Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4792/15 (I. P.)

Odluka donesena 07. 07. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izvršni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Izvršenje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4792/15

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 07. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4792/15, rješavajući apelaciju Ivice Perića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. srpnja 2016.godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Ivice Perića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Čapljini broj 53 0 P 003052 13 I 2 od 24. srpnja 2013. godine.

Ova odluka se dostavlja Općini Stolac da izvrši svoje ustavne obveze i osigura poštovanje ljudskih prava, tako što će poduzeti mjere s ciljem da apelanti/vjerovnici koji posjeduju izvršne sudske odluke na teret proračunskih sredstava Općine Stolac naplate svoja potraživanja u razumnom roku.

Nalaže se Općini Stolac da, sukladno članku 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od šest mjeseci od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ivica Perić (u daljem tekstu: apelant) iz Stoca, koga zastupa Marko Raguž, odvjetnik iz Stoca, podnio je 29. listopada 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Čapljini (u daljem tekstu: Općinski sud) broj 53 0 P 003052 09 I od 20. travnja 2009. godine, odnosno broj 53 0 P 003052 13 I 2 od 24. srpnja 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženo je 4. studenog 2015. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a od Općine Stolac 20. svibnja 2016. godine.

3. Odgovor na apelaciju Općinski sud je dostavio 8. prosinca 2015. godine, a Općina Stolac 3. lipnja 2016. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je na temelju Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 P 003052 08 Gž od 20. studenog 2008. godine podnio prijedlog za izvršenje Općinskom sudu, protiv izvršenika Općine Stolac. Općinski sud je predloženo rješenje o izvršenju dozvolio Rješenjem o izvršenju broj 53 0 P 003052 09 I od 20. travnja 2009. godine, koje je dostavio UniCredit banci d.d. i Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. kao poslovnim bankama izvršenika. Protiv rješenja o izvršenju izvršenik je 30. travnja 2009. godine izjavio prigovor koji je Općinski sud Rješenjem broj 53 0 P 003052 09 I od 22. listopada 2009. godine djelomično usvojio i obustavio izvršenje i ukinuo sve provedene radnje za iznos duga od 650,00 KM na ime naknade plaće za kolovoz 2004. godine, dok je u ostalom dijelu rješenje o izvršenju ostalo na snazi. Iz stanja spisa proizlazi da je UniCredit banka d.d. na temelju navedenog rješenja o izvršenju djelomično izvršila prijenos/isplatu sredstava u iznosu od 4.000,00 KM, odnosno do visine sredstava predviđenih za tu namjenu na određenoj poziciji proračuna Općine Stolac kao izvršenika za 2010. godinu.

6. Apelant i izvršenik su protiv drugostupanjske presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljem tekstu: Kantonalni sud) izjavili reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vrhovni sud). Odlučujući po izjavljenim revizijama, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 53 0 P 003052 09 Rev od 22. veljače 2011. godine kojim je reviziju izvršenika odbio kao neutemeljenu, a reviziju apelanta usvojio na način što je drugostupanjsku presudu ukinuo u odbijajućem dijelu koji se odnosi na isplatu neisplaćenih plaća za razdoblje od 1. prosinca 2004. godine do 18. listopada 2007. godine, kao i za uplatu doprinosa u istom razdoblju, te je predmet vratio Kantonalnom sudu na ponovno suđenje. Kantonalni sud je nakon prijema predmeta na ponovno suđenje donio Rješenje broj 53 0 P 003052 11 Gž od 14. studenog 2011. godine, kojim je priziv tuženog, tj. Općine Stolac, usvojio, prvostupanjsku Presudu Općinskog suda u Čapljini broj 53 0 P 003052 09 I od 22. listopada 2009. godine ukinuo u dijelu stava II izreke, na način pobliže naveden u rješenju, te je predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Općinski sud je u izvršnom postupku, nakon donesenih navedenih odluka u parničnom postupku, donio Rješenje broj 53 0 P 003052 09 I od 1. lipnja 2012. godine kojim je predmetni izvršni postupak prekinuo.

