Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1218/15 (B. I.)
Odluka donesena 20. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1218/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-1218/15, rješavajući apelacije Bože Ilića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Božo Ilić, protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 Ip 021543 14 Pž 2 od 29. decembra 2014. godine;
H. O., protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 I 011992 14 Gž 4 od 23. januara 2015. godine;
Fabulas d.o.o. Sarajevo, protiv rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 60 0 Ip 022795 16 Pž od 25. marta 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1218/15 Božo Ilić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Pala, kojeg zastupa Neđo Šutanović, advokat iz Sokoca, podnio je 17. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 Ip 021543 14 Pž 2 od 29. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba, kao trećeg lica izjavljena protiv rješenja Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) od 5. avgusta 2014. godine, kojim je odbijen prigovor apelanta protiv rješenja o izvršenju Osnovnog suda od 11. februara 2011. godine. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da odredba člana 51. Zakona o izvršnom postupku propisuje da lice koje tvrdi da u pogledu predmeta izvršenja ima neko pravo koje sprečava izvršenje može podnijeti prigovor, tražeći da se izvršenje na tom predmetu proglasi nedopuštenim u obimu u kojem su prava tog trećeg lica zahvaćena izvršenjem. Nadalje, utvrđeno je da je između izvršenika (MP „Šamot – RS“ d.o.o. Sokolac) i apelanta zaključen ugovor o zakupu, da je predmet navedenog ugovora zakup poslovno-proizvodne prostorije i zemljišta, kao i da je zaključen sporazum o preuzimanju potraživanja između izvršenika, Rico Centar Pale, Holding kompanija Rico a.d. Beograd i apelanta, kojim su regulisali postojanje međusobnog dugovanja i potraživanja i izvršili prenos potraživanja i preuzimanja potraživanja od strane apelanta. U vezi s tim, zaključeno je da apelant i izvršenik zanemaruju ZK izvadak C teretni list u kojem je uknjiženo založno pravo na osnovu rješenja Osnovnog suda od 7. maja 2007. godine u korist „Hypo Alpe Adria Bank“ a.d. Banja Luka, te da je na osnovu uknjižbe založnog prava zabranjeno svako novo opterećenje bez pismene saglasnosti povjerioca, odnosno tražioca izvršenja, kao i drugih tražilaca izvršenja iz drugih predmeta koji se vode protiv istog izvršenika kod Osnovnog suda. Dakle, zaključeno je, na osnovu dokaza, koje je apelant dostavio uz prigovor na rješenje o izvršenju, da iz istih ne proizilazi da apelant ima neko stvarno pravo na nekretninama izvršenika zasnovano i upisano u zemljišne knjige prije donošenja rješenja o izvršenju, niti pravo na osnovu koga bi mogao tražiti proglašenje izvršenja nedopustivim.
2. AP-1587/15 H. O. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zlatko Pozderac, advokat iz Cazina, podnio je 3. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 I 011992 14 Gž 4 od 23. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba kao neosnovana i potvrđeno rješenje o namirenju Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 12. septembra 2014. godine. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je rješenjem o namirenju Općinskog suda od 12. septembra 2014. godine određeno da se tražitelj izvršenja H. D. iz iznosa prodajne cijene prodajom apelantovih nekretnina u određenom novčanom iznosu namiri na ime troškova izvršnog postupka, troškova parničnog postupka i na ime dijela kamata na iznos glavnog duga u određenim novčanim iznosima. Nadalje, utvrđeno je da apelantov prigovor da zatezna kamata nije pravilno obračunata nije osnovan, iz razloga što apelant ne ukazuje konkretno na greške kod obračuna kamata, a koji obračun je izvršen od strane vještaka ekonomske struke podoblast financije. Također, zaključeno je da nemaju osnova ni apelantovi žalbeni razlozi istaknuti u vezi dosuđenih troškova izvršnog postupka, iz razloga što je Općinski sud sve troškove za koje je ocjenio da su potrebni za vođenje postupka pojedinačno naveo, vrstu i visinu, kao i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata prema kojoj je visina troškova obračunata, uzimajući u obzir vremensko važenje navedene tarife i vrijeme poduzimanja radnji. Isto tako, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da je odluka o namirenju donesena na osnovu člana 98. i 133. stav 1., 2. i 3. Zakona o izvršnom postupku, pa je shodno tome tražilac izvršenja namiren kako je navedeno u izreci rješenja o namirenju.
3. AP-2270/16 Fabulas d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Denis Alić, advokat iz Sarajeva, podnio je 31. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 60 0 Ip 022795 16 Pž od 25. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Okružnog privrednog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) od 1. marta 2016. godine, kojim je obustavljeno izvršenje dozvoljeno rješenjem o izvršenju Okružnog privrednog suda od 4. februara 2016. godine. U obrazloženju osporene odluke, pored ostalog, navedeno je da je prvostepeni sud apelantu, kao tražiocu izvršenja poziv za plaćanje troškova (predujam za izlazak sudskog izvršioca) odredio u rješenju o izvršenju, u određenom novčanom iznosu, te da je određen rok za izvršenje, kao i pravne posljedice ukoliko se ne postupi u ostavljenom roku. Također, konstatovano je da činjenica da nije izdat poseban nalog za plaćanje predujma, ne oslobađa apelanta da postupi po nalogu suda. Nadalje, zaključeno je da je apelant, neplaćanjem predujma, odnosno pasivnim držanjem, sebe doveo u konkretnu procesnu situaciju, zbog čega je predmetni postupak obustavljen, u skladu sa odredbom člana 16. stav 1. Zakona o izvršnom postupku.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1218/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek, itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman