Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3452/14 (C.DŽ.)
Odluka donesena 20. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3452/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-3452/14, rješavajući apelaciju C. Dž., na osnovu člana 18. stav (1), stav (3) tačka l), člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija C. Dž., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 039527 13 Rev od 29. maja 2014. godine, u dijelu u kojem je ukinuta presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 039527 11 Rsž od 5.
decembra 2012. godine i predmet vraćen na ponovni postupak, zato što je preuranjena.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija C. Dž., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 039527 13 Rev od 29. maja 2014. godine, u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev C. Dž., zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
C. Dž. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnijela je 23. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 039527 13 Rev od 29. maja 2014. godine. Osporenom presudom, djelimično je usvojena revizija tuženog (Klinička bolnica Mostar), te je drugostepena presuda Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 039527 11 Rsž od 5. decembra 2012. godine ukinuta u dijelu odluke kojom je apelantici dosuđena razlika naknada plaća za period od 1. marta 2005. godine do 28. februara 2010. godine i u dijelu odluke o troškovima postupka, pa je u tom dijelu predmet vraćen Kantonalnom sudu na ponovni postupak, dok je u ostalom dijelu revizija tuženog odbijena. Također, osporenom odlukom, apelantičina revizija je odbačena kao nedopuštena.
Vrhovni sud je tokom postupka utvrdio da vrijednost pobijanog dijela presude Kantonalnog suda u dosuđujućem dijelu, na koji je apelantica izjavila reviziju, iznosi 7.827,10 KM, iz čega proizilazi da imovinski cenzus, kao uslov dozvoljenosti revizije iz člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nije ostvaren, te da nema ni osnova za primjenu odredbe člana 237. stav 3. ZPP, jer isto ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, pa je shodno navedenom revizija apelantice odbačena kao nedopuštena. Osim toga, u obrazloženju odluke Vrhovnog suda je, između ostalog, navedeno da je predmet spora isplata razlike plaća za utuženi period od 1. marta 2005. godine, zaključno sa februarom 2010. godine, neisplaćena naknada za korištenje godišnjeg odmora – regresa za 2005. godinu i naknada na ime prevoza u periodu od 1. januara 2009. godine do 1. marta 2010. godine, u iznosima pobliže navedenim u izreci presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 039527 08 Rs od 18. aprila 2011. godine, te da je u konkretnom slučaju sporno da li apelantici, kao zaposlenici tuženog pripada razlika naknade plaće i naknade za prevoz za utuženi period, kao i naknade za regres po odredbama Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: GKU), odnosno po odredbama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine iz 2000. i 2005. godine (u daljnjem tekstu: OKU iz 2000. i OKU iz 2005. godine). Nadalje je navedeno da za period do 1. januara 2009. godine nije bilo mjesta primjeni odredaba OKU iz 2005. godine, obzirom da je GKU stavljen van snage Odlukom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-29/11 od 23. novembra 2011. godine kojom je utvrđeno da GKU iz 2000. godine u vrijeme zaključenja, u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton, nije bio zaključen u skladu sa članom III.2.b) i 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Isto tako, zaključeno je da nije pravilno utvrđena ni visina naknade plaće koja bi pripadala apelantici poslije 1. januara 2009. godine, odnosno činjenično stanje u dijelu zahtjeva za isplatu razlike plaće za utuženi period od 1. marta 2005. godine do februara 2010. godine zbog pogrešne primjene materijalnog prava je nepotpuno utvrđeno, a obzirom da nema uslova za preinaku pobijane presude kantonalnog suda, Vrhovni sud je u ovom dijelu predmet vratio Kantonalnom sudu na ponovni postupak. Najzad, utvrđeno je da je apelantičin zahtjev na ime naknade za korištenje godišnjeg odmora - regresa za 2005. godinu odbijen, iz razloga što je tuženi 2005. godinu poslovao sa gubitkom, kako je navedeno u izvješću vještaka finansijske struke, te shodno članu 19. OKU iz 2005. godine, kojim je određeno pravo na regres u visini od 50% prosječne plaće svih zaposlenih ostvarene kod poslodavca u mjesecu koji prethodi isplati regresa, pod uslovom da poslodavac prethodnu godinu nije poslovao sa gubitkom, apelantica ne ostvaruje pravo po ovom osnovu.
Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1), stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1), stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
l) apelacija je preuranjena;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) Preuranjenost Prema navedenim odredbama apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
U konkretnom slučaju osporenom presudom Vrhovnog suda ukinuta je presuda Kantonalnog suda u dijelu u kojem je apelantici dosuđena razlika naknada plaća za određeni vremenski period i predmet je u tom dijelu, kao i u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka vraćen Kantonalnom sudu na ponovni postupak.
Shodno tome, Ustavni sud zapaža da je postupak još uvijek u toku, budući da apelant do donošenja ove odluke Ustavnog suda nije obavijestio Ustavni sud da je postupak okončan. Iz navedenog slijedi da je apelacija u ovom dijelu preuranjena.
b) Dopustivost prima facie Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman