Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1020/16 (R. T.)

Odluka donesena 07. 07. 2016.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1020/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 07. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-1020/16, rješavajući apelaciju Radenko Topić, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Radenko Topić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 003323 13 Rev od 18. novembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Radenko Topić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Čelinca, podnio je 4. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 73 0 P 003323 13 Rev od 18. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbačen je apelantov tužbeni zahtjev, u dijelu u kojem je tražio da se obaveže tužena (Republika Srpska, Ministarstvo unutrašnjih poslova RS, Centar javne bezbjednosti Banja Luka) da mu obezbijedi napredovanje u službi tako što će ga rasporediti na radno mjesto komandira Policijske stanice, da mu se utvrdi čin višeg inspektora sa određenim datumom, da se za određene godine ocjeni ocjenom pet, te je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio da mu tužena isplati razliku plate koju bi ostvario da je bio unaprijeđen, da mu se na ime naknade zbog smrti člana porodice (brata) isplati određeni novčani iznos, da mu se isplati nematerijalna šteta za duševne bolove uslijed povrede ugleda i časti i pretrpljenog straha kao posljedice mobinga na radu i da mu se isplati naknada za prekovremeni rad.

2. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da su pravilno nižestepeni sudovi zaključili da u parničnom postupku nije moguće odlučivati o apelantovim zahtjevima za unaprjeđenje u službi i o utvrđivanju odgovarajućeg čina policijskog službenika, te o ocjenjivanju njegovog rada. Naime, prema Zakonu o unutrašnjim poslovima, odlučivanje o činovima je u nadležnosti Ministra unutrašnjih poslova, a raspoređivanje radnika, odnosno službenika na odgovarajuća radna mjesta u nadležnosti Direktora policije, dok ocjenjivanje ovlaštenih službenika prema odredbi člana 6. Uredbe o činovima i oznakama u MUP-u vrši rukovodilac osnovne organizacione jedinice MUP-a na prijedlog neposrednog rukovodioca ovlaštenog službenog lica. Dalje se navodi, da u postupku pred sudom je moguće samo ocjenjivati zakonitost konkretnog akta donesenog u postupcima raspoređivanja i napredovanja u službi, te utvrđenja čina, kakav zahtjev u konkretnom postupka apelant nije postavio. Vrhovni sud konstatuje da zahtjev za isplatu razlike plate, između plate za radno mjesto na kom apelant radi i radno mjesto na koje zahtjeva raspored, predstavlja akcesoran zahtjev o kom odluka zavisi o odluci o glavnoj stvari (zahtjev za raspored na novo radno mjesto), pa kako apelant nije uspio sa tim zahtjevom, to su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su odbili i apelantov zahtjev koji se odnosi na isplatu razlike plata. Također se navodi, da su neosnovani apelantovi prigovori koji se odnose na pravilnost utvrđenja sudova da u radnjama tužene ne postoji obilježja diskriminacije u smislu odredaba Zakona o zabrani diskriminacije i odredaba člana 5. i 111. stav 5. Zakona o radu. Vrhovni sud konstatuje, da je istina da je tokom rada apelant privremeno udaljen sa radnog mjesta rješenjem tužene zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo falsifikovanja službene isprave, zbog čega je protiv njega pokretan krivični postupak, te da apelant svoj stav o mobingu ne temelji na tvrdnji da je rješenje o udaljenju sa radnog mjesta bilo nezakonito, niti je u postupku pobijao to rješenje, nego na tvrdnji da je i protiv drugih lica zaposlenih u MUP-u vođen disciplinski postupak, ali ona nisu privremeno udaljavana sa radnog mjesta. Vrhovni sud zaključuje da je navedeni stav apelanta pogrešan, jer apelant kao tužitelj ne osporava da je protiv njega vođen krivični i disciplinski postupak za krivično djelo učinjeno u vršenju službe, te da je tuženi postupio po odredbi člana 133. Zakona o radu, kada je apelanta udaljio sa radnog mjesta do okončanja disciplinskog ili krivičnog postupka. Pored navedenog, Vrhovni sud konstatuje da su postupci koji su vođeni protiv apelanta kao tuženog, vođeni u skladu sa važećim propisima i ne postoji niti jedan dokaz da su ti postupci pokretani u namjeri da se apelant dovede u neravnopravan položaj u odnosu na ostale zaposlene tužene, te su pravilno odlučili nižestepeni sudovi kada su odbili apelantov zahtjev za naknadu štete. Po ocjeni Vrhovnog suda, neosnovano apelant smatra da mu pripada pravo na novčanu pomoć zbog smrti brata pri čemu se poziva na odredbu člana 26. stav 6. Posebnog kolektivnog ugovora za radnike zaposlene u MUP-u, jer navedena odredba odnosi se na pravo na plaćeno odsustvo zbog bolesti ili smrti člana uže porodice, u kom smislu se članom uže porodice smatra i brat, ali ova odredba nije moguće primijeniti na pravo na novčanu pomoć u slučaju smrti brata, kako to nastoji prikazati apelant. Vrhovni sud još na kraju konstatuje da prema nalazu vještaka finansijske struke u praksi tužene nije da zaposlenicima isplaćuje novčane naknade za prekovremeni rad, nego se prekovremeni rad naknađuje preraspodjelom radnog vremena na taj način da se prekovremeni sati namiruju skraćivanjem radnog vremena u drugom periodu, a apelant je iskoristio sve ranije određene prekovremene sate, tako da se i taj apelantov zahtjev ukazuje neosnovanim.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i povrijeđena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. stav 1. i 2. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i zabrane diskriminacije, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1020/16 (R. T.) | Sudska praksa | Aktio