Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2040/13 (M. B.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Ništavost
  • Uknjižba
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2040/13

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2040/13, rješavajući apelaciju Milene Bovan, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka m), članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. rujna 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Milene Bovan izjavljena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 006550 11 Rev od 14. veljače 2013. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milene Bovan izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0P 047539 13 Gž od 7. srpnja 2015. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Milena Bovan (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, kao nasljednica iza svog oca Neđe Bjelice, podnijela je 1. veljače 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 006550 11 Rev od 14. veljače 2013. godine, koja je donesena u postupku po tužbi apelantičinog oca. Apelantica je 27. kolovoza 2015. godine dostavila dopunu apelacije u kojoj je osporila Presudu Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 P 047539 13 Gž od 7. srpnja 2015. godine koja je donesena u novom postupku po apelantičinoj tužbi.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Uz dopunu apelacije apelantica je tražila da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će Ustavni sud obustaviti izvršenje pravomoćne presude Kantonalnog suda u dijelu o troškovima postupka. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 2040/13 od 14. listopada 2015. godine kojom je odbio zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Mileta Repca, Stojana Šutala, Dragana Matića zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Mile Rebac i Dragan Matić dostavili su odgovore na apelaciju u razdoblju od 12. do 21. siječnja 2016. godine, osim Stojana Šutala, koji nije dostavio odgovor u ostavljenom roku koji je istekao.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 53 0 P 006550 11 Rev

6. U postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 53 0 P 006550 11 Rev od 14. veljače 2013. godine apelantičin otac, kao tužitelj, pokrenuo je postupak protiv Mileta Repca (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Stojana Šutala (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Dragana Matića (u daljnjem tekstu: trećetuženi) radi poništenja ugovora i uknjižbe.

7. Općinski sud u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) donio je Presudu broj 07 53 P 006550 07 P od 3. veljače 2009. godine kojom je utvrdio ništavost ugovora zaključenog između apelantičinog oca, kao tužitelja i prodavca, kojeg je prilikom zaključenja ugovora zastupao prvotuženi kao njegov opunomoćenik, i drugotuženog kao kupca (ugovor iz 1997. godine), te ugovora zaključenog između drugotuženog kao prodavca i trećetuženog kao kupca (ovjeren kod suda 2002. godine), te je, slijedom toga, odlučeno da se u Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda uspostavi ranije zemljišnoknjižno stanje na nekretninama kakvo je bilo prije provedbe ugovora o kupoprodaji (između apelantičinog oca i drugotuženog), odnosno da se na nekretninama briše vlasništvo sa imena drugotuženog i trećetuženog uz upis vlasništva na ime apelantičinog oca. Istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev apelantičinog oca da mu tuženi na ime kupoprodajne cijene, odnosno naknade štete izmakle koristi isplate iznos od 40.000,00 KM.

8. U obrazloženju presude Općinski sud je istaknuo da je apelantičin otac u tužbi naveo da je dogovorio sa drugotuženim prodaju nekretnina za cijenu od 30.000,00 DEM, da mu je u tom momentu kuća bila srušena, ali da je postojala infrastruktura, da je dao punomoć prvotuženom u Kotoru, koji ga je zastupao u postupku kupoprodaje, ali da je bilo dogovoreno da će mu novac donijeti prvotuženi i drugotuženi, što nije učinjeno. Apelantičin otac je isticao da je bolestan i slabovidan, da nije imao rodbine u Čapljini da zastupa njegove interese, da u momentu zaključenja nije bio u prilici dati svoju suglasnost o predmetu i cijeni kao bitnim elementima ugovora, kao i da je ugovor koji je zaključen 1997. godine po zakonu ništav, da su se radnjama tuženih stekla bitna obilježja bića kaznenog djela prevare i drugih, kao i da se radi o zelenaškom ugovoru.

9. Općinski sud je, nakon provedenog dokaznog postupka (u kojem je, između ostalog, saslušao apelantičinog oca, prvotuženog i trećetuženog, dok je drugotuženi imao nepoznato prebivalište, pa mu je postavljen privremeni zastupnik), utvrdio iz punomoći koju je tužitelj dao prvotuženom da je tužitelj potpisao i ovjerio punomoć 3. ožujka 1997. godine kod Osnovnog suda u Kotoru, Crna Gora, da prema punomoći tužitelj ovlašćuje prvotuženog Mileta Repca, odvjetnika iz Čapljine, da u njegovo ime zaključi ugovor o kupoprodaji sa drugotuženim, kojim će drugotuženom prodati srušenu kuću tužitelja, koja je sagrađena na preciziranim parcelama, da uz nju proda i označene parcele, te ga ovlašćuje da poduzme sve potrebne radnje, kao i ovjeru ugovora kod nadležnog suda. Uvidom u ugovor koji je zaključen 11. ožujka 1997. godine sud je utvrdio da je taj ugovor sačinjen u pisanoj formi, te ovjeren kod Osnovnog suda u Čapljini, da se na istom ugovoru nalazi otkucana potvrda o obračunu i uplati poreza na promet nekretnina u iznosu od 460,00 DEM, te da je osnovica za obračun poreza 9.160,80 DEM. Iz točke 1. ugovora vidljivo je da je ugovorena kupoprodajna cijena u iznosu od 8.000,00 DEM, iz točke 2. ugovora proizlazi da kupac odmah isplaćuje prodavaču ukupan iznos kupoprodajne cijene, a da prodavač uvodi kupca u posjed nekretnine. Prema točki 3. ugovora, ugovorne strane su se odrekle prava pobijanja ugovora zbog bilo kojih razloga, a posebice ne zbog oštećenja više od polovice vrijednosti. Prema Rješenju broj Dn 243/97 od 28. travnja 1997. godine, u korist drugotuženog uknjiženo je pravo vlasništva sa 1/1 na preciziranim nekretninama.

10. Iz ugovora o kupoprodaji nekretnine koji je zaključen 12. rujna 2002. godine proizlazi da je drugotuženi prodao kupcu trećetuženom precizirane nekretnine za kupoprodajnu cijenu od 127.191,00 KM s tim da je u članku l. ugovora opisano da se na istim zemljišnim parcelama nalazi poslovni prostor potpuno opremljen za pružanje ugostiteljskih usluga. Navedeni ugovor je potpisan i ovjeren kod Općinskog suda u Čapljini, a na isti ugovor stavljen je pečat Porezne uprave o plaćenom porezu na promet u iznosu od 6.733,00 KM. Iz Rješenja broj Dn 529/2002 proizlazi da je u korist trećetuženog uknjiženo pravo vlasništva 1/1 na označenim nekretninama. Prema posjedovnom listu, kao posjednik nekretnina vodi se trećetuženi. Prema zemljišnoknjižnom izvatku koji je izdan 5. srpnja 2007.godine, na preciziranim nekretninama uknjiženo je založno pravo u korist Hypo Steiermark Kraftfahrzeug und Mashinenleasing.

11. Općinski sud je saslušao parnične stranke i svjedoke. Uviđajem na licu mjesta sud je utvrdio da je na spornim nekretninama izgrađen objekt za koji je među strankama nesporno da ga je izgradio trećetuženi. Vještak geodet sačinila je nalaz koji je Općinski sud prihvatio u potpunosti, a iz kojeg proizlazi da se na preciziranim parcelama nalazi objekt, te da je na istim parcelama kao vlasnik upisan trećetuženi. Prema nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke, vrijednost građevinskog zemljišta po tržišnim kriterijima iznosi 21.600,00 KM, a Općinski sud se nije upuštao u raspravljanje vrijednosti nekretnine koja se nalazi na spornom zemljištu, jer činjenica koliko vrijedi objekt sagrađen na spornom zemljištu nije pravno relevantna za utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji, kako je navedeno u tužbenom zahtjevu.

12. Općinski sud o ništavosti ugovora odlučio je sukladno odredbi članka 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljem tekstu: ZOO) u svezi s člankom 109. ZOO, kao i člankom 110. ZOO. Općinski sud je naveo da je prihvatio iskaze tužitelja i saslušanih svjedoka , te utvrdio činjenicu da je tužitelj sa drugotuženim dogovorio prodaju spornog zemljišta sa srušenom kućom, ali za iznos od 30.000,00 DEM, a ne za iznos od 8.000,00 DEM, kako je drugotuženi dao uputu da se u ugovor unese. Prvotuženi je potvrdio da nije kontaktirao sa tužiteljem, već da je sve podatke dobio od drugotuženog. Dakle, drugotuženi je, prema mišljenju suda, iskoristio situaciju u kojoj se tužitelj nalazio, a to su bolest i nemogućnost da dođe u Čapljinu, pa je dao neistinite podatke o ugovorenoj cijeni a koji su uneseni u ugovor o kupoprodaji zaključen 11. ožujka 1997. godine. Ovako ponašanje Općinski sud je ocijenio da je protivno moralu društva.

13. Općinski sud je, dakle, utvrdio da je ugovor zaključen 11. ožujka 1997. godine ništav, pa kako ništavost djeluje ex tunc, a razlozi za ništavost su postojali u vrijeme zaključenja ugovora, drugotuženi nije postao vlasnikom, pa nije mogao niti prodati nekretninu trećetuženom zbog čega je i ugovor zaključen između drugotuženog i trećetuženog ništav.

14. Općinski sud nije mogao udovoljiti alternativno postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja, jer bi na taj način konvalidirao ugovor koji je ništav na što nema pravo, a tužitelj u tijeku postupka nije precizirao na što se odnosi naknada štete i izmakle koristi. Općinski sud je, također, naveo da činjenica da je na spornim nekretninama drugotuženi napravio objekt, te kasnije da je trećetuženi isti objekt proširio nema nikakvog utjecaja na utvrđenje ništavosti kupoprodajnih ugovora, već se isto pitanje eventualno može raspraviti u postupku po vlasničkoj tužbi. Općinski sud je poklonio vjeru iskazu trećetuženog da je on u dobroj vjeri kupio objekt i zemljište, ali ova činjenica ne može konvalidirati ništavost ugovora.

15. Općinski sud je, također, naveo da je apelantičin otac isticao da je nedostajala slobodno izražena volja na strani tužitelja za zaključenje ugovora, ali ove navode je sud ocijenio netočnim, jer je saslušanjem apelantičinog oca i svjedoka sud utvrdio da je imao volju za zaključivanje ugovora, kao i da je tužitelj vrlo precizno postavio zahtjev da se utvrdi da su jedan i drugi ugovor ništavi. Obzirom na sve izloženo, sud je odlučio kao u izreci presude.

16. Kantonalni sud je donio Presudu broj 53 0P 006550 09 Gž od 6. svibnja 2011. godine kojom je uvažio priziv apelantičinog oca u odnosu na odluku o troškovima postupka, te je preinačio prvostupanjsku presudu na način da je obvezao tužene da mu solidarno isplate 4.511,60 KM na ime troškova postupka, dok je prizive drugotuženog i trećetuženog odbio kao neutemeljene.

17. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su prizivi drugotuženog i trećetuženog neutemeljeni, da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu članka 103. ZOO u svezi sa čl. 109. i 110. ZOO ocjenjujući činjenice i okolnosti koje je utvrdio prvostupanjski sud. Kantonalni sud je zaključio da je odluka o zaključenju ugovora apelantičinog oca donijeta protiv njegove volje, odnosno da ono što je suština ugovora ne predstavlja pravu želju ugovarača. Kantonalni sud je pri tome utvrdio i nedostatak u punomoći koji se odnosi na nedostatak kupoprodajne cijene u punomoći, kako je i kome je ona isplaćena, klauzule intabulandi, usprkos kojem je izvršen upis u zemljišne knjige. Također, Kantonalni sud je istaknuo da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da drugotuženi nije mogao prenijeti više prava na trećetuženog nego što je sam imao, jer utvrđivanjem ništavosti ugovora drugotuženi nije postao vlasnikom.