7. Općinski sud je rješavajući u ponovnom parničnom postupku donio Presudu broj 53 0 P 003052 11 P 2 od 20. srpnja 2012. godine kojom je usvojio tužbeni zahtjev apelanta, a koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 53 0 P 003052 12 Gž 3 od 29. svibnja 2013. godine, te je apelant Općinskom sudu 15. srpnja 2013. godine podnio prijedlog za nastavak izvršnog postupka, uz koji je dostavio uređeni prijedlog za izvršenje sukladno navedenoj prvostupanjskoj presudi Općinskog suda od 20. srpnja 2012. godine. Općinski sud je u izvršnom postupku predloženo izvršenje dozvolio Rješenjem o izvršenju broj 53 0 P 003052 13 I 2 od 24. srpnja 2013. godine, koje rješenje je dostavio UniCredit banci d.d. i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Iz stanja spisa proizlazi da je UniCredit banka d.d. Dopisom broj 10-3-8181-73/13-2 od 30. rujna 2013. godine obavijestila sud da je navedeno rješenje o izvršenju zaprimila i stavila u evidenciju redoslijeda koji terete transakcijski račun izvršenika, a izvršenik je Dopisom broj I:45/13 od 10. listopada 2013. godine obavijestio sud da je izvršio uplatu novčanog iznosa od 15.925,60 KM na ime duga za MIO, a apelant je kao tražitelj izvršenja podneskom od 31. listopada 2013. godine povukao prijedlog za izvršenje u isplaćenom dijelu, a u dijelu izvršenja koji se odnosi na apelantovo potraživanje troškova parničnog postupka tražio je nastavak izvršnog postupka.

8. Apelant je u cilju okončanja predmetnog izvršnog postupka podnosio veliki broj urgencija Općinskom sudu i UniCredit banci d.d.

9. Prema stanju spisa, predmetno rješenje o izvršenju je djelomično provedeno, odnosno nije provedeno u odnosu na potraživanje troškova parničnog postupka.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da je zbog neprovođenja predmetnog rješenja o izvršenju povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak

1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljem tekstu: Europska konvencija). Apelant je naveo kronologiju predmetnog postupka, navodeći da je Općinskom sudu i UniCredit banci d.d. podnosio veliki broj urgencija u cilju okončanja predmetnog postupka, čija dužina ne zadovoljava zahtjeve suđenja u razumnom roku, zbog čega je tražio i naknadu nematerijalne štete.

b) Odgovor na apelaciju

11. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo tijek predmetnog postupka navedenog u činjeničnom dijelu odluke ističući da je apelant kao sredstvo izvršenja opredijelio novčana sredstva koja se nalaze na transakcijskom računu izvršenika otvorenog kod UniCredit banke d.d. i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. koji su postupak provođenja predmetnog izvršenja proveli sukladno proračunu izvršenika i predviđenim novčanim sredstvima za te namjene, te navodi da u odnosu na potraživanja apelanta rješenje o izvršenju nije provedeno u odnosu na troškove parničnog postupka.

12. U odgovoru na apelaciju Općina Stolac je istakla da je 2013. godine, kao i svih narednih godina u proračunu na određenoj poziciji, prema realnim i objektivnim okolnostima, planirala sredstva za izvršenje po osnovi pravomoćnih sudskih odluka i da se ta sredstva s računa Općine uplaćuju u korist tražitelja izvršenja i to onim redoslijedom kako rješenja pristižu poslovnim bankama i do visine sredstava planiranih za tekuću godinu, a što je u potpunosti sukladno Zakonu o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12, u daljem tekstu: ZIP). Navodi da bi svako drugačije postupanje poslovnih banaka bilo protivno ZIP-u, te bi u konačnici doveli u neizvjesnost i financijsko pitanje funkcioniranja općine kao jedinice lokalne samouprave u izvršavanju njezinih zakonom određenih poslova i zadataka. Ističe da je apelant zaštićen i na način što mu sve vrijeme neizvršenja pravomoćne sudske odluke teku zakonom propisane zatezne kamate, te da izvršenik tijekom trajanja postupka izvršenja nije povrijedio prava na koja se apelant u apelaciji poziva, zbog čega predlaže da se apelacija kao neutemeljena odbije.

V.Relevantni propisi

13. Zakon o ovršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 5.

Žurnost i redoslijed postupanja (1) U postupku ovrhe sud je dužan postupati žurno.

(2) Sud je dužan predmete uzimati u rad redom kako ih je zaprimio, osim ako priroda tražbine ili posebne okolnosti zahtijevaju drugačije postupanje.

Članak 6.

(1) Sredstva ovrhe su ovršne radnje ili sustav takvih radnji kojima se po zakonu tražbina prinudno ostvaruje.

(2) Predmetom ovrhe su stvari i prava nad kojim se po zakonu može provesti ovrha radi ostvarenja tražbine.

(3) Ovršne radnje mogu se neposredno sprovesti protiv ovršenika i drugih osoba sukladno ovom zakonu.

Članak 64.

Dovršenje ovrhe Postupak ovrhe smatra se okončanim pravomoćnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju ovršnog prijedloga, sprovedbom ovršne radnje kojom se ovrha dovršava ili obustavom ovrhe.

Članak 138.

Ograničenje ovrhe (4) Ovrha na teret sredstava proračuna grada i općine provest će se u visini predviđenoj na određenoj poziciji proračuna i sukladno Odluci o izvršavanju proračuna.

Članak 167.

(1) Banka naplatu obavlja slijedom, prema vremenu dostave rješenja o ovrsi, ako zakonom nije drugačije određeno.

(2) Banka vodi posebnu evidenciju redoslijeda rješenja o ovrsi po danu i vremenu dostave i izdaje tražitelju ovrhe, na njegov zahtjev, potvrdu o mjestu tražbine u tome redoslijedu.

(3) Banka ne može provesti nalog ovršenika prije isplate tražbine utvrđene rješenjem o ovrsi, ako posebnim zakonom nije drugačije određeno.

(4) S rješenjem o ovrsi izjednačena je isprava za koju je to predviđeno posebnim zakonom.

Članak 169.

(1) Ako na računu označenom u rješenju o ovrsi nema sredstava, banka će u korist tog računa obaviti prijenos ovršenikovih sredstava u odgovarajućem iznosu s drugih računa u toj banci, a prema redoslijedu koji označi tražitelj ovrhe.

(2) Ukoliko banka ne uspije u cijelosti naplatiti ovršnu tražbinu uslijed nedostatka sredstava na računu, držat će rješenje o ovrsi u posebnoj evidenciji i po njemu obaviti prijenos kad sredstva pristignu na račun, ukoliko rješenjem o ovrsi nije drugačije određeno.

(3) O tome da nema sredstava na računu banka će obavijestiti sud bez odlaganja. Uz tu obavijest banka će dostaviti sudu i izvješće o promjenama na računu iz stavka 5. članka 166. ovog zakona.

Članak 172.

Ukoliko ovršenik ima novčana sredstva na više računa u jednoj ili više banaka, shodno se primjenjuju odredbe članka 171. ovog zakona.

Članak 175.

Banka koja ne postupi sukladno rješenju o ovrsi i drugim sudskim nalozima, odgovara za štetu prouzročenu tražitelju ovrhe po općim pravilima o naknadi štete.

VI.Dopustivost

14. U kontekstu apelacijske nadležnosti Ustavnog suda iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz „presuda“ mora se široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. veljače 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 10/01). Ustavni sud ističe da sukladno članku II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najvišu razinu građanskih prava i temeljnih sloboda i da se, sukladno članku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Europskom konvencijom i njezinim protokolima izravno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

15. Budući da navodi iz apelacije ukazuju na to da apelant pred Ustavnim sudom prvenstveno pokreće pitanje neizvršavanja pravomoćnog rješenja kojim je određeno izvršenje na temelju prethodno donesene pravomoćne sudske odluke, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelant poziva na pravo iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije koje sadrži pravo na pristup sudu.

16. Polazeći od prakse Europskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da se prilikom primjene odredbi iz članka 18. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stupanj fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi Europski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. ožujka 1991. godine, serija A, broj 200, stavak 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je prilikom ispitivanja je li bilo poštovano bitno uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Europski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. prosinca 1980. godine, serija A, broj 40, stavak 35). To, između ostalog, znači da se moraju realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sustavu, već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove osobne prilike.

17. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji BiH, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršenja pravomoćnih presuda, odnosno stvarnog neizvršavanja rješenja o izvršenju donesenog u izvršnom postupku. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sustava entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštovanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz članka 6. Europske konvencije.

18. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, jedno od osnovnih načela Europske konvencije jeste da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sustava države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost je države organizirati svoj pravni sustav tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194, stavak 21).

19. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se radi o efektivnom neprovođenju rješenja o izvršenju koje je doneseno u izvršnom postupku, na temelju pravomoćne presude, te da apelant nema na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi ishodio traženo izvršenje.

20. Na temelju odredbi članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII.Meritum

21. Apelant ukazuje da mu je, zbog neprovođenja pravomoćnog rješenja kojim je određeno predloženo izvršenje, a koje je doneseno na temelju pravomoćne sudske odluke, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

22. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

23. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

24. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju izvršni postupak pred Općinskim sudom okončan, a rješenje o izvršenju dostavljeno UniCredit banci d.d. i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na provođenje. Međutim, očigledno je da sa izvršenikovog transakcijskog računa, prema predmetnoj pravomoćnoj sudskoj odluci, nije u cijelosti izvršen prijenos novčanih sredstava na transakcijski račun apelanta. Točnije, do izvršenja nije došlo jer na izvršenikovom transakcijskom računu nije bilo novčanih sredstava na kojima bi se izvršenje u cijelosti moglo provesti u korist apelanta.

25. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da Općinski sud nije konstatirao da je predmetni izvršni postupak dovršen u smislu odredbi članka 64. ZIP-a, niti je o tome obavijestio apelanta. Međutim, imajući u vidu nespornu situaciju u konkretnom slučaju, tj. da do provođenja predmetnog rješenja o izvršenju nije došlo, na izvršenikovom transakcijskom računu nije bilo sredstava na kojima bi se izvršenje moglo u cijelosti provesti, Ustavni sud smatra da navedeni postupak Općinskog suda (neobavještavanje apelanata o nemogućnosti provođenja predmetnih rješenja) nije ugrozio pravo apelanta na izvršenje pravomoćne sudske odluke.

26. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju, u prvom redu, radi o nemogućnosti apelanta da realizira izvršenje pravomoćne sudske odluke na teret proračunskih sredstava s računa izvršenika. Konkretno, riječ je o pravosnažno dosuđenim potraživanjima koje treba namiriti iz općinske razine vlasti.

27. Ustavni sud napominje da su, prema članku I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, te prema članku 1. Europske konvencije, sve razine vlasti u Bosni i Hercegovini dužne osigurati poštivanje individualnih ljudskih prava u koje se ubraja i pravo na pravično suđenje, koje se proteže i na fazu izvršenja pravomoćne sudske odluke prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije. Takva obveza se ne može umanjiti činjenicom da u konkretnom slučaju izvršenje ide na teret proračunskih sredstava jedne općine, te da, uslijed velikog broja vjerovnika, nema raspoloživih sredstava na kojima bi se izvršenje moglo provesti. U svezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća na stav Europskog suda za ljudska prava, usvojen u predmetu Jeličić protiv BiH (vidi presudu od 31. listopada 2006. godine, stavak 39.) na koji se Europski sud za ljudska prava ponovo pozvao u drugom predmetu ove vrste protiv naše države (Čolić i dr. protiv BiH, vidi presudu od 10. studenog 2009. godine) prema kojem: „Sud i dalje ponavlja da ne prihvata da državne vlasti navode nedostatak sredstava kao izgovor za nepoštovanje obaveza proisteklih iz presude. Doduše, odgoda u izvršenju presude može se opravdati posebnim okolnostima, ali odgoda ne može biti takva da naruši srž prava koje štiti član 6 § 1 (vidi Burdov v. Rusija, broj 59498/00, § 35, ECHR 2002-III, i Teteriny v. Rusija, broj 11931/03, § 41, od 30. lipnja 2005).“

28. Ustavni sud podržava navedeni stav Europskog suda prema kojem: „nedostatak sredstava ne može biti izgovor za nepoštovanje obaveza proisteklih iz presude“, mada je Ustavni sud svjestan da globalna ekonomska kriza neminovno mora utjecati na Bosnu i Hercegovinu. Posebno se naglašava ne tako davna ratna prošlost, te, s tim u svezi, ogromna šteta koja je nanijeta ljudskim i ekonomskim potencijalima, a što je imalo kao posljedicu i nastanak velikog broja različitih potraživanja koja egzistiraju na osnovi pravomoćnih sudskih odluka prema svim razinama vlasti u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini postoje „posebne okolnosti“ na temelju kojih bi se mogla opravdati određena odgoda u izvršenju pravomoćnih sudskih odluka. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju Federacija BiH i izvršenik, tj. Općina Stolac, poduzeli određene korake s ciljem izvršenja pravomoćnih sudskih odluka. Naime, Federacija BiH je usvojila dopunu ZIP-a kojim je u relevantnom dijelu navedenog zakona (članak 138. st. 4. i 5.) propisano da se izvršenje na teret sredstava proračuna Federacije i kantona provodi „[…] u visini predviđenoj na određenoj poziciji budžeta i u skladu sa Odlukom o izvršenju budžeta […], te da više povjerilaca koji ostvaruju svoja novčana potraživanja iz budžeta namiruju se onim redom kojim su stekli pravo da namire iz budžeta, s tim da zastarijevanje ne teče do konačnog namirenja potraživanja iz sudske odluke“.

29. Međutim, u konkretnom slučaju, prema shvatanju Ustavnog suda, suština problema je u tome što izvršenik nije napravio ukupan broj i listu svih potraživanja (glavnica i kamate) koje mora isplatiti iz svojih proračunskih sredstava na temelju izvršnih sudskih odluka. Tako je nemoguće procijeniti, uzimajući u obzir prosječna izdvajanja proračunskih sredstava namijenjena za isplatu izvršnih sudskih odluka, kada će vjerovnici biti isplaćeni. Osim toga, problem je i što ne postoji centralna evidencija potraživanja svih vjerovnika sačinjena prema datumu njihovog izvršnog naslova s evidentiranim isplatama (ukoliko ih je bilo), te s redoslijedom dalje isplate, koja bi bila transparentna u odnosu na vjerovnike, kako bi se izbjegle sve sumnje da nekome može biti izvršena isplata prije nego što je njegov izvršni naslov došao na red da bude isplaćen. Ispunjavanjem navedenog i planiranjem adekvatnih novčanih iznosa u proračunu svake godine, iz kojih bi se mogla izvršiti isplata svim vjerovnicima u razumnom roku, izvršenik bi ispunio svoju pozitivnu obvezu osiguranja poštovanja ljudskih prava (konkretno prava na pravično suđenje, čije se garancije protežu i na izvršenje pravomoćne sudske odluke iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije).

30. Dakle, s ciljem ispunjavanja navedenih pozitivnih obveza, izvršenik mora izračunati ukupan iznos novca koji je obvezan isplatiti vjerovnicima na temelju izvršnih sudskih odluka, te sačiniti odgovarajuću evidenciju (transparentnu listu, bez mogućnosti zlouporabe, koja uključuje svakog vjerovnika posebno, bez obzira na datum pravomoćno dosuđenog potraživanja, kao i na predmet spora). Planiranjem dovoljnih proračunskih sredstava postat će moguće da vjerovnici naplate svoja potraživanja u razumnom roku. Ustavni sud neće određivati koliki će biti „razuman rok“ jer smatra da je izvršenik u boljem položaju da odredi vremenski rok u okviru kojeg će izvršiti isplatu svih izvršnih sudskih odluka, a taj rok će biti sukladan članku 6. stavak 1. Europske konvencije, ali istodobno neće ugroziti funkcioniranje izvršenika.

31. Ustavni sud napominje da je suštinski identične stavove iz obrazloženja ove odluke već ranije usvojio u Odluci broj AP 1544/08 od 27. svibnja 2011. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), uz napomenu da se u tom slučaju radilo o problemima izvršenja pravomoćnih sudskih odluka na teret proračuna Federacije Bosne i Hercegovine, dok se u konkretnom slučaju radi o problemima izvršenja pravomoćnih sudskih odluka na teret proračuna izvršenika.

32. Konačno, Ustavni sud podsjeća da je identična pravna pitanja, neizvršenje rješenja o izvršenju na teret sredstava proračuna Zeničko-dobojskog kantona, razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2110/08 od 12. listopada 2011. godine, objavljenoj u „Službenom glasniku BiH“, broj 99/11, kao i u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3713/10 od 16. svibnja 2013. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, u predmetnim odlukama Ustavni sud je zaključio da „imajući u vidu navedeno, tj. činjenicu da Vlada Zeničko-dobojskog kantona nije izračunala ukupan zbir dugovanja po osnovu izvršnih sudskih odluka koji bi ažurirala sve dok za to postoji potreba, kao i činjenicu da ne postoji centralna i transparentna evidencija potraživanja o kojoj je bilo riječi u prethodnom dijelu obrazloženja ove odluke, proizlazi da apelanti, kao imaoci izvršnog sudskog naslova, nemaju garancije da će moći naplatiti svoja potraživanja od Zeničko-dobojskog kantona u razumnom roku, zbog čega Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije u odnosu na pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke u razumnom roku (tačka 54)“.

33. Imajući u vidu navedeno, tj. činjenicu da nadležne vlasti izvršenika nisu izračunale ukupan zbroj dugovanja po osnovi izvršnih sudskih odluka, koji bi se ažurirali sve dok za to postoji potreba, kao i činjenicu da ne postoji centralna i transparentna evidencija potraživanja o kojoj je bilo riječi u prethodnom dijelu obrazloženja ove odluke, proizlazi da apelant kao imalac izvršnog sudskog naslova nema garancije da će u razumnom roku moći naplatiti svoja potraživanja od izvršenika. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na pravo na izvršenje pravomoćne sudske odluke u razumnom roku.

Pitanje naknade nematerijalne štete

34. U svezi s pitanjem isplate naknade na ime nematerijalne štete koju je apelant tražio zbog povrede njegovih prava, Ustavni sud, sukladno svojoj praksi, prema članku 74. Pravila Ustavnog suda, izuzetno, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Međutim, kao što je navedeno, dodjeljivanje kompenzacije zbog utvrđene povrede određenih ustavnih prava predstavlja izuzetak, a ne pravilo, pa, s obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju činjenica da je izdat nalog Općini Stolac da izvrši svoje ustavne obveze i osigura poštovanje ljudskih prava tako što će poduzeti odgovarajuće zakonske mjere s ciljem da apelant i ostali vjerovnici koji posjeduju izvršne sudske odluke na teret proračunskih sredstava Općine Stolac naplate svoja potraživanja u što kraćem roku odgovarajuća satisfakcija za apelanta.

VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo apelanta na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer ne postoje garancije da će apelant kao imalac izvršnog sudskog naslova u razumnom roku moći naplatiti svoja potraživanja.

36. Na temelju članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (7) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4792/15 (I. P.) | Sudska praksa | Aktio