Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1621/13 (M.H.)

Odluka donesena 20. 07. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Zastara
  • Ratna šteta
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Naknada štete
  • Materijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1621/13

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 07. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1621/13, rješavajući apelaciju M. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. jula 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija M. H., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 028572 12 Rev od 24. januara 2013. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 028572 11 Gž od 3. aprila 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 028572 02 P od 26.

septembra 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. M. H. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Marjana Kulenović, advokatica iz Banje Luke, podnijela je 15. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 028572 12 Rev od 24. januara 2013. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 028572 11 Gž od 3. aprila 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 028572 02 P od 26. septembra 2011. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Pravobranilaštva RS zatraženo je 19. maja 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Osnovni sud je 27. maja 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, Okružni sud 30. maja 2016. godine, Pravobranilaštvo RS 1. juna 2016. godine, a Vrhovni sud 8. juna 2016. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelantica je 30. oktobra 2002. godine Osnovnom sudu podnijela tužbu protiv Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade štete, u kojoj je navela da je vlasnik porodično-stambene zgrade i zemlje upisane u pl. br. 74 KO Banjaluka 8 na kč. br. 1843, koja je u noći sa 2. na 3. april 1993. godine zapaljena i koja je tokom noći cijela izgorjela, kao i sve što se nalazilo u kući. Nadalje je navela da se te noći sa suprugom nalazila kod komšija, te da su ujutro otišli na lice mjesta, vidjeli da je kuća izgorjela i zatim se obratili MUP-u. Apelantica je navela da je MUP izašao na lice mjesta i utvrdio da je cijela kuća izgorjela. S obzirom na navedeno, apelantica je istakla da joj je na ovaj način pričinjena materijalna šteta, te da je kuća i dalje ruševna, neuvjetna za stanovanje i devastirana, pa kako joj je tužena pričinila štetu bez ikakvih razloga, to je predložila da sud, nakon provedenog postupka, donese presudu kojom će obavezati tuženu da joj isplati iznos od 100.000,00 KM na ime naknade materijalne štete, kao i da joj nadoknadi parnične troškove. U odgovoru na tužbu tužena je istakla prigovor zastare, kao i da je tužba neosnovana jer ne postoji odgovornost tužene za nastalu štetu, te je osporila apelanticinu pasivnu i aktivnu legitimaciju, pa je predložila da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan.

6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 028572 02 P od 26. septembra 2011. godine odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tužena obaveže da joj isplati iznos od 100.000,00 KM na ime naknade materijalne štete, kao i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom Osnovni sud je obavezao apelanticu da tuženoj nadoknadi troškove postupka u iznosu od 3.062,50 KM. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je među parničnim strankama sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva, sporna je pasivna legitimacija tužene, apelanticina aktivna legitimacija, kao i to da li je potraživanje iz tužbenog zahtjeva zastarjelo. Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96 i 39/03; u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da je onaj ko drugome prouzrukuje štetu dužan je nadoknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, dok je stavom 2. istog člana propisano da za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu. Osnovni sud je istakao da apelantica u tužbi nije označila osnov potraživanja u predmetnoj pravnoj stvari, pa je sud ocijenio da apelantica osnov tužbenog zahtjeva zasniva na objektivnoj odgovornosti tužene za štetu, odnosno po osnovu odgovornosti za štetu koja potječe od opasne djelatnosti. Nadalje, Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 174. ZOO-a propisano da za štetu od opasne stvari odgovara njezin imalac, a za štetu od opasne djelatnosti osoba koja se njom bavi. Iako je do nastanka štete došlo u periodu kada je na navedenom području bilo proglašeno stanje neposredne ratne opasnosti, Osnovni sud je naglasio da to ne znači da je predmetna šteta i nastala u vezi s ratnim dešavanjima. Naime, iz uvjerenja CJB Banjaluka od 5. aprila 1993. godine proizlazi da je 2. aprila 1993. godine došlo do požara na apelanticinoj kući, te je tom prilikom izgorio kompletan objekat s krovom i stvarima. Predmetno uvjerenje ničim ne ukazuje na uzrok požara ili eventualnog izvršioca. Ovo je jedini dokaz koji dokazuje da je došlo do predmetne štete na apelanticinom objektu, odnosno do požara, ali taj dokaz, kao ni ostali, ne ukazuje da je tužena načinila predmetnu štetu, odnosno da je ta šteta nastala kao posljedica opasne djelatnosti kojom se tužena bavi. Imajući u vidu izvedene dokaze i navedene odredbe ZOO-a, Osnovni sud je, u skladu sa čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku, zaključio da apelantica tokom postupka nije dokazala osnov svog potraživanja, odnosno nije dokazala da joj je tužena prouzrokovala štetu nekom svojom radnjom ili uslijed opasne djelatnosti kojom se tužena bavila.

7. Osim toga, Osnovni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju, shodno članu 376. ZOO-a, nastupila zastara apelanticinog potraživanja s obzirom da je citiranom odredbom ZOO-a propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i osobu koja je štetu počinila, a da u svakom slučaju navedeno potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala, zbog čega je ocijenio osnovanim prigovor tužene o zastari ovog potraživanja. Također, Osnovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe člana 377. ZOO-a kojom je propisano da kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja, budući da predmetna šteta nije prouzrokovana krivičnim djelom. Ovakav stav sud je obrazložio činjenicom da u konkretnoj pravnoj stvari zastarni rokovi počinju teći od dana ukidanja ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, tj. od 19. juna 1996. godine, a kako je apelantica podnijela tužbu 30. oktobra 2002. godine, sud je nesporno utvrdio da je tužba podnesena nakon što je protekao rok od tri godine, odnosno pet godina, čime je nastupio tzv. prekluzivni rok, propisan odredbom člana 376. ZOO-a.

8. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 028572 11 Gž od 3. aprila 2012. godine odbio apelanticinu žalbu i presudu Osnovnog suda od 26. septembra 2011. godine potvrdio. Okružni sud je u svojoj odluci ponovio činjenično utvrđenje i pravni zaključak Osnovnog suda, istakavši da su neosnovani apelanticini žalbeni navodi da prvostepeni sud nije savjesno i brižljivo cijenio izvedene dokaze i da je povrijedio odredbu člana 8. ZPP-a jer iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je prvostepeni sud ocijenio izvedene dokaze zasebno i u međusobnoj vezi. Nadalje, Okružni sud je istakao da su neosnovani apelanticini žalbeni navodi da prvostepeni sud nije pravilno cijenio uvjerenje MUP-a Republike Srpske od 5. aprila 1993. godine, odnosno da je izveo pogrešan zaključak da predmetno uvjerenje ne može služiti kao dokaz da je tužena odgovorna za nastalu štetu i da je šteta nastala kao posljedica opasne djelatnosti kojom se tužena bavi, odnosno da tim uvjerenjem apelantica nije dokazala da joj je tužena prouzrokovala štetu nekom svojom radnjom. Okružni sud nije prihvatio ni apelanticine žalbene navode kojima je ukazala da nije prihvatljiv zaključak prvostepenog suda o neosnovanosti prigovora zastare potraživanja i da je rok zastare trebalo računati od donošenja rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljene osobe RS od 23. jula 2002. godine, kada je apelantici vraćena imovina u posjed, te da je apelantica tri mjeseca nakon prijema tog rješenja podnijela tužbu sudu. Naime, Okružni sud je zaključio da donošenjem rješenja od 23. jula 2002. godine o vraćanju imovine apelantici nije počeo teći rok zastare potraživanja iz člana 376. ZOO-a, istakavši da je apelantica zahtjev za naknadu štete mogla podnijeti od 19. juna 1996. godine, kada je odlukom Narodne skupštine Republike Srpske ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti, do kada je trajao zastoj zastarijevanja u smislu čl. 383. i 384. ZOO-a i kada je rok zastare iz člana 376. ZOO-a počeo da teče, pa je do dana podnošenja tužbe (4. decembra 2002. godine) protekao i subjektivni i objektivni rok zastare potraživanja.

9. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno našao da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene u smislu čl. 170. i 172. ZOO-a, budući da su štetu pričinile nepoznate osobe za koje nije dokazano da su bile pripadnici Vojske RS ili njezine policije, u kom slučaju bi postojala odgovornost tužene za postupke njezinih radnika, odnosno pripadnika. Osim toga, Okružni sud je naveo da pasivna legitimacija tužene kao entiteta ne postoji ni primjenom odredbe člana 180. stav 1. ZOO-a koja je bila na snazi u vrijeme štetnog događaja, a kojom je propisano da za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkih osoba uslijed akata nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara država čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu. Naime, Okružni sud je istakao da je Republika Srpska prema članu 1. Ustava RS definirana kao jedinstven i nedjeljiv ustavno-pravni entitet i ta odredba je u skladu s odredbom člana 1. tačka 3. Ustava BiH, iz čega proizlazi da u odnosu na odgovornost, propisanu citiranom zakonskom odredbom, ne postoji pasivna legitimacija tužene kao entiteta.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 028572 12 Rev od 24. januara 2013. godine apelanticina revizija je odbijena kao neosnovana. Vrhovni sud je naveo da nasuprot navodima izjavljene revizije, pomanjkanje pasivne legitimacije na strani tužene ukazuje da između apelantice i tužene ne postoji (materijalno-pravni) obligacioni odnos povjerioca i dužnika koji je nastao prouzrokovanjem štete na apelanticinoj kući. U takvoj situaciji se ne radi o nedostatku stranačke sposobnosti u smislu odredbe člana 295. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09; u daljnjem tekstu: ZPP), na koju povredu postupka je neosnovano ukazivano u reviziji, već se radi o nedostatku pasivne legitimacije tužene, iz kog razloga je tužbeni zahtjev neosnovan. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da nije tačan navod iz revizije da su nižestepeni sudovi na različit način obrazložili nedostatak pasivne legitimacije na strani tužene. Naime, i jedan i drugi sud su saglasni u tome da ne postoji odgovornost tužene za štetu koju je pretrpjela apelantica na osnovu odredbe čl. 170. i 172. ZOO-a, nalazeći da nije dokazala da su pripadnici organa tužene (vojska ili policija) prouzrokovali predmetnu štetu. Međutim, drugostepeni sud je, odgovarajući na žalbeni prigovor, ispravno zaključio da odgovornost tužene, dakle njezina pasivna legitimacija, ne postoji i ako se primijeni odredba člana 180. ZOO-a jer prema citiranoj zakonskoj odredbi postoji samo odgovornost države, a ne i tužene koja nema to svojstvo. Vrhovni sud je istakao da se prvostepeni sud nije bavio tim pitanjem jer nije bilo takvog prigovora, a niti je trebalo da se bavi po službenoj dužnosti jer je citirana zakonska odredba neprimjenjiva na konkretni predmet.

11. Vrhovni sud je obrazložio da navedeni stav zasniva na sadržaju odredbe člana 180. stav 1. ZOO-a koji je glasio: „Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara država čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu.“ Vrhovni sud je istakao da je u vrijeme paljenja objekta, koji je apelanticino vlasništvo, po međunarodnom pravu Bosna i Hercegovina bila priznata država (priznata 7. aprila 1992. godine), te da po Ustavu BiH, u smislu odredbe člana XII stav 1, Bosna i Hercegovina nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država sa međunarodno priznatim granicama. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe, Vrhovni sud je zaključio da je za štetu koju je pretrpjela apelantica paljenjem objekta mogla odgovarati samo država Bosna i Hercegovina, tim prije što je naglašen njezin pravni kontinuitet sa Republikom Bosnom i Hercegovinom, kao jednom od republika bivše SFRJ, koja je postojala prije izbijanja ratnih sukoba na području SRBiH od 1992. godine do 1995. godine, a ne tužena čija odgovornost za taj vid štete nije propisana nijednom zakonskom odredbom.

12. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da nije osnovan apelanticin revizioni prigovor da je tek nakon stupanja u posjed zapaljene kuće na osnovu rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljene osobe RS, Odsjek Banja Luka, od 23. jula 2002. godine, dobila saznanje i mogućnost da se izjasni o obimu i visini štete. Naime, Vrhovni sud je naveo da iz navoda tužbe proizlazi da je apelantica već sljedećeg dana nakon što joj je kuća zapaljena, 3. aprila 1993. godine, bila na licu mjesta, dakle imala saznanje o šteti. Međutim, momenat saznanja za štetu i učinioca od utjecaja je samo na protek subjektivnog roka zastarjelosti od tri godine iz člana 376. stav 1. ZOO-a, te se ne odnosi na objektivni rok zastarjelosti iz stava 2. iste zakonske odredbe koji je propisan u trajanju od pet godina, čijim protekom potraživanje naknade štete zastarijeva u svakom slučaju, bez obzira na vrijeme saznanja. Kako je predmetna tužba podnesena 4. novembra 2002. godine, a objektivni rok zastarjelosti počeo da teče 19. juna 1996. godine, kada je ukinuto ratno stanje, proizlazi da je predmetno potraživanje zastarjelo jer je rok zastarjelosti istekao 19. juna 2001. godine, a tužena je u toku postupka istakla prigovor zastarjelosti u smislu člana 360. stav 3. ZOO-a.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelantica navodi da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelantica je navela da obrazloženja presuda ne zadovoljavaju standarde člana 6. stav

