Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3596/13 (L. H.)

Odluka donesena 07. 07. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Stečaj
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršenje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3596/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 07. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-3596/13, rješavajući apelaciju Latife Hodžić, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Latife Hodžić podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 222830 12 Gž od 25. jula 2013. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 I 222830 11 I od 16. oktobra 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Latifa Hodžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bugojna, koju zastupa Mustafa Jusufbašić, advokat iz Bugojna, podnijela je 16. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 222830 12 Gž od 25. jula 2013. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 I 222830 11 I od 16. oktobra 2012. godine.

2. Općinski sud je, postupajući po apelanticinom prijedlogu za dozvolu izvršenja protiv Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: izvršenik), donio rješenje o izvršenju broj 65 0 I 222830 11 I od 19. januara 2012. godine.

3. Rješenje je doneseno na osnovu izvršne isprave - presude Općinskog suda u Bugojnu broj 046-0-P-06-000398 od 18. maja 2007. godine, u vezi s rješenjem Općinskog suda u Travniku broj 51 0 St 042470 10 St od 14. februara 2011. godine (kojim je odbijen prijedlog za otvaranje stečajnog postupka nad „Binas“ d.d. Bugojno), te imajući u vidu odredbu člana 5. stav 5. Zakona o stečajnom postupku F BIH, na način da je određeno izvršenje prema izvršeniku u visini, obimu i na način kako je to bliže opisano u rješenju o izvršenju.

4. Izvršenik je 25. januara 2012 godine protiv rješenja Općinskog suda od 19. januara 2012. godine podnio prigovor uz obrazloženje da je sud odredio izvršenje na osnovu presude Općinskog suda u Bugojnu broj 046-0-p-06-000398 od 18. maja 2007. godine u kojemu je na isplatu potraživanja apelantici obavezan „Binas“ d.d. Bugojno - posebna i različita pravna osoba u odnosu na izvršenika, pa je izvršenik mišljenja da navedena presuda ne može biti podobna za izvršenje u odnosu na Federaciju Bosne i Hercegovine koja nije pasivno legitimirana jer niti jednom presudom ili odlukom nije pravomoćno odlučeno da je Federacija Bosne i Hercegovine obvezna na bilo kakvu isplatu apelantici.

5. Općinski sud je rješenjem broj 65 0 I 222830 11 I od 16. oktobra 2012. godine izvršenikov prigovor usvojio pa je rješenje o izvršenju od 19. januara 2012. godine stavljeno van snage, ukinute su sve provedene radnje i izvršni postupak je obustavljen.

6. Općinski sud je u obrazloženju rješenja naveo da je tokom postupka utvrdio da je u konkretnoj pravnoj stvari rješenje o izvršenju doneseno na osnovu presude Općinskog suda u Bugojnu od 18. maja 2007. godine, kojom je „Binas“ d.d. Bugojno obvezan apelantici isplatiti iznos od 6.814,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate. Proizlazi da je izvršenikovim prigovorom osporenim rješenjem o izvršenju sud izvršenje odredio prema licu koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik, odnosno protiv trećeg lica, obzirom da je rješenjem Općinskog suda u Travniku broj 51 0 St 042470 10 St od 14. februara 2011. godine odbijen prijedlog za otvaranje stečajnog postupka nad „Binas“ d.d. Bugojno, te imajući u vidu odredbu člana 5. stav 5. Zakona o stečajnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, kojom je propisano da ukoliko federalni ministar ne da svoju suglasnost za obaveze stečajnog dužnika, solidarno odgovara Federacija Bosne i Hercegovine.

7. Naime, odredbom člana 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku propisano je da se izvršenje određuje i protiv trećeg lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik, ako tražilac izvršenja javnom ili prema zakonu ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug iz izvršne isprave ili je taj dug prema zakonu obavezno da izmiri. Ako se obaveza trećeg lica na ispunjenje duga ospori, stranke prije izvršenja to pitanje moraju razriješiti u parničnom postupku. S obzirom da označeni izvršenik u ovom predmetu u cijelosti osporava rješenje o izvršenju i obavezu izvršenika kao trećeg lica na ispunjenje duga po predmetnoj izvršnoj ispravi, proizlazi da tražilac izvršenja i izvršenik to pitanje moraju prethodno razriješiti u parničnom postupku shodno članu 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku, te tražilac izvršenja sve do donošenja izvršnog naslova po tom pitanju nije ovlašten tražiti izvršenje protiv trećeg lica, što predstavlja razlog koji sprječava izvršenje rješenja o izvršenju u smislu odredbe člana 47. tačka 6. istog Zakona.

8. Rješenjem Kantonalnog suda od 25. jula 2013. godine odbijena je apelanticina žalba i prvostepeno rješenje je u cijelosti potvrđeno.

9. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud osporeno rješenje donio nakon što je utvrdio da je izvršenje određeno prema licu koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik, odnosno protiv trećeg lica, s obzirom da je rješenjem Općinskog suda u Travniku od 14. februara 2011. godine odbijen prijedlog za otvaranje stečajnog postupka nad „Binas“ d.d. Bugojno, te imajući u vidu odredbu člana 5. stav 5. Zakona o stečajnom postupku FBiH. Općinski sud je utvrdio da označeni izvršenik u cijelosti osporava rješenje o izvršenju i obavezu izvršenika kao trećeg lica na ispunjenje duga po predmetnoj izvršnoj ispravi, zbog čega je utvrđeno da, u skladu s odredbom člana 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku, apelantica i izvršenik to pitanje moraju prethodno razriješiti u parničnom postupku, a da apelantica sve do donošenja izvršnog naslova po tom pitanju nije ovlaštena tražiti izvršenje protiv trećeg lica, što predstavlja razlog koji sprječava izvršenje rješenja o izvršenju u smislu odredbe člana 47. tačka 6. istog Zakona.

10. U odgovoru na apelanticine žalbene navode Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je Federacija Bosne i Hercegovine, kao treća osoba koja u izvršnoj ispravi nije označena kao izvršenik, osporila obavezu ispunjenja duga u smislu odredbe člana 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku. Tom odredbom propisano je da se izvršenje određuje i protiv trećeg lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik, ako tražilac izvršenja dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug iz izvršne isprave ili je taj dug prema zakonu obavezno da izmiri, ali u slučaju da se obaveza trećeg lica na ispunjenje duga ospori, stranke prije izvršenja to pitanje moraju razriješiti u parničnom postupku. Činjenica je da je apelantica imala zakonskog osnova da u izvršnom postupku zahtijeva namirenje potraživanja od Federacije Bosne i Hercegovine kao treće osobe u smislu odredbe člana 5. stav 5. Zakona o stečajnom postupku s obzirom da je Ministar energije, rudarstva i industrije Federacije Bosne i Hercegovine uskratio suglasnost za otvaranje stečajnog postupka nad „Binas“ d.d. Bugojno, koje je u izvršnoj ispravi obavezano na isplatu duga što za posljedicu ima solidarnu odgovornost Federacije Bosne i Hercegovine za isplatu duga. Međutim, solidarna odgovornost zasnovana prema Zakonu o stečajnom postupku ne sprječava Federaciju Bosne i Hercegovine da osporava postojanje samog duga koji u odnosu na nju nikada nije utvrđen. Takav se spor ne može rješavati u izvršnom, nego jedino u parničnom postupku prema odredbi člana 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku. Iz tog razloga Kantonalni sud je utvrdio da nisu osnovani apelanticini žalbeni navodi, pa je, s obzirom na navedeno Kantonalni sud odlučio kao u izreci rješenja.

11. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i pravo na jednakost pred zakonom i princip vladavine prava. Apelantica smatra da je osporenim odlukama, odnosno navodnom proizvoljnom primjenom odredbe člana 5. stav 5. Zakona o stečajnom postupku diskriminirana i dovedena u neravnopravan položaj.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na apelanticinu štetu. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3596/13 (L. H.) | Sudska praksa | Aktio