18. Odlučujući o reviziji trećetuženog, Vrhovni sud je donio Presudu broj 53 0 P 006550 11 Rev od 14. veljače 2013. godine kojom je reviziju trećetuženog uvažio i nižestupanjske presude preinačio i tužbeni zahtjev apelantičinog oca odbio u odnosu na utvrđivanje ništavosti ugovora i brisanje prava vlasništva po osnovi ugovora o kupoprodaji zaključenog između drugotuženog i trećetuženog, te odbio zahtjev apelantičinog oca za naknadu troškova postupka. Istom presudom obvezan je trećetuženi da apelantu naknadi troškove postupka.

19. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je reviziju na pravomoćnu presudu izjavio samo trećetuženi, pa je Vrhovni sud ispitao drugostupanjsku presudu samo u pobijanom dijelu koji se odnosi na ugovor o kupoprodaji zaključen 12. rujna 2002. godine, jer se ne osporava utvrđena ništavost ugovora između apelantičinog oca kao tužitelja i drugotuženog. Vrhovni sud je najprije naveo činjenice koje su utvrđene: da je apelantičin otac posredstvom opunomoćenika zaključio ugovor sa drugotuženim, da je jedna cijena dogovorena (30.000 DEM), a druga cijena (8.000 DEM) upisana u ugovor, da je ugovor proveden i da je drugotuženi upisan u zemljišnu knjigu, te da je drugotuženi prodao trećetuženom nekretnine sa novoizgrađenim objektom, koji je, također, upisan u zemljišnu knjigu, kao i dogradio objekt na spornoj nekretnini. Vrhovni sud je ponovio zaključke nižestupanjskih sudova.

20. Vrhovni sud je istaknuo da apelantičin otac (tužitelj) radnje drugotuženog i trećetuženog za sklapanje ništavog ugovora nalazi u činjenici da je utvrđena ništavost ugovora kao pravnog posla na temelju kojeg je drugotuženi postao vlasnikom predmetne nekretnine. Vrhovni sud ističe da nižestupanjski sudovi, polazeći od činjeničnog utvrđenja, uporište za svoj stav o ništavosti oba ugovora nalaze u odredbi članka 103. stavak l. i članka 104. stavak l. ZOO kada je, slijedom utvrđene ništavosti prvog ugovora zaključenog između tužitelja i drugotuženog, kao posljedica te ništavosti utvrđena i ništavost drugog ugovora zaključenog između drugotuženog i trećetuženog, te brisovnom presudom naloženo vraćanje upisa u ranije stanje prije sklapanja ništavih ugovora uz primjenu principa da „nitko na drugog ne može prenijeti više prava nego što ga sam ima“.

21. Vrhovni sud je naveo da se sporno pravno pitanje odnosi na posljedicu ništavosti ugovora kao pravnog posla temeljem kojeg je izvršen upis prava vlasništva u odnosu na sljedeći ugovor o kupoprodaji kao pravni posao na temelju kojeg je treća osoba (u ovom slučaju trećetuženi) postala vlasnik istih nekretnina, kada je druga kupoprodaja izvršena sa povjerenjem u zemljišnu knjigu, odnosno određivanje prioriteta principa, i to općeg principa da „nitko na drugog ne može prenijeti više prava nego što ga sam ima“ i posebnog principa koji se odnosi na vlasnička prava da se „smatra točnim sve što je upisano u zemljišnu knjigu“, ili principa „povjerenja u zemljišne knjige“.

22. Vrhovni sud je citirao članak 103. stavak l. ZOO i članak 104. stavak 1. ZOO. Prihvaćajući da je pravomoćnom odlukom utvrđena ništavost prvog ugovora između tužitelja i drugotuženog, Vrhovni sud navodi da su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da je, ustvari, utvrđena ništavost pravnog posla na temelju kojeg je drugotuženi upisan kao vlasnik sporne nekretnine u zemljišnoj knjizi. U takvoj situaciji primjenom članka 104. ZOO drugotuženi je bio obvezan vratiti apelantičinom ocu što je dobio ništavim ugovorom, ako je to moguće. Međutim, Vrhovni sud navodi da pravilnom primjenom materijalnog prava vraćanje nekretnine nije moguće.

23. Pravo vlasništva pravnim poslom po članku 38. Zakona o vlasničkopravnim odnosima se stječe upisom u javne knjige o nekretninama, ako je nositelj savjestan. Savjesnost stjecatelja se pretpostavlja. Vrhovni sud je naveo da je drugotuženi izvršio upis u zemljišnu knjigu temeljem, u to vrijeme, valjanog ugovora kao pravnog posla i na temelju toga stekao vlasništvo na nekretnini uz nepobitnu predaju u posjed iste nekretnine. Potom je drugotuženi, kao zemljišnoknjižni vlasnik predmetnih nekretnina (iako stranke u postupku tvrde da je izgradnjom novih objekata nastala nova nekretnina, to u postupku nije dokazivano), zaključio novi kupoprodajni ugovor sa trećetuženim, predao mu u posjed nekretninu, na temelju kojeg ugovora kao pravnog posla se trećetuženi uknjižio kao vlasnik nekretnina, čime je i on stekao titulus i modus kao osnovu vlasničkog prava.

24. Pri tome u postupku nije dokazano da je apelantičin otac zahtijevao upis zabilježbe spora o valjanosti ugovora o kupoprodaji sa drugotuženim na predmetnim nekretninama, niti je dokazano da je na drugi način trećetuženi, kao treća osoba u odnosu na prvi ugovor u vrijeme njegove kupoprodaje, mogao znati za postojanje takvog spora između tužitelja kao ranijeg vlasnika i drugotuženog kao upisanog vlasnika. U takvoj situaciji je relevantno i ponašanje tužitelja koji nije ništa poduzeo da spriječi posljedice ništavog pravnog posla (tužba je podnesena 10 godina nakon zaključenja prvog ugovora, a pet godina nakon zaključenja drugog ugovora, nije podnesen ni zahtjev za zabilježbu spora i slično).

25. Stoga, prema mišljenju Vrhovnog suda, revizija utemeljeno ukazuje da je trećetuženi postupio sa povjerenjem u zemljišnu knjigu kada je kupoprodajni ugovor zaključio sa drugotuženim kao vlasnikom i prodavcem predmetnih nekretnina. Pravni interes utvrđivanja ništavosti drugog ugovora iz tužbe jeste vraćanje prvobitne nekretnine tužitelju, tj. brisanje upisa prava vlasništva na temelju pravnog posla koji je naknadno utvrđen ništavim.

26. Vrhovni sud je naveo članak 9. Zakona o zemljišnim knjigama u Federaciji BiH, te je zaključio da je trećetuženi postupao sa povjerenjem u zemljišnu knjigu u kojoj je drugotuženi bio upisan kao vlasnik sa 1/1 dijela, koji mu je predao u posjed nekretnine, te je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti princip povjerenja u zemljišnu knjigu, jer u momentu sklapanja drugog ugovora (između drugotuženog i trećetuženog) nisu postojala ograničenja u pravu drugotuženog na predmetnim nekretninama, kako je to propisano člankom 9. stavak 3. Zakona o zemljišnim knjigama u Federaciji BiH, a ispravnost upisa nije dovedena u pitanje na jedan od načina propisanih u članku 9. stavak 2. istog zakona. Iz nesporne činjenice da je u vrijeme zaključivanja kupoprodajnog ugovora između drugotuženog i trećetuženog (2002. god.) kao treće osobe, drugotuženi bio upisan kao zemljišnoknjižni vlasnik koji je i imao posjed na spornoj nekretnini, da ograničenje u pravu drugotuženog nije bilo upisano u zemljišnoj knjizi, niti je dokazano da je trećetuženom kao trećoj osobi to bilo poznato, prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestupanjski sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo kada nisu prihvatili prigovor istican u tijeku postupka - da je trećetuženi stekao pravo vlasništva na zakonit način sa povjerenjem u zemljišne knjige. Dakle, trećetuženi je postao vlasnikom predmetne nekretnine uknjižbom na temelju pravnog posla, pa vraćanje prodane nekretnine iz prvog ugovora od drugotuženog nije moguće, zbog čega tužitelj može tražiti samo pravo na novčanu naknadu od drugotuženog, kako to predviđa članak

104. ZOO.

27. Dakle, iz navedenog Vrhovni sud zaključuje da revizija utemeljeno ukazuje da apelantičin otac (tužitelj) u postupku nije dokazao da je trećetuženi postupio nesavjesno prilikom zaključivanja kupoprodajnog ugovora sa drugotuženim, pa imajući u vidu princip „povjerenja u zemljišne knjige", primjenom članka 9. stavak 2. Zakona o zemljišnim knjigama Federacije BiH, te paragrafa

70. Pravila Zakona o zemljišnim knjigama, koji u ovom slučaju ima prioritet u odnosu na princip da ,,nitko ne može prenijeti više prava od onih prava koje je sam imao“, valjalo je tužbeni zahtjev tužitelja, apelantičinog oca, za utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji između drugotuženog i trećetuženog, zaključen 30. rujna 2002. godine, odbiti kao neutemeljen. Pošto je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, jer nije uvažio prizivne prigovore trećetuženog koji su se odnosili na pogrešnu primjenu materijalnog prava, to je ovaj sud reviziju trećetuženog uvažio primjenom članka 250. ZPP i nižestupanjske presude preinačio u pobijanom dijelu, kao i u dijelu koji se odnosi na zahtjev za brisanje upisa.

Postupak u kojem je donesena Presuda Kantonalnog suda broj 53 0 P 047529 13 Gž

28. Apelantica (kao zakonska nasljednica iza svog oca, koji je umro 23. rujna 2010. godine) je pokrenula postupak pred Općinskim sudom (22. lipnja 2012. godine) protiv Dragana Matića (koji je bio trećetuženi u prethodno navedenom parničnom postupku ) i NLB Leasing d.o.o. za financijski zakup Sarajevo radi poništenja ugovora i uknjižbe.

29. Općinski sud u Čapljini donio je Presudu broj 53 0 P 047529 12 P od 18. siječnja 2013. godine kojom je utvrdio ništavim ugovor o kupoprodaji nekretnina (preciziranih u presudi, a radi se o istim nekretninama kao u postupku broj 07 53 P 006550 07 P) koji je zaključen između Dragana Matića i NLB Leasinga, te je slijedom utvrđenog naloženo Zemljišniknjižnom uredu Općinskog da uspostavi ranije zemljišnoknjižno stanje kakvo je bilo prije zaključenja i provedbe svih poništenih ugovora o kupoprodaji, tako da se briše pravo vlasništva sa imena NLB Leasinga i upisuje vlasništvo na ime apelantičinog oca. Tuženim je naloženo da apelantici naknade troškove parničnog postupka.

30. Kantonalni sud je donio Presudu broj 53 0 P 047529 13 Gž od 7. srpnja 2015. godine kojom je priziv tuženih Dragana Matića i NLB Leasinga uvažio i prvostupanjsku presudu preinačio i apelantičin tužbeni zahtjev kojim traži utvrđivanje ništavosti ugovora o kupoprodaji između tuženih na preciziranim nekretninama odbio. Istom presudom obvezana je apelantica da tuženim naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.490,11 KM.

31. Protiv presude Kantonalnog suda, prema informacijama koje je dobio Ustavni sud, kao i prema stanju spisa, apelantica nije izjavila reviziju.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije Apelantica se žali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica osporava način na koji su Vrhovni sud u Presudi broj 53 0 P 006550 11 Rev od 14. veljače 2013. godine ( u predmetu po tužbi apelantičinog oca) i Kantonalni sud u Presudi broj 53 0 P 047529 13 Gž od 7. srpnja 2015. godine (po tužbi apelantice nakon smrti njezinog oca) primijenili materijalno pravo i zaključili da su ugovori (zaključeni između tuženih) pravno valjani pozivajući se na princip povjerenja u zemljišne knjige. Apelantica je predložila da obje osporene presude u oba predmeta Ustavni sud ukine i predmete vrati na ponovno suđenje.

b) Odgovor na apelaciju

32. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je apelacija neutemeljena, te je predloženo da se ona odbije.

33. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je ukazao da su u apelaciji i dopuni apelacije osporena dva različita predmeta, te se očitovao samo na dopunu apelacije. Kantonalni sud je istaknuo da apelantica nije uložila reviziju na presudu Kantonalnog suda od 7. srpnja 2015. godine, te ukazao na nedostatke u podnesku dopune apelacije u svezi sa apelantičinim odvjetnikom.

34. Mile Rebac osporio je apelaciju i dopune, te je naveo da su one neutemeljene.

35. U veoma opširnoj apelaciji Dragan Matić je ukazao na brojne zakonske propise, te je istaknuo da su apelacija i dopuna apelacije neutemeljene i predložio da se one odbiju. Također, ukazano je da na presudu Kantonalnog suda ( iz dopune apelacije) apelantica nije izjavila reviziju.

V. Relevantni propisi

36. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službene novine RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Član 104.

(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.

37. Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 58/02, 19/03 i 54/04) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 9.

Javno povjerenje (1) Upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra se točnim. Smatra se da brisano pravo iz zemljišne knjige ne postoji.

(2) Za treće osobe, koje u dobroj vjeri u postojanje neke nekretnine ili prava na nekoj nekretnini, putem pravnog posla steknu takvo jedno pravo, sadržaj zemljišne knjige se smatra točnim, ukoliko ispravnost zemljišne knjige nije osporena putem upisa prigovora ili ukoliko je trećoj osobi poznata netočnost zemljišne knjige ili zbog grube nepažnje nije poznata.

(3) Ako je nositelj prava upisanog u zemljišne knjige ograničen u pravu raspolaganja u korist neke osobe, tada ograničenje djeluje prema trećoj osobi samo onda kada je to ograničenje upisano u zemljišnu knjigu ili poznato trećoj osobi.

(4) Za savjesnost treće osobe kod stjecanja prava na nekretnini mjerodavno je vrijeme podnošenja zahtjeva za upis.

[...]

38. Zakon o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Pravo vlasništva na nekretnine, na temelju pravnog posla stječe se upisom u javne knjige o nekretninama, ako je nositelj savjestan. Savjesnost stjecatelja se pretpostavlja. U slučaju više savjesnih stjecatelja, upis u javne knjige ima pravo zahtijevati stjecatelj kojem je nekretnina predana u posjed, a dok je nekretnina u posjedu prenositelja, upis u javne knjige ima pravo zahtijevati stjecatelj koji je prvi stekao pravni osnov za prijenos prava vlasništva.

VI. Dopustivost

39. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

40. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. A)Dopustivost u odnosu na postupak u kojem je donesena Presuda Kantonalnog suda broj 53 0 P 047529 13 Gž od 7. srpnja 2015. godine

41. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (1) i stavak (3) točka m) Pravila Ustavnog suda. Članak 18. stavak (1) i stavak (3) točka m) Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

42. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je učinkovit i adekvatan da ispita nižestupanjsku odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome hoće li koristiti pravni lijek bez obzira na to je li riječ o redovitom ili izvanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje pristojbi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan člankom 16. stavak (1) Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. listopada 2004. godine i AP 106/04 od 18. siječnja 2005. godine).

43. U konkretnom slučaju apelantica je osporila presudu Kantonalnog suda od 7. srpnja 2015. godine protiv koje je imala mogućnost izjavljivanja revizije Vrhovnom sudu, jer je vrijednost spora koja je navedena u tužbi pružala mogućnost izjavljivanja revizije, a ne postoji niti jedna druga okolnost u predmetnom postupku koja onemogućava ili isključuje mogućnost izjavljivanja revizije u predmetnom postupku. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

44. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je u odnosu na postupak u kojem je donesena odluka Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 P 047529 13 Gž od 7. srpnja 2015. godine odlučio kao u dispozitivu ove odluke. B)U odnosu na postupak u kojem je donesena odluka Vrhovnog suda broj 53 0 P 006550 11 Rev od 14. veljače 2013. godine

45. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporena presuda je dostavljena apelantu 26. ožujka 2013. godine, a apelacija je podnesena 10. svibnja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

46. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na postupak koji je okončan presudom Vrhovnog suda od 14. veljače 2013. godine ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

47. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo iz članka 6. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

48. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje:

Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

49. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

50. Obzirom na to da je apelantica osporila parnični postupak u kojem se raspravljalo o imovini čiji je vlasnik nepobitno bio njezin otac, odnosno o utvrđivanju ništavosti ugovora o kupoprodaji imovine, a koji je pokrenuo apelantičin otac, apelantica kao nasljednica ima izravan interes za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari u kojoj se rješava o njezinim „građanskim pravima“, pa su u konkretnom predmetu članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije primjenjivi.

51. Apelantica smatra da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo pri donošenju odluke, što je kao posljedicu imalo kršenje njezinog prava na pravično suđenje.

52. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

53. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može iznimno, kada ocijeni da je u određenom postupku redoviti sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja predmetna apelacija pokreće, ispitati je li osporena odluka Vrhovnog suda, kao konačna odluka u predmetnom postupku, zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

54. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je predmet osporavanja apelacijom presuda Vrhovnog suda, odnosno način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo i ocijenio savjesnost trećetuženog kada je zaključivao ugovor. Iako ne osporava činjenicu da nije postojala zabilježba spora, apelantica ukazuje na nesavjesnost drugotuženog zbog neispunjenja ugovora. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud uvažio reviziju trećetuženog i nižestupanjske odluke preinačio na način da ih je u odnosu na utvrđenje ništavosti i brisanje prava vlasništva po osnovi ugovora koji su zaključili drugotuženi i trećetuženi odbio. Pri tome Vrhovni sud je na temelju činjenica koje su utvrdili nižestupanjski sudovi zauzeo drugačije stajalište uz pozivanje na materijalnopravne propise, kojim je svoje stajalište potkrijepio. S tim u svezi, Ustavni sud naglašava da nije u njegovoj nadležnosti da svojim zaključkom promijeni pravne zaključke redovitih sudova, u konkretnom slučaju Vrhovnog suda, pogotovu ako se takav zaključak ne doima arbitrarnim i nije razultat arbitrarnog postupka, a u konkretnom slučaju to, svakako, nije slučaj. Također, Ustavni sud primjećuje da postoji različita praksa u odlučivanju kod ovakvih predmeta, što je slučaj i u konkretnom predmetu (što se vidi iz obrazloženja odluka nižestupanjskih sudova i odluke Vrhovnog suda), ali Ustavni sud u konkretnom slučaju ne može preuzeti ulogu redovitog suda u tumačenju pravnih normi, pogotovo kada su redoviti sudovi dali argumentirana obrazloženja. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke dao jasne i zadovoljavajuće razloge, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog prava.

55. Stoga, Ustavni sud smatra da u ovom dijelu nije povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali navodi

56. Apelantica je u apelaciji navela da je pobijanom presudom povrijeđeno njezino pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantičini navodi o kršenju ovih prava zasnivaju na istim navodima koje je isticala u svezi s pravom na pravično suđenje o čemu se Ustavni sud izjasnio u prethodnim točkama ove odluke. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.

VIII. Zaključak

57. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje apelantice kada je Vrhovni sud donio odluku pozivajući se na relevantne odredbe materijalnog prava uz obrazloženje koje se ne doima proizvoljno.

58. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, jer apelantica kršenje tih prava temelji na istim navodima koje je isticala u svezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

59. Na temelju članka 18. stavak (3) točka m) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

60. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2040/13 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio