Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3620/13 (D. M.)

Odluka donesena 07. 07. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Naknada
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3620/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 07. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-3620/13, rješavajući apelaciju Dragoslava Marčetića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragoslava Marčetića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Rs 025969 12 Rev od 21. maja 2013. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 025969 11 Rsz od 21. februara 2012. godine i presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 025969 10 Rs od 17. marta 2011. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragoslav Marčetić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Dervente, podnio je 19. avgusta 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Rs 025969 12 Rev od 21. maja 2013. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Rs 025969 11 Rsz od 21. februara 2012. godine i presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 Rs 025969 10 Rs od 17. marta 2011. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 17 0 Rs 025969 10 Rs od 17. marta 2011. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže Bihaćka industrija rashladnih aparata „Bira“ d.d. Bihać (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime naknade za vrijeme čekanja posla za period od 1. januara 1998. godine pa do 5. maja 2000. godine isplati mjesečno iznos od po 10,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na svaki mjesečni iznos počev od petog u mjesecu za protekli mjesec pa do konačne isplate, te da mu za period od 5. maja 2000. godine pa do presuđenja mjesečno isplati iznos od po 260,00 KM na ime naknade štete zbog izgubljene zarade sa zakonskom zateznom kamatom za svaki mjesečni iznos tekućem od petog u mjesecu za protekli mjesec pa do konačne isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.400,00 KM. Apelant je, također, oslobođen od plaćanja troškova postupka na ime takse za tužbu i presudu.

3. U obrazloženju presude, Općinski sud je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je apelant 24. jula 2000. godine podnio tužbu sudu kojom je tražio da se obaveže tuženi da mu uspostavi radno-pravni status i sva prava koja iz toga proizlaze. Dalje je utvrđeno da je apelant na pripremnom ročištu od 12. decembra 2003. godine preinačio tužbeni zahtjev na način što je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih naknada za vrijeme čekanja posla za period od 1. januara 1992. godine pa do 5. maja 2000. godine isplati mjesečno iznose od po 10,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na svaki mjesečni iznos tekućom od dana podnošenja tužbe sudu pa do isplate, te da mu na ime naknade štete zbog izgubljene zarade za period od 5. maja 2000. godine do 31. januara 2001. godine plaća mjesečno iznos od po 200,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od prvog u mjesecu za protekli mjesec pa do isplate, te da se utvrdi daje apelant bio u radnom odnosu kod tuženog od 10. aprila 1986. godine pa do 31. januara 2001. godine. Zatim je utvrđeno da je apelant 14. januara 2011. godine, a nakon što je prvostepeni postupak koji je prethodno bio prekinut nastavljen, apelant precizirao svoj zahtjev na način kako je to navedeno u dispozitivu prvostepene presude. Također je utvrđeno da je rješenjem Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljem tekstu: ZOR) broj 09/2-11-2494-UP-1/00AB od 29. decembra 2009. godine utvrđen status apelanta kao zaposlenika na čekanju posla u smislu odredbe člana 143. stav 2. ZOR.

4. S obzirom na naprijed navedeno utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je zaključio da je u odnosu na apelantov zahtjev za isplatu naknade za vrijeme čekanja posla za period od 1. januara 1998. godine do 5. maja 2000. godine nastupila zastarjelost potraživanja u smislu odredbe člana

106. ZOR, kojom odredbom je propisana apsolutna zastarjelost potraživanja iz radnog odnosa u roku od tri godine od nastanka potraživanja. S tim u vezi je istaknuto da apelant predmetni zahtjev za isplatu naknade za čekanje posla postavio na pripremnom ročištu pred tim sudom 12. decembra 2013. godine, pa se osnovanim ukazuje prigovor zastarjelosti ovih potraživanja kojeg je istakao tuženi, zbog čega je tužbeni zahtjev u ovom dijelu odbijen kao u pogledu glavne stvari tako i u pogledu potraživanja zakonskih zateznih kamata. U odnosu na potraživanja na ime naknade štete zbog izgubljene zarade za period od 5. maja 2000. godine do presuđenja, Općinski sud je istakao da je apelantu, u smislu odredbe člana 143. stav 4. u vezi sa st. 1. i 2. ZOR radni odnos prestao po sili zakona 5. maja 2000. godine, budući da ga do tog datuma poslodavac nije pozvao na posao, niti je apelant bilo čim dokazao da se nakon tog datuma nalazio u radnom odnosu kod tuženog. Na ovaj način, kako je zakonom propisan prestanak radnog odnosa, naknadno donošenje rješenja od strane poslodavca, po ocjeni Općinskog suda, a kojim bi se rješenjem utvrdio prestanak radnog odnosa zaposleniku imalo bi samo deklaratorni karakter jer je radni odnos već prestao po sili zakona. S obzirom na činjenicu da se apelant od 5. maja 2000. godine po sili zakona ne nalazi u radnom odnosu kod tuženog, zaključeno je da je neosnovano i potraživanje apelanta da mu tuženi naknadi štetu na ime izgubljene zarade za period nakon 5. maja 2000. godine jer je radni odnos apelanta prestao po sili zakona, zbog čega je sud odlučio kao u dispozitivu presude u odnosu na ovaj tužbeni zahtjev.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 17 0 Rs 025969 11 Rsz od 21. februara 2012. godine žalba apelanta je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena na način da je obavezan tuženi da apelantu isplati naknadu za vrijeme čekanja posla za period od 1. januara 2000. godine pa do 5. maja 2000. godine u mjesečnim iznosima od po 10,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom za svaki mjesečni iznos tekućem od petog u mjesecu za protekli mjesec pa do isplate. U preostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena i žalba odbijena. Zahtjev apelanta za naknadu troškova za sastav žalbe u iznosu od 351,00 KM je odbijen.

6. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio sve bitne i odlučne činjenice, ali je pogrešno izveo zaključak da se u ovoj pravnoj stvari radi o apsolutnoj zastari potraživanja u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se obaveže tuženi da mu isplati naknadu za vrijeme čekanja posla sa zakonskom zateznom kamatom kako je to apelant postavio u zahtjevu za utuženi period (1. januara 1998. godine do 5. maja 2000. godine). Po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je odlučujući u ovom dijelu tužbenog zahtjeva pogrešno primijenio materijalno pravo i to odredbu člana 106. ZOR, pogrešno cijeneći da rok zastare u ovom slučaju teče od dana 12. decembra 2003. godine godine kada je apelant na pripremnom ročištu održanom toga dana postavio zahtjev za isplatu naknade za vrijeme čekanja za navedeni period. S tim u vezi je drugostepeni sud naveo da nije sporno da je apelant kao uposlenik tuženog stekao svojstvo radnika na čekanju posla, a ova činjenica kao bitna i odlučna je utvrđena čitanjem rješenja Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. ZOR od 29. decembra 2009. godine. S tim u vezi je dalje navedeno da je, uvidom u navedeno rješenje Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. ZOR, apelantu tek 29. decembra 2009. godine u tački II rješenja utvrđen status zaposlenika na čekanju posla u skladu sa članom 143. stav 2. ZOR, a tačkom III rješenja je naloženo poslodavcu-tuženom da apelantu riješi sva prava po osnovu prava statusa čekanja posla i to za period od 1. januara 2000. godine pa do 5. maja 2000. godine, kada je po zakonu prestao radni odnos svih zaposlenika na čekanju posla, i to u roku od 15 dana od dana prijema rješenja. Kako je predmetno rješenje Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. ZOR doneseno 29. decembra 2009. godine (na kojem stoji klauzula izvršnosti od 3. marta 2010. godine), drugostepeni sud je zaključio da osnovano žalba apelanta ukazuje da se za period shodno utvrđenju iz pomenutog rješenja Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. ZOR apelantova prava na naknadu za vrijeme čekanja posla od tuženog za period od 1. januara 2000. godine do 5. maja 2000. godine nisu zastarjela jer je apelant tek po utvrđenju navedene Komisije stekao status radnika na čekanju posla u periodu kako je to navedeno u pomenutom rješenju, pa kako je apelant postavio zahtjev za naknadu u mjesečnom iznosu od 10,00 KM to mu pripada ova naknada za period kako je to navedeno u dispozitivu drugostepene odluke a u skladu sa rješenjem Komisije za implementaciju člana 143. ZOR koje je pravosnažno iz kojih razloga je valjalo prvostepenu presudu preinačiti u ovom dijelu tužbenog zahtjeva.

7. U odnosu na zahtjev apelanta koji se odnosio na naknadu štete u vidu izgubljene dobiti za period od 5. maja 2000. godine do presuđenje, Kantonalni sud je istakao da je pravilno i potpuno prvostepeni sud utvrdio sve odlučne činjenice kada je odbio taj dio tužbenog zahtjeva, te je dao valjane i potpune razloge o svim odlučnim činjenicama u tom dijelu zahtjeva koje razloge prihvata i drugostepeni sud pa ih nije potrebno ponavljati, a pravilno je primijenio i odredbe materijalnog prava, iz kojih razloga je u ostalom odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene odluke primjenom odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. i člana 226. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP).

8. Presudom Vrhovnog suda broj 17 0 Rs 025969 12 Rev od 21. maja 2013. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda od 21. februara 2012. godine.

9. U obrazloženju revizione odluke, Vrhovni sud je naveo da je, s obzirom činjenično utvrđenje kojim utvrđenjem je taj sud vezan po odredbi člana 240. stav 2. ZPP, pravilan stav drugostepenog suda kada djelimično usvaja žalbu apelanta i preinačava prvostepenu presudu. S tim u vezi je Vrhovni sud istakao da uporište za ovakav stav postoji i u praksi Ustavnog suda (Odluka broj AP-1920/06 od 25. januara 2008. godine, a kojom se upućuje na stav tog suda iskazan u odluci broj AP-299/06 iz januara 2007. godine), prema kojoj se pravo da se traži naknada za vrijeme čekanja na posao stječe tek po pravomoćnosti rješenja Komisije za implementaciju člana 143. ZOR od kada i počinje teći rok zastare za ovo potraživanje. Također je navedeno da je pravilan stav nižestepenih sudova u pogledu zahtjeva apelanta koji se odnosio na isplatu mjesečnog iznosa od 260,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, na ime naknade štete zbog izgubljene zarade, za period od 5. maja 2000. godine pa do presuđenja. Po ocjeni Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi se u tom dijelu pravilno pozivaju na odredbu člana 143. stav 4., a u vezi sa st. 1. i 2. ZOR i za istu daju valjane razloge koje u cjelosti prihvata i revizioni sud, s obzirom da predloženim i provedenim dokazima od strane apelanta ni jedan dokaz nije upućivao na zauzimanje drugačijeg pravnog stava. S obzirom na navedeno, a kako se nisu ostvarili razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, te kako nisu počinjene ni povrede odredaba parničnog postupka, na koje revizioni sud pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u dispozitivu revizione odluke primjenom odredbe člana 248. ZPP.

10. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II73.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog načina na koji je u predmetnoj pravnoj stvari, koja je okončana osporenom odlukom Vrhovnog suda, primijenjeno materijalno, odnosno procesno pravo. S tim u vezi je apelant istakao da osporene odluke ne sadrže obrazloženja u pogledu neosnovanosti, tj. odbijanja njegovog tužbenog zahtjeva, navodeći pritom da su sudovi propustili primijeniti odredbu člana 143. stav 2. Zakona o radu u konkretnom slučaju. Također, apelant ukazuje na propust sudova da daju obrazloženje u pogledu samog člana 143. navedenog Zakona, odnosno zbog čega je isti uspostavljen i šta je cilj njegove primjene u odnosu na uspostavljanje radno-pravnog statusa radnika na čekanju i onih radnika koji nisu imali uređen radno-pravni status samo za period od obraćanja poslodavcu pa do 5. maja 2000. godine kada im je po sili zakona prestao radni odnos. U prilog naprijed navedenom, apelant se pozvao i na odluku Ustavnog suda broj AP-2270/07 od 14. aprila 2010. godine, navodeći da je u konkretnom slučaju pozivanje na nju opravdano, a u kojoj odluci je razmatrano pitanje početka toka uspostave radno-pravnog statusa prema odredbi člana 143. Zakona o radu. Stoga je apelant predložio Ustavnom sudu da usvoji predmetnu apelaciju i ukine osporene odluke kao nezakonite. Relevantni propisi

11. Zakon o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 143.

(1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.

(2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.

(3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.

(4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da se u suštini ovi navodi zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog, odnosno procesnog prava u predmetnoj pravnoj stvari radi isplate. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).

15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud prvenstveno konstatuje da je predmet parničnog postupka, kojeg je apelant pokrenuo protiv tuženog, konačno opredijeljeni tužbeni zahtjev (od 14. januara 2011. godine) za isplatu po dva osnova, tj. primarni zahtjev koji se odnosio na isplatu naknade za vrijeme čekanja posla za period od 1. januara 1998. godine do 5. maja 2000. godine i drugi zahtjev koji se odnosio za naknadu štete u vidu izgubljene dobiti za period od 5. maja 2000. godine pa do presuđenja. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da je u odnosu na prvi tužbeni zahtjev zaključeno da je apelantovo potraživanje djelimično osnovano, odnosno da mu pripada naknada za vrijeme čekanja posla samo za period od 1. januara do 5. maja 2000. godine, tj. za period za koji je apelantu utvrđen status radnika na čekanju posla (odlukom Komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu od 29. decembra 2009. godine). S druge strane, u odnosu na drugi tužbeni zahtjev je zaključeno da je isti neosnovan s obzirom na činjenicu da je apelantu radni odnos kod tuženog prestao po sili zakona zaključno sa 5. majom 2000. godine, slijedom čega ne postoji obaveza tuženog da apelantu naknadi štetu u vidu izgubljene dobiti nakon tog datuma. Dovodeći u vezu naprijed navedeno sa apelacionim navodima, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka očitovali na te navode, pri čemu su dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke. Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba (član 143. Zakona o radu) na predmetnu situaciju.

16. Osim toga, Ustavni sud smatra neopravdanim apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP-2270/07 od 14. aprila 2010. godine, u kojoj odluci je utvrđena povreda prava na pravično suđenje apelantici u tom predmetu uslijed proizvoljne primjene člana 143. Zakona o radu od strane redovnih sudova, s obzirom da se ne radi o identičnoj ili sličnoj činjenično-pravnoj situacija kao u predmetnoj apelaciji. Naime, u navedenoj odluci je predmet spora pred redovnim sudovima bilo poništenje odluka tuženog-poslodava i Komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu kojim odlukama je apelantici priznat status radnika na čekanju počevši od 2. marta 2000. godine, te zahtjev da joj se utvrdi status radnika na čekanju posla za period od 3. aprila 1992. godine do 6. maja 2000. godine, te posljedično tom utvrđenju da joj se isplati i naknada za vrijeme čekanja posla za navedeni period. Za razliku od citirane odluke, u konkretnom slučaju apelant je svojim konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom isključivo tražio isplatu naknade za vrijeme čekanja posla i naknadu štete zbog izgubljene zarade. Dakle, Ustavni sud zapaža da, u okolnostima konkretnog slučaja, apelant konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom nije ni tražio da mu se utvrdi status radnika na čekanju za sporni period (1. januara 1998. godine do 5. maja 2000. godine), već je samo tražio isplatu naknade za vrijeme čekanja posla za taj period, a koja naknada je uslovljena samim utvrđenjem statusa radnika na čekanju, što je u konkretnom slučaju utvrđeno odlukom Komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu od 29. decembra 2009. godine za period od 1. januara do 5. maja 2000. godine. Stoga, Ustavni sud nalazi neosnovanim apelantove navode o proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava pozivanjem na navedenu odluku Ustavnog suda.

17. Dakle, na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan ishodom postupka, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3620/13 (D. M.) | Sudska praksa | Aktio