Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1402/16 (V. I., I. M., Dž. M., N. S., E. Z.)

Odluka donesena 20. 06. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Protek roka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1402/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-1402/16, rješavajući apelaciju V. I. i drugih, na osnovu člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli V. I., I.

M., Dž. M., N. S. i E. Z, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 217434 14 Rev od 8. decembra 2015. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 217434 13 Rsž od 25. aprila 2014. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio O. S., protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 217434 14 Rev od 8. decembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. V. I., I. M., Dž. M., N. S., E. Z. (u daljnjem tekstu: apelanti) i O. S. (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa Ahmed Žilić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 28. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 217434 14 Rev od 8. decembra 2015. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 217434 13 Rsž od 25. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbačena je revizija apelanata i odbijena revizija apelanta (O. S.) podnesena protiv drugostepene odluke, kojom je djelomično preinačena prvostepena presuda, te je odbijen tužbeni zahtjev apelanata u dijelu kojim se traži da apelantima tuženi (Kanton Sarajevo) isplati određene novčane iznose, na ime razlike plaće za period od 1. novembra 2008. godine do 31. decembra 2008. godine.

2. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da su apelanti formalni suparničari, pa se dopustivost revizije cijeni s obzirom na vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude svakog od pojedinih suparničara, a ne po njihovom zbroju, te da vrijednost odbijajućeg dijela drugostepene presude u odnosu na sve apelante osim apelanta O. S., ne prelazi vrijednosni cenzus propisan odredbom člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku, pa revizija apelanta, izuzev revizije apelanta (O. S.), sa stanovišta navedene zakonske odredbe nije dopuštena.

3. U pogledu spornog dijela apelantovog tužbenog zahtjeva, svoju odluku prvostepeni sud je zasnivao na pravnom stavu da je Zaključkom Vlade Federacije BiH izmijenjena osnovica i da je ista određena na 60% prosječne plaće, a da Kanton Sarajevo u toku 2008. godine, uprkos zahtjevima Sindikata, nije donio odluku o novim koeficijentima prilagođenim toj osnovici, pa je zbog toga prvostepeni sud obavezao tuženog da apelantima isplati razliku plaća za novembar i decembar 2008. godine po osnovici od 60% i prema koeficijentu koji se primjenjivao na ranije određenu osnovicu plaće, a što je prema prvoj varijanti nalaza finansijskog vještaka rezultiralo vrlo visokom razlikom plaće apelanta za novembar i decembar 2008. godine. Drugostepeni sud za navedeni pravni stav smatra, da se ne može prihvatiti kao određivanje pravednih i jednakih plaća za ostvareni rad, da se navedeno ne može opravdati ni činjenica da u toku 2008. godine Vlada Kantona Sarajevo nije donijela odluku o izmijeni koeficijenata koji bi odgovarali osnovici plate od 60% prosječne plaće u F BiH, jer nema zakonskog osnova da se na novu osnovicu od 60%, primjene raniji koeficijenti koji su se primjenjivali na mnogo manju osnovicu plaće. Drugostepeni sud, između ostalog, navodi da članom 39. Zakona o državnoj službi u F BiH sve do sredine 2010. godine je propisano da je polazna osnova za obračun plate ista za sve državne službenike u organima državne službe na svim nivoima vlasti, te je utvrđuje Vlada Federacije, sve na osnovu dogovora sindikata, Vlade Federacije i Vlada kantona, pri čemu koeficijente za federalne organe državne službe određuje Vlada Federacije, a za kantonalne organe državne službe Vlade Kantona, te da je odlukom Ustavnog suda F BiH broj: U-27/09 od 20. aprila 2010. godine utvrđeno je da Zakon o državnoj službi u F BiH nije u saglasnosti sa Ustavom F BiH u dijelu u kojem se ovaj Zakon odnosi na državne službenike kantona, grada i općine, jer je u nadležnosti kantona da finansiraju djelatnost kantonalne vlasti, pa Parlament F BiH nema ustavno ovlaštenje da samostalno uređuje radnopravni status državnih službenika u drugim organima vlasti. Dosljedno navedenom, drugostepeni sud smatra da apelant neosnovano potražuju razliku plaće za novembar i decembar 2008. godine, koji zaključak opredjeljuje njegovu odluku o preinačenju prvostepene presude na način da ovoga apelanta odbija sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim potražuje razliku plaća za sporni period. Prema ocjeni Vrhovnog suda pobijana presuda drugostepenog suda u navedenom pobijanom dijelu po reviziji apelanta je pravilna i zakonita, a prigovori revizije nisu osnovani. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelanti se pozvaju i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav 4. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;:

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

b) U odnosu na apelante čija revizija je odbačena kao nedopuštena

6. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na apelante čija revizija je odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda.

7. U konkretnom slučaju revizija apelanata je bila neefektivan pravni lijek, u smislu člana 18. stav (1). Pravila Ustavnog suda, s obzirom da je u odnosu na njihov tužbeni zahtjev odbačena kao nedopuštena presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 217434 14 Rev od 8. decembra 2015. godine. Konačna odluka u ovom predmetu u odnosu na tužbeni zahtjev apelanata je presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 217434 13 Rsž od 25. aprila 2014. godine. Iz stanja spisa, odnosno apelacije proizlazi da su apelanti, konačnu drugostepenu presudu primili 14. jula 2014. godine, budući da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 28. marta 2016. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1). Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelanti primili osporenu presudu Kantonalnog suda.

a) U odnosu na apelanta čija je revizija odbijena

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1402/16 (V. I., I. M., Dž. M., N. S., E. Z.) | Sudska praksa | Aktio