Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-760/13 („Konzum“ d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 30. 09. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Mjenica
  • Izvršni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-760/13

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 760/13, rješavajući apelaciju „Konzuma“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Constance Grewe, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 30. septembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Konzuma“ d.o.o.

Sarajevo podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Ip 061692 12 Pž od 31. januara 2013. godine i Rješenja Općinskog suda u Travniku broj 51 0 Ip 061692 12 Ip od 10.

oktobra 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Konzum“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 19. februara 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 Ip 061692 12 Pž od 31. januara 2013. godine i Rješenja Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 Ip 061692 12 Ip od 10. oktobra 2012. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te „Wintera“ d.o.o. Travnik i A. K. (u daljnjem tekstu: izvršenik „Winter“ i izvršenik A. K. ili izvršenici) zatraženo je 18. decembra 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni i Općinski sud su odgovore dostavili 31. decembra 2012. godine, a izvršenik „Winter“ 24. decembra 2015. godine. Izvršenik A. K., kome je apelacija dostavljena na odgovor 18. decembra 2015. godine, do trenutka donošenja ove odluke nije dostavio odgovor.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 16. marta 2012. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika „Winter“ i izvršenika A. K. radi naplate novčanog potraživanja. U prijedlogu za izvršenje naznačeno je da su se označenom dospjelom mjenicom bez protesta izvršenici obavezali da će apelantu na označeni dan isplatiti označeni duženi iznos na ime glavnice. Budući da izvršenici nisu postupili po mjenici i isplatili duženi iznos, apelant je na osnovu člana 29. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) predložio Sudu da donese rješenje o izvršenju.

6. Općinski sud je Zaključkom broj 51 0 Ip 061692 12 Ip od 23. maja 2012. godine apelantu naložio da u roku od osam dana uredi i vrati Sudu prijedlog za izvršenje tako što će dostaviti protestiranu mjenicu.

7. Apelant je podneskom od 1. juna 2012. godine obavijestio Općinski sud da je njegov zahtjev od 23. maja 2013. godine neosnovan, pozivajući se na član 47. stav 1. Zakona o mjenici (u daljnjem tekstu: ZOMFBiH). Uz podnesak je priloženo i Mišljenje Federalnog ministarstva pravde broj 03- 02-550/05 od 27. januara 2006. godine upućeno ministrima pravde kantona od 1 do 10 u vezi s primjenom člana 29. stav 2. ZIP-a s molbom da se o tome informiraju općinski i kantonalni sudovi.

8. U navedenom mišljenju je ukazano: „Temeljem odredaba članka 45. stav 1. Zakona o mjenici ('Službene novine FBiH' br. 32/00 i 28/03) propisano je da se djelimično ili potpuno odbijanje akceptiranja ili isplate mjenice mora utvrditi javnom ispravom tj. protestom zbog neakceptiranja ili zbog neisplate. Međutim trasant, indosant ili avalista može odredbom 'bez protesta', 'bez troškova' ili ma kakvom drugom odgovarajućom odredbom napisanom i potpisanom na mjenici osloboditi njenog imatelja od obveze da, radi vršenja regresa, podiže protest zbog neakceptiranja ili neisplate (članak 47. stavak 1. Zakona o mjenici). Dakle, ako protest nije potreban za zasnivanje tražbine, vjerodostojna isprava jest i mjenica bez protesta u smislu članka 29. stavak

2. Zakona o ovršnom postupku. Ako su stranke ugovorile da se ovrha može provesti na temelju mjenice i bez protesta, a što je i naznačeno na mjenici, onda se takva mjenica može smatrati vjerodostojnom ispravom u smislu članka 29. stavak 2. Zakona o ovršnom postupku. Slijedom toga, a polazeći od naprijed izloženog, te cijeneći stipulaciju same norme, kao i njen smisao, po našem mišljenju, u smislu članka 29. stavak 2. Zakona o ovršnom postupku za određivanje ovrhe nije potreban protest mjenice, ako ona sadrži odredbu „bez protesta“ ili drugu odgovarajuću odredbu.“

9. Općinski sud je Rješenjem broj 51 0 Ip 061692 12 Ip od 10. oktobra 2012. godine apelantov prijedlog za izvršenje odbacio kao nepotpun. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da apelant uz prijedlog za izvršenje nije dostavio dokaz da je označena mjenica protestirana, odnosno da to nije učinio ni po zaključku Suda od 23. maja 2012. godine kojim mu je naloženo da to učini. Najzad, ukazano je na član 29. ZIP-a kojim je propisano da se izvršenje radi ostvarivanja novčanog potraživanja određuje na osnovu vjerodostojne isprave, da su vjerodostojne isprave mjenica i ček s protestom i povratnim računom ako su potrebni za zasnivanje potraživanja.

10. Apelant je protiv rješenja Općinskog suda izjavio žalbu, uz koju je dostavio i navedeno mišljenje Federalnog ministarstva pravde od 27. januara 2006. godine.

11. Apelant je žalbu dopunio 27. novembra 2012. godine i uz dopunu dostavio Dopis Federalnog ministarstva pravde broj 02-49-4709/12 od 15. novembra 2012. godine naslovljen na apelanta u kojem je kao predmet označeno: „Mišljenje, Zakon o izvršnom postupku i Zakon o mjenici – dostavlja se.“ U dopisu Federalnog ministarstva pravde je naznačeno: „Postupajući po Vašem aktu (…) a koji se odnosi na primjenu člana 29. stav 2. Zakona o izvršnom postupku ('Službene novine FBiH' br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06 i 39/09), a vezano za član 47. Zakona o mjenici ('Službene novine FBiH' broj 32/00), ukazujemo na sljedeće: Mjenica je strogo formalni pravni akt koji se koristi u pravnom poslovanju, a način mjeničnog poslovanja strogo je uređen već pomenutim Zakonom o mjenici. Shodno tome sve što je navedeno na licu mjenice ima strogo pravno značenje, pa i klauzula 'bez protesta' koja je regulisana članom 47. stav 1. Zakona o mjenici. Ukoliko mjenica sadrži ovu klauzulu jasno je da nije potrebno njeno protestiranje, odnosno da u pravnom poslovanju proizvodi učinke bez njenog protestiranja. Vezano za primjenu člana 29. stav

2. Zakona o izvršnom postupku, smatramo da je zakonodavac htio naglasiti neophodno protestiranje mjenice, ali u slučaju kada ona nije oslobođena ove pravne radnje. Nadalje, napominjemo da se predmetna problematika odnosi na konkretno postupanje suda u predmetnim postupcima u kojim isti odlučuje samostalno i neovisno, te rješavajući konkretne pravne situacije zauzimaju svoja pravna shvatanja i stavove, a sudska odluka se preispituje samo putem pravnih lijekova utvrđenih zakonom.“

12. Apelant je žalbu dopunio i 21. januara 2013. godine, te uz ovu dopunu priložio Izjašnjenje Vlade Federacije BiH broj 5/13 od 10. januara 2013. godine. Iz navedenog dokumenta proizlazi da Vlada FBiH „povodom inicijative za autentično tumačenje odredaba člana 29. stav 2. Zakona o izvršnom postupku ('Službene novine FBiH' br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12) i člana 47. stav 1. Zakona o mjenici ('Službene novine FBiH' broj 32/02) na 71. sjednici održanoj 10. januara 2013. godine daje sljedeće izjašnjenje. Član 29. stav 2. Zakona o izvršnom postupku propisuje da je vjerodostojna isprava, prema ovom zakonu, mjenica i ček s protestom i povratnim računom ako su potrebni za zasnivanje potraživanja (…). Član 47. stav 1. Zakona o mjenici propisuje da trasant, indosant ili avalista može odredbom 'bez troškova', 'bez protesta' ili ma kakvom drugom odgovarajućom odredbom, napisanom i potpisanom na mjenici, osloboditi njenog imaoca obaveze da radi ostvarivanja regresa podiže protest zbog neakceptiranja ili neisplate. Šta više, u stavu 3. istog člana propisano je koje posljedice snosi imalac mjenice ukoliko protivno odredbi koju je napisao trasant podigne protest. Vezano za primjenu člana 29. stav 2. Zakona o izvršnom postupku, koji zajedno sa prethodno navedenim odredbama Zakona o mjenici stvara zabunu kod podnosioca inicijative, smatramo da je zakonodavac želio naglasiti neophodnost protestiranja mjenice samo u slučajevima kada ona nije opskrbljena navedenom klauzulom, odnosno da je imalac mjenice dužan izvršiti neophodne mjenično pravne radnje u skladu sa Zakonom o mjenici da bi se ista mogla, u skladu sa odredbama Zakona o izvršnom postupku, tretirati vjerodostojnom ispravom, na što se ukazuje i riječima 's protestom i povratnim računom ako su potrebni za zasnivanje potraživanja'. Također, treba naglasiti da se navedena inicijativa odnosi na postupanje sudova u konkretnim predmetima, a sudovi postupaju samostalno i neovisno i u skladu sa zakonom, te činjenicama utvrđenim u svakom konkretnom postupku, zauzimaju svoja pravna shvatanja“.

13. Kantonalni sud je Rješenjem broj 51 0 Ip 061692 12 Pž od 31. januara 2013. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju rješenja je, pored ostalog, ukazano da je apelant prijedlog za izvršenje podnio na osnovu člana 29. st. 1. i 2. ZIP-a, tj. na osnovu vjerodostojne isprave (u konkretnom slučaju mjenice). Nadalje, ukazano je da je stavom 2. navedenog člana određeno da mjenica, da bi imala dejstvo vjerodostojne isprave, mora biti protestirana. S obzirom da to nisu i okolnosti konkretnog slučaja, Kantonalni sud je istakao da mjenica nije ni mogla biti tretirana kao vjerodostojna isprava. S tim u vezi ukazano je da ako mjenica nije protestirana potraživanje je moguće tražiti redovnom tužbom. Po ocjeni Kantonalnog suda mjenica koja nije protestirana, pa i kad ima klauzulu „bez protesta“ ne predstavlja vjerodostojnu ispravu jer klauzula „bez protesta“ u smislu člana 47. ZOMFBiH znači da nije potrebno podizati protest da bi potpisnici kao što su avalist, indosant, trasant kod akceptirane mjenice ostali u mjeničnoj obavezi, iako mjenica nije protestirana. Nadalje, ukazano je da zakon ne predviđa mogućnost da se klauzulom „bez protesta“ nadomjesti protest koji je obavezan kod izvršenja na osnovu vjerodostojne isprave, odnosno mjenice. Najzad, Kantonalni sud je ukazao da je protest mjenice poseban postupak koji se vodi pred sudom i u kojem se utvrđuje činjenica da glavni mjenični dužnik nije pravovremeno platio mjenicu, da na osnovu ovog postupka sud na zahtjev imaoca mjenice izdaje javnu ispravu kojom se potvrđuje da je vjerovnik preduzeo sve radnje potrebne za ostvarivanje mjeničnog prava i da mjenica nije pravovremeno naplaćena, odnosno protest je dokazno sredstvo imaocu mjenice da je on preduzeo sve radnje koje su bile potrebne za ostvarivanje mjeničnog prava i da mjenica nije bila naplaćena.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant tvrdi da mu su mu osporenim rješenjem Kantonalnog suda povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelant smatra da su mu navedena prava povrijeđena zbog proizvoljne primjene relevantnog prava. Prema njegovom mišljenju, tumačenje koje je zauzeo Kantonalni sud u osporenom rješenju u suprotnosti je sa članom 47. stav 1. ZOM-a prema kojem je imalac mjenice „bez protesta“ oslobođen obaveze da radi ostvarivanja regresa podiže protest. Nadalje, apelant ukazuje da je pribavio mišljenja Federalnog ministarstva pravde, te Vlade Federacije BiH, koja je priložio uz žalbu kao i uz apelaciju, a prema kojim u smislu člana 29. stav 2. ZIP-a za određivanje izvršenja nije potreban protest mjenice ako ona sadrži oznaku „bez protesta“, odnosno da je rješenjem iz citiranog člana zakonodavac htio naglasiti neophodnost protestiranja mjenice, ali samo kad ona ne sadrži oznaku „bez protesta“. Najzad, u prilog tvrdnji da je proizvoljno tumačenje Kantonalnog suda apelant je istakao da se prema članu 29. stav 2. ZIP-a protest i povratni račun zahtijevaju samo ako su potrebni za zasnivanje potraživanja, a da sam zakon nigdje izričito ne propisuje da je protest u svakom slučaju obavezan, kao i da se on ne može nadomjestiti klauzulom „bez protesta“. U prilog svojim navodima apelant je predočio rješenja različitih sudova sa područja FBiH prema kojim su njegovi prijedlozi za izvršenje na osnovu dospjelih mjenica bez protesta usvajani, a da Općinski i Kantonalni sud uvode drugačiju praksu. Prema njegovom mišljenju ovako se uspostavlja stanje pravne nesigurnosti ne samo za njega već i za svaku drugu osobu koja se nađe u istoj ili sličnoj situaciji jer u konačnici rezultiraju nemogućnošću imaoca mjenice da je iskoristi kao sredstvo naplate dugovanog iznosa.

b) Odgovor na apelaciju

15. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u cijelosti ostaje pri razlozima i obrazloženjima iz osporenog rješenja, te da smatra da osporenim odlukama nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji.

16. Općinski sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da smatra da je ovaj sud donio ispravnu i zakonitu odluku koja je potvrđena odlukom višeg suda, pa da u konkretnom slučaju nema niti postoji kršenje apelantovih prava na koja je u apelaciji ukazao.

17. Izvršenik „Winter“ je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da je dug po navedenoj mjenici davno plaćen i da sa apelantom ima vrlo uspješnu saradnju.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06 39/09 i 35/12) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Sadržaj Zakona Ovim zakonom uređuje se postupak po kojem sudovi u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija) provode prinudno ostvarenje potraživanja na osnovu izvršnih i vjerodostojnih isprava (u daljem tekstu: izvršni postupak), ako posebnim zakonom nije drukčije određeno.

(…) Član 21.

Primjena odredaba drugih zakona (1)U izvršnom postupku na odgovarajući način primjenjuju se odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.

(…) (3) Na materijalno-pravne pretpostavke i posljedice provođenja izvršnog postupka na odgovarajući način primjenjuju se odredbe zakona kojima se uređuju stvarna prava, odnosno obligacioni odnosi.

Član 29.

Vjerodostojna isprava (1) Izvršenje radi ostvarivanja novčanog potraživanja određuje se i na osnovu vjerodostojne isprave.

(2) Vjerodostojna isprava je, prema ovom zakonu, mjenica i ček s protestom i povratnim računom ako su potrebni za zasnivanje potraživanja i računi ili izvodi iz poslovnih knjiga za cijenu komunalnih usluga isporuke vode, toplotne energije i odvoz smeća.

(…) Član 36.

Prijedlog za izvršenje (1) Prijedlog za izvršenje mora sadržavati zahtjev za izvršenje u kojem će biti naznačena izvršna ili vjerodostojna isprava na osnovu koje se traži izvršenje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje čije se ostvarenje traži, sredstvo kojim izvršenje treba provesti, predmet izvršenja ako je poznat, kao i druge podatke koji su potrebni za provođenje izvršenja.

(…) (3) Prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave mora sadržavati:

1) izvršni zahtjev iz stava 1. ovog člana, 2) zahtjev da sud obaveže izvršenika da u roku od osam dana, a u mjeničnim i čekovnim sporovima u roku od tri dana po dostavi rješenja, namiri potraživanja zajedno sa odmjerenim troškovima.

Član 39.

Rješenje o izvršenju (…) (3) Rješenjem o izvršenju na osnovu vjerodostojne isprave sud će:

1) obavezati izvršenika da u roku od osam dana, a u mjeničnim i čekovnim sporovima u roku od tri dana po prijemu rješenja, namiri potraživanja zajedno s odmjerenim troškovima, 2) odrediti izvršenje radi ostvarenja tih potraživanja.

(4) Rješenje o izvršenju ne mora biti obrazloženo i može se izdati stavljanjem pečata na prijedlog za izvršenje.

(…) Član 50.

Postupak povodom prigovora protiv rješenja o izvršenju na osnovu vjerodostojne isprave (1) Izvršenik će u prigovoru protiv rješenja o izvršenju na osnovu vjerodostojne isprave odrediti u kom dijelu pobija to rješenje. Prigovor mora biti obrazložen.

(2) Ako u prigovoru nije određeno u kom dijelu se pobija, obim pobijanja će se cijeniti na osnovu obrazloženja.

(3) Neobrazložen prigovor sud će odbaciti.

(4) Ako se rješenje o izvršenju pobija u potpunosti ili samo u dijelu kojim je utvrđeno postojanje potraživanja, prijedlog za izvršenje smatrat će se tužbom i u tom slučaju sud će postupati po odredbama parničnog postupka.

(5) Kada je podnesen prigovor iz stava 4. ovog člana, sud će odgoditi izvršenje i nastavit će ga, na prijedlog tražioca izvršenja, nakon pravosnažnosti odluke parničnog suda, ako tražilac izvršenja uspije s tužbom.

(6) Ako prvostepeni parnični sud odbije tužbeni zahtjev i ukine rješenje o izvršenju u pobijanom dijelu, naložit će i obustavu izvršnog postupka. Nakon pravosnažnosti ove odluke parničnog suda izvršni sud će rješenjem konstatovati da je izvršni postupak obustavljen i ukinut će provedene radnje u izvršnom postupku.

(7) Ako se rješenje o izvršenju pobija samo u dijelu kojim je određeno izvršenje, daljnji postupak nastavit će se kao postupak po prigovoru protiv rješenja o izvršenju donesenog na osnovu izvršne isprave.

(8) Ako se prigovor iz stava 7. ovog člana prihvati, dio rješenja o izvršenju kojim je izvršeniku naloženo da namiri potraživanje ima svojstvo izvršne isprave na osnovu koje se može ponovo tražiti izvršenje.

19. Zakon o mjenici („Službene novine FBiH“ br. 32/00 i 28/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 45.

(1) Djelimično ili potpuno odbijanje akceptiranja, kao i djelimično ili potpuno odbijanje isplate mora se utvrditi javnom ispravom (protest zbog neakceptiranja ili zbog neisplate).

(2) Protest zbog neakceptiranja mora se podići u rokovima određenim za donošenje na akceptiranje. Ako je, u slučaju predviđenom u članu 25. stav 1. ovog zakona, mjenica bila podnesena prvi put posljednjeg dana roka, protest se može podići još i sutradan.

(3) Protest zbog neisplate mjenice plative na određeni dan ili na određeno vrijeme od dana izdavanja ili od viđenja mora se podići jednog od dva radna dana koji dolaze odmah za danom plaćanja mjenice. Ako je u pitanju mjenica plativa po viđenju, onda se protest mora podići u skladu sa stavom 1. ovoga člana o podizanju protesta zbog neakceptiranja.

(…) Član 46.

(1) O odbijanju akceptiranja ili isplate imalac mjenice mora obavijestiti svog indosanta i trasanta u roku od četiri radna dana nakon protesta, ili nakon dana podnošenja mjenice ako u njoj postoji odredba “bez troškova“. Ako je protest zamijenjen prema odredbi člana 79. ovog zakona, rok se računa od dana unošenja izjave o odbijanju u registar protesta.

(…) (7) Ko ne da obavijest u propisanom roku, ne gubi zbog toga svoja mjenična prava, ali za štetu koja nastane zbog njegovog propuštanja odgovara do visine mjenične svote.

Član 47.

(1) Trasant, indosant ili avalista može odredbom “bez troškova“, “bez protesta“ ili ma kakvom drugom odgovarajućom odredbom, napisanom i potpisanom na mjenici, osloboditi njenog imaoca obaveze da radi ostvarenja regresa podiže protest zbog neakceptiranja ili neisplate.

(2) Ova odredba ne oslobađa imaoca mjenice ni od podnošenja mjenice u propisanim rokovima ni od pravodobnog davanja obavijesti. Prekoračenje rokova dokazuje onaj koji to ističe protiv imaoca mjenice.

(3) Odredba koju je trasant napisao djeluje prema svim potpisnicima; ona koju je napisao indosant ili avalista djeluje samo prema onome koji ju je stavio. Ako imalac mjenice protivno odredbi koju je napisao trasant podigne protest, sam će snositi protestne troškove. Kad odredba potječe od indosanta ili avaliste, troškovi protesta, ako je podignut, mogu se naplatiti od svih potpisnika.

Član 72.

(1) Kada se podiže protest, mjesno nadležni sud u smislu odredbe člana 108. ovog zakona podnosi mjenicu onome protiv koga se protest traži i poziva ga da izvrši zahtijevanu radnju.

Član 73.

(1) Protest mora sadržavati:

1) prepis protestirane mjenice odnosno protestiranog mjeničnog prepisa, kao i svih izjava odnosno napomena na njima;(…) 2) ime ili firmu lica po čijem se zahtjevu i protiv koga se protest podiže;

3) potvrdu da traženo lice nije izvršilo radnju koja se na osnovu mjenice od njega zahtijeva ili da ga protestno tijelo nije moglo naći u njegovom poslovnom uredu ili stanu ili, ako ga je i našlo, da mu iz bilo kojeg uzroka nije moglo priopćiti zahtjev; 4) mjesto, dan, mjesec, godinu i sat kad je, i lokal gdje je poduzet ili bezuspješno pokušan protestni postupak;

5) datum protesta, broj pod kojim je zaveden u registar protesta, službeni potpis protestnog tijela kao i pečat.

(…) Član 78.

(…) (3) Na osnovu protestnog registra, protestno tijelo izdaje licima zainteresovanim po dotičnoj mjenici ovjerene prepise protesta uz naplatu takse.

Član 79.

(1) Ako trasant u slogu mjenice ne zahtijeva da protest bude u obliku javne isprave, protest zbog neakceptiranja ili neisplate može po pristanku imaoca mjenice, biti zamijenjen pismenom izjavom na mjenici onog lica od kojeg je zahtijevana radnja (trasat, akceptant, domicilijat, adresat po potrebi ili intervenijent). Izjava ovih lica mora biti datirana, potpisana i u protestnom roku unesena u registar protesta, o čemu protestno tijelo stavlja potvrdu na protestiranoj mjenici ili alonžu.

Član 108.

(1) Na vlastitu mjenicu, ukoliko nisu u suprotnosti s njenom prirodom, primjenjuju se odredbe ovog zakona o trasiranoj mjenici:

(…)regresu zbog neisplate (čl. 44. do 49. i čl. 51. do 55.), (…)protestu (čl. 71. do 79.),(…)

20. Zakon o čeku („Službene novine FBiH“ broj 32/00) u relevantnom dijelu glasi:

Član 22.

(1) Imalac čeka može ostvariti regres protiv indosanta, trasanta i avalista ako bude odbijena isplata čeka koji je podnesen na vrijeme (član 15.).

(2) Podnošenje na isplatu i neisplatu moraju biti utvrđeni:

1) javnom ispravom (“protest zbog neisplate“), ili (...)

Član 26.

Na ček se primjenjuju sljedeće odredbe Zakona o mjenici (“Službene novine Federacije BiH“, broj 32/00):

(…) 6) o izvještavanju (član 46.), o napomeni “bez troškova“ (član 47.), o solidarnoj odgovornosti (član 48.), o regresnoj svoti (član 49. stav 1. i član 50.), o predaji isprava i precrtavanju indosamenata (član 51.), u svim navedenim članovima izuzimaju se odredbe o akceptu i o kamatama određenim u ispravi, (…) 10) o protestu (čl. 71. do 78. i član 79. stav 2.) izuzev odredbi o akceptiranju i o protestiranju na osnovu prepisa čeka (član 73. tačka 1.), (…)

21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantnom dijelu glasi:

IIIa. - POSTUPAK ZA RJEŠAVANJE SPORNOG PRAVNOG PITANJA

Član 61a.

(1) Ako u postupku pred prvostepenim sudom u većem broju predmeta postoji potreba da se zauzme stav o spornom pravnom pitanju koje je od značaja za odlučivanje o predmetu postupka pred prvostepenim sudovima, prvostepeni sud će po službenoj 1 Izmjene i dopune ZPP-a „Službene novine FBiH“ broj 98/15 od 23. decembra 2015. godine. dužnosti ili na prijedlog stranke zahtjevom pokrenuti postupak pred Vrhovnim sudom Federacije radi rješavanja spornog pravnog pitanja.

(2) Sud koji je pokrenuo postupak za rješavanje spornog pravnog pitanja dužan je zastati sa postupkom dok se ne okonča postupak pred Vrhovnim sudom Federacije.

Član 61b.

(1) Zahtjev iz člana 61a. stav 1. ovog zakona treba sadržavati kratak prikaz utvrđenog stanja stvari u konkretnoj pravnoj stvari, navode stranaka o spornom pravnom pitanju i razloge zbog kojih se sud obraća sa zahtjevom za rješavanje spornog pravnog pitanja. Sud će uz zahtjev priložiti i sopstveno tumačenje spornog pravnog pitanja. Zahtjev se ne dostavlja strankama na izjašnjavanje.

(2) Ako stranka predloži pokretanje postupka za rješavanje spornog pravnog pitanja, a protivna stranka nije bila u mogućnosti izjasniti se o prijedlogu, sud će dostaviti prijedlog drugoj stranci na izjašnjenje u roku osam dana od dana dostavljanja prijedloga.

(3) Prvostepeni sud dužan je uz zahtjev za rješavanje spornog pravnog pitanja dostaviti predmet i Vrhovnom sudu Federacije.

Član 61c.

(1) Vrhovni sud Federacije odbacit će nepotpun ili nedozvoljen zahtjev za rješavanje spornog pravnog pitanja.

(2) Zahtjev iz stava 1. ovog člana je nedozvoljen ako je o takvom zahtjevu Vrhovni sud Federacije već donio odluku.

Član 61d.

(1) Vrhovni sud Federacije rješava sporno pravno pitanje po pravilima postupka za usvajanje pravnih stavova.

(2) Vrhovni sud Federacije odbit će riješiti sporno pravno pitanje ako ono nije od značaja za odlučivanje u većem broju predmeta u postupku pred prvostepenim sudom. (3) Vrhovni sud Federacije dužan je riješiti sporno pravno pitanje u roku 60 dana od dana prijema zahtjeva.

Član 61e.

(1) U odluci povodom zahtjeva za rješavanje spornog pravnog pitanja Vrhovni sud Federacije iznosi razloge kojima obrazlaže zauzeto pravno shvatanje.

(2) Odluka iz stava 1. ovog člana dostavlja se sudu koji je pokrenuo postupak i objavljuje na internet stranici Vrhovnog suda Federacije ili na drugi pogodan način. Član 61f.

Ako je Vrhovni sud Federacije riješio sporno pravno pitanje, stranke u postupku u kome se postavlja isto sporno pravno pitanje nemaju pravo tražiti njegovo rješavanje u parnici koja je u toku.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 51 0 Ip 061692 12 Pž od 31. januara 2013. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 11. februara 2013. godine, a apelacija je podnesena 19. februara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

29. Ustavni sud zapaža da su predmet osporavanja apelacijom rješenja donesena u izvršnom postupku u kojem je apelant nastojao ishodovati prinudnu naplatu svog potraživanja prema izvršeniku na osnovu mjenice kojoj ZIP daje karakter vjerodostojne isprave, pa proizlazi da apelant kao tražilac izvršenja u ovom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

30. Apelant u suštini tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantno pravo. Prema njegovom mišljenju, mjenica s klauzulom „bez protesta“ predstavlja vjerodostojnu ispravu u smislu člana 29. stav 2. ZIP-a s obzirom da je članom

47. ZOM-a određeno da trasant, indosant ili avalista mogu odredbom „bez protesta“ osloboditi njezinog imaoca obaveze da radi ostvarivanja regresa podiže protest zbog neakceptiranja ili isplate. Također, apelant tvrdi i da jedino konkretni redovni sudovi u tumačenju člana 29. ZIP-a primjenjuju sporni stav, pa da se na taj način uspostavlja stanje pravne nesigurnosti ne samo za njega već i za svaku drugu osobu koja se nađe u istoj ili sličnoj situaciji jer u konačnici rezultiraju nemogućnošću imaoca mjenice da je iskoristi kao sredstvo naplate dugovanog iznosa.

31. Ustavni sud prvenstveno podsjeća da je, u suštini, identične navode istog apelanta, a povodom tumačenja redovnih sudova da u smislu člana 29. st. 1. i. 2. ZIP-a mjenica može biti vjerodostojna isprava podobna za izvršenje samo kada je protestvovana, odnosno da klauzula „bez protesta“ ne nadomješta protest koji je obavezan kod izvršenja na osnovu mjenice kao vjerodostojne isprave, razmatrao i povodom apelantove apelacije broj AP 4098/12 o kojoj je odlučeno u Odluci o dopustivosti broj AP 376/12 od 24. aprila 2014. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da su sudovi u obrazloženjima odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Također, ukazano je da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke.

32. Nadalje, u vezi sa apelantovom tvrdnjom da jedino konkretni Općinski i Kantonalni sud tumače član 29. st. 1. i 2. ZIP-a na način koji je, prema njegovom mišljenju, proizvoljan, pa da tako kreiraju pravnu nesigurnost, Ustavni sud zapaža da je u Odluci o dopustivosti broj AP 3182/15 od 3. februara 2016. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) povodom apelacije broj AP 4839/15 razmatrao identičan stav koji je povodom iste situacije (da u smislu člana 29. st. 1. i. 2. ZIP-a mjenica može biti vjerodostojna isprava podobna za izvršenje samo kada je protestvovana, odnosno da klauzula „bez protesta“ ne nadomješta protest koji je obavezan kod izvršenja na osnovu vjerodostojne isprave) zauzeo i Kantonalni sud u Bihaću, te da je zaključio da je apelacija neosnovana iz istih razloga koji su već citirani u ovoj odluci. Naime, u konkretnom slučaju, u postupku pred redovnim sudovima je utvrđeno da je apelant podnio prijedlog za dozvolu izvršenja na osnovu mjenice bez protesta koju je prvostepeni sud odbacio kao nedozvoljenu primjenom odredbe člana 29. ZIP-a. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud donio pravilnu odluku na osnovu citirane odredbe iz koje proizlazi da mjenica bez protesta nije vjerodostojna isprava. Ustavni sud je zaključio da su sudovi u obrazloženjima odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta, te da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao (pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu), osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Iz navedenog proizlazi, suprotno apelacionim navodima, da i drugi sudovi, a ne samo Kantonalni sud u Travniku, na identičan način tumače odredbu člana 29. ZIP-a.

33. Međutim, s obzirom na stav iskazan u brojnim odlukama da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje), te značaj načela pravne sigurnosti kao segmenta prava na pravično suđenje (vidi, pored ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1076/09 od 26. januara 2012. godine, stav 23, dostupna na www.ustavnisud.ba), a koja pitanja su suštinski pokrenuta predmetnom apelacijom, Ustavni sud će ih meritorno ispitati.

Zakonska rješenja i sudska praksa u BiH i uporednom pravu a)Bosna i Hercegovina

34. Ustavni sud zapaža da član 29. stav 2. ZIP-a kao vjerodostojne isprave određuje „mjenicu i ček sa protestom i povratnim računom ako su potrebni za zasnivanje potraživanja“. Pri tome, ZIP ne određuje kada su protest i povratni račun potrebni za zasnivanje potraživanja, ali član 21. stav 3. ZIP-a regulira da se na materijalno-pravne pretpostavke i posljedice provođenja izvršnog postupka na odgovarajući način primjenjuju odredbe zakona kojima se uređuju stvarna prava, odnosno obligacioni odnosi. Shodno navedenom, proizlazi da se na razjašnjenje situacije kada su protest i povratni račun potrebni za zasnivanje potraživanja u smislu člana 29. stav 2. ZIP-a shodno primjenjuju odredbe ZOM-a, odnosno Zakona o čeku. Identična rješenja sadrže i preostala tri zakona o izvršnom postupku koji se primjenjuju u BiH.

35. Ustavni sud ukazuje da se u skladu sa članom 26. Zakona o čeku na ček, pored ostalog, primjenjuju sljedeće odredbe ZOM-a: o izvještavanju (član 46), o napomeni „bez troškova“ (član 47), o regresnoj svoti (član 49. stav 1. i član 50), o predaji isprava i precrtavanju indosamenata (član 51), s tim da se u svim navedenim članovima izuzimaju odredbe o akceptu i o kamatama određenim u ispravi, o protestu (čl. od 71. do 78. i član 79. stav 2) izuzev odredbi o akceptiranju i o protestiranju na osnovu prepisa čeka (član 73. tačka 1).

Stoga će u daljnjem razmatranju fokus biti na odredbama ZOM-a.

36. Prema postojećim zakonskim rješenjima mjenični protest je javna isprava koju izdaje nadležni protestni organ (sud) i kojom se potvrđuje da je osoba koja podiže protest prethodno preduzela radnje propisane zakonom, kao i ishod ovih radnji. ZOM u članu 73. propisuje šta protest kao javna isprava mora da sadrži, navodeći, pored ostalog, potvrdu da tražena osoba nije izvršila radnju koja se na osnovu mjenice od nje zahtijeva. Kao javna isprava u smislu člana 132. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) protest dokazuje istinitost onog što se njime potvrđuje.

37. S obzirom na brojnost i učinak različitih protesta koji su određeni ZOM-om proizlazi da formulacija iz člana 29. stav 2. ZIP-a, tj. da su „vjerodostojne isprave mjenica i ček sa protestom i povratnim računom ako su potrebni za zasnivanje potraživanja“ treba biti cijenjena u okolnostima 2 ZIP pred Sudom BiH, član 25; ZIPRS, član 29; ZIPBD, član 33.

3 Identična rješenja sadržana u Zakonu o mjenici i Zakonu o čeku u RS svakog konkretnog slučaja. Nadalje, nesporno je da je protest kao jedna od mjeničnih radnji upravljen na očuvanje mjeničnih prava i učesnici mjeničnog odnosa nemaju slobodu da pitanje protesta uređuju na drugačiji način od onog kako je to propisano zakonom. Izuzetak od ovog općeg pravila zakon uspostavlja samo u pogledu protesta zbog neakceptiranja mjenice i protesta zbog neplaćanja mjenice.

38. Naime, ZOM u članu 45. propisuje da se djelimično ili potpuno odbijanje akceptiranja, kao i djelimično ili potpuno odbijanje isplate mora utvrditi javnom ispravom (protest). Protest zbog neakceptiranja mjenice podiže se u slučaju da mjenica ne bude akceptirana, potpuno ili djelimično, od strane trasata i preduvjet je za regresnu naplatu mjenice. Naime, regresni dužnici odgovaraju uvjetno imaocu mjenice, tj. ako glavni dužnik ne akceptira ili ne isplati mjenicu i pod uvjetom da imalac mjenice to blagovremeno (u zakonom određenom roku) utvrdi protestom. Ako imalac mjenice propusti da podigne protest gubi svoja regresna prava. Također, podizanje ovog protesta imaoca mjenice oslobađa od obaveze podizanja protesta zbog neplaćanja mjenice. Protest zbog neplaćanja mjenice podiže se u slučaju da mjenica ne bude isplaćena u potpunosti ili djelimično. Ovim protestom se utvrđuje da je mjenica podnesena u roku na isplatu i da isplata nije uspjela. Propustom da se ovaj protest podigne blagovremeno imalac mjenice gubi svoja prava protiv indosanta, protiv trasanta i protiv ostalih obveznika izuzev akceptanta.

39. Međutim, član 47. ZOM-a propisuje da trasant, indosant ili avalista može odredbom „bez troškova“, „bez protesta“ ili ma kakvom drugom odgovarajućom odredbom, napisanom i potpisanom na mjenici, osloboditi njezinog imaoca obaveze da radi ostvarenja regresa podiže protest zbog neakceptiranja ili neisplate. Prema istom članu, ova klauzula ne oslobađa imaoca mjenice od zakonske obaveze podnošenja mjenice u propisanim rokovima (na isplatu - član 39. ZOM-a - Mjenica plativa na određeni dan ili na određeno vrijeme, nakon dana izdavanja ili viđenja, mora se podnijeti na isplatu, odnosno na akceptiranje – čl. od 22. do 30. ZOM-a), te pravovremenog davanja obavijesti onima kojima imalac mjenice mora da ih da (član 46. ZOM-a - O odbijanju akceptiranja ili isplate imalac mjenice mora obavijestiti svog indosanta i trasanta u roku od četiri radna dana nakon protesta, ili nakon dana podnošenja mjenice ako u njoj postoji odredba „bez troškova“, ali propust da se to i učini, u skladu sa članom 47. stav 6. ZOM-a, nema za posljedicu gubitak prava za imaoca mjenice, već može kreirati obavezu da se nadoknadi šteta koja je prouzrokovana onim koji su trebali biti obaviješteni). Nadalje, ukoliko je klauzulu „bez protesta“ stavio trasant, ona će djelovati prema svima koji su, nakon njezinog stavljanja, potpisali mjenicu. Ukoliko je pak ovu klauzulu stavio indosant ili avalista onda ona djeluje samo prema onom ko ju je i stavio. U svakom slučaju, bez obzira da li je ovakva klauzula stavljena ili nije stavljena na mjenici i ko je stavio, ona imaoca mjenice ne sprečava da takvu mjenicu i protestvuje. Jedina negativna posljedica po imaoca mjenice u tom slučaju je da, ako je klauzulu stavio trasant, neće moći da zahtijeva namirenje troškova postupka protesta. Međutim, ukoliko su klauzulu stavili indosant ili avalista, imalac mjenice troškove ovog postupka može naplatiti od svih potpisnika mjenice.

40. Najzad, prema članu 79. ZOM-a ako trasant u slogu mjenice ne zahtijeva da protest bude u obliku javne isprave, protest zbog neakceptiranja ili neisplate može po pristanku imaoca mjenice biti zamijenjen pismenom izjavom na mjenici one osobe od koje je zahtijevana radnja (trasat, akceptant, domicilijat, adresat po potrebi ili intervenijent). Izjava ovih osoba mora biti datirana, potpisana i u protestnom roku unesena u registar protesta, o čemu protestno tijelo stavlja potvrdu na protestiranoj mjenici ili alonžu. Shodno navedenom, proizlazi da klauzula „bez protesta“ ne zamjenjuje protest kao javnu ispravu.

41. Prema stavu Općinskog i Kantonalnog suda iznesenom u osporenim rješenjima, protest, kao javna isprava, mjenicu čini vjerodostojnom ispravom, klauzula „bez protesta“ u smislu člana 47. ZOM-a ima učinak samo na ostanak u mjeničnoj obavezi avaliste, indosanta i trasanta kod akceptirane mjenice kad ona nije protestirana, te najzad protest je dokazno sredstvo da je imalac mjenice preduzeo sve radnje koje su bile potrebne za ostvarivanje mjeničnog prava i da mjenica nije bila naplaćena. Ovakav stav nije usamljen jer ga, prema raspoloživim podacima, slijedi i Kantonalni sud u Bihaću. Također, Vrhovni sud Federacije BiH u Presudi broj 25 0 P 025124 12 Rev od 26. februara 2015. godine zauzeo je stav: „Prije svega, valja reći da je pravilno pravno shvatanje drugostepenog suda da samo protestirana mjenica ima značaj vjerodostojne isprave na osnovu koje je moguće tražiti izvršenje nad imovinom mjeničnih dužnika. Ako mjenica nije protestirana, moguće je mjenično potraživanje tražiti redovnom tužbom. Mjenica koja nije protestirana, pa iako ima klauzulu 'bez protesta' ne predstavlja vjerodostojnu ispravu.“ Navedeni stavovi mogu se pronaći i u pravnoj literaturi: „Mjenica koja nije protestirana, pa iako ima klauzulu 'bez protesta' ne predstavlja vjerodostojnu listinu. Klauzula 'bez protesta' znači da nije potrebno podizati protest, da bi potpisnici kao što je avalist, indosant, trasant kod akceptirane mjenice, ostali u mjeničnoj obvezi, iako mjenica nije protestirana. Zakon ne predviđa mogućnost da se klauzulom 'bez protesta' nadomjesti protest, koji je obvezan kod izvršenja na osnovu vjerodostojne listine.”

42. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je stav redovnih sudova u Republici Srpskoj u tumačenju identične odredbe ZIPRS drugačiji kada je u pitanju mjenica koja sadrži klauzulu „bez protesta“. Tako, Okružni sud u Doboju (Rješenje broj 85 0 I 01343 10 Gž od 14. jula 2010. godine) ukazuje: „... Žalbom se osnovano ukazuje na odredbu člana 47. Zakona o mjenici (...) po kojoj je propisano 4 Prof. dr. Šime Ivanjko „Mjenica u poslovnoj praksi“ https://www.scribd.com/doc/205234665/01-Mjenica-u-Poslovnoj-Praksi da trasant, indosant ili avalista mogu odredbom 'bez protesta' osloboditi njenog imaoca obaveze da radi regresa podižu protest zbog neakceptiranja ili neisplate (...) da je tražilac izvršenja uz prijedlog za izvršenje dostavio mjenice ranije navedenih serijskih brojeva na kojim postoji odredba 'bez protesta', onda je pogrešan stav prvostepenog suda da se na osnovu istih mjenica ne može pokrenuti i sprovesti izvršni postupak. Iako se prvostepeni sud u obrazloženju pobijanog rješenja poziva na odredbu člana 29. stav 2. ZIP, navodeći da su vjerodostojne isprave prema tom zakonu mjenica i ček sa protestom i povratnim računom, ipak zanemaruje činjenicu da je istom odredbom navedeno da su vjerodostojne isprave: '...mjenica i ček sa protestom i povratnim računom ako su potrebni za zasnivanje potraživanja...' tako da nije u svakom slučaju neophodno za pokretanje izvršnog postupka da je dostavljena mjenica sa protestom.“

Uporedno pravo

43. Nadalje, Ustavni sud zapaža da zakoni o izvršnim postupcima u susjednim državama, Srbiji i Hrvatskoj, također dozvoljavaju izvršenje na osnovu vjerodostojnih isprava. Prema relevantnom zakonu Hrvatske, vjerodostojna isprava je „mjenica i ček sa protestom i povratnim računima kada je to potrebno za zasnivanje tražbine“. Prema stavu Visokog trgovinskog suda Hrvatske (Pž-1224/00 od 4. aprila 2000. godine) ako protest nije potreban za zasnivanje potraživanja vjerodostojna isprava jeste i mjenica bez protesta. Pri tome, prema članu 45. stav 1. Zakona o mjenici (NN broj 74/94), trasant, indosant ili avalista može odredbom „bez troškova“, „bez protesta“ ili bilo kakvom drugom odgovarajućom odredbom, napisanom i potpisanom na mjenici, osloboditi njezinog imaoca od obaveze da radi ostvarenja regresa predlaže protest zbog neakceptiranja ili neisplate.

44. Prema relevantnom zakonu Srbije, vjerodostojna isprava je „menica i ček domaćeg ili stranog lica, sa protestom ako je to potrebno za zasnivanje potraživanja“. Prema pravnom stavu Višeg trgovinskog suda (odgovor utvrđen na sjednici Odjeljenja za privredne sporove od 19. i 20. septembra 2005. godine) da bi mjenica bila vjerodostojna isprava iz Zakona o izvršnom postupku ona mora biti snabdjevena ispravom o protestu samo onda kada je navedena radnja potrebna za zasnivanje odnosno očuvanje mjeničnih prava shodno uvjetima propisanim Zakonom o mjenici. Prema zauzetom stavu, mjenica ima svojstvo vjerodostojne isprave kada uz nju nije priložena isprava o protestu ukoliko je kao dužnik u prijedlogu za određivanje izvršenja na osnovu vjerodostojne isprave označen akceptant ili izdavalac vlastite mjenice, a ako je dužnik neka druga osoba iz Zakona o mjenici, onda ukoliko je obaveza podizanja protesta otklonjena samim tekstom mjenice (klauzula bez troškova, bez protesta ili druga odgovarajuća odredba).

5 Nešto drugačija rješenja imaju Slovenija i Crna Gora, pa su izostavljeni iz ovog pregleda, s tim da su mjenica i ček također vjerodostojne isprave.

45. U kontekstu naprijed navedenog Ustavni sud zapaža da relevantni zakoni o mjenici u Hrvatskoj i Srbiji protest, te klauzulu bez protesta u vezi sa akceptiranjem i plaćanjem mjenice reguliraju na istovjetan način kao i istoimeni zakoni u BiH.

46. Najzad, Ustavni sud napominje da postojeće mjenično zakonodavstvo u BiH, kao i u najvećem djelu evropskih kontinentalnih zemalja i ranije SFRJ, proizlazi iz ženevskih konvencija o unifikaciji nacionalnog zakonodavstava u oblasti trasirane mjenice i vlastite mjenice iz 1930. godine. Iako je cilj bio unifikacija zakonodavstva na nacionalnom nivou kako bi se stvorili uvjeti da se u najvećoj mogućoj mjeri ostvari svrha mjenice kao prenosivog papira (koji prelazi iz mjesta u mjesto, iz države u državu, mijenja vlasnika), zbog velikog broja rezervi koje su države članice uložile, u praksi se susreću i različita rješenja. Također, postoji i UN Konvencija o međunarodnoj trasiranoj mjenici i međunarodnoj vlastitoj mjenici iz 1988. godine koja još uvijek nije operativna. Prema nezvaničnoj Explanatory note izdatoj od Sekretarijata UN Komiteta za međunarodno trgovinsko pravo (UNCITRAL) u svrhu pojašnjenja rješenja iz navedene konvencije je, pored ostalog, ukazano: „Konvencija čini manje strogim veoma precizna pravila o protestu na koja nailazimo u jurisdikcijama običajnog prava. Takođe obezbjeđuje i nova opšta pravila za Ženevske države kojima nedostaju propisi koji se tiču postupaka za realizovanje protesta. Prema novom režimu, izuzev ako instrument (mjenica) ne propisuje da se protest mora podići, protest se može zamijeniti izjavom napisanom na instrumentu te sa potpisom i datumom koje stavlja trasat ili akceptant ili sačinilac/trasant, ili, u slučaju instrumenta sa određenim mjestom isplate sa imenovanom osobom za plaćanje, ta imenovana osoba. Izjava mora biti sačinjena u smislu da se akceptiranje ili plaćanje odbija.“

Načelo pravne sigurnosti

47. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima Kantonalnog i Općinskog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer uspostavljaju stanje pravne nesigurnosti ne samo za njega već i za svaku drugu osobu koja se nađe u istoj ili sličnoj situaciji.

Opšta načela

48. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu Nejdet Şahin i Perihan Şahin protiv Turske, aplikacija broj 13279/05 od 20. oktobra 2011. godine u vezi s pitanjem pravne sigurnosti u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije sumirao opća načela pozivajući se svoju praksu (st. od 49. do 58) na sljedeći način: - prvenstveno je zadatak domaćih sudova da rješavaju probleme 6 Odnosi se na države potpisnice ženevskih konvencija iz 1930. godine 7 http://www.uncitral.org 8 http://hudoc.echr.coe.int/eng#{"appno":["13279/05"],"documentcollectionid2":["GRANDCHAMBER","CHAMBER"]} tumačenja domaćeg zakona, a uloga Evropskog suda je da provjeri da li su dejstva takvog tumačenja kompatibilna s Konvencijom; - Evropski sud će preispitati tumačenje domaćeg zakonodavstva samo u slučaju očigledne proizvoljnosti, s tim da, u načelu, zbog obaveze poštovanja načela nezavisnosti sudova, nema funkciju da upoređuje različite odluke čak ni one koje su donesene u očigledno sličnim postupcima; - mogućnost protivrječnih sudskih odluka u sudskom sistemu zasnovanom na mreži prvostepenih i žalbenih sudova koji imaju vlast na području svoje teritorijalne jurisdikcije, kao i u okviru samog suda, samo po sebi se ne može smatrati suprotnim Konvenciji; - pri ocjeni da li protivrječne odluke vrhovnih sudova krše zahtjev u vezi s pravičnim suđenjem, Evropski sud se rukovodi sljedećim kriterijima: da li postoje „duboke i dugoročne razlike” u sudskoj praksi vrhovnog suda, da li domaće zakonodavstvo predviđa mehanizme za prevazilaženje tih nedosljednosti, da li se ti mehanizmi primjenjuju i koja su, ako je potrebno, dejstva njihove primjene; - pri ocjeni protivrječnih odluka istog suda ili različitih okružnih sudova koji su i sudovi posljednje instance, pored „duboke i dugoročne“ nedosljednosti, Evropski sud smatra i da nedostatak mehanizama za rješavanje protivrječnih odluka krši pravo na pravično suđenje, zbog čega posebno ukazuje na značaj uspostavljanja mehanizama koji će osigurati dosljednost sudske prakse; - načelo pravne sigurnosti je fundamentalni aspekt vladavine prava koji garantira, inter alia, izvjesnu stabilnost pravnih situacija i doprinosi povjerenju javnosti u sudove, dugotrajno postojanje protivrječnih sudskih odluka stvara stanje pravne nesigurnosti i smanjuje povjerenje u pravosuđe koje predstavlja jednu od osnovnih komponenti države zasnovane na vladavini zakona; - pravne sigurnosti i zaštita legitimnog povjerenja javnosti ne dodjeljuju pravo na dosljednost sudske prakse odnosno razvoj sudske prakse nije suprotan ispravnom administriranju pravde jer bi neodržavanje dinamičnog i evolutivnog stava stvorilo rizik od sprečavanja reforme ili poboljšanja.

- Navedena načela u praksi Ustavnog suda

49. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, rukovodeći se naprijed navedenim načelima Evropskog suda, utvrđivao povredu načela pravne sigurnosti kao segmenta prava na pravično suđenje u situacijama kada su postojale suprotstavljene odluke Vrhovnog suda. Pri tome, Ustavni sud se rukovodio sljedećim: da se radilo o istom činjeničnom i pravnom pitanju, da za odstupanja nije ponuđeno razumno obrazloženje, da je uloga višeg suda u državi članici upravo da rješava sukob sudske prakse, izbjegne razilaženje i osigura jednoobraznu primjenu prava, te najzad da se radilo o odlukama najviše sudske instance u vezi s kojima ne postoji mehanizam preispitivanja kroz koji bi protivrječnosti bile otklonjene (vidi, pored ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu br. AP 2338/15 od 17. februara 2016. godine, naprijed citiranu AP 1076/09, dostupne na www.ustavnisud.ba).

50. Također, u svojoj dosadašnjoj praksi Ustavni sud je, rukovodeći se naprijed navedenim načelima, utvrdio i da različite odluke istog suda ne rezultiraju povredom načela pravne sigurnosti. U Odluci o dopustivost i meritumu broj AP 1527/10 od 25. aprila 2013. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) apelant se žalio da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je Kantonalni sud u njegovom slučaju, a koji je pri tome i sud posljednje instance, o istom činjeničnom i pravnom pitanju donio dvije različite odluke. Ustavni sud je ukazao da su (tačka 24): „Pri ocjeni predstavljaju li suprotne odluke domaćih sudova, a koji su pri tomu i sudovi posljednje instance za odlučivanje o određenom pitanju, povredu prava na pravično suđenje razvijeni sljedeći kriteriji: postoje li 'očigledne i dugoročne razlike' u praksi suda, je li pred domaćim sudovima osiguran mehanizam za prevazilaženje nesuglasnosti i, ako postoji, u kojem opsegu. Primjenjujući navedene principe Ustavni sud je ukazao (vidi, tačka 25.) da apelant nije ponudio niti jedan dokaz da je konkretni kantonalni sud tek u njegovom slučaju odstupio od stava koji je zauzimao u istom činjeničnom i pravnom pitanju na koji se apelant pozivao, kao i da je u vrijeme donošenja osporene presude u njegovom slučaju, a ni kasnije konkretni kantonalni sud na drugačiji način tumačio i primjenjivao odredbe relevantnog materijalnog prava. Pri tom, Ustavni sud je ukazao i na relevantne zakonske odredbe koje su u konkretnom slučaju osiguravale mehanizam za prevazilaženje 'nesuglasnosti' u smislu navedenih načela Europskog suda i Ustavnog suda, a koji mehanizam apelant u konkretnom slučaju nije i iskoristio. Slijedom navedenog, Ustavni sud je zaključio da konkretni kantonalni sud donošenjem dviju različitih presuda u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji nije doveo u pitanje načelo pravne sigurnosti i tako povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje.“

-Primjena navedenih načela u konkretnom slučaju

51. Ustavni sud najprije zapaža da u konkretnom slučaju predmet osporavanja nije odluka suda koji u sistemu redovnih sudova u Federaciji BiH predstavlja najvišu sudsku instancu, a kao što je to bio slučaj u već citiranim Odlukama Ustavnog suda br. AP 1076/09 i AP 2338/15. Također, u konkretnom slučaju ne pokreće se pitanje različitih odluka koje dolaze iz istog suda, već različitih odluka sudova koji hijerhijski nisu podređeni jedan drugom već su sudovi istog nivoa koji djeluju na određenom području na kojem su uspostavljeni. U zakonom određenim slučajevima o njihovim odlukama može odlučivati Vrhovni sud Federacije BiH. Najzad, u konkretnom slučaju, radi se o identičnim faktičkim situacijama koje su ispitivali različiti sudovi istog nivoa, a apelant ukazuje na različitu primjenu relevantnog prava i s tim u vezi konačnu odluku koja iz toga rezultira.

52. Predmetnom apelacijom pokreće se pitanje različitog tumačenja relevantnog prava od strane sudova istog nivoa koji djeluju samostalno na području za koje su uspostavljeni. Rukovodeći se naprijed navedenim načelima Evropskog suda, upoređivanjem odluka različitih sudova koje je apelant predočio uz apelaciju, iako su one donesene u istoj vrsti postupka (postupak izvršenja na osnovu mjenice s klauzulom „bez protesta“), Ustavni sud bi doveo u pitanje nezavisnost ovih sudova (vidi Evropski sud, pored ostalih, Gregório de Andrade protiv Portugala, aplikacija broj 41537/02, 14. novembar 2006. godine, stav 36). Ovo tim prije što je jedna od karakteristika sudskog sistema zasnovanog na mreži prvostepenih i žalbenih sudova koji imaju vlast na području svoje teritorijalne jurisdikcije i mogućnost protivrječnih sudskih odluka, odnosno da se takva nepodudarnost pojavljuje i u okviru samog suda (vidi Evropski sud, pored ostalih, Santos Pinto protiv Portugala, aplikacija broj 39005/04, 20. maj 2008. godine, stav 41), a što se, samo po sebi, ne može smatrati suprotnim Evropskoj konvenciji.

53. U vezi s naprijed navedenim ne može se zanemariti i da se u konkretnom slučaju ne radi o „dubokoj i dugoročnoj razlici“ u praksi konkretnog Kantonalnog suda u izvršnom postupku pokrenutom na osnovu mjenice koja sadrži klauzulu bez protesta. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu ne proizlazi da konkretni Kantonalni sud o istom pitanju zauzima različit stav od onog koji je predmet osporavanja u konkretnom slučaju. Pri tome, prema podacima dostupnim Ustavnom sudu, Kantonalni sud u ovom stavu nije i usamljen (isti stav ima i Kantonalni sud u Bihaću, te Vrhovni sud FBiH).

54. Nadalje, u konkretnom slučaju radi se o pravnom pitanju koje se tiče postupka izvršenja na osnovu mjenice kao vjerodostojne isprave koji je u FBiH na jedinstven način reguliran ZIP-om. Ustavni sud podsjeća da u situaciji kada javne vlasti usvoje rješenje u vezi sa određenim pitanjem, onda ga moraju primjenjivati s dovoljno jasnoće i koherentno da bi se, koliko god je to moguće, izbjegle nesigurnost i dvosmislenost za osobe na koje se takvo rješenje primjenjuje (vidi Evropski sud, pored ostalih, Ştefănică i ostali protiv Rumunije, aplikacija broj 38155/02, 2. novembar 2010. godine, stav 32). Ustavni sud zapaža da prema postojećim rješenjima iz ZOM-a i ZIP-a svaka fizička ili pravna osoba koja je u posjedu vjerodostojne isprave, među koje se ubraja i „mjenica sa protestom ako je potreban za zasnivanje potraživanja“, može u izvršnom postupku zahtijevati izvršenje novčanog potraživanja na koje glasi. Ovakav zahtjev usmjeren je prema mjeničnom obvezniku (izdavalac mjenice, trasat, akceptant, indosant, avalista) koji može biti i fizička i pravna osoba.

55. U konkretnom slučaju apelant je predočio odluke različitih sudova donijete po njegovom prijedlogu za izvršenje na osnovu mjenice koja je sadržavala klauzulu bez protesta. U svim ovim odlukama apelantov prijedlog je usvojen i dozvoljeno je izvršenje. Izuzetak predstavlja osporeno rješenje Kantonalnog suda kojim je apelantov identičan prijedlog odbijen. U tom smislu osporeno rješenje ukazuje na postojanje različitog tumačenja odredbi ZIP-a koje vodi ka pravnoj nesigurnosti u odlučivanju o identičnim zahtjevima-prijedlozima za izvršenje na osnovu mjenice sa klauzulom „bez protesta“ pred sudovima iste jurisdikcije koji su, pri tome, i sudovi posljednje instance koji odlučuju o ovom pitanju.

56. Imajući u vidu da je odgovornost javne vlasti da organizira svoje pravne sisteme na takav način da se izbjegne usvajanje protivrječnih presuda (vidi Evropski sud, pored ostalih, Brezovec protiv Hrvatske, aplikacija broj 13488/07, 29. mart 2011. godine, stav 66), da je u tom smislu važno da se uspostavi mehanizam kojim bi se osigurala dosljedna sudska praksa i uniformnost jurisprudencije (vidi Evropski sud, pored ostalih, Taussik protiv Češke Republike, aplikacija broj 42162/02 od 2. decembra 2008. godine; Ustavni sud, naprijed citirana Odluka broj AP 1527/10, tač. 24. i 25), s obzirom da nesigurnost, bilo da je pravna, administrativna ili da proizlazi iz prakse, mora biti uzeta u razmatranje kad se ispituje postupanje javne vlasti (vidi Evropski sud, pored ostalih, Beian protiv Rumunije (broj 1), aplikacija broj 30658/05, ECHR 2005-XII (izvodi)), potrebno je odgovoriti na pitanje da li u konkretnoj situaciji u domaćem pravnom sistemu postoji mehanizam koji može otkloniti nesigurnost kreiranu različitim tumačenjem člana 29. ZIP-a.

57. Ustavni sud zapaža da je ZIP stupio na snagu 2003. godine. Iz predočenih dokumenta proizlazi da je interpretacija člana 29. ovog zakona podstakla Federalno ministarstvo pravde još 2006. godine da kantonalnim ministarstvima pravde uputi mišljenje u vezi s njegovom primjenom, s molbom da se ono dostavi sudovima u kantonima. Istom ministarstvu apelant se obratio i 2012. godine tražeći mišljenje u vezi sa članom 29. ZIP-a, te članom 47. ZOM-a. Najzad, Vlada Federacije BiH je 2013. godine povodom inicijative u Parlamentu FBiH za davanje autentičnog tumačenja člana 29. ZIP-a također izdala mišljenje. Shodno navedenom, te imajući u vidu odluke redovnih sudova koje je apelant predočio uz apelaciju, proizlazi da, iako je ZIP donesen i stupio na snagu 2003. godine, još uvijek ne postoji usaglašen stav oko tumačenja i primjene člana 29. ZIP-a.

58. Ustavni sud zapaža da se u skladu sa članom 21. ZIP-a u izvršnom postupku na odgovarajući način primjenjuju odredbe ZPP-a ukoliko ZIP-om ili drugim zakonom nije drugačije određeno. U vrijeme odlučivanja o predmetnoj apelaciji u ZPP-u je propisan postupak za rješavanje spornog pravnog pitanja (navedene odredbe nisu postojale u ZPP-u u tekstu koji je važio prije izmjena tog zakona objavljenih u decembru 2015. godine). Prema navedenim zakonskim rješenjima, kada u postupku pred prvostepenim sudom u većem broju predmeta postoji potreba da 9 Ustavni sud ne raspolaže podacima o ishodu ove inicijative.

se zauzme stav o spornom pravnom pitanju koje je od značaja za odlučivanje o predmetu postupka, prvostepeni sud će po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke zahtjevom pokrenuti postupak pred Vrhovnim sudom Federacije radi rješavanja spornog pravnog pitanja. Zahtjev treba da sadrži kratak prikaz utvrđenog stanja stvari u konkretnoj pravnoj stvari, navode stranaka o spornom pravnom pitanju i razloge zbog kojih se sud obraća sa zahtjevom za rješavanje spornog pravnog pitanja. Sud će uz zahtjev priložiti i svojstveno tumačenje spornog pravnog pitanja. Ako stranka predloži pokretanje postupka za rješavanje spornog pravnog pitanja, a protivna stranka nije bila u mogućnosti izjasniti se o prijedlogu, sud će dostaviti prijedlog drugoj stranci na izjašnjenje u roku osam dana od dana dostavljanja prijedloga. Ako je Vrhovni sud Federacije riješio sporno pravno pitanje, stranke u postupku u kome se postavlja isto sporno pravno pitanje nemaju pravo tražiti njegovo rješavanje u parnici koja je u toku. Prema obrazloženju priloženom uz tekst Nacrta Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a : „(…) Mogućnost da Vrhovni sud Federacije BiH zauzme svoj pravni stav o spornom pravnom pitanju koje se pojavi u sporu ili u sporovima pred prvostepenim sudom u većem broju predmeta doprinosi se prije svega pravnoj sigurnosti i jednakosti pred nižim sudovima, a zatim efikasnosti, ekonomičnosti postupka. (…) Svrha jednog ovakvog instituta jeste da se mogućnost donošenja različitih presuda u većem broju predmeta koji imaju isti pravni i činjenični osnov, odnosno kada se radi o istovjetnom tužbenom zahtjevu sa identičnom procesnom građom svede na najmanju moguću mjeru (…)“

59. Shodno navedenom proizlazi da je u domaćem pravnom sistemu sada uspostavljen mehanizam kojim bi se osigurala dosljednost sudske prakse i izbjeglo usvajanje protivrječnih presuda. Nadalje, ovaj mehanizam je operativan od januara 2016. godine i, prema podacima dostupnim Ustavnom sudu, Vrhovni sud je već imao priliku da se izjašnjava o prijedlozima kako sudova tako i stranaka o spornom pravnom pitanju. Činjenica da se radi o relativno novom mehanizmu na osnovu kojeg još uvijek nije izgrađena i obimnija praksa Vrhovnog suda, sama po sebi, imajući u vidu navedenu svrhu i cilj, ovaj mehanizam ne čini neefikasnim sredstvom u otklanjanju problema neujednačene sudske prakse koja stoji na raspolaganju i strankama u postupku i redovnim sudovima (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Evropski sud, Nagovitsyn i Nalgiyev protiv Rusije, Odluka o dopustivosti, 23. septembar 2010. godine, st. 29. i 30).

60. Međutim, Ustavni sud zapaža da je ovaj mehanizam uspostavljen nakon što je apelant podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv osporenih rješenja. Prema stavu Evropskog suda, a koji je slijedio i Ustavni sud, ocjena da li je iskorišten raspoloživi pravni lijek cijeni se s obzirom na datum podnošenja apelacije. Međutim, Evropski sud smatra da u izuzetnim slučajevima može odstupiti od 10 Dostupno na https://predstavnickidom-pfbih.gov.ba/bs/page.php?id=649 .

ovog pravila i usvojiti drugačiji pristup kada to opravdavaju specifične okolnosti konkretnog slučaja (vidi, pored ostalih, Evropski sud, Aydın İçyer protiv Turske, Odluka o dopustivosti, 12. januar 2006. godine, stav 86; Charzyński protiv Poljske, aplikacija broj 15212/03 i Tadeusz Michalak protiv Poljske, aplikacija broj 24549/03, odluke od 1. marta 2005. godine). Imajući u vidu činjenice apelantovog predmeta Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja također može slijediti ovaj pristup.

61. Naime, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju predmet osporavanja rješenja donijeta u izvršnom postupku. Svrha izvršnog postupka je da osigura prinudno ostvarivanje potraživanja na osnovu izvršnih i vjerodostojnih isprava. U odgovoru na apelantove navode izvršenik „Winter“ je istakao da je dug po navedenoj mjenici, na osnovu koje je apelant podnio prijedlog za izvršenje koji je osporenim rješenjima odbijen, davno plaćen i da sa apelantom ima vrlo uspješnu saradnju. Apelant u apelaciji ne tvrdi da zbog osporenih rješenja nije mogao namiriti svoje potraživanje iz navedene mjenice, te eventualno da je s tim u vezi pretrpio značajnu materijalnu štetu.

62. Nadalje, u konkretnom slučaju radi se o pravnom pitanju koje se tiče postupka izvršenja na osnovu mjenice kao vjerodostojne isprave koji je u FBiH na jedinstven način reguliran ZIP-om. Iz dijela ove odluke označenog kao Zakonska rješenja i sudska praksa u BiH i uporednom pravu nedvosmisleno proizlazi da se radi o pitanju čije razrješenje zahtijeva tumačenja i primjene materijalnih i procesnih zakona, a što je prije svega zadatak redovnih sudova. Također, iz ovog djela odluke proizlazi da u razrješenju konkretnog pitanja, tj. da li mjenica s klauzulom „bez protesta“ da bi bila vjerodostojna isprava mora biti protestvovana ne postoji jedinstven stav ni u sudskoj praksi kao ni u pravnoj literaturi, odnosno da je pitanje protesta kod mjenice i njegov učinak predmet daljnjih reguliranja i pojašnjenja i u međunarodnom pravu. U tom smislu teško bi se moglo govoriti o očiglednoj proizvoljnosti koja bi bila povod da se Ustavni sud upusti u preispitivanje načina na koji su u konkretnom slučaju redovni sudovi tumačili i primijenili član 29. ZIP-a i s tim u vezi član 47. ZOM-a. Ovo tim prije što je Ustavni sud, ispitujući identične navode istog apelanta o proizvoljnom tumačenju i primjeni prava u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, već zaključio da su redovni sudovi dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, te da primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu nije bila proizvoljna.

63. Najzad, u situaciji kada je u međuvremenu u postupku pred redovnim sudovima osiguran mehanizam za otklanjanje problema neusaglašenih sudskih odluka o istom ili sličnom činjeničnom i pravnom pitanju, a što su i okolnosti konkretnog slučaja, intervencijom u konkretnom slučaju, 11 Vidi tačka 14. Odluke Ustavni sud bi preuzeo ulogu redovnog suda i prejudicirao eventualno rješenje spornog pravnog pitanja kroz novouspostavljeni mehanizam, čime bi lišio smisla i svrhe njegovo postojanje u domaćem pravnom sistemu. Ovakav pristup bi bio suprotan i već iskazanom stavu Ustavnog suda u vezi sa značajem mehanizma za prevazilaženje nesaglasnosti.

64. Imajući u vidu sve naprijed navedeno Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja ne može prihvatiti kao osnovane apelantove tvrdnje da je tumačenje i primjena člana 29. ZIP-a rezultirala povredom načela pravne sigurnosti kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

65. S obzirom na to Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

66. Apelant tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog proizvoljne primjene prava. Također, apelant tvrdi da mu je zbog povrede načela pravne sigurnosti i proizvoljne primjene prava povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. S obzirom da se suština navoda u ovom dijelu odnosi na različite stavove u tumačenju i primjeni člana 29. ZIP-a i s tim u vezi člana 47. ZOM-a, imajući u vidu razloge i obrazloženja izložene u ovoj odluci u vezi sa apelantovim navodima o povredi načela pravne sigurnosti, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje i ovaj dio apelantovih navoda.

67. Najzad, Ustavni sud zapaža da je u dijelu ove odluke označenom kao Zakonska rješenja i sudska praksa u BiH i uporednom pravu, pored ostalog, ukazao da postoji različit stav u tumačenju i primjeni identičnog zakonskog rješenja između redovnih sudova u Federaciji BiH i RS. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da svaki od entiteta ima vlastito zakonodavstvo kojim uređuje konkretnu oblast, te vlastite pravosudne sisteme, kao i da u okolnostima konkretnog slučaja postojeće razlike nisu od značaja (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 20. februara 2014. godine, stav 44). Također, pod pokroviteljstvom Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH od 2014. godine provodi se proces ujednačavanje sudske prakse na nivou BiH proistekao iz strukturalnog dijaloga. Prema Pravilima panela za ujednačavanje sudske prakse uloga panela je, pored ostalog, da vrše usaglašavanje stavova i donose pravna shvaćanja, kada postoji usaglašenost zakonskih odredbi, a različito tumačenje istih (član 3). Članove panela čine 12 Vidi tačka 32. Odluke 13 Dostupno na http://pravosudje.ba/vstv/faces/pdfservlet?p_id_doc=28469 sudije Apelacionog odjeljenja Suda BiH, Vrhovnog suda RS, Vrhovnog suda FBiH i Apelacionog suda BD, a paneli se formiraju za krivičnu, građansku i upravnu oblast (član 5). VIII.Zaključak

68. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se ne može zaključiti da su u okolnostima konkretnog slučaja tumačenje i primjena odredbi relevantnog prava pred sudovima iste jurisdikcije koji su, pri tome, i sudovi posljednje instance koji odlučuju o konkretnom pitanju rezultirali povredom načela pravne sigurnosti kao segmenta prava na pravično suđenje.

69. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

70. U smislu člana 43. Pravila Ustavnog suda potpredsjednici Mato Tadić i Margarita Caca- Nikolovska i sutkinja Seada Palavrić su dali izjave o neslaganju sa odlukom većine.

71. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman