Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1821/16 („MC Cvijić“ d.o.o. Laktaši)

Odluka donesena 20. 06. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1821/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-1821/16, rješavajući apelaciju „MC Cvijić“ d.o.o. Laktaši, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „MC Cvijić“ d.o.o. Laktaši, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 049453 15 Rev od 4. februara 2016. godine i rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 049453 16 Pž 2 od 10. marta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „MC Cvijić“ d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 22. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 049453 15 Rev od 4. februara 2016. godine i rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 049453 16 Pž 2 od 10. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom presudom Vrhovnog suda je djelomično usvojen apelantov tužbeni zahtjev, u dijelu u kojem tuženi („Srpske šume RS“ - ŠG „Oštrelj-Drinić“) obavezan da apelantu vrati poluprikolicu-cisternu (bliže opisanu u prvostepenoj presudi), dok je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim traži da mu tuženi nadoknadi štetu u vidu izgubljene zarade, te je ukinuta nižestepena presuda u dijelu u kojem je apelant obavezan da plati troškove postupka i predmet u tom dijelu vraćen Višem privrednom sudu na ponovno suđenje. Osporenom odlukom Višeg privrednog suda, u ponovljenom postupku, apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.

2. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da je predmet spora i apelantov zahtjev za naknadu štete u vidu izmakle zarade koju je pretrpio zbog nemogućnosti korištenja cisterne date tuženom na poslugu. Vrhovni sud konstatuje, da saglasno relevantnim odredbama Zakona o obligacionim odnosima, naknada štete u vidu izgubljene zarade treba apelanta da stavi u imovinski položaj u kome bi on bio da nije bilo protivpravne radnje ili propuštanja tuženog. Dalje se navodi, da se visina te štete ogleda u koristi od poslova koju bi apelant prema redovnom toku stvari ostvario, te da apelant mora opravdano očekivati korist čije je ostvarenje spriječio tuženi, što znači da je apelant morao dokazati da je ostvarivao prihode obavljajući poslove sa predmetnom cisternom i da ga je tuženi spriječio da na taj način ostvari korist. Vrhovni sud zaključuje, da apelant neosnovano osporava zaključak drugostepenog suda, da je on morao dokazati postojanje štete i njenu visinu, te prema ocjeni Vrhovnog suda, drugostepeni sud pravilno smatra da nalaz vještaka mašinske struke, nije mogao poslužiti kao dokazna podloga za utvrđenje postojanja i visine izgubljene dobiti apelanta. Naime, navedeni vještak je u svom nalazu i mišljenju jasno naveo da nije u mogućnosti da obračuna izgubljenu zaradu apelanta, jer ne postoje podaci o prethodnom poslovanju apelanta i njegovoj zaradi dok se cisterna nalazila u njegovom posjedu, niti ima podataka da je zbog oduzimanja cisterne apelant izgubio ugovorene poslove. Vrhovni sud, također, navodi da je predmetna cisterna dana tuženom bez naknade, a nije utvrđeno ni trajanje posluge, te da se na osnovu tih činjenica može pouzdano zaključiti da je u smislu pravnih pravila imovinskog prava između stranaka zasnovana tzv. izmoljena posluga, pa je apelantu kao poslugodavcu pripadalo pravo da u svako doba zahtjeva da mu se stvar vrati, odnosno preda, a da je apelant to učinio tek nakon deset i po godina od davanja cisterne na poslugu, a tuženi je bio spreman da mu cisternu vrati, no apelant je nije htio preuzeti. S obzirom na navedeno Vrhovni sud zaključuje, da u postupcima tuženog nema protivpravnosti, što je jedna od nužnih pretpostavki za postojanje odgovornosti za štetu.

3. U osporenoj odluci Višeg privrednog suda (o troškovima postupka), donesenoj u ponovljenom postupku, se između ostalog navodi da imajući u vidu uspjeh apelanta u predmetnom postupku (član 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku), sud je obavezao apelanta da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, dok je preko dosuđenog iznosa zahtjev tuženog odbijen kao neosnovan.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1821/16 („MC Cvijić“ d.o.o. Laktaši) | Sudska praksa | Aktio