Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1957/15 (M. Č. i drugi)

Odluka donesena 20. 06. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1957/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-1957/15, rješavajući apelacije Marije Čuljak i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Marija Čuljak, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 Mal 032371 11 Gž od 18. marta 2015. godine;

"Ital Bos" d.o.o. Gradiška, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 008166 16 Rev od 21. marta 2016. godine;

„Anix“ d.o.o. Gračanica, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Mals 038602 14 Pž od 17. marta 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1957/15 Marija Čuljak (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Marko Raguž, advokat iz Stoca, podnijela je 22. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 Mal 032371 11 Gž od 18. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi („Euroherc osiguranje“ d.d. Mostar) da joj na ime štete na vozilu isplati određeni novčani iznos. U obrazloženju osporene odluke, pored ostalog, navedeno je da apelantica traži naknadu materijalne štete koja je nastupila prilikom saobraćajne nezgode u kojoj je apelantica, upravljajući putničkim motornim vozilom marke „Ford Fiesta“, ostvarila kontakt sa betonskim podzidom. Nadalje, zaključeno je, na osnovu provedenih dokaza, da materijalna šteta na apelantičinom motornom vozilu nije nastala, kako to tvrdi apelantica, usljed krivnje vozača teretnog motornog vozila „Mercedes Actros“ (osigurano od autoodgovornosti kod tuženog). U vezi s tim, navedeno je da se iz procesne građe, koju je prezentirala apelantica tokom postupka, ne može van svake sumnje utvrditi krivnja vozača vozila osiguranika tuženog. Također, konstatovano je da je prekršajno rješenje na koje se apelantica poziva u žalbi koju je izjavila protiv presude Općinskog suda u Konjicu broj 56 0 Mal 032371 10 Mal od 25. aprila 2011. godine, mogla predložiti kao dokaz u prvostepenom postupku i na glavnoj raspravi, a što nije učinila, pa shodno tome nema mjesta da se na navedeno rješenje poziva u žalbenom postupku. Isto tako, navedeno je da prekršajno rješenje, i da je provedeno kao dokaz, u skladu sa odredbom člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku, ne veže parnični sud.

2. AP-2228/16 "Ital Bos" d.o.o. Gradiška (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banja Luke, podnio je 26. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 008166 16 Rev od 21. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanatov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena (Bosna i Hercegovina) da mu na ime naknade izgubljene dobiti isplati određeni novčani iznos. U toku postupka, utvrđeno je, pored ostalog, da apelant tužbenim zahtjevom potražuje naknadu štete na ime izgubljene dobiti u određenom vremenskom periodu, u kojem je po naredbi Suda Bosne i Hecegovine neopravdano bio oduzet brod „RTK 404“ koji je u apelantovom vlasništvu. U vezi s tim, utvrđeno je da navedeni brod, u vrijeme privremenog oduzimanja, nije imao saobraćajnu saglasnost i nije bio u voznom stanju, kao i da apelant tokom postupka nije proveo dokaze na osnovu kojih bi se moglo utvrditi da je predmetni brod bio registrovan, da su angažovani radnici i zaključeni ugovori kojima se apelant obavezao na obavljanje usluga prevoza i skladištenja šljunka i pijeska, na osnovu čega je zaključeno da nije ostvaren pravni osnov za dosuđenje utužene naknade štete po osnovu izmakle koristi, u smislu odredbe člana 189. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima. Obzirom da apelant u vrijeme privremenog oduzimanja broda nije obavljao djelatnost vađenja šljunka i pijeska, niti je za tu djelatnost apelant imao potrebnu saglasnost, konstatovano je da je neosnovan apelantov prigovor da je imao ozbiljne namjere da se bavi eksploatacijom šljunka i pijeska. Osim toga, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da provedeni dokazi nisu potvrdili osnovanost očekivanja dobitka po redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, shodno odredbi člana 189. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima. Isto tako, konstatovano je, u skladu sa odredbama člana 155. i 189. stav 3. ZOO, da izmakla korist predstavlja neostvarenu imovinsku korist koja bi prema redovnom toku stvari ili okolnostima konkretnog slučaja bila ostvarena, da nije bilo postupka štetnika koji ga čini građansko-pravno odgovornim. Dakle, zaključeno je da je apelant svoj tužbeni zahtjev zasnovao na svojoj subjektivnoj procjeni da bi u datim okolnostima ostvario dobit da nije došlo do oduzimanja broda, te se takva procjena ne može smatrati izvjesnom u smislu uslova za naknadu štete zbog izmakle koristi.

3. AP-2298/16 „Anix“ d.o.o. Gračanica (u daljnjem tekstu: apelant), zastupan po zakonskom zastupniku Behrudinu Pilavdžiću, podnio je 31. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Mals 038602 14 Pž od 17. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi R. M. da mu na ime naknade materijalne štete (na ime zamjene vjetrobranskog stakla na apelantovom vozilu - kombi marke „LTD 28“ i na ime proizvedene, a neisplaćene robe po predračunu računu od 26. januara 2007. godine) isplati određene novčane iznose. U obrazloženju osporene odluke se navodi, pored ostalog, da apelant tužbeni zahtjev (na ime zamjene vjetrobranskog stakla), temelji na tvrdnji da je tuženi pravosnažnom presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 18. februara 2008. godine oglašen krivim za počinjeno krivično djelo – oštećenje tuđe stvari iz člana 293. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine i osuđen na novčanu kaznu, a da iz navedene presude Općinskog suda proizilazi da je Behrudin Pilavdžić, kao oštećeni upućen na parnicu sa imovinsko-pravnim zahtjevom. U vezi s tim, zaključeno je da apelant na drugi odgovarajući način nije dokazao da kombi „LTD 28“ predstavlja vlasništvo apelanta kao pravnog lica, pa shodno tome apelant nije aktivno legitimisan potraživati naknadu prouzrokovane materijalne štete na navedenom vozilu. Osim toga, navedeno je da je aplant, prvi put u žalbi iznio navode da je predmetni kombi registrovan na apelanta, i uz žalbu je priložio fotokopiju potvrde o vlasništvu vozila iz koje proizilazi da je kao vlasnik vozila naznačen apelant, ali pri tome ne pruža dokaze da potvrdu o vlasništvu bez svoje krivice nije mogao predložiti do zaključenja glavne rasprave, te se stoga drugostepeni sud nije upuštao u ocjenu ovog žalbenog navoda i priloženog dokaza, a u skladu sa odredbom člana 207. stav 1. i 2. Zakona o parničnom postupku. Osim toga, zaključeno je da tuženi nije pasivno legitimisan u dijelu apelantovog tužbenog zahtjeva, koji se odnosi na neisplaćenu robu po predračunu - računu od 26. januara 2007. godine, iz razloga što navedeni predračun – račun glasi na pansion „Noćni san“, koji je putem faksa i dostavljen na navedeni pansion, a čiji je vlasnik V. M.. Također, zaključeno je da je tuženi u konkretnoj situaciji postupao kao punomoćnik, odnosno zastupnik vlasnika pansiona, pa tako postignuti usmeni dogovor u pogledu izrade namještaja proizvodi pravno dejstvo neposredno prema vlasniku pansiona V. M., a ne prema tuženom.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1957/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1957/15 (M. Č. i drugi) | Sudska praksa | Aktio