Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4190/13 (M. B.)
Odluka donesena 07. 07. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Vlasničko-pravni odnosi
- Uknjižba
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4190/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-4190/13, rješavajući apelaciju Mladenke Blagojević, na temelju članka 18. stavak 4. i članka 57. stavak 2. točka a). Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mladenke Blagojević podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 043409 12 Rev od 23. srpnja 2013. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 043409 09 Gz od 25. srpnja 2012. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 043409 06 P od 26. siječnja 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Mladenka Blagojević (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Edina Jahić, odvjetnica iz Sarajeva, podnijela je 10. listopada 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 043409 12 Rev od 23. srpnja 2013. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 043409 09 Gz od 25. srpnja 2012. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 043409 06 P od 26. siječnja 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 043409 06 P od 26. siječnja 2009. godine apelantica je u cijelosti odbijena sa tužbenim zahtjevom kojim je tražila da se utvrdi pravo vlasništva na jednosobnom stanu u Sarajevu po osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenog sa drugotuženim M.A. (u daljnjem tekstu: drugotuženi) što su prvotuženi „Energoinvest“ Rasklopna oprema a.d. Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i drugotuženi dužni priznati i trpjeti da se upiše kao vlasnik i posjednik navedenog stana i pripadajućih dijelova zajedničkih prostorija i uređaja zgrade, te zemljišta ispod zgrade, te da se naloži drugotuženom da joj na ime smanjenja kupoprodajne cijene navedenog stana isplati iznos od 13.013,00 KM sa kamatama počev od podnošenja tužbe pa do isplate, a da se drugotuženi može osloboditi obveze ukoliko izmiri svoja dugovanja osigurana hipotekom na stanu ili na drugi način omogući brisanje prava zaloga na stanu u korist prvotuženog uz naknadu troškova parničnog postupka. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je utvrđeno da je apelantica kao kupac sa drugotuženim kao prodavateljem 12. svibnja 2003. godine zaključila Ugovor o kupoprodaji jednosobnog stana u Sarajevu, da je ugovorena kupoprodajna cijena stana u iznosu od 20.000,00 KM, da se stan nalazio u poluzavršenom stanju kojeg je apelantica svojim ulaganjem dovela u uvjetnost za življenje, te da je apelantica drugotuženom isplatila cjelokupnu kupoprodajnu cijenu. Dalje je Općinski sud naveo da je drugotuženi sa prvotuženim 20. srpnja 2005. godine zaključio Ugovor o kupoprodaji istog stana, kojim ugovorom je drugotuženi kao kupac, iznos od 18.238,65 KM kao vrijednost stana, preuzeo da otplaćuje na period od 14 godina u 360 rata sa mjesečnim iznosima od po 108,56 KM. Ugovorne strane su se suglasile da se pravo vlasništva upiše u korist drugotuženog kao kupca na stanu i pripadajućim zajedničkim dijelovima zgrade i uređajima zgrade kao i pravo hipoteke u korist prodavatelja na iznos od 17.695,85 KM. Imajući u vidu naprijed navedeno, Općinski sud je istakao da je utemeljen prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani prvotuženog s obzirom da apelantica sa prvotuženim nije bila u pravnom odnosu u pogledu predmetnog stana. U pogledu tužbenog zahtjeva apelantice kojim je apelantica tražila utvrđenje prava vlasništva na stanu, po osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenog sa drugotuženim, Općinski sud je zaključio da zahtjev apelantice u ovom dijelu nije utemeljen iz razloga što drugotuženi kao prodavatelj predmetnog stana u trenutku zaključenja ugovora o prodaji nije bio vlasnik stana, zbog čega na apelanticu kao kupca nije mogao prenijeti više prava nego što je i sam imao. U pogledu dijela tužbenog zahtjeva apelantice koji se odnosi na smanjenje kupoprodajne cijene stana za novčani iznos koji predstavlja iznos dugovanja drugotuženog prema prvotuženom, a koji je proizišao iz kreditnih sredstava za izgradnju stana, Općinski sud je zaključio da je apelantica prilikom kupovine stana znala za pravno stanje stana koji je predmetom kupovine obzirom da je u istome bila u posjedu, iz čega proizlazi da je istekao rok od godinu dana od dana saznanja o postojanju prava trećeg - hipoteke, a radi se o prekluzivnom roku čijim istekom se gasi pravo kupca po osnovu pravnih nedostataka, pa kako je taj rok protekao to je sud na temelju članka 515. stavak 1. ZOO odlučio kao u izreci.
3. Odlučujući o žalbi apelantice, Kantonalni sud je presudom broj 65 0 P 043409 09 Gž od 25. srpnja 2012. godine žalbu apelantice djelomično uvažio i prvostupanjsku presudu preinačio na način da je utvrđeno da je apelantica stekla pravo vlasništva na jednosobnom stanu u Sarajevu, po osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenog sa drugotuženim 13. svibnja 2003. godine što je drugotuženi dužan priznati i trpjeti, te je dužan apelantici naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.463,00 KM sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja, dok je u preostalom dijelu žalba apelantice odbijena kao neutemeljena. U obrazloženju navedene presude Kantonalni sud je istakao da je na temelju provedenih dokaza prvostupanjski sud na pouzdan način mogao zaključiti da je apelantica zaključila kupoprodajni ugovor sa drugotuženim i da je predmet kupoprodaje jednosoban stan u Sarajevu, te da je Kupoprodajni ugovor zaključen sa drugotuženim i ovjeren kod Općinskog suda u Sarajevu broj Ov-1507/03 od 13. svibnja 2003. godine. S obzirom da je među parničnim strankama nesporno da je apelantica po osnovu ovog kupoprodajnog ugovora ušla u posjed navedenog stana i da se nalazi i sada u stanu, da je isplatila kupoprodajnu cijenu stana, da je drugotuženi predao u posjed stan i primio kupoprodajnu cijenu, i da je u trenutku zaključenja kupoprodajnog ugovora drugotuženi bio vanknjižni vlasnik navedenog stana i da je kupoprodajni ugovor pravno valjan, može se zaključiti da je apelantica na osnovu pravnog posla prema članku 23. Zakona o vlasničko pravnim odnosima postala vanknjižni vlasnik navedenog stana. U pogledu preostalog dijela apelantičinog tužbenog zahtjeva Kantonalni sud je istakao da se drugotuženi nije uknjižio u KPU Općinskog suda kao etažni vlasnik navedenog stana pa se iz toga razloga apelantica ne može uknjižiti jer je stan kupovala od vanknjižnog vlasnika, tako da je apelantica na ovom stanu stekla vanknjižno vlasništvo a u trenutku kada se drugotuženi uknjiži kao vlasnik u KPU Općinskog suda u Sarajevu tada će se steći uvjeti da se apelantica uknjiži kao vlasnica na ovom stanu. Kantonalni sud je također naveo da se apelantičin tužbeni zahtjev za uplatu iznosa hipoteke ne može prihvatiti iz razloga što je hipoteka strogo formalni pravni posao i apelantica uz pristanak oba ugovarača prvotuženog i drugotuženog, nakon uknjižbe ovog stana u KPU Općinskog suda u Sarajevu prihvata i hipoteku koja prati ovaj stan, što znači da apelantica može isplatiti hipotekarni dug povjeritelju-prvotuženom kada će dospjeti njen zahtjev za naplatu iznosa hipotekarnog duga prema drugotuženom. Na temelju izloženog žalba apelantice je djelomično uvažena kao osnovana i prvostupanjska presuda preinačena na temelju članka 229. stavak 1. točka 2. i 4. ZPP-a a u preostalom dijelu žalba tužiteljice je odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena na temelju članka
226. ZPP-a.
4. Vrhovni sud je presudom broj 65 0 P 043409 12 Rev od 23. srpnja 2013. godine reviziju apelantice odbio kao neutemeljenu. U pogledu apelantičinog prigovora o povredi odredaba parničnog postupka Vrhovni sud je istakao da apelantica u reviziji ne ukazuje određeno koje to odredbe ZPP-a nisu ili su pogrešno primijenjene, a niti iz sadržaja revizije se ne može zaključiti o kojim povredama postupka se radi. Vrhovni sud je također istakao da nije utemeljen revizijski navod pogrešne primjene materijalnog prava, kojom apelantica osporava drugostupanjsku presudu u dijelu u kome je odbijen njen zahtjev da se prvotuženom naloži da prizna i trpi da se tužiteljica na osnovu te presude uknjiži kao vlasnik predmetnog stana, te da se obveže drugotuženi da joj na ime umanjenja kupoprodajne cijene isplati iznos od 13.013,00 KM. Vrhovni sud je istakao da je drugostupanjski sud pravilno postupio kada je apelanticu odbio sa zahtjevom na obvezivanje prvotuženog da trpi da se nakon izmirenja poreskih obveza uknjiži u zemljišnim knjigama. Ovo stoga, što apelantica nije u ugovornom odnosu sa prvotuženim, pa obzirom na Zakon o zemljišnim knjigama nije ni ovlaštena da traži provedbu ugovora kojeg su zaključili prvotuženi i drugotuženi. Vrhovni sud je apelantičino pozivanje na odredbe Zakona o obveznim odnosima, članka 509. (Kad se pokaže da treće lice polaže neko pravo, kupac je dužan obavijestiti prodavca o tome, izuzev kad je to prodavcu već poznato, i pozvati ga da u razumnom roku oslobodi stvar od prava ili pretenzije trećeg ili, kad su predmet ugovora stvari određđene po rodu, da mu isporuči drugu stvar bez pravnog nedostatka). i članka 510. (1) Ako prodavac ne postupi po zahtjevu kupca, u slučaju oduzimanja stvari od kupca ugovor se raskida po samom zakonu, a u slučaju umanjenja ili ograničenja kupčevog prava, kupac može, po svom izboru, raskinuti ugovor ili zahtijevati srazmjerno sniženje cijene. (2) Ako prodavac ne udovolji kupčevom zahtjevu da u razumnom roku oslobodi stvar od prava ili pretenzija trećeg, kupac može raskinuti ugovor ako se zbog toga njegova svrha ne može ostvariti. (3) U svakom slučaju kupac ima pravo na naknadu pretrpljene štete. (4) Međutim, ako je kupac u času zaključenja ugovora znao za mogućnost da mu stvar bude oduzeta, ili da njegovo pravo bude smanjeno ili ograničeno, nema pravo na naknadu štete ako se ta mogućnost ostvari, ali ima pravo zahtijevati vraćanje, odnosno sniženje cijene kada drugotuženi nije otklonio nedostatke na Ugovoru, niti ima dokaza da je pristao na sniženje kupoprodajne cijene, stana, ocijenio neosnovanim. Vrhovni sud je dalje istakao da u konkretnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, imajući u vidu zakonske odredbe na koje se apelantica poziva, njoj je ostalo jedino pravo da traži raskid ugovora, kako zahtjev za raskid ugovora nije postavljen, a sud odlučuje u okvirima postavljenog zahtjeva (članak 2 ZPP-a), to je i iz ovih razloga odluka drugostepenog sud pravilna.
5. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica je između ostalog istakla kako smatra da su redoviti sudovi očigledno proizvoljno primijenili materijalno pravo i očigledno proizvoljno utvrdili činjenično stanje, pri čemu su povrijedili apelantičina prava na pravično suđenje i pravo na imovinu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05)
9. Razmatrajući apelantičine navode koje je isticala i tokom postupka pred redovitim sudovima, Ustavni sud zapaža da su se redoviti sudovi u obrazloženju svojih odluka očitovali na te navode, pri čemu su dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke kada su uslijed činjenice da je apelantica kupoprodajni ugovor zaključila sa drugotuženim kao vanknjižnim vlasnikom na temelju takvog ugovora stekla vanknjižno vlasništvo, odbili njen tužbeni zahtjev kojim je tražila da se upiše kao vlasnik predmetnog stana, uz obrazloženje da će apelantica steći uvjete da se uknjiži kao vlasnica na predmetnom stanu u trenutku kada drugotuženi uknjiži stan u KPU Općinskog suda u Sarajevu. Osim navedenog, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dali argumentirane razloge prilikom donošenja odluke o odbijanju apelantičinog tužbenog zahtjeva i u dijelu u kojem je od drugotuženog tražila smanjenje kupoprodajne cijene odnosno uplatu iznosa hipoteke kojom je predmetni stan opterećen, pri čemu su jasno naveli da je hipoteka formalni pravni posao koji prati nekretninu, te da apelantica, nakon uknjižbe ovog stana u KPU Općinskog suda u Sarajevu prihvata i hipoteku koja prati ovaj stan, što znači da apelantica može isplatiti hipotekarni dug povjeritelju-prvotuženom, kada će dospjeti njen zahtjev za naplatu iznosa hipotekarnog duga prema drugotuženom, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud naročito primjećuje da je apelantica bila ugovorna strana u predmetnom kupoprodajnom ugovoru, te da joj je bilo, odnosno moglo joj je biti poznato pravno stanje nepokretnosti (vlasništvo nad stanom i upisani tereti) koji je predmet kupoprodajnog ugovora, kao i sve eventualne naknadne pravne posljedice zaključivanja takvog ugovora sa vanknjižnim vlasnikom. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da na bilo koji način postoji kršenje ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman