

b) U odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost

30. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost, Ustavni sud zapaža da, u skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 3 K 021326 16 Kv 4 od 5. maja 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 25. maja 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

33. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na ostale apelantove navode.

VII. Meritum

35. Apelant smatra da mu je nezakonito određen ekstradicioni pritvor, odnosno da je trenutno nezakonito u pritvoru. Iz navedenog proizlazi da predmetna apelacija pokreće pitanje kršenja prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. f) i 4. Evropske konvencije.

36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

37. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode, izuzevši u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

f) zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode lica s ciljem sprečavanja ilegalnog ulaska u zemlju ili lica protiv kojeg je u toku postupak deportacije ili ekstradicije.

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo izjaviti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.

38. Ustavni sud podsjeća da se sloboda ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva prema „nacionalnom pravu“, tj. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud nalazi da član 5. Evropske konvencije sadrži određene garancije u slučajevima kada vlasti uhapse i drže u pritvoru stranca koji čeka odluku o ekstradiciji. Te garancije se ogledaju u tome da pritvor, odnosno hapšenje mora biti zakonito i mora biti u skladu s primjenjivim odredbama domaćeg i međunarodnog prava (vidi, Evropski sud za ljudska prava, predst. 6871/75 Caprino v. United Kingdom, Yearbook XXI (1978), str. 284 (290-292), te da domaći zakon mora biti dovoljno dostupan i precizan. Ovo pravo ide zajedno s pravom lica prema stavu 4, tj. da ta zakonitost bude predmet revizije suda.

39. Ustavni sud zapaža da odredba člana 5. stav 1. tačka f. Evropske konvencije ne zahtijeva da pritvaranje lica protiv kojeg se ta mjera preduzima u svrhu ekstradicije bude razumno smatrano neophodnim, naprimjer da spriječi njegovo izvršenje krivičnog djela i bijeg. U vezi s tim, član 5. stav 1. tačka f. pruža drugačiji nivo zaštite od člana 5. stav 1. tačka c.: sve što se zahtijeva pod tačkom f. je „da je mjera preduzeta u svrhu deportacije ili ekstradicije“. Stoga je irelevantno, u svrhu člana 5. stav 1. tačka f., da li sama odluka o protjerivanju može biti opravdana prema domaćem pravu ili prema pravu Konvencije (vidi, Evropski sud, K. protiv Rusije, aplikacija broj 69235/11, presuda od 23. maja 2013. godine, tačka 80). Dalje, član 5. stav 1. tačka f. podrazumijeva garanciju da pritvor ne smije imati drugu svrhu do sprečavanja prijema stranca u zemlju, ili omogućavanja da se odlučuje o njegovoj deportaciji ili ekstradiciji, odnosno pritvor ne smije trajati duže nego što je potrebno za normalno provođenje postupka. Ukoliko se ti postupci ne obavljaju dovoljno brzo, pritvor više nema opravdanja prema članu 5. stav 1. tačka f. (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, predst. 7317/75, Lynas v. Switzerland, OI XX (1977), str. 412, kao i predst. 9706/82, X v. Federal Republic of Germany) (neobjavljeno).

40. U kontekstu navedenog Ustavni sud, prije svega, konstatuje da je tokom 2009. godine oblast međunarodne pravne pomoći u krivičnim stvarima u BiH izdvojena iz ZKPBiH i uređena u skladu s praksom zemalja Evropske unije, donošenjem Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima kao lex specialis, s ciljem osiguranja jednakog postupka za sve organe u BiH u skladu s međunarodnim konvencijama i ugovorima kojima je BiH pristupila. Dalje, Ustavni sud nalazi da je apelant stranac, tj. lice koje nije državljanin BiH, da je za njim raspisana međunarodna potjernica, da je lišen slobode na području BiH, da mu je određen ekstradicioni pritvor.

41. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je apelant lišen slobode 20. marta 2016. godine u 2.25 sati od pripadnika Granične policije TU Jug MGP Neum, a na osnovu međunarodne difuzne potjernice NCB Interpol Ankara Republika Turska od 8. januara 2016. godine, odnosno Interpola NCB Sarajevo od 20. marta 2016. godine, kada mu je određen privremeni pritvor rješenjem Suda BiH od 20. marta 2016. godine u trajanju od 18 dana, koji je produžen rješenjem Suda BiH od 31. marta 2016. godine za još 22 dana, tj. do 29. aprila 2016. godine. Osporenim rješenjima apelantu je ukinut privremeni pritvor i na prijedlog Tužilaštva određen ekstradicioni pritvor u smislu člana 39. stav 1. tačka a) Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima, a na osnovu molbe za izručenje Republike Turske. Iz navedene molbe i dokumentacije dostavljene uz molbu Sud BiH je utvrdio da se apelant potražuje zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga, psihotropnih supstanci i prekursora u skladu sa odredbama čl. NR 188/3-4-5 i 53. Krivičnog zakona Republike Turske za koje je zaprijećena maksimalna kazna zatvora u trajanju od 33 godine i devet mjeseci. Nadalje, iz obrazloženja rješenja proizlazi da je nesporno utvrđeno da navedena dokumentacija sadrži određene manjkavosti iz kojih razloga će Sud BiH preduzeti odgovarajuće izviđajnje radnje u narednom periodu, u smislu člana 42. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima na način da od države moliteljice zatraži da u što kraćem roku otkloni navedene manjkavosti. Ustavni sud zapaža da su, i pored navedenog, sudija za prethodni postupak i Vijeće Suda BiH ipak utvrdili da postoje dovoljni razlozi zbog koji je apelantu određen ekstradicioni pritvor. U prilog tome posebno je uzeta u obzir činjenica da su molba i dokumentacija nadležnim organima Bosne i Hercegovine dostavljene diplomatskim putem preko Ambasade Republike Turske u Sarajevu. Pri tome je u osporenim odlukama konstatovano da će odluka o izručenju apelanta biti naknadno donesena kada država moliteljica otkloni nedostatke molbe. Stoga, kako je utvrđeno da je apelant stranac, koji nema bilo kakve bliske porodične, ekonomske ili bilo koje druge veze sa Bosnom i Hercegovinom, kao i da je dugi niz godina nedostupan pravosudnim organima države moliteljice, po mišljenju sudije za prethodni postupak i Vijeća Suda BiH, odlučeno je da su ispunjeni uvjeti za određivanje ekstradicionog pritvora apelantu. U suprotnom, puštanje na slobodu apelant mi mogao iskoristiti za bjekstvo, što bi onemogućilo vođenje i okončanje predmetnog ekstradicionog postupka.

42. Ustavni sud zapaža da je u postupku određivanja ekstradicionog postupka razmotrena mogućnost primjene blažih mjera apelantu u smislu člana 39. stav 5. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima, ali je utvrđeno da je ipak pritvor mjera koja je adekvatna da osigura apelantovo prisustvo u predmetnom postupku i onemogući njegovo napuštanje Bosne i Hercegovine. Navedeno posebno imajući u vidu visinu zaprijećene kazne sa kojom je apelant suočen. Dakle, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su sudija za prethodni postupak i Vijeće Suda BiH, suprotno navodima apelacije, dali jasne i detaljne razloge o postojanju okolnosti za određivanje ekstradicionog pritvora apelantu u smislu člana 39. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne može zaključiti da je ekstradicioni pritvor koji je određen apelantu na osnovu molbe za izručenje Republike Turske na bilo koji način nezakonit.

43. Nadalje, Ustavni sud naglašava da određivanje pritvora u toku postupka ekstradicije mora biti predmet revizije suda, u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije, koji garantira licu lišenom slobode da mora imati pristup «sudu» koji bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode, tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni element ove obaveze je da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti «klasični sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države» (vidi, Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, Serija A broj 114, stav 61). Međutim, to mora biti organ koji ima «sudski karakter». Da bi imao «sudski karakter», taj organ mora biti «nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku» (vidi, Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, Serija A broj 12, st. 76. i 77), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu. Ovaj organ mora, također, pružiti «proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode», koje nisu «značajno manje» od garancija u krivičnom postupku, kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje lica. Ove garancije, naročito, podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo.

44. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje na odredbe člana 97. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima kojim je propisano da će se na sve ono što nije regulirano ovim zakonom primjenjivati, između ostalog, odredbe ZKPBiH kojim su propisani nadležnost i način odlučivanja povodom žalbe na rješenja sudije za prethodni postupak. Naime, upravo osporena rješenja potvrđuju da je u konkretnom slučaju odluku sudije za prethodni postupak koji je apelantu odredio ekstradicioni pritvor ispitalo Vijeće Suda BiH, i to u roku od sedam dana. Dalje, Ustavni sud nalazi da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelant saslušan i da je imao branioca u predmetnom postupku, kao i da mu je postavljen sudski tumač za njemački jezik, budući da je apelant stranac-državljanin SR Njemačke. Stoga, proizlazi da se u predmetnom postupku u kojem su donesena osporena rješenja apelant mogao izjasniti o svim bitnim okolnostima vezanim za određivanje mjere ekstradicionog pritvora, te da je Vijeće Suda BiH ispitalo apelantove žalbene navode o čemu je u svojoj odluci dalo jasno i precizno obrazloženje zbog čega smatra da su neosnovani. Iz navedenog proizlazi da je u predmetnom postupku apelant uživao proceduralne garancije predviđene članom 5. stav 4. Evropske konvencije, kao i da je odluka kojom je apelantu određen ekstradicioni pritvor bila predmet „revizije suda“ u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

45. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. f) i 4. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1. f) i 4. Evropske konvencije, jer nije našao elemente proizvoljnosti u određivanju ekstradicionog pritvora apelantu u toku postupka ekstradicije, odnosno kada je ekstradicioni pritvor apelantu zakonito određen u smislu Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima, te kada su odluke kojima je određen ekstradicioni pritvor bile predmet „revizije suda“ i kada apelantu nisu uskraćene proceduralne garancije u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

47. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2210/16 (E.E.J.) | Sudska praksa | Aktio