1. Evropske konvencije jer je način na koji su sudovi razmatrali dokaze u postupku neprihvatljiv i upućuje na povredu člana 6. Evropske konvencije i proizvoljne zaključke sudova, pogrešnu primjenu materijalnog prava, te nepravičan postupak u cjelini. Nadalje, apelantica je navela da presudom Vrhovnog suda nije dato jasno obrazloženje o prigovoru pasivne legitimacije tužene, te da je Vrhovni sud naveo da apelantica nije dokazala da su pripadnici organa tužene prouzrokovali predmetnu štetu, pa stoga (između ostalog) ne postoji odgovornost tužene. Međutim, apelantica smatra da je jedno pitanje tereta dokazivanja i odbijanja tužbenog zahtjeva uslijed primjene pravila tereta dokazivanja, a sasvim drugo pitanje pasivne legitimacije tužene i njezine odgovornosti. Apelantica je istakla da je Republika Srpska preuzela primjenu Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/93 i 39/03), a u vrijeme štetnog događaja na snazi je bio član 180. Zakona o obligacionim odnosima, pa iz svega proističe njezina pasivna legitimacija u konkretnom sporu. Osim toga, apelantica je navela da su sudovi na neprihvatljiv način izveli zaključke da se u konkretnom slučaju radi o zastarjelom potraživanju jer se pod saznanjem štete podrazumijeva ne samo saznanje da je šteta nastala već i saznanje o njezinom obimu i visini, a apelantica se nije mogla pred sudom izjasniti o obimu i visini štete prije nego što su joj nekretnine i zvanično vraćene u posjed putem Ministarstva za izbjeglice i raseljene osobe RS. Imajući u vidu navedeno, apelantica je navela da je u konkretnom slučaju rok zastare mogao teći samo od dana donošenja rješenja pomenutog ministarstva od 23. jula 2002. godine.

b) Odgovor na apelaciju

14. Osnovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u svojoj odluci od 26. septembra 2011. godine, istakavši da su činjenični navodi predmetne apelacije u potpunosti neosnovani, slijedom čega je predložio da se apelacija odbije.

15. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u drugostepenoj odluci, ocijenivši da njegovom odlukom nisu povrijeđena apelanticina prava, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. Pravobranilaštvo RS je u odgovoru na apelaciju navelo da su navodi iz apelacije neosnovani i ničim dokazani, kao i da je paušalno apelanticino pozivanje na kršenje ljudskih prava propisanih Evropskom konvencijom, bez čvrste argumentacije i činjeničnog utvrđenja na koji način je došlo do kršenja tih prava, te osiguranja adekvatnih dokaza koji te činjenice potvrđuju.

17. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su navodi izneseni u apelaciji neosnovani jer su osporenom presudom tog suda dati odgovori na sva pitanja koja su postavljena u apelaciji, te da osporena presuda sadrži sve razloge iz kojih se vidi da nije bilo proizvoljne primjene materijalnog prava.

V.Relevantni propisi

18. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 14/94, 32/94, 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09 i 49/09) relevantne odredbe glase: Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

19. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 154. st. 1. i 2.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu Član 174. stav 1.

(1) Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njom bavi.

Član 180. stav 1.

(1) Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem odnosno uništenjem imovine fizičke osobe uslijed akata nasilja ili terora te prilikom javnih demonstracija i manifestacija odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni spriječiti takvu štetu.

Član 360.

1. Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

2. Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

3. Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.

Član 376. st. 1. i 2.

1. Potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo.

2. U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 028572 12 Rev od 24. januara 2013. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 20. februara 2013. godine, a apelacija je podnesena 15. aprila 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

24. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suština navoda apelacije u pogledu prava na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da su redovni sudovi, prihvaćanjem prigovora o zastarjelosti potraživanja, pogrešno primijenili materijalno pravo, a, osim toga, pogrešno je ocijenjen i prigovor tužene o nedostatka pasivne legitimacije. Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

27. Ustavni sud zapaža da je predmet konkretnog spora bila naknada materijalne štete nastale na apelanticinom objektu, dakle, da je predmet građanskopravne prirode u kojem je odlučivano o apelanticinim pravima, zbog čega je član 6. Evropske konvencije primjenjiv.

28. Apelantica smatra da joj je odlukama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje jer su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

29. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanje koje apelantica problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

30. U konkretnom slučaju apelantica je podnijela tužbu radi naknade nematerijalne štete nastale na njezinom objektu, koja je odbijena prihvaćanjem prigovora o zastarjelosti potraživanja i prigovora nedostatka pasivne legitimacije. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da se pitanjem rokova zastare u postupcima naknade štete bavio u brojnim svojim odlukama u kojima je obrazložio da u ograničenja ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare potraživanja iz tužbenog zahtjeva (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 3/06, objavljenu u „Službenom glasniku BiH“ broj 86/07, zatim, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 3111/09, AP 702/10, AP 3790/10, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ovo ograničenje je potrebno da bi se omogućilo načelo pravne sigurnosti, a pri konkretnom reguliranju ovog pitanja, prije svega, određivanja roka zastare zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. juna 1985, Serija A, broj 93, stav 57). S druge strane, zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulirati da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.

31. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u svojoj odluci donesenoj u predmetu Baničević protiv Hrvatske od 21. oktobra 2012. godine ukazao da zakonski zastarni rokovi imaju nekoliko važnih svrha, kao što su osiguranje pravne izvjesnosti i pravomoćnosti i zaštita mogućih tuženika od zastarjelih zahtjeva kojima bi se moglo teško suprotstaviti i spriječiti nepravdu koja bi mogla nastati ako se od sudija traži da odluče o događajima koji su se dogodili u dalekoj prošlosti, na osnovu dokaza koji bi mogli postati nepouzdani ili nepotpuni zbog proteka vremena (vidi citirani predmet Stubbings i ostali, stav 51, vidi, također, mutatis mutandis, Vo protiv Francuske [VV] broj 53924/00, stav 92, ECHR 2004-VIII, i J.A. Pye (Oxford) Ltd. i J.A. Pye (Oxford) Land Ltd. protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV] broj 44302/02, st. 68-69, ECHR 2007-X). Stoga, parnične stranke trebaju očekivati primjenu tih pravila (vidi, mutatis mutandis, Miragall Escolano i ostali protiv Španije, br. 38366/97, 38688/97, 40777/98, 40843/98, 41015/98, 41400/98, 41446/98, 41484/98, 41487/98 i 41509/98, stav 33, ECHR 2000-I).

32. Osim toga, Evropski sud je u okolnostima tog slučaja naglasio da nije bilo ničega što bi spriječilo podnosioce (niti oni tvrde drukčije) da podnesu svoju građansku tužbu za naknadu štete u općem zakonskom zastarnom roku na osnovu člana 376. ZOO-a. To bi, prema mišljenju Evropskog suda, građanskim sudovima omogućilo da ispitaju osnovanost zahtjeva podnosilaca bez obzira na protek zakonskog zastarnog roka u krivičnom postupku ili bilo kakvog drugog ishoda krivičnog postupka. Umjesto toga, podnosioci su čekali četiri godine, te tako stvorili situaciju u kojoj je ishod krivičnog postupka imao odlučujući utjecaj na njihovu građansku tužbu. Prema mišljenju Evropskog suda, time što svoju građansku tužbu nisu podnijeli u općem zastarnom roku podnosioci su se, iako su imali advokata, našli u situaciji u kojoj su se izložili opasnosti da nastupi zastara u odnosu na njihovu građansku tužbu. Prema tome, Evropski sud je istakao da se ne može reći da su sami zakonski zastarni rokovi ili način na koji su primijenjeni u ovom predmetu, povrijedili samu bit prava podnosilaca na pristup sudu (vidi Evropski sud, Baničević protiv Hrvatske, odluka od 2. oktobra 2012. godine, aplikacija broj 44252/10, st. 31-37).

33. Nadalje, Ustavni sud ukazuje i na odredbe Rezolucije Ujedinjenih naroda kojom su usvojena Osnovna načela i smjernice za ostvarivanje prava na pravni lijek i reparacije žrtava teških kršenja međunarodnog prava ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava (u daljnjem tekstu: Osnovna načela). U tom kontekstu Ustavni sud ističe da Osnovna načela ne isključuju primjenu domaćih odredaba o zastarjelosti na postupke koji se odnose na tužbene zahtjeve kao i na druge postupke, već samo postavljaju uvjet da takve odredbe o zastarjelosti ne smiju biti pretjerano restriktivne. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da ne postoji nijedan razlog na osnovu kojeg bi se moglo razumno smatrati da su rokovi od tri i pet godina iz člana 376. stav 2. ZOO-a pretjerano restriktivni. Ustavni sud smatra da su propisani vremenski periodi od tri i pet godina sasvim dovoljni za podnošenje tužbe radi naknade štete i svako ko je smatrao da ima osnov za podnošenje ove vrste tužbe mogao ju je podnijeti u navedenim rokovima (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 4537/11 od 9. decembra 2014. godine, tač. od 29. do 33).

34. Dovodeći okolnosti konkretnog predmeta u vezu sa navedenim stavovima, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama odbijen apelanticin tužbeni zahtjev, između ostalog, i zbog toga što je ocijenjen osnovanim prigovor tužene o zastarjelosti potraživanja. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, na osnovu činjeničnog stanja iz kojeg kao nepobitno proizlazi činjenica da je apelantica za štetu saznala već sljedećeg dana nakon što joj je kuća zapaljena, dakle 3. aprila 1993. godine, naveli relevantne odredbe ZOO-a koje se tiču početka toka zastarjelosti potraživanja i njegovog utjecaja na osnovanost tužbenog zahtjeva, izvodeći zaključak da je apelanticino potraživanje zastarjelo jer je tužbu sudu podnijela nakon što je protekao objektivni rok od pet godina od dana nastanka štete propisan u odredbi člana 376. ZOO-a. Zbog apelanticinog pasivnog držanja i nepostupanja u rokovima koji su propisani zakonom, prestalo je njezino pravo da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze kako je propisano u odredbi člana 360. ZOO-a. Također je ukazano da ovaj rok nije počeo teći od dana nastanka štete, već kasnije, od ukidanja neposredne ratne opasnosti 19. juna 1996. godine i da je krajnji rok za podnošenje tužbe bio 19. juni 1999. godine. Budući da je apelantica tužbu podnijela 4. novembra 2002. godine, zaključeno je da je njezino potraživanje zastarjelo u smislu odredbe iz člana 376. stav 1. ZOO-a. Imajući u vidu detaljna i jasna obrazloženja redovnih sudova, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o apelanticinom propustu da svoje ponašanje prilagodi važećim propisima i da u rokovima utvrđenim ZOO podnese zahtjev za naknadu štete zbog čega je u konačnici, između ostalog, i odbijen njezin tužbeni zahtjev usmjeren na naknadu štete.

35. S obzirom na zaključak redovnih sudova da je apelanticino potraživanje zastarjelo, Ustavni sud smatra bespredmetnim posebno obrazlagati stavove redovnih sudova u vezi s nedostatkom pasivne legitimacije tužene, budući da odgovor na to pitanje u okolnostima konkretnog slučaja ne bi mogao voditi drugačijem ishodu predmetnog postupka. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je ovo pitanje već razmotrio u Odluci broj AP 303/10 (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu od 4. jula 2014. godine, dostupnu na www.ustavnisud.ba, tačka 34) u kojoj je zaključio da se, s obzirom na sadržaj tužbenog zahtjeva (zahtjev za naknadu štete zbog oštećenja-miniranja kuće), redovni sud nije mogao baviti pitanjem kada je Republika Srpska priznata kao entitet. Isto tako, Ustavni sud u konkretnom slučaju ne smatra potrebnim baviti se pitanjem ko bi, država BiH ili entitet, da potraživanje nije zastarjelo, bio dužan naknaditi apelantima nematerijalnu štetu, čime su se dijelom bavili redovni sudovi (npr. Okružni sud-tačka 12).

36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

37. Apelantica smatra da joj je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje ovog prava u suštini veže za primjenu materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada su redovni sudovi uz pozivanje na relevantne odredbe ZOO-a u osporenim odlukama iscrpno obrazložili da je apelanticin tužbeni zahtjev za naknadu štete neosnovan zbog zastare potraživanja.

39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1621/13 (M.H.) | Sudska praksa | Aktio