Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3150/13 (Beogradska konfekcija „BEKO“ a.d. Beograd u stečaju, Republika Srbija)
Odluka donesena 07. 07. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3150/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. jula 2016.godine, u predmetu broj AP-3150/13, rješavajući apelaciju Beogradske konfekcije „BEKO“ a.d. Beograd u stečaju, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Beogradske konfekcije „BEKO“ a.d. Beograd u stečaju podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 002084 12 Rev 2 od 17. maja 2013. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj 11 71 Ps 002084 06 Ps od 27. aprila 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Beogradska konfekcija „BEKO“ a.d. Beograd u stečaju, Republika Srbija (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Dragan Stupar, advokat iz Banja Luke, podnio je 16. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 002084 12 Rev 2 od 17. maja 2013. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 11 71 Ps 002084 06 Ps od 27. aprila 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 11 71 Ps 002084 06 Ps od 27. aprila 2008. godine obavezan je apelant da tužitelju „SIB Export-import“ Trebinje (u daljnjem tekstu: tužitelj) u roku preciziranom u presudi preda u posjed poslovni prostor koji se nalazi u Banja Luci a čiji su podaci precizirani u presudi (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor). U obrazloženju presude je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je 10. decembra 1991. godine apelant zaključio sa „SIB „Export-import“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: ugovarač) ugovor o prenosu prava raspolaganja na poslovnim prostorima među kojima je i predmetni poslovni prostor, uz naknadu preciziranu u presudi koja je isplaćena apelantu nakon čega je ugovarač ušao u posjed predmetnog poslovnog prostora iako je apelant ostao upisan kao posjednik istog. Utvrđeno je i da je u toku 1992. godine u posjed predmetnog poslovnog prostora ponovno ušao apelant koji ga i danas drži u posjedu. Nadalje, utvrđeno je da je ugovorom o podjeli dioničarskog kapitala koji je zaključen između tužitelja i ugovarača 7. novembra 2001. godine konstatirano da je na dan 1. aprila 1992. godine ugovarač poslovao kao d.d. sa sjedištem u Sarajevu a da je po izbijanju ratnih dejstava tužitelj registriran na Ilidži. Istaknuto je da je tužitelj kasnije promijenio sjedište i preselio u Trebinje i da je taj upis registriran kod Osnovnog suda u Trebinju kao i da, temeljem navedenog ugovora o podjeli kapitala, tužitelju pripada kapital koji se, između ostalog, sastoji od predmetnog poslovnog prostora. S tim u vezi, Osnovni sud je obrazložio da je članom 41. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: Zakon) regulirano da lice koje je pribavilo individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način ima pravo da zahtijeva njen povrat od savjesnog posjednika kod kojeg se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu. Navedeno je da je u konkretnom slučaju tužiteljevo pravo na posjed predmetnog poslovnog prostora jače od prava na posjed apelanta jer je tužitelj na zakonit način stekao pravo na njegov posjed a apelant ga nema jer je to pravo prenio na ugovarača. Imajući u vidu navedeno Osnovni sud je donio presudu kao u izreci.
3. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Okružnom sudu u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) koji je presudom broj 71 0 Ps 002084 08 Pž od 14. oktobra 2008. godine žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je nepravilan zaključak Osnovnog suda da u konkretnom slučaju postoji valjan pravni osnov za predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora jer se iz spornih ugovora jasno vidi da oni ne sadrže osnovne elemente potrebne za njihovu punovažnost tako da nedostatak zakonske forme proizvodi određene pravne posljedice koje mogu biti različitog intenziteta i predviđene su kako Zakonom o prometu nepokretnosti tako i Zakonom o obligacionim odnosima. Okružni sud je istakao da se zbog toga može prihvatiti samo da je ovo pitanje Osnovni sud riješio kao prethodno pitanje koje ima značaj samo u ovoj parnici i koje predstavlja utvrđivanje pretpostavke za uspješnu zaštitu prava čije se ostvarenje traži konkretnom tužbom.
4. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 57 0 Ps 002084 Rev 2 od 17. maja 2013. godine reviziju uvažio i preinačio drugostepenu presudu tako da je žalbu apelanta odbio i potvrdio presudu Osnovnog suda (kojom je apelant obavezan da tužitelju preda u posjed predmetni poslovni prostor). U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da u predmetnoj pravnoj stvari tužitelj svoj zahtjev za predaju u posjed spornog poslovnog prostora temelji na tvrdnji da je pravo na njegov posjed stekao po valjanom pravnom osnovu i to po zaključenim navedenim ugovorima čime je tužitelj stekao pravo posjeda. Prema mišljenju Vrhovnog suda zbog navedenog proizlazi da je u predmetnom slučaju trebalo primijeniti odredbu člana 81. Zakona. Naime tom odredbom je propisano da se neovisno o sporu zbog smetanja posjeda može zatražiti sudska zaštita posjeda po osnovu prava na posjed u kojem sporu je pravni osnov tužbenog zahtjeva tužiteljevo jače pravo na posjed te da u konkretnom slučaju pravo tužitelja na posjed spornog poslovnog prostora zavisi od ocjene pravne valjanosti predmetnih ugovora.
5. S tim u vezi Vrhovni sud je naveo da je ugovorom iz 1991. godine, apelant, u skladu sa članom 81. stav 2. Zakona o preduzećima, koji je bio na snazi u to vrijeme, prenio na ugovarača pravo raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru i da je ugovarač ušao u posjed predmetnog poslovnog prostora koji je izgubio početkom rata da bi u njegov posjed ponovno ušao apelant koji i danas drži posjed. Vrhovni sud je obrazložio i da je taj ugovor pravno valjan i ispunjava formu propisanu zakonom jer je i odredbama čl. 16. i 9. Zakona o prometu nepokretnosti, propisano da društveno pravno lice može, između ostalog, otuđiti poslovne prostorije iz društvene svojine uz naknadu u visini prometne vrijednosti nepokretnosti te da ugovor o prenosu mora biti sačinjen u pismenom obliku te da je i odredbama čl. 200. stav 1. i 201. stav 1. Zakona o udruženom radu- Prečišćeni tekst propisano da su društvena sredstva u pravnom prometu a pravo raspolaganja je pravo društveno pravnog lica da u pravnom prometu društvenim sredstvima zaključuje samoupravne sporazume i ugovore i vrši i druge pravne poslove i radnje u okviru svoje pravne sposobnosti što uključuje i otuđenje društvenih sredstava iz društvene svojine. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, ugovarač je na valjan način stekao pravo raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru u čiji posjed je i stupio, time su, prema mišljenju Vrhovnog suda, njegov posjed i pravo raspolaganja zakoniti. Osim toga obrazloženo je vezano za ugovor o podjeli dioničarskog kapitala sačinjen između ugovarača i tužitelja da je, budući da je riječ o ugovoru o diobi imovine zaključenom u pismenom obliku između dva preduzeća koji je potpisan i ovjeren od ugovornih strana, i ugovor iz 2001. godine pravno valjan i da se radi o ugovoru iz odredbe člana 9. stav 1. Zakona o prometu nepokretnosti za čiju pravnu valjanost je neophodno da su potpisi ugovarača ovjereni kod nadležnog suda. Zbog navedenog Vrhovni sud je uvažio reviziju tužitelja i donio odluku kao u izreci.
6. Apelant smatra da su mu osporenim presudama Osnovnog i Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava koju redovni sudovi nisu obrazložili. Naime, apelant problematizira primjenu odredbi čl. 41. i
81. Zakona od strane Osnovnog i Vrhovnog suda, tvrdeći da je njihova primjena neutemeljena u konkretnom slučaju, zbog određenih nedostataka na strani tužitelja propisanih tim odredbama. U suštini, apelant smatra da je tužitelj neosnovano tražio da se apelant obaveže da mu preda u posjed predmetni poslovni prostor, te da su Osnovni i Vrhovni sud u osporenim odlukama usvojili tužiteljev zahtjev proizvoljno primjenjujući materijalno pravo, čime su povrijedili apelantova prava na pravično suđenje i imovinu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i s tim u vezi pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
10. Razmatrajući navode apelanta Ustavni sud zapaža da su Osnovni i Vrhovni sud dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke kojima su usvojili predmetni zahtjev tužitelja primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Osnovni sud je dao jasne razloge vezane za primjenu člana 41. Zakona, tj. da je u konkretnom slučaju tužiteljevo pravo na posjed predmetnog poslovnog prostora jače od prava na posjed apelanta jer je tužitelj na zakonit način stekao pravo na njegov posjed a apelant ga nema jer je to pravo prenio na ugovarača. Osim toga, Vrhovni sud je dao argumentovane razloge za primjenu odredbe člana 81. Zakona, kojom odredbom je propisano da se neovisno o sporu zbog smetanja posjeda može zatražiti sudska zaštita posjeda po osnovu prava na posjed u kojem sporu je pravni osnov tužbenog zahtjeva tužiteljevo jače pravo na posjed. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 koja bi trebalo meritorno ispitati te da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman