Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-709/13 (M. S.)

Odluka donesena 20. 06. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • In dubio pro reo
  • Pretpostavka nevinosti
  • Pravo na odbranu
  • Dokazni postupak
  • Apelacija preuranjena
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-709/13

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 709/13, rješavajući apelaciju Mirka Stojića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka l), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mirka Stojića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske 110 K 003561 12 Kžk od 30. novembra 2012. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirka Stojića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 003561 14 K 3-p od 30. oktobra 2014. godine, donesena u postupku trajnog oduzimanja imovine od vlasnika Ljiljane Stojić, zato što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mirko Stojić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Modriče, koga zastupa Dragan Radović, advokat iz Doboja, podnio je 14. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 003561 12 Kžk od 30. novembra 2012. godine. Apelant je 29. decembra 2014. godine dopunio apelaciju, kojom osporava Rješenje Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 003561 14 K 3-p od 30. oktobra 2014. godine doneseno u postupku trajnog oduzimanja imovine od vlasnika imovine Ljiljane Stojić, kao povezanog lica. Na zahtjev Ustavnog suda apelant je dopunom od 21. aprila i 20. i 30. maja 2016. godine dopunio apelaciju traženom dokumentacijom.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Okružnog javnog tužilaštva u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 16. marta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 28. marta 2016. godine, Okružni sud 1. aprila 2016. godine a Tužilaštvo 28. marta 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Rješenjem Okružnog suda, sudije za prethodni postupak, broj 11 0 K 003561 11 Kpp od 4. maja 2011. godine donesenim po prijedlogu Posebnog tužilaštva za suzbijanje organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala – Specijalnog tužilaštva Banjaluka (u daljnjem tekstu: Specijalno tužilaštvo) za određivanje privremene mjere određena je privremena mjera „tako što se Ljiljani Stojić, [...] zabranjuje otuđenje, raspolaganje ili opterećenje“ preciziranih nepokretnosti (trosobnog stana i garaže), te je određeno da „ova mjera trajaće do donošenja odluke suda o zahtjevu [Specijalnog tužilaštva] za oduzimanje imovine stečene izvršenjem krivičnog djela.“

6. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 003561 11Kv 3-p od 20. maja 2011. godine, donesenom u krivičnom postupku protiv optuženog apelanta, odbijene su kao neosnovane žalbe apelatove supruge Ljiljane Stojić i apelanta izjavljene protiv Rješenja Okružnog suda broj 11 0 K 003561 11 Kpp od 4. maja 2011. godine (o određivanju privremene mjere). Okružni sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode apelanta i njegove supruge zaključivši da pobijanim rješenjem nije povrijeđen materijalni propis – Zakon o oduzimanju imovine stečene izvršenjem krivičnog djela (u daljnjem tekstu: Zakon o oduzimanju imovine), te prihvatajući u cijelostui razloge i obrazloženje prvostepenog suda. Istaknuto je da je supruga apelanta, u smislu člana 3 stav 1 tačka e) Zakona o oduzimanju imovine, povezano lice s optuženim apelantom, da je imovina koja je predmet privremene mjere u vlasništvu Ljiljane Stojić, te je navedeno da ova mjera ima privremeni karakter „i njeno trajanje se vezuje za odluku suda o zahtjevu [Specijalnog tužilaštva] za oduzimanje imovine stečene izvršenjem krivičnog djela, ukoliko se u tom postupku i dokaže da je navedena imovina stečena vršenjem krivičnih djela.“

U odnosu na krivični postupak okončan osporenom presudom

7. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 003561 10 K od 17. novembra 2011. godine, donesenom u krivičnom postupku vođenom protiv apelanta, a po optužnici Tužilaštva od 20. avgusta 2011. godine koja je izmijenjena na glavnom pretresu održanom 30. oktobra 2011. godine, apelant je oglašen krivim da je, radnjama pobliže opisanim tač. 1, 2, 3, 4, 5 i 6 izreke presude kao službeno lice (u svojstvu šefa Kabineta odnosno generalnog sekretara predsjednika Republike Srpske), počinio produženo krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 347 stav 4 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), u vezi sa stavom 3 tog zakona pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Na osnovu člana 44 stav 1 KZRS Okružni sud je apelantu u izrečenu kaznu zatvora uračunao i vrijeme provedeno u pritvoru počevši od 20. maja 2010. godine do 20. avgusta 2010. godine. Istom presudom apelant je na osnovu člana 108 stav 1 i 3 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS) obavezan da oštećenoj RS na račun budžeta, na ime imovinskopravnog zahtjeva isplati iznos od 32.115,00 KM. Dalje, Okružni sud je utvrdio da Privremena mjera određena Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 003561 11 Kpp od 4. maja 2011. godine u drugom postupku ostaje na snazi do pravosnažnosti presude. Na osnovu člana 94 i 95 KZRS od apelanta je, takođe, oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom u iznosu od 35.000,00 KM, a na osnovu člana 99 stav 1 u vezi sa članom 96 stav 1 tačka a) i e) ZKPRS apelant je osim navedenog obavezan na naknadu troškova krivičnog postupka u iznosu od 531,00 KM. Na osnovu člana 298 stav 1 tačka v) ZKPRS apelant je oslobođen od optužbe da je počinio krivično djelo zelenaštva iz člana 245 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS.

8. U obrazloženju presude Okružnog suda detaljno su precizirani provedeni dokazi odbrane i optužbe (str. od 9. do 15) nakon čega su navedeni iscrpni razlozi i obrazloženja zbog kojih je sud, cijeneći svaki od provedenih dokaza, pojedinačno i u vezi s drugim dokazima, odlučio da konkretan dokaz prihvati ili ne prihvati, dajući iscrpne razloge i obrazloženja u vezi s tim. Nadalje, u obrazloženju presude ukazano je koje su odlučne činjenice utvrđene i na osnovu kojih dokaza, cijenjenih pojedinačno i u vezi s drugim dokazima. Okružni sud je iscrpno interpretirao iskaze saslušanih svjedoka, među kojima iskaz svjedoka Zdravka Jovanovića, Željka Vučića, Zdravka Mićića, apelanta, i drugih saslušanih svjedoka, te je uvidom u brojne materijalne dokaze: normativne akte predsjednika RS; u Ugovor o zakupu stana u Banjaluci zaključen između zakupodavca Zdravka Jovanovića i Službe predsjednika RS, koji ugovor je potpisao apelant, potvrdu o izvršenom nalogu za prenos sredstava (ukupno 14 potvrda) iz kojih je vidljivo da je iz budžetskih sredstava RS na račun Zdravka Jovanovića uplaćivan iznos na ime zakupa stana koji je koristio apelant u iznosu od po 2.500,00 KM; Ugovor o stambenom kreditu zaključen 8. februara 2008. godine između Komercijalne banke a.d. Banjaluka i Zdravka Jovanovića; uvidom u Ugovor zaključen sa preduzećem „Braća Mićić“ 11. maja 2007. godine koji je ispred Službe predsjednika RS zaključio apelant; nalog od 10. jula 2007. godine iz kog je vidljivo da je na račun tog preduzeća iz budžetskih sredstava RS uplaćen iznos od 99.800,00 KM, kao i brojne druge dokaze, iz kojih jasno proizlazi da je apelant preduzimao radnje za koje je oglašeni krivim. Okružni sud je dao iscrpne razloge izvedenih dokaza, na način što je pojedinačno izvedene dokaze dovodio u vezu sa ostalim izvedenim dokazima, prije svega normativnim i drugim aktima donesenim od predsjednika RS Milana Jelića.

9. Dakle, Okružni sud je naveo da je postupajući po potvrđenoj optužnici Tužilaštva broj KT-ST-20/08 podignutoj protiv apelanta zbog počinjenih šest krivičnih djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 347 stav 4 u vezi sa stavom 3 KZRS utvrdio, da je apelant kao službeno lice, a na osnovu odluke predsjednika RS prvo u svojstvu šefa kabineta predsjednika RS, a potom generalnog sekretara predsjednika RS, u namjeri da sebi ili drugom pribavi imovinsku korist, iskoristio svoje službeno ovlašćenje na način što je postupajući suprotno normativnim aktima Službe predsjednika RS, odredbe člana 1 Pravilnika o naknadama i drugim primanjima izabranih, postavljenih i zaposlenih u Službi predsjednika RS (u daljnjem tekstu: Pravilnik o naknadama) donio rješenja, kojim je sam sebi utvrdio pravo na naknadu na ime obavljanja dodatnih poslova iz nadležnosti generalnog sekretara, odnosno šefa kabineta u mjesečnom iznosu od 1.500,00 KM, koje iznose je apelant primao uporedo sa njegovom redovnom platom (i punim iznosom stimulacije). Na taj način apelant je za sebe pribavio imovinsku korist u ukupnom iznosu od 21.00,00 KM, pri čemu je za isti iznos pričinio štetu budžetu RS (tačka 1 izreke presude). Tačkom 2 izreke presude utvrđeno je da je apelant u periodu od novembra 2006. godine do kraja januara 2008. godine zloupotrijebio svoj službeni položaj na način što se sa svojim poznanikom Zdravkom Jovanovićem iz Modriče dogovorio da ovaj kupi odgovarajući stan u Banjaluci na svoje ime, a za račun apelanta, koji stan je Zdravko Jovanović shodno postignutom dogovoru s apelantom dalje izdao pod zakup za iznos od 2.500,00 KM Službi predsjednika RS, koji stan je koristio apelant, dok je zakupnina za taj stan isplaćivana iz budžeta RS. Tim novcem su otplaćivane rate kredita za kupovinu stana koji je Jovanović podigao kod Komercijalne banke a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: Komercijalna banka), nakon čega je Jovanović nakon isteka zakupa vlasništvo na predmetnom stanu prenio na apelanta. Naime, u cilju realizacije navedenog krivičnog djela i predmetnog dogovora sa Zdravkom Jovanovićem apelant je postupajući ispred Službe predsjednika RS, nakon formalno provedene procedure javnih nabavki, prikupljanjem ponuda za zakup stana za potrebe smještaja funkcionera i postupajući suprotno odredbi člana 13 Pravilnika o naknadama kao najpovoljnijeg ponuđača izabrao svog poznanika Zdravka Jovanovića, s kojim je u novembru 2006. godine zaključio ugovor o zakupu predmetnog stana koji se nalazi u Banjaluci, u Ulicu Njegoševa broj 2A, površine 96m (u daljnjem tekstu: predmetni stan), sa pripadajućom garažom površine 14m , nakon čega je dalje, takođe, zloupotrebom svog službenog položaja izmijenio odredbu člana 13 Pravilnika o naknadama, tako što je donio novi pravilnik (1. decembra 2006. godine), kojim je regulisao da pravo na smještaj (zakup), koje pravo su prema odredbi člana 13 prethodnog pravilnika imali isključivo predsjednik i potpredsjednik RS, pripada i generalnom sekretaru i šefu kabineta predsjednika RS. Okružni sud je utvrdio da je iz budžeta RS, odnosno do razrješenja apelanta s funkcije generalnog sekretara RS isplaćeno ukupno 14 zakupnina na ime predmetnog stana ili ukupno iznos od 35.000,00 KM, da bi apelant potom nakon što je razriješen navedene dužnosti sam isplatio razliku do punog iznosa cijene tog stana od 77.297,50 KM, tako što je izvršio prijevremenu otplatu kredita kod Komercijalne banke. Dalje, apelant je sa Zdravkom Jovanovićem zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnog stana na ime svoje supruge, na koji način je ona postala vlasnikom predmetnog stana. Dakle, apelant je na taj način, iskoristivši svoj službeni položaj i ovlašćenja, za sebe pribavio imovinsku korist, dok je budžetu RS pričinio štetu u iznosu od 35.000,00 KM. Tačkom 3 izreke presude je navedeno da je apelant 11. maja 2007. godine, takođe, zloupotrebom svog službenog položaja – dužnosti generalnog sekretara predsjednika RS, u namjeri pribavljanja imovinske koristi i postupajući suprotno članu 1 stav 3 Pravilnika o naknadama, članu 16 Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u Službi predsjednika RS (u daljnjem tekstu: Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji) broj 02-12-8/06 od 3. januara 2006. godine, te člana 26 Pravilnika o primjeni računovodstvenih propisa u Službi predsjednika RS broj 02-40- 642/05 od 31. oktobra 2005. godine (Pravilnika o računovodstvu) iskoristio svoj službeni položaj na način što je sa preduzećem „Braća Mićić“ d.o.o. Modriča (u daljnjem tekstu: preduzeće „Braća Mićić“), koje je zastupao direktor i vlasnik preduzeća Rade Mićić zaključio fiktivni ugovor broj 02-054-2-1/07 o pružanju usluga i obavljanja poslova tehničkog savjetovanja u pripremi rekonstrukcije i adaptacije poslovnog objekta predsjednika RS, ugovorene vrijednosti radova od 99.800,00 KM. Preduzeće „Braća Mićić“ je 7. juna 2007. godine Službi predsjednika RS ispostavilo račun na navedeni iznos koji je po nalogu apelanta plaćen 10. jula 2007. godine sa jedinstvenog računa, trezora budžeta RS, iako navedeno preduzeće nije vršilo nikakve ugovorene poslove, na koji način je apelant navedenom preduzeću pribavio imovinsku korist u iznosu od 99.800,00 KM, a za koji iznos je oštećen budžet RS.

10. Tačkom 4 izreke presude je utvrđeno da je apelant dalje 10. juna 2007. godine, zloupotrijebio svoj službeni položaj na način što je u svojstvu generalnog sekretara predsjednika RS kao naručilac posla postupio suprotno članu 1 stav 3 Odluke o Službi predsjednika RS, članu 16 Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i članu 26 Pravilnika o računovodstvu, tako što je sa preduzećem „Braća Mićić“ zaključio ugovor (broj 04/2007) o obavljanju usluga vještačenja, kojim je ugovoreno da je navedeno preduzeće dužno da za potrebe naručioca posla izvrši procjenu poslovnog objekta predsjednika RS, ugovarajući sebi naknadu u iznosu od 1% od ukupno utvrđene tržišne vrijednosti poslovnog objekta, a koje preduzeće je za izvršenje ugovorenih radova angažovalo vještaka Radenka Vasića, diplomiranog inženjera arhitekture, koji je izvršio procjenu ukupne tržišne vrijednosti navedene nepokretnosti u iznosu od 7.424.650,00 KM. Vještak je za svoje usluge naplatio iznos od 400 KM, da bi preduzeće „Braća Mićić“ Službi predsjednika RS ispostavilo fakturu po navedenom ugovoru na iznos od 86.868,47 KM, koji je po nalogu apelanta plaćen 29. novembra 2007. godine sa jedinstvenog računa trezora, budžeta RS, na koji način je apelant navedenom preduzeću pribavio imovinsku korist u iznosu od 86.868,47 KM, a za koji iznos je oštećen budžet RS. Tačkom 5 izreke presude je utvrđeno, da je apelant u periodu od 1. oktobra 2007. godine do 17. oktobra 2007. godine, takođe, zloupotrijebio svoj službeni položaj generalnog sekretara Službe predsjednika RS, postupajući suprotno članu 1 stav 3 Odluke o Službi predsjednika RS, člana 16 Pravilnika unutrašnjoj organizaciji i člana 26 Pravilnika o računovodstvu na način što je na dan smrti predsjednika RS od svog poznanika i vlasnika Agencije „Sezam“ Željka Vučića, zatražio da mu pozajmi iznos od 10.000,00 KM, radi „navodnog“ plaćanja početnih troškova sahrane predsjednika, koji novac je i uzeo od Vučića, da bi istog nakon izvjesnog vremena nazvao i rekao mu da pozajmljeni novac ne može da se vrati u gotovini, već da je potrebno da njegova agencija navedeni iznos fakturiše Službi predsjednika RS. Postupajući po uputama apelanta vlasnik agencije je sačinio nalog za plaćanje broj 97/07 od 8. oktobra 2007. godine, u kojem je navedeno da je ta agencija vršila snimanje sahrane predsjednika, pripremanje scene, dekorisanje i aranžiranje same sahrane, usluge prevođenja na engleski jezik biografije i protokola sahrane kao i distribuciju prevoda komemoracije gostima tokom sahrane, i fakturu ispostavio 17. oktobra 2007. godine Službi predsjednika RS na iznos od 11.115,00 KM, koji mu je plaćen po nalogu apelanta, iako ova agencija nije vršila bilo kakve poslove ili usluge vezane za sahranu predsjednika RS, jer je troškove sahrane predsjednika po Odluci Vlade RS broj 04/1-012-1592/07 od 1. oktobra 2007. godine snosila Vlada RS. Dakle apelant je na navedeni način za sebe pribavio imovinsku korist u iznosu od 10.000,00 KM, dok je budžetu RS pričinio štetu u iznosu od 11.115,00 KM. Tačkom 6 izreke presude utvrđeno je da je apelant 17. decembra 2007. godine, takođe, zloupotrijebio svoj službeni položaj na način što je postupajući suprotno odredbi člana 1 stav 3 Odluke o Službi predsjednika RS, člana 16 i 26 Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji sa preduzećem „Braća Mićić“ zaključio fiktivni ugovor o obavljanju usluga stručnog nadgledanja nadzora kvaliteta radova na rekonstrukciji Administrativnog objekta predsjednika RS, ugovorene vrijednosti radova od 87.750,00 KM, tako što je s vlasnikom preduzeća dogovorio da mu na ime navedenog ugovora isplati iznos od 30.000,00 KM, a da će ostatak Mićić da zadrži za sebe, pri tome znajući da je još u junu mjesecu u ime Službe predsjednika RS zaključio identičan ugovor broj 02-054-15/07 sa preduzećem „Pemat“ d.o.o. iz Beograda, ugovorene vrijednost radova od 40.000 evra, koji radovi po navedenom ugovoru su bili u završnoj fazi i za koje je Služba predsjednika RS tom preduzeću već isplatila dio ugovorenog iznosa od 66.498,00 KM, tako da apelant postignuti dogovor sa Radom Mićićem nije uspio realizovati jer je 31. marta 2008. godine razriješen dužnosti generalnog sekretara Službe predsjednika RS, tako da je predmetni fiktivni ugovor prestao da važi zaključno sa 31. majem 2008. godine.

11. Imajući u vidu navedeno Okružni sud je zaključio da je apelant počinio produženo krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 347 stav 4 u vezi sa stavom 3 KZRS, na način opisan kao u tač. 1, 2, 3, 4, 5 i 6 izreke presude.

12. Nakon što je utvrdio da je apelant počinio predmetna krivična djela, na način, mjestu i u vrijeme opisano kao u izreci presude, Okružni sud je utvrdio da je apelant u vrijeme izvršenja tih djela bio potpuno uračunljiv, budući da taj sud nije našao niti jednu činjenicu ni okolnost koje bi dovele u pitanje mogućnost apelanta da shvati značaj svog djela i da upravlja svojim postupcima. Utvrđujući pitanje vinosti apelanta i njegov subjektivni odnos prema izvršenim krivičnim djelima, Okružni sud nalazi da je apelant navedena djela počinio sa direktnim umišljajem, s obzirom na to da je u potpunosti bio svjestan navedenih djela i htio njihovo izvršenje. Prema tome, Okružni sud je zaključio da je apelant bio svjestan da preduzimanjem radnji opisanih tač. od 1 do 6 člana 347 stav 4, u vezi sa stavom 3 KZRS, iskorištava svoj službeni položaj, da postupa suprotno aktima Službe predsjednika RS, i ostalim normativnim pravilima službe, s ciljem da preduzetim radnjama za sebe i druge pribavi imovinsku korist, odnosno koje radnje su rezultat njegove svijesti i volje.

13. Suprotno naprijed navedenom, Okružni sud je predmetnom presudom na osnovu člana 298 stav 1 tačka v) ZPKRS oslobodio apelanta od optužbe da je u vrijeme i način preciziran u izreci presude počinio krivično djelo zelenaštva iz člana 245 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS.

14. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 003561 12 Kž 2 od 26. aprila 2012. godine, odbijena je kao neosnovana žalba Tužilaštva i potvrđena presuda Okružnog suda od 17. novembra 2011. godine u oslobađajućem dijelu, dok je uvažavanjem žalbe apelanta ista presuda ukinuta u osuđujućem dijelu i u tom dijelu je određeno održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom.

15. Vrhovni sud je naveo da je odbio kao neosnovane žalbene navode Tužilaštva kojim je osporavao odlučenje vezano za oslobađajući dio prvostepene presude zaključivši da je prvostepeni sud s obzirom na izvedene dokaze, pravilno postupio kada je oslobodio apelanta od optužbe da je počinio krivično djelo zelenaštva iz člana 245 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS. Vrhovni sud je nadalje ocijenio osnovanim žalbene navode apelanta da je presuda prvostepenog suda u osuđujućem dijelu koja se odnosi na produženo krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 347 stav 4 u vezi sa stavom 3 KZRS za sada preuranjena te je u tom dijelu prema ovlašćenjima propisanim odredbom člana 321 stav 1 tačka b) ZKPRS naložio ponovno održavanje pretresa pred tim sudom.

16. Vrhovni sud je nakon održanog pretresa pred tim sudom 30. novembra 2012. godine donio Presudu broj 11 0 K 00356 12 Kžk kojom je apelant oglašen krivim da je radnjama pobliže opisanim tač. 1, 2, 3 i 4 izreke presude u više navrata kao službeno lice počinio produženo krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 347 stav 4 KZRS, u vezi sa stavom 3 citiranog zakona, pa je apelant na osnovu odredbe člana 32 stav 1 i člana 33 stav 1 KZRS osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, zbog počinjenog produženog krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 347 stav 4 u vezi sa stavom 3 KZRS. Na osnovu člana 44 stav 1 KZRS apelantu je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, počevši od 20. maja 2010. godine do 20. avgusta 2010. godine. Istom presudom na osnovu člana 108 st. 1 i 3 ZKPRS apelant je obavezan da oštećenoj RS na račun budžeta, na ime imovinskopravnog zahtjeva isplati iznos od 32.115,00 KM, a na osnovu čl. 94 i 95 KZRS od apelanta je oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom u iznosu od 35.000,00 KM. Istom presudom apelant je na osnovu člana 99 stav 1 u vezi sa članom 96 stav 1 tačka a) i e) ZKPRS, takođe, obavezan na naknadu troškova krivičnog postupka u iznosu od 531,00 KM.

17. Vrhovni sud je u ponovnom postupku na osnovu izvedenih dokaza (str. 6 do 8 izreke presude) na način propisan odredbom člana 287 stav 2 ZKPRS utvrdio da je apelant u vrijeme, na način i pod okolnostima radnjama opisanim u tačkama 1, 2, 3 i 4 izreke presude počinio produženo krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlašćenja iz člana 347 stav 4 u vezi sa stavom 3 KZRS. Naime, Vrhovni sud je utvrdio da je apelant kao službeno lice u svojstvu šefa kabineta predsjednika RS i generalnog sekretara, koje poslove je obavljao u skladu sa odlukama predsjednika RS, zloupotrijebio svoj službeni položaj u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi. Vezano za radnje apelanta koje su mu stavljene na teret tačkom 1., 2. izreke presude (donošenje rješenja kojim je sam sebi utvrdio pravo na naknadu na ime obavljanja dodatnih poslova i kupovina i korištenje preciziranog stana u Banja Luci) Vrhovni sud je na temelju ocjene izvedenih dokaz zaključio da se tim radnjama apelanta stiču bitna obilježja krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 347. stav 4. KZRS, s obzirom da je apelant kao službeno lice u više navrata u namjeri da sebi pribavi imovinsku korist, iskoristio svoj službeni položaj i ovlašćenja i to upravo na način kako je to opisano u navedenim tačkama izreke presude i jer iznos pribavljene imovinske koristi kod radnji iz tačke 1. i 2. izreke presude prelazi iznos od 10.000,00 KM, dok se u radnjama apelanta opisanim u tački 3. i 4. izreke presude (pozajmica novca od Željka Vučića vlasnika agencije „Sezam“ radi navodnog plaćanja početnih troškova sahrane predsjednika RS i u vezi s tim zaključivanje spornog ugovara sa nevedenim pravnim licem te zaključivanje fiktivnog ugovora sa preduzećem „Braća Mićić“ o obavljanju poslova stručnog nadgledanja nadzora i kvaliteta radova) stiču obilježja krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 347. stav 3. KZRS, obzirom da vrijednost pribavljene imovinske koristi kod tačke 3. ne prelazi iznos od 10.000,00 KM a kod tačke 4. nije došlo do realizacije imovinske koristi, tj. ista nije pribavljena.

18. Vrhovni sud je odbio kao neosnovane navode apelanta da je saslušan u svojstvu svjedoka, a da prethodno nije oslobođen dužnosti čuvanja „službene tajne“, jer je utvrdio da je predsjednik RS odlukom broj 01.010-505-1/10 od 21. maja 2010. godine ukinuo tajnost podataka koji se odnose na ugovore vezane za Službu predsjednika RS. Vrhovni sud je, takođe, odbio kao neosnovane navode odbrane apelanta da je na zahtjev Tužilaštva njegova odbrana Tužilaštvu dostavila sve dokaze s kojima je raspolagala, koji se odnose na obavljanje poslova od strane preduzeća „Braća Mićić“ Službi predsjednika RS, jer je uvidom u dokaze izvedene tokom prvostepenog postupka utvrđeno da je odbrana apelanta od Tužilaštva zatražila predmetne dokaze tek 26. decembra 2011. godine, dakle nakon okončanja prvostepenog postupka, i koji zahtjev odbrane apelanta nije odbijen, te što je odbrana apelanta na prijedlog postupajućeg sudije na glavnoj raspravi istakla da više nemaju prijedloga za izvođenje dokaza, zbog čega je Vrhovni sud u vezi ovih navoda apelanta zaključio da nije povrijeđeno njegovo pravo na odbranu. U svakom slučaju taj sud je ukazao da su na glavnom pretresu pred Vrhovnim sudom u ponovnom postupku izvedeni i ovi dokazi odbrane apelanta. Vrhovni sud je, takođe, odbio kao neosnovane navode odbrane apelanta koji se odnose na nejasnoće u vezi s primjenom blanketnih propisa u izreci presude, ukazujući da kada je u pitanju krivičnopravna radnja zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćenja određena s namjerom protivpravnog pribavljanja imovinske koristi, motivisanom činjenjem u obliku iskorištavanja službenog položaja ili ovlašćenja, što je u konkretnom predmetu slučaj, to po ocjeni ovog suda u izreci presude kada je u pitanju to krivično djelo, nije obaveza suda navođenje određenog blanketnog propisa.

19. Osim toga Vrhovni sud je ukazao da neće odlučivati o prijedlogu odbrane apelanta o ukidanju Privremene mjere supruzi apelanta kao povezanom licu određene Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 003561 11 Kpp od 4. maja 2011. godine i donesene po prijedlogu Posebnog tužilaštva za suzbijanje organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala

- Specijalnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Specijalno tužilaštvo), iz razloga što je navedena privremena mjera donesena u posebnom postupku, i kojom je određeno da će ista mjera trajati do donošenja pravosnažne odluke tog suda na zahtjev Specijalnog tužilaštva za oduzimanje imovine stečene izvršenjem krivičnog djela, uz konstataciju da će nakon pravosnažnosti rješenja ista biti dostavljena Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko pravne poslove Područne jedinice Banja Luka. Naime, rješenjem tog suda određena je privremena mjera tako što je supruzi apelanta Ljiljani Stojić zabranjeno otuđenje, raspolaganje ili opterećenje imovinom stečenom izvršenjem krivičnog djela apelanta, koja mjera po ocjeni suda treba da služi za izvršenje presude tog suda u pogledu izrečene mjere oduzimanja imovinske koristi od apelanta u iznosu od 35.000,00 KM, koju imovinsku korist je apelant pribavio izvršenjem krivičnog djela opisanog u tački 2 izreke presude, a koja mjera služi u cilju obezbjeđenja otklanjanja mogućnosti izbjegavanjja oduzimanja imovinske koristi od apelanta. Odlučujući o krivičnopravnoj sankciji apelantu, Vrhovni sud je ocjenom svih zakonom propisanih okolnosti, kako olakšavajućih tako i otežavajućih na strani apelanta, a koje su od uticaja da kazna bude manja ili veća (član 37 stav 1 KZRS), zaključio da smatra da će se upravo izrečenom kaznom apelantu od dvije godine postići svrha kažnjavanja predviđena članom 28 KZRS. Osim toga taj sud je na osnovu člana 44 stav 1 KZRS apelantu u izrečenu kaznu zatvora uračunao i vrijeme provedeno u pritvoru, počev od 20. maja 2010. godine do 20. avgusta 2010. godine.

Postupak za trajno oduzimanje nepokretnosti od apelantove supruge kao povezanog lica u kojem je doneseno osporeno rješenje

20. Rješenjem broj 11 0 K 003561 13 K 2-p od 6. decembra 2013. godine, donesenim „u krivičnom predmetu protiv povezanog lica Stojić Ljiljane“, a po zahtjevu Specijalnog tužilaštva od 31. januara 2013. godine za trajno oduzimanje imovine stečene izvršenjem krivičnog djela od vlasnika imovine Ljiljane Stojić, kao povezanog lica apelanta koji je pravosnažno osuđen, Okružni sud je usvojio zahtjev Specijalnog tužilaštva i od vlasnika imovine Ljiljane Stojić, trajno oduzeo imovinu preciziranu u tom rješenju (trosoban stana sa pripadajućom garažom u Banjaluci i četvorosobnog stan sa garažom u Novom Sadu) te je regulisan daljnji način postupanja s tom imovinom. Navedeno rješenje je ukinuto Rješenjem Vrhovnog suda je broj 11 0 K 003561 14 Kž 3 od 24. jula 2014. godine, te je predmet vraćen Okružnom sudu na ponovno odlučivanje.

21. Okružni sud je postupajući u ponovnom postupku „u krivičnom predmetu protiv povezanog lica“ Rješenjem broj 11 0 K 003561 14 K 3-p od 30. oktobra 2014. godine (koje je apelant osporio u dopuni apelacije) ponovo usvojio zahtjev Specijalnog tužilaštva od 31. januara 2013. godine za trajno oduzimanje imovine (stana i garaže u Banjaluci i stana i garaže u Novom Sadu) od vlasnika imovine, povezanog lica Ljiljane Stojić. Međutim Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 003561 14 Kž 4 od 10. avgusta 2015. godine uvažena je žalba povezanog lica Ljiljane Stojić na način da je ukinuto rješenje Okružnog suda od 30. oktobra 2014. godine u dijelu koji se odnosi na stalno oduzimanje stana i garaže u Banjaluci i u tom dijelu je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje dok je u preostalom dijelu (vezano za nepokretnosti u Novom Sadu) prvostepeno rješenje potvrđeno.

22. Okružni sud je u ponovnom postupku Rješenjem broj 11 0 K 003561 15 K 4-p od 29. oktobra 2015. godine odbio zahtjev Specijalnog tužilaštva za trajno oduzimanje imovine stečene krivičnim djelom koji je Specijalno tužilaštvo izmijenilo na ročištu održanom 17. septembra 2015. godine na način da je traženo da se od povezanog lica „ vlasnika imovine Stojić Ljiljane […] čiji je suprug osuđeni Stojić Mirko pravosnažnom presudom […] oglašen krivim […] trajno oduzima imovina iznos od 36.7770,74 KM […].“

23. Međutim, Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 003561 14 Kž 5 od 15. aprila 2016. godine, uvažena je žalba Specijalnog tužilaštva, ukinuto je rješenje Okružnog suda od 29. oktobra 2015. godine i predmet vraćen tom sudu na ponovno odlučivanje.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

24. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, pravo na kažnjavanje po osnovu zakona iz člana 7 Evropske konvencije i pravo da mu ne bude suđeno ili da ne bude kažnjen dva puta u istoj stvari iz člana 4 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

25. U veoma opširnoj apelaciji apelant ukazuje da se osporena presuda zasniva na bitnim povredama odredaba krivičnog postupka, krivičnog zakona, te smatra da sud nije izvršio ocjenu svih izvedenih dokaza. Apelant smatra da osporena presuda sadrži povrede odredaba krivičnog postupka jer ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, jer su razlozi presude nejasni i nerazumljivi, odnosno jer postoji protivrječnost između razloga pobijane presude i izvedenih dokaza. U vezi s tim, navodi da je presudom Okružnog suda od 17. novembra 2011. godine oglašen krivim i kojom presudom je odlučeno da privremena mjera određena rješenjem tog suda od 4. maja 2011. godine ostaje na snazi do pravosnažnosti presude, dok Vrhovni sud presudom od 30. novembra 2012. godine uopšte nije odlučivao o daljnjoj sudbini privremene mjere. Apelant tvrdi da je Vrhovni sud na ovaj način odlučio o sudbini privremene mjere za koju cijeni da je taj sud bio dužan ukinuti, na koji način je taj sud blokirao njegovu imovinu, zbog čega mu je bilo onemogućeno pravo na odbranu. Apelant, takođe, smatra da se osporena presuda ne zasniva na pravilnoj ocjeni dokaza jer se radi o dokazima koji su Odlukom predsjednika RS označeni kao „službena tajna“, a da je on saslušan u svojstvu svjedoka, te da prethodno nije oslobođen dužnosti čuvanja „službene tajne“, kao i da je u svemu postupao u skladu sa ovlašćenjima predsjednika RS i blanketnim propisima koje je isti donio. Dalje navodi da je njegova odbrana bila uskraćena za dokumentaciju koju je ista na zahtjev Tužilaštva dostavila istom na uvid, a koja se odnosi na ugovore koje je apelant zaključio s preduzećem „Braća Mićić“.

26. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je u krivičnom postupku povrijeđeno pravo na pretpostavku nevinosti jer smatra da sudovi ničim nisu dokazali da je počinio predmetna krivična djela, s obzirom da je u svemu postupao prema normativnim aktima Službe predsjednika RS, odnosno sve odluke je potpisivao u skladu s ovlašćenjem predsjednika RS, zbog čega smatra da se presuda Vrhovnog suda zasniva na pretpostavkama, i da se u okolnostima konkretnog slučaja može da govori samo o eventualnom pokušaju izvršenja krivičnog djela.

b) Odgovor na apelaciju

27. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da navode apelanta smatra neosnovanim. Takođe, smatra neosnovanim navode apelanta koji se odnose na privremenu mjeru kojom je njegovoj supruzi zabranjeno otuđenje, raspolaganje ili opterećenje predmetnim nepokretnostima, koja odluka je donesena u drugom postupku na osnovu pravosnažnog Rješenja Okružnog suda broj 11 0 K 00356 11 Kpp od 4. maja 2011. godine po prijedlogu Specijalnog tužilaštva, zbog čega ističe da je navedeno postupanje Vrhovnog suda u potpunosti u skladu sa odredbama Zakona o oduzimanju imovine stečene izvršenjem krivičnog djela („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 12/10).

28. Okružni sud navodi da nije u mogućnosti da se izjasni na navode apelanta, budući da se predmet nalazi u postupku pred Vrhovnim sudom.

29. Tužilaštvo u odgovoru na apelaciju ističe da se apelantovi navodi u suštini svode na prigovor izjavljen protiv presude Okružnog suda, na što je odgovor dao Vrhovni sud presudom od 30. novembra 2012. godine, zbog čega navode apelanta smatra neosnovanim.

V. Relevantni propisi

30. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10 i 67/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 347. stav.3. i 4.

Zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja […] (3) Službeno ili odgovorno lice koje u namjeri da sebi ili drugome pribavi kakvu imovinsku korist, iskoristi svoj položaj ili ovlašćenje, prekorači granice svog ovlašćenja ili ne izvrši službenu dužnost, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

(4) Ako je djelom iz stava 3. ovog člana pribavljena imovinska korist u iznosu koji prelazi 10.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do osam godina, a ako taj iznos prelazi 50.000 KM, kazniće se zatvorom od dvije do deset godina.

31. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07, 119/08 55/09, 80/09, 88/09, 92/09, 100/09 i 53/12) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 7.

Pravo na odbranu (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da se brani sam ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere.

(2) Ako osumnjičeni, odnosno optuženi sam ne uzme branioca, postaviće mu se branilac kada je to određeno ovim zakonom.

(3) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora obezbijediti dovoljno vremena za pripremanje odbrane.

Član 287.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

32. U Zakonu o oduzimanju imovine stečene izvršenjem krivičnog djela („Službeni glasnik RS“ broj 12/10) relevantne odredbe glase:

Član 4.

Ako odredbama ovog zakona nije posebno propisano, u postupku otkrivanja i oduzimanja imovine stečene izvršenjem krivičnog djela shodno će se primjenjivati odredbe Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 50/03, 115/04, 29/07, 68/07 i 119/08).

Član 32. st. 1., 2., 4. i 5.

(1) Po okončanju ročišta sud donosi rješenje kojim usvaja ili odbija zahtjv za trajno oduzimanje imovine, 2) Rješenje o trajnom oduzimanju imovine sadrži podatke o vlasniku, opis i zakonski naziv krivičnog djela, podatke o imovini koja se oduzima, odnosno vrijednost koja se oduzima od vlasnika ako je raspolagao imovinom stečenom izvršenjem krivičnog djela u cilju osujećenja oduzimanja imovine i odluku o troškovima upravljanja privremeno oduzetom imovinom.

(4) Rješenje iz stava 1. ovog člana sud dostavlja vlasniku, njegovom punomoćniku, tužiocu i Agenciji.

(5) Po prijemu rješenja iz stava 2. ovog člana Agencija odmah preduzima mjere za čuvanje i održavanje oduzete imovine. Oduzetom imovinom Agencija upravlja do pravosnažnog

VI. Dopustivost

33. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

34. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

Dopustivost u odnosu na osporeno rješenje

35. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu Rješenje Okružnog suda broj 11 0 K 003561 14 K 3-p od 30. oktobra 2014. godine, doneseno u postupku oduzimanja predmetnih nepokretnosti od vlasnika tih nepokretnosti, supruge apelanta, povezanog lica, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (1) i stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda.

36. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18 stav (1) i stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

(3)Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

l) apelacija je preuranjena;

37. Prema navedenim odredbama, apelacija može da se podnese samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen. U konkretnom slučaju osporeno rješenje je djelimično ukinuto Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 003561 14 Kž 4 od 10. avgusta 2015. godine, i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Prema stanju spisa proizlazi da predmetni postupak još uvijek nije okončan i da se nalazi pred Okružnim sudom kojem je vraćen na ponovno odlučivanje rješenjem Vrhovnog suda od 15. aprila 2016. godine. Dakle, predmetni postupak koji se tiče trajnog oduzimanja imovine povezanog lica još uvijek nije pravosnažno okončan, pa slijedi da je apelacija u ovom dijelu preuranjena..

38. Imajući u vidu član 18 stav (3) tačka l) prema kojem će se apelacija odbaciti, ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je u odnosu na osporeno rješenje odlučio kao u izreci ove odluke.

Dopustivost u odnosu na osporenu presudu

39. Dakle, u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 003561 12 Kžk od 30. novembra 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. decembra 2012. godine, a apelacija je podnesena 14. februara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 st (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacije ispunjavaju uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

41. Apelant smatra da mu je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, pravo na kažnjavanje po osnovu zakona iz člana 7 Evropske konvencije i pravo da mu ne bude suđeno ili da ne bude kažnjen dva puta u istoj stvari iz člana 4 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

42. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

43. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.

[…]

44. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju da ispita da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

45. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na pravično suđenje zasniva na bitnim povredama odredaba krivičnog postupka jer smatra da sud nije izvršio ocjenu svih izvedenih dokaza jer su razlozi presude nejasni i nerazumljivi, odnosno jer postoji protivrječnost između razloga pobijane presude i izvedenih dokaza. Takođe, smatra da mu je povrijeđeno i pravo na odbranu i pravo na pravo na pretpostavku nevinosti iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije.

46. U pogledu apelantovih navoda o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose na način na koji je krivični postupak proveden, prije svega s aspekta ocjene izvedenih dokaza, primjene materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

47. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojima je zadatak redovnih sudova, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78, i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).

48. Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju osporene presude u primjeni materijalnog i procesnog prava, te u pogledu ocjene izvedenih dokaza, jer smatra da je sud osporenom presudom u okolnostima konkretnog slučaja dao valjane razloge o odlučnim činjenicama. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su sudovi proveli opsežan dokazni postupak u skladu s relevantnim odredbama ZKPRS, te da su na osnovu svih provedenih dokaza utvrdili apelantovu krivičnu odgovornost da je preduzeo krivičnopravne radnje na način kako je navedeno u izreci osporene presude, a koje u biti predstavljaju radnje izvršenja krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret i za koje je proglašen krivim. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u osporenom presudom u potpunosti opisan proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovo dovođenje u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo s umišljajem za koje je proglašen krivim. Prema tome, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, cijeneći da je taj sud u svojoj presudi dao, jasne i detaljne razloge za svoje odlučenje. Dakle, suprotno navodima apelanta, Ustavni sud smatra da je osporena presuda zasnovana na osnovu brižljive i savjesne ocjene svih izvedenih dokaza, na osnovu kojih je izveden zaključak da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način kako je to navedeno u izreci osporene presude. Takođe, smatra da nije povrijeđeno pravo na obrazloženu presudu, i da suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud ne uočava bilo kakvu protivrječnost razloga osporene presude i izvedenih dokaza, budući da su u obrazloženju osporene presude dati veoma jasni i konkretni razlozi o svim odlučnim činjenicama, kao i svim prigovorima koji su isticani u toku postupka.

49. Prema tome, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, te proizvoljnoj ocjeni dokaza, nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu potpuno neosnovani.

50. Ustavni sud nadalje zapaža da apelant navodi da se osporena presuda zasniva na bitnim povredama odredaba krivičnog postupka jer Vrhovni sud presudom od 30. novembra 2012. godine uopšte nije odlučivao o daljnjoj sudbini privremene mjere, zbog čega smatra da nije imao pravo na pravično suđenje, jer je Vrhovni sud neodlučivanjem o privremenoj mjeri blokirao njegovu imovinu, zbog čega nije bio u mogućnosti da se brani. Međutim, Ustavni sud suprotno apelacionim navodima, zapaža da je u osporenoj presudi Vrhovni sud ispitao ove apelantove navode i dao razloge zašto oni ne mogu da dovedu do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, odnosno zašto se nisu stekli uslovi za ukidanje odluke o privremenoj mjeri zabrane otuđenja. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno ukazao da neće odlučivati o prijedlogu odbrane apelanta o ukidanju privremene mjere određene supruzi apelanta, kao povezanom licu i vlasniku predmetnih nepokretnosti, donesenoj od Specijalnog tužilaštva, iz razloga što je navedena privremena mjera donesena u posebnom postupku, i kojom je određeno da će ista mjera trajati do donošenja pravosnažne odluke tog suda o zahtjevu Specijalnog tužilaštva za oduzimanje imovine stečene izvršenjem krivičnog djela, te da će nakon pravosnažnosti rješenja ista biti dostavljena Republičkoj upravi za geodetske i imovinskopravne poslove Područne jedinice Banjaluka. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da je navedenom privremenom mjerom apelantovoj supruzi, Ljiljani Stojić, kao povezanom licu, zabranjeno otuđenje, raspolaganje ili opterećenje imovinom stečenom izvršenjem krivičnog djela apelanta, te da navedena mjera treba da služi za izvršenje presude tog suda u pogledu izrečene mjere oduzimanja imovinske koristi od apelanta u iznosu od 35.000,00 KM, koju imovinsku korist je apelant pribavio izvršenjem krivičnog djela opisanog u tački 2 izreke presude, odnosno koja mjera treba da služi u cilju obezbjeđenja otklanjanja mogućnost izbjegavanja oduzimanja imovinske koristi od apelanta.

51. Apelant, dalje, tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na odbranu, budući da je saslušan u svojstvu svjedoka, a da prethodno nije oslobođen dužnosti čuvanja „službene tajne“. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, dao jasno i zadovoljavajuće obrazloženje u pogledu neosnovanosti ovih njegovih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost, jasno navodeći da je predsjednik RS odlukom od 21. maja 2010. godine ukinuo tajnost podataka koji se odnose na ugovore vezane za Službu predsjednika RS. Ustavni sud, dalje, zapaža da je Vrhovni sud, takođe, dao jasan i precizan odgovor na apelantove navode da njegovoj odbrani nisu bili dostupni dokazi koje je njegova odbrana na zahtjev Tužilaštva istom ustupila, a koji se odnose na obavljanje poslova Službi predsjednika RS od preduzeća „Braća Mićić“, budući da je taj sud uvidom u dokaze izvedene tokom prvostepenog postupka utvrdio, da je odbrana apelanta predmetne dokaze od Tužilaštva zatražila tek nakon okončanja prvostepenog postupka 26. decembra 2011. godine, te što je njegova odbrana na prijedlog postupajućeg sudije na glavnom pretresu istakla da više nema prijedloga za izvođenje dokaza. U tom smislu, Ustavni sud je zaključio da su ovi apelantovi navodi neosnovani. Osim toga Ustavni sud primjećuje da je apelantova odbrana navedenim dokazima raspolagala na pretresu održanom pred Vrhovnim sudom koji je donio presudu u ponovnom postupku 30. novembra 2012. godine, na kojem su izvedeni i ovi dokazi apelantove odbrane, zbog čega Ustavni sud u tim apelantovim navodima ne nalazi nikakvu proizvoljnost. Ustavni sud, takođe, primjećuje da je Vrhovni sud, odlučivao o identičnim navodima apelanta „da je u svemu postupao po ovlašćenjima predsjednika RS i blanketnim propisima koje je isti donio“, te koji sud je po mišljenju Ustavnog suda, dao jasno i zadovoljavajuće obrazloženje u pogledu neosnovanosti ovih apelantovih navoda jasno argumentujući svoj stav na osnovu izvedenih dokaza, da je apelant postupao upravo suprotno navedenim blanketnim propisima. Prema tome, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud o ovim navodima apelanta, dao detaljno i jasno obrazloženje, koje ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti.

52. U vezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na pretpostavku nevinosti iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da sud mora da pretpostavi nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i može da ga osudi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Takođe, princip pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužilaštvu, te da treba da se primijeni princip in dubio pro reo, dakle, da i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora da ide u prilog optuženom (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se, apelantovi navodi zasnivaju isključivo na njegovom nezadovoljstvu zbog načina ocjene dokaza, što je Ustavni sud već razmotrio, zbog čega smatra da takvi navodi apelanta ni na koji način ne pokreću pitanje iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji bi ukazivali da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio kršenju principa pretpostavke nevinosti. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi navodi apelanta neosnovani.

53. Imajući u vidu da su redovni sudovi, suprotno apelantovim navodima, sve provedene dokaze cijenili pojedinačno i u međusobnoj vezi s primjenom relevantnih propisa materijalnog prava, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveli zaključak da je apelant počinio krivična djela na način kako je to navedeno u presudi Vrhovnog suda, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz stava 2 u vezi sa stavom 1 člana 6 Evropske konvencije neosnovani Ostali navodi

54. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na kažnjavanje po osnovu zakona iz člana 7 Evropske konvencije, te prava da mu ne bude suđeno ili da ne bude kažnjen dva puta u istoj stvari iz člana 4 Protokola broj 7 uz Evropsku konvencije, Ustavni sud ukazuje da se u ovom postupku ni na koji način nije odlučivalo o pravima koja su garantovana navedenim članovima. Stoga Ustavni sud smatra da nije potrebno da se posebno razmatraju navodi o povredi tih prava.

VIII. Zaključak

55. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije, kada je Vrhovni sud sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, ne ostavljajući bilo kakvu sumnju u tom pogledu, tako da nema elemenata koji ukazuju da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio kršenju principa pretpostavke nevinosti i principa in dubio pro reo.

56. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka l), i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-709/13 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio