Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-202/13 (D.K.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Šta se smatra imovinom
  • Ratna šteta
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Materijalna šteta
  • Naknada štete
  • Miješanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-202/13

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 202/13, rješavajući apelaciju D.K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija D.K. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 049262 11 Rev od 16. oktobra 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. D.K. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Hamid Džandžanović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 17. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 049262 11 Rev od 16. oktobra 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Federalnog pravobranilaštva, kao zakonskog zastupnika Federacije Bosne i Hercegovine (koja je imala procesnu poziciju tužene u postupku u kojem su donesene osporene odluke, u daljnjem tekstu: tužena ili FBiH), zatraženo je 16. decembra 2015. godine, a od Federalnog ministarstva finansija (u daljnjem tekstu: Ministarstvo finansija) 14. juna 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je 25. decembra 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Ministarstvo finansija 21. juna 2016. godine, dok tužena FBiH nije dostavila odgovor na apelaciju.

4. Ustavni sud je dopisom od 14. juna 2016. godine zatražio od Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) da dostavi na uvid kompletan spis predmeta broj 065 0 P 049262 0 P2. Općinski sud je 20. juna 2016. godine dostavio Ustavnom sudu traženi spis predmeta.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

6. Federalno ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: FMO) – Uprava za odbranu Sarajevo – Odjel za odbranu Novi Grad je, postupajući po apelanticinom zahtjevu i pozivajući se na odredbu člana 87. stav 2. Uredbe o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u Oružane snage i druge potrebe odbrane („Službeni list RBiH“ broj 19/92, u daljnjem tekstu: Uredba), sačinilo zapisnik broj 41-4/02-4-365 od 7. oktobra 1998. godine o procjeni i visini naknade štete na materijalnim sredstvima izuzetim za potrebe Oružanih snaga RBiH. Prema navedenom zapisniku, na putničkom motornom vozilu u apelanticinom vlasništvu, bliže opisanom u tom zapisniku (u daljnjem tekstu: predmetno vozilo), koje je izuzeto i nije vraćeno apelantici, pričinjena je šteta u iznosu od 16.727,00 KM.

7. Nakon toga, odnosno 8. oktobra 1998. godine, apelantica i FMO – Uprava za odbranu Sarajevo – Odjel za odbranu Novi Grad su zaključili Sporazum broj 41-4/02-4-365 o naknadi štete nastale izuzimanjem predmetnog vozila u iznosu od 16.727,00 KM. U članu 3. tog sporazuma je navedeno da je apelantica saglasna da joj se utvrđena visina naknade isplati u roku od 30 dana kada se za ovu namjenu osiguraju sredstva u budžetu tužene.

8. Komisija za konačnu verifikaciju ratnih potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti (u daljem tekstu: Komisija) je donijela Rješenje broj KFL- 871-1711/08 od 9. juna 2008. godine o verifikaciji ratnog potraživanja, kojim je za apelanticu verificirano ratno potraživanje po osnovu materijalno-tehničkih sredstava (MTS) - predmetnog vozila u visini od 16.727,00 KM, izuzetog za potrebe odbrane u toku ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti u periodu od 8. aprila 1992. godine do 23. decembra 1996. godine (stav 1. izreke rješenja). Rješenjem je određeno (stav 1. izreke rješenja) da predmetno potraživanje predstavlja unutrašnji dug tužene i da će se njegovo izmirenje izvršiti prema Zakonu o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBIH“ br. 66/04, 49/05, 35/06 i 31/08). Iz obrazloženja tog rješenja proizlazi da je predmetno potraživanje verificirano na osnovu sporazuma od 8. oktobra 1998. godine i zapisnika od 7. oktobra 1998. godine.

9. Iz odgovora na apelaciju koji je dostavilo Ministarstvo finansija proizlazi da je predmetno potraživanje uvršteno u prvu tranšu emisije obveznica emitiranih u skladu sa Odlukom o emisiji obveznica Federacije Bosne i Hercegovine po osnovu ratnih potraživanja fizičkih i pravnih lica (“Službene novine Federacije BiH“ broj 47/09, u daljnjem tekstu: Odluka o emisiji obveznica) i da su za potraživanje apelantici izdate obveznice sa rokom dospijeća do 14 godina (do 30. juna 2023. godine) sa godišnjom kamatnom stopom od 2,5% i grace periodom od devet godina, te da joj je Ministarstvo finansija isplatilo kamate od 2,5 % na glavnicu dospjele 30. juna 2010. godine i 30. juna 2011. godine, a da je za isplatu kamate dospjele 30. juna 2012. godine, kao i narednih kamata i glavnice nadležan Registar vrijednosnih papira u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Registar).

Postupak u kojem je donesena osporena odluka

10. Apelantica je u međuvremenu, odnosno 15. decembra 2006. godine, podnijela tužbu Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv tužene radi naplate iznosa od 16.727,00 KM na ime naknade štete za izuzeto predmetno vozilo za potrebe odbrane. Općinski sud je Presudom broj 65 0 P 049262 10 P 2 od 1. oktobra 2010. godine obavezao tuženu, kao pravnog sljednika FMO, da apelantici naknadi iznos od 16.727,00 KM sa „zakonskom kamatnom stopom“ počev od 8. oktobra 1998. godine, pa do isplate, kao i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom iznosu.

11. Općinski sud je u obrazloženju presude konstatirao da je u konkretnom slučaju nesporno da je apelantica bila vlasnik predmetnog vozila, koje joj je izuzeto iz posjeda na osnovu potvrde o izuzimanju materijalnih sredstava broj 1770/93 od 10. novembra 1992. godine i predato V motoriziranoj brigadi Dobrinja na upotrebu, odnosno izuzeto za potrebe Armije BiH. Općinski sud je konstatirao da je nesporno i to da je prednik tužene formirao Komisiju za procjenu vrijednosti vozila, te da je navedena komisija 6. oktobra 1998. godine sačinila zapisnik o procjeni i visini naknade štete u iznosu od 16.727,00 KM, kao i da je apelantica, nakon završene procjene sa FMO – Uprava za odbranu Sarajevo – Odjel za odbranu Novi Grad, 8. oktobra 1998. godine zaključila pismeni sporazum o naknadi štete nastale izuzimanjem predmetnog vozila u iznosu od 16.727,00 KM, kojim se FMO obavezalo da apelantici isplati utuženi novčani iznos u roku od 30 dana kada se za ovu namjenu osiguraju sredstva u budžetu FBiH. Općinski sud je utvrdio da je, također, nesporno da je FMO - Sektor za materijalno-finansijsko poslovanje potvrdom od 26. augusta 2002. godine potvrdilo da obaveze iz ovog sporazuma nisu izmirene do dana izdavanja potvrde. Dakle, Općinski sud je zaključio da tužena, iako je zaključila sporazum, nije apelantici isplatila naknadu štete, čija visina je nesporno utvrđena u sporazumu i koju je tužena utvrdila u svom postupku.

12. Općinski sud je, dalje, istakao da način utvrđivanja i realizaciju nastale štete predviđa Zakon o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti (u daljnjem tekstu: Zakon o ratnim potraživanjima). Općinski sud je zaključio da je u konkretnom slučaju visina štete utvrđena na osnovu sporazuma stranaka u 1998. godini i da navedeni sporazum nije nikada realiziran, odnosno tužena nije izmirila obaveze po njemu, te da, stoga, apelantica ima pravo da štiti svoje pravo na imovinu koje je zaštićeno odredbom člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, Općinski sud je ocijenio da se u konkretnom slučaju treba direktno primijeniti odredba člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, smatrajući da je evidentno da se u konkretnom slučaju radi o materijalnoj šteti nastaloj zbog izuzimanja materijalno-tehničkih sredstava u toku ratnih djejstava i da se na osnovu postignutog sporazuma između apelantice i tužene može zaključiti da apelanticino potraživanje predstavlja imovinsko pravo koje se štiti kao imovina u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Općinski sud je, u vezi sa tim, ukazao da država i entiteti mogu donositi propise kojima štite opće interese države i entiteta, ali pri tome moraju voditi računa da, štiteći opći interes, ne povrijede pravo pojedinca na imovinu. Međutim, Općinski sud je zaključio da u ovoj pravnoj stvari primjena Zakona o ratnim potraživanjima, na koji se pozvala tužena u odgovoru na tužbu, štiti opći interes entiteta, ali da je suprotna članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer štiteći opći interes, ne uspostavlja i ne poštuje princip proporcionalnosti i princip pravičnosti, te stoga lišava pojedinca mogućnosti da ostvari svoja prava na imovinu. Shodno tome, Općinski sud je primjenom odredaba člana 185. st. 1 i 3. Zakona o obligacionim odnosima, obavezao tuženu da isplati naknadu štete apelantici, a na osnovu odredaba člana 277. istog zakona, da isplati zakonsku zateznu kamatu. Pored toga, Općinski sud je ocijenio da nije osnovan ni prigovor nenadležnosti tog suda, istakavši da je stvarno i mjesno nadležan da postupa u predmetnoj pravnoj stvari.

13. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 P 049262 10 Gz 2 od 2. februara 2011. godine odbijena je žalba tužene kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda. Kantonalni sud je u obrazloženju presude konstatirao da je pravilan stav Općinskog suda da se u konkretnoj pravnoj stvari imaju primijeniti odredbe člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, Kantonalni sud je istakao da, prema članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ekonomski interes predstavlja imovinu i imovinska prava, pa zbog toga apelanticino pravo na naknadu štete u iznosu od 16.727,00 KM predstavlja njenu imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, Kantonalni sud je zaključio da se to pravo ne može ograničavati odredbama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine (Zakon o unutrašnjim obavezama) zbog toga što bi na taj način apelantici bilo uskraćeno pravo na imovinu u cijelosti. Naime, Kantonalni sud je ponovio da država - entiteti mogu donositi propise kojima štite opće interese države i entiteta, ali kod zaštite tog općeg interesa mora se voditi računa da ne bude ugrožen interes pojedinca. Kantonalni sud je ocijenio da, ukoliko bi se u ovoj pravnoj stvari primijenila odredba Zakona o ratnim potraživanjima, tada bi u cijelosti bilo ugroženo apelanticino pravo na imovinu, zbog čega se ovaj zakon ne može primjenjivati, jer je suprotan članu

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

14. Odlučujući o reviziji koju je tužena izjavila protiv presude Kantonalnog suda, Vrhovni sud je donio Presudu broj 65 0 P 049262 11 Rev od 16. oktobra 2012. godine, kojom je uvažio reviziju, preinačio obje nižestepene presude i odbio apelanticin tužbeni zahtjev u cijelosti.

15. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ocijenio da iz činjeničnog utvrđenja, koje taj sud ne može preispitivati, proizlazi da je apelanticino potraživanje pozitivnim zakonskim propisima pretvoreno u javni dug, odnosno unutrašnju obavezu Federacije BiH. Vrhovni sud je konstatirao da to proizlazi, prije svega, iz odredaba Zakona o ratnim potraživanjima, kojim je propisano da se potraživanja nastala za potrebe odbrane u periodu ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, u koja spadaju potraživanja po osnovu mobiliziranih i ustupljenih materijalno-tehničkih sredstava i opreme, a koja se verificiraju kod nadležnog organa uprave (Ministarstvo finansija), prema članu 6. tog Zakona, proglašavaju javnim dugom FBiH i na njih se ne obračunavaju kamate za period od nastanka do dana realizacije. Vrhovni sud je, dalje, konstatirao da je, postupajući po članu 7. navedenog zakona, Vlada Federacije donijela Uredbu o načinu utvrđivanja i realizacije javnog duga FBiH nastalog za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti („Službene novine FBiH“ br. 17/02, 32/02, 34/02, 35/07, 5/08 i 29/08, u daljnjem tekstu: Uredba o javnom dugu/Uredba o unutrašnjim obavezama/Uredba), kojom je javni dug proglasila javnom obavezom i propisala osnivanje komisije. Vrhovni sud je konstatirao da je ta komisija imala zadatak da prihvati zahtjeve sa verificiranim dokumentima za postupke koji su okončani do stupanja na snagu Uredbe (do 30. maja 2008. godine), te za postupke koji nisu okončani do stupanja na snagu Uredbe u roku od 60 dana od dana okončanja postupka (koji podrazumijeva i potpisivanje sporazuma), te da izvrši verifikaciju ratnih potraživanja i donese rješenje kojim se odlučuje o verifikaciji a koje sadrži visinu i vrstu ratnog potraživanja koje je predmet verifikacije. Vrhovni sud je, dalje, ocijenio da je Zakonom o unutrašnjim obavezama utvrđen način pojedinačne verifikacije utvrđenih potraživanja, kao i njihovog izmirenja. Naime, Vrhovni sud je konstatirao da je u tački 4. (stava 1. člana 3) predmetnog zakona utvrđeno šta čine ratna potraživanja, te da je tim zakonom propisano da su to potraživanja prema Zakonu o ratnim potraživanjima i Uredbi, kao i da je članom 17. Zakona o unutrašnjim obavezama propisano da će se obaveze za ratna potraživanja izmirivati izdavanjem obveznica na koje se kamata otpisuje. Vrhovni sud je istakao da je Vlada FBiH 22. jula 2009. godine donijela i objavila Odluku o emisiji obveznica FBiH po osnovu ratnih potraživanja fizičkih i pravnih lica („Službene novine FBiH“ broj 47/09) kojom je utvrđena prva tranša emisije u pet serija.

16. Vrhovni sud je ocijenio da iz navedenog proizlazi da su predmetnim zakonima i Uredbom utvrđeni način i uvjeti namirenja potraživanja koja su nastala za potrebe odbrane za vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti, i to izdavanjem obveznica kao vrijednosnih papira, zbog čega bi dosuđivanje naknade za obaveze FBiH u novčanom iznosu nakon rokova prijave potraživanja u propisanom postupku pred organima uprave bilo suprotno prinudnom propisu. Vrhovni sud je istakao da su se potraživanja nastala mobiliziranjem materijalno-tehničke opreme, u koja spadaju i putnička vozila, za vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti morala prijaviti nadležnim organima uprave, pa su nakon verifikacija proglašeni javnim dugom, a kasnije unutrašnjom obavezom FBiH, čija je visina utvrđena i pretvorena u obveznice kao vrijednosni papir. Shodno tome, Vrhovni sud je zaključio da je apelantica pravo na naknadu štete već ostvarila sporazumom u skladu sa Zakonom o unutrašnjim obavezama. Pri tome Vrhovni sud je ocijenio da nije pravilan stav Kantonalnog suda o primjeni člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zaključivši da je apelantica pravo na imovinu mogla ostvariti u posebnom postupku koji je zakonom propisan pred organima uprave, te zakonodavac ima ustavnu mogućnost da tu materiju uredi na način za koji je procijenio da je prihvatljiv za obje strane. Shodno tome, Vrhovni sud je ocijenio da je osnovan prigovor tužene da je osporenom odlukom pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijena njena žalba podnesena protiv prvostepene presude.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelantica tvrdi da je osporenom presudom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica tvrdi da se postojećom zakonskom regulativom na kojoj se temelji osporena presuda Vrhovnog suda direktno miješa u njeno pravo na imovinu. U vezi sa tim, apelantica, u suštini, tvrdi da modalitet realizacije potraživanja po osnovu potraživanja ratne štete prema pozitivnim propisima stavlja pretjerani teret na pojedinca i ne ispunjava uvjet proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i prava pojedinaca, i to tako što je članom „21. stav 1. tačka 1.“ Zakona o unutrašnjim obavezama propisano da će potraživanja koja su utvrđena pravosnažnim sudskim presudama biti izmirena emitiranjem obveznica sa rokom dospijeća do 50 godina, kao i da će se obaveze izmiriti bez kamate. Apelantica tvrdi da je „neprihvatljiv i neodrživ stav“ Vrhovnog suda izražen u osporenoj presudi da svoje pravo na naknadu štete ne može ostvariti u sudskom postupku, jer postoji veliki broj sudskih odluka kojima je dosuđeno pravo na naknadu štete a „pojavili su se problemi u postupcima izvršenja“. Apelantica smatra da joj je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pristup sudu jer je, kako navodi, „sporan stav suda kojim on odbija tužbeni zahtjev“, posebno kod činjenice da ne raspolaže izvršnom ispravom za isplatu potraživanja koja ima prema FBiH po osnovu ratne štete i da je stoga, nejasno kako će ostvariti svoja prava. Također, apelantica ističe da primjena odredaba Zakona o unutrašnjim obavezama „onemogućava donošenje […] zakonite sudske odluke na način i u obimu kako bi trebalo da bude donesena, što je u suprotnosti sa pravom na pristup sudu“ sadržanom u članu 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Odgovori na apelaciju

18. Vrhovni sud je naveo da pri donošenju pobijane odluke nisu povrijeđena apelanticina prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Ministarstvo finansija je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, navelo da je isplata ratnih potraživanja regulirana članom 20. Zakona o unutrašnjim obavezama i da je Odlukom o emisiji obveznica predviđeno da će se kamate izmirivati godišnje, počevši od 30. juna 2010. godine, a da će se sve obaveze koje su predmet odluke izmiriti do 30. juna 2023. godine. Ministarstvo finansija je, dalje, navelo da je u vidom u svoju dokumentaciju ustanovilo da je Komisija verificirala apelanticina potraživanja putem Rješenja broj KFL- 871-1711/08 od 9. juna 2008. godine u iznosu od 16.727,00 KM a na osnovu Sporazuma o naknadi štete nastale oštećenjem ili uništenjem materijalnog sredstva izuzetog za potrebe odbrane FMO - Uprava za odbranu Sarajevo - Odjel za odbranu Novi Grad broj 41-4/02-4-365 od 8. oktobra 1998. godine i zapisnika o procjeni i visini naknade štete broj 41-4/02-4-365 od 7. oktobra 1998. godine. Ministarstvo je, zatim, navelo da su ta potraživanja uvrštena u prvu tranšu emisije obveznica po navedenoj odluci za koja su izdate obveznice prikazane po serijama (sve kako je bliže opisano u odgovoru na apelaciju) sa rokom dospijeća do 14 godina, odnosno do 30. juna 2023. godine, godišnjom kamatnom stopom od 2,5% i grace periodom od devet godina (do 30. juna 2019. godine). Ministarstvo finansija je, također, navelo da je uvidom u svoje baze konstatiralo da su apelantici (4. augusta 2010. godine, 22. jula 2011. godine i 10. jula 2012. godine) isplaćene kamate od 2,5 % na glavnicu u iznosima od po 418,16 KM na račun kod UniCredit banke d.d. Mostar, pri tome ističući da je za isplatu kamate dospjele 30. juna 2012. godine, kao i narednih kamata i glavnice nadležan Registar, u skladu sa Odlukom o određivanju agenta za pružanje usluga po osnovu emisije obveznica Federacije Bosne i Hercegovine iz osnova ratnih potraživanja ("Službene novine Federacije BiH“ broj 63/11) i Ugovorom o obavljanju poslova platnog agenta za isplate dospjele glavnice i kamate na obveznicama po osnovu ratnih potraživanja fizičkih i pravnih lica, zaključenim između Ministarstva finansija i Registra. Pored toga, Ministarstvo finansija je istaklo da se nije stiglo obratiti upitom Registru da li je apelantica i dalje vlasnica navedenih obveznica s obzirom na kratak rok za dostavljanje odgovora na apelaciju. Imajući u vidu sve navedeno, Ministarstvo finansija smatra da je apelantica realizirala svoja potraživanja u skladu sa zakonom, što je, po mišljenju tog ministarstva, potvrđeno i u presudi Evropskog suda u predmetu Runić i drugi protiv Bosne i Hercegovine. Također, Ministarstvo smatra da apelantica nije imala osnova da svoja potraživanja ostvari drugim putem. U prilogu odgovoru na apelaciju Ministarstvo finansija je dostavilo određenu dokumentaciju, između ostalog, i kopiju Rješenja Komisije broj KFL- 871-1711/08 od 9. juna 2008. godine.

V. Relevantni propisi

20. U Zakonu o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti («Službene novine Federacije BiH» broj 43/01) relevantne odredbe glase:

Član 3.

Pod potraživanjima, koja se utvrđuju i ostvaruju ovim zakonom, podrazumijevaju se potraživanja pravnih i fizičkih lica, po slijedećim osnovama:

- mobilisanih ili ustupljenih materijalno-tehničkih sredstava i opreme, [...] Član 6.

Potraživanja iz člana 3. ovog zakona proglašavaju se javnim dugom Federacije i na njih se ne obračunavaju kamate za period od dana nastanka do dana realizacije.

Do donošenja propisa iz člana 7. ovog zakona potraživanja iz stava 1. ovog člana neće se isplaćivati.

Član 7.

Vlada Federacije Bosne i Hercegovine na prijedlog Ministarstva finansija - financija, propisat će način utvrđivanja i realizacije javnog duga iz člana 6. ovog zakona u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Zahtjevi za ostvarivanje potraživanja iz člana 3. ovog zakona podnose se u rokovima utvrđenim propisima iz člana 2. ovog zakona.

21. U Zakonu o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» br. 66/04, 49/05, 35/06, 31/08, 32/09, 65/09, 42/11, 35/14 ) relevantne odredbe glase:

Član 2.

[...] Obaveze unutrašnjeg duga iz stava 1. ovog člana izmiruju se isplatom u gotovini, putem izdavanja obveznica (u daljnjem tekstu: obveznice) i otpisivanjem, prema odredbama ovog zakona.

[...]

II - KATEGORIJE UNUTRAŠNJEG DUGA

Član 3.

Unutrašnji dug Federacije iznosi 1465,1 miliona KM, a čine ga:

[...] 4. obaveze za potraživanja nastala u ratu ili tokom neposredne ratne opasnosti (u daljnjem tekstu: ratna potraživanja), kao materijalne i nematerijalne štete u iznosu od 500 miliona KM.

[...]

4. RATNA POTRAŽIVANJA

Član 16.

Ratna potraživanja iz člana 3. ovog zakona su obaveze nastale u periodu od 18.

septembra 1991. godine do 23. decembra 1996. godine i za koja su fizička i pravna lica propisno prijavila potraživanja, prema Zakonu o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti ("Službene novine Federacije BiH", broj 43/01) i Uredbi o načinu utvrđivanja i realiziranja javnog duga Federacije Bosne i Hercegovine nastalog za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti ("Službene novine Federacije BiH", br. 17/02, 32/02 i 34/02).

Član 17.

Obaveze za ratna potraživanja izmirivat će se izdavanjem obveznica i isplatom u gotovini.

Prije izdavanja obveznica vjerovnici će, u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, svoje izvršne odluke donesene u sudskom i upravnom postupku registrovati u Federalnom ministarstvu finansija.

Registrovanje izvršnih odluka iz stava 2. ovog člana podrazumijeva podnošenje relevantne dokumentacije od strane vjerovnika neophodne za provjeru autentičnosti i registrovanje iznosa koji će se izvršiti.

Kamata za ratna potraživanja, sadržana u izvršnoj odluci donesenoj u sudskom i upravnom postupku, u periodu od dana donošenja osnovnog zakona do dana izdavanja obveznica, otpisuje se.

Član 17.a.

Pravosnažne sudske presude po osnovu ratnih potraživanja izmirit će se isplatom u gotovini u visini predviđenoj na određenoj poziciji u Budžetu Federacije Bosne i Hercegovine i u skladu sa Zakonom o izvršavanju Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine.

Vlada Federacije će svojim aktom utvrditi proceduru i dinamiku izvršenja sudskih odluka iz stava 1. ovog člana.

Član 18.

[...] Konačnu pojedinačnu verifikaciju obaveza iz člana 16. ovog Zakona, izvršit će Komisija za utvrđivanje i realizaciju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti koju imenuje Vlada Federacije (u daljnjem tekstu:

Komisija).

[...] Član 19.

Vlada Federacije će izdati obveznice za potraživanja iz člana 16. ovog Zakona u visini ukupnog iznosa verifikovanog od strane Komisije i iznosa po osnovu izvršnih sudskih odluka dostavljenih Federalnom ministarstvu finansija nakon prestanka rada Komisije osim pravosnažnih sudskih presuda iz člana 17a. ovog zakona.

Član 20.

Po završetku procesa registrovanja izvršnih odluka iz stava 2. člana 17. ovog zakona, te završetku procesa verifikovanja ratnih potraživanja iz stava 2. člana 18. ovog zakona, Vlada Federacije će početi izdavati obveznice za izmirenje obaveza za ratna potraživanja, a najkasnije od 30.06.2009. godine i najmanje jedanput u dvije godine. Obveznice za izmirenje obaveza za ratna potraživanja izdaju se na iznos glavnice koji ne prelazi 500 miliona KM, uz sljedeće uslove:

1. fiksna godišnja kamatna stopa u visini od 2,5%;

2. imaju grace period od 9 godina od datuma izdavanja;

3. imaju datum dospijeća najkasnije do 31.12.2027. godine.

4. sa pravom prijevremenog otkupa.

Vlada Federacije će donijeti podzakonski akt kojim će urediti emitovanje obveznica, način rasporeda emitovanja obveznica po godinama dospijeća obveznica, te druge bitne elemente neophodne za emitovanje obveznica.

22. Uredba o načinu utvrđivanja i realizacije unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine nastalog za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti („Službene novine FBiH“ br. 17/02, 32/02, 34/02, 35/07, 5/08, 13/08, 29/08 i 75/09), koju je na osnovu člana 7. stav 1. Zakona o ratnim potraživanjima ("Službene novine Federacije BiH" broj 43/01) Vlada Federacije Bosne i Hercegovine donijela na prijedlog Federalnog ministarstva finansija, u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

[...] Komisija odlučuje o slijedećim pitanjima:

[...] 4. vrši verifikaciju ratnih potraživanja koja ispunjavaju uslove za verifikaciju. [...] Komisija iz člana 3. ove uredbe donosi rješenje kojim se odlučuje o verifikaciji ratnih potraživanja, pojedinačno za fizička i pravna lica. Rješenje obavezno sadrži visinu i vrstu ratnog potraživanja koje je predmet rješenja.

Rješenja iz st. 6. ovog člana donose se u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku.

Član 5a.

Rješenje iz stava 4. člana 5. ove uredbe osnov je za realizaciju verifikovanog ratnog potraživanja, u skladu sa odredbama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine.

[...] Član 13.

Komisija će primiti zahtjeve zajedno sa verifikovanim dokumentima o potraživanju iz člana 5. Uredbe najkasnije do 29. 2. 2008. godine, za postupke koji su okončani do stupanja na snagu Uredbe.

Za postupke koji nisu okončani do stupanja na snagu Uredbe, Komisija će primiti zahtjeve u roku od 60 dana od dana okončanja postupka (pravosnažnosti sudske presude, izvršnosti rješenja organa uprave, potpisivanja sporazuma, potpisivanja akta o usuglašavanju - sravnjenju obveza i drugo).

23. Odluka o emisiji obveznica Federacije Bosne i Hercegovine po osnovu ratnih potraživanja fizičkih i pravnih lica (“Službene novine Federacije BiH“ broj 47/09) u relevantnom dijelu glasi:

I.

1)Radi izmirenja dijela unutrašnjeg duga Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija) po osnovu ratnih potraživanja fizičkih i pravnih lica utvrđenih Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 66/04, 49/05, 35/06, 31/08 i 32/09) (u daljnjem tekstu: Zakon), Federacija će emitirati obveznice u skladu sa ovom Odlukom.

[…] (3) Emisija obveznica iz stava 1. ove Odluke izvršit će se u okviru jedne emisije sa više tranši.

[…] II.

Osnovni elementi obveznica iz tačke 1. ove Odluke su:

[…] 10) Datum emisije prve tranše: 30.06.2009. godine 11) Rok dospijeća prve tranše: 14 godina 12) Grace period za isplatu glavnice: 9 godina, uračunat u rok otplate 13) Kamatna stopa: fiksna, 2,5% godišnje, računa se na ostatak glavnice uz primjenu linearnog modela obračuna kamate, na bazi stvarnog broja dana.

VI. Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 049262 11 Rev od 16. oktobra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 20. novembra 2012. godine a apelacija je podnesena 17. januara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

28. Apelantica pobija navedenu presudu Vrhovnog suda, ukazujući na povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

31. Ustavni sud primjećuje da je osporena presuda Vrhovnog suda donesena u parničnom postupku pokrenutom povodom apelanticine tužbe radi isplate naknade za izuzeto predmetno vozilo za potrebe odbrane. Shodno tome, radi se o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

32. Ustavni sud konstatira da se navodi apelacije o povredi prava na pravično suđenje odnose na pitanje prava na pristup sudu i modaliteta realizacije potraživanja po osnovu ratne štete u kontekstu pozitivnih propisa. U vezi sa tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

33. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud, prije svega, konstatira da iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da je apelanticino potraživanje naknade štete nastale izuzimanjem predmetnog vozila za potrebe odbrane, utvrđeno sporazumom koji je apelantica 8. oktobra 1998. godine zaključila sa FMO i verificirano Rješenjem Komisije broj KFL- 871-1711/08 od 9. juna 2008. godine u iznosu od 16.727,00 KM, u smislu relevantnih odredaba Zakona o ratnim potraživanjima, Zakona o unutrašnjim obavezama, Uredbe i Odluke o emisiji obveznica, pretvoreno u javni dug, odnosno unutrašnju obavezu FBiH i realizirano izdavanjem obveznica za ratna potraživanja u skladu sa odredbama čl. 17, 19. i 20. Zakona o unutrašnjim obavezama i Odlukom o emisiji obveznica. Međutim, Ustavni sud ukazuje da iz dokumentacije u spisu predmeta ne proizlazi da je apelantica u postupku verifikacije potraživanja osporavala ovakav modalitet realizacije njenog potraživanja naknade ratne štete, odnosno Rješenje Komisije broj KFL- 871-1711/08 od 9. juna 2008. godine kojim je određeno da će se njeno potraživanje naknade ratne štete isplatiti u skladu sa odredbama Zakona o unutrašnjim obavezama, niti je to rješenje u navedenom kontekstu osporila u postupku pred Ustavnim sudom. Shodno tome, Ustavni sud u predmetnoj odluci neće se ni baviti ovim pitanjem.

34. U kontekstu navedenog Ustavni sud ukazuje da je apelantica u apelaciji eksplicitno osporila samo presudu Vrhovnog suda koja je donesena 16. oktobra 2012. godine, odnosno nakon što je, kako proizlazi iz dostavljene dokumentacije, njeno potraživanje ratne štete realizirano izdavanjem obveznica za ratna potraživanja. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud osporenom presudom u revizionom postupku preinačio nižestepene presude Kantonalnog i Općinskog suda (kojima je tužena obavezana da apelantici naknadi iznos od 16.727,00 KM na ime naknade potraživanja ratne štete za izuzeto predmetno vozilo za potrebe odbrane zajedno sa kamatama i troškovima postupka) i odbio apelanticin tužbeni zahtjev u cijelosti. Ustavni sud zapaža da je u osporenoj odluci Vrhovni sud istakao da je apelanticino potraživanje pretvoreno u javni dug, odnosno unutrašnju obavezu tužene, i da je apelantica to potraživanje već ostvarila sporazumom u skladu sa Zakonom o unutrašnjim obavezama i Uredbom, kao i da je obrazložio da bi dosuđivanje naknade za obaveze FBiH u novčanom iznosu nakon rokova prijave potraživanja u propisanom postupku pred organima uprave bilo suprotno prinudnom propisu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, imajući u vidu činjenično utvrđenje nižestepenih sudova, ukazao, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava (Zakona o ratnim potraživanjima, Uredbe o javnom dugu i Zakona o unutrašnjim obavezama), zašto su osnovani revizioni navodi tužene u vezi sa proizvoljnom primjenom materijalnog prava, odnosno zašto je, u skladu sa svojim ovlaštenjima, preinačio nižestepene presude i odbio apelanticin tužbeni zahtjev u cijelosti. U kontekstu svega navedenog, Ustavni sud smatra da je obrazloženje presude Vrhovnog suda jasno i logično i da u njemu nema elemenata koji ukazuju na to da je taj sud proizvoljno primijenio materijalno pravo.

35. Ustavni sud, dalje, primjećuje da je apelantica u prilog svojim navodima o povredi prava na pristup sudu, prije svega, navela da je „sporan stav suda kojim on odbija tužbeni zahtjev“, posebno pri činjenici da ne raspolaže izvršnom ispravom za isplatu potraživanja koja ima prema FBiH po osnovu ratne štete i da je, stoga, nejasno kako će ostvariti svoja prava. Također, Ustavni sud zapaža da je apelantica navela da primjena odredaba Zakona o unutrašnjim obavezama „onemogućava donošenje […] zakonite sudske odluke na način i u obimu kako bi trebalo da bude donesena“. Međutim, Ustavni sud smatra da ovakvi paušalni navodi ni na koji način ne pokreću pitanje prava na pristup sudu u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ovo osobito imajući u vidu da je apelantica, kako jasno proizlazi iz dokumentacije u spisu predmeta, nesporno imala pristup sudu u konkretnom parničnom postupku s obzirom na to da su redovni sudovi osporenim odlukama na tri sudske instance raspravljali i odlučivali o meritumu predmeta, odnosno o osnovanosti njenog tužbenog zahtjeva, i da je u konačnici apelanticin tužbeni zahtjev u meritumu odbijen, a ne odbačen zbog procesnih razloga, što, samo po sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, u slučajevima u kojima je povrijeđeno pravo na pristup sudu potrebno je, kao uvjet postojanja te povrede, da sud odbaci, zbog nekog od procesnih razloga, da odlučuje o meritumu spora, što u ovom predmetu nije slučaj (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 218/02 od 23. jula 2004. godine, stav 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 43/04).

36. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

37. U vezi sa apelanticinim navodima o povredi prava na imovinu, koje dovodi u kontekst modaliteta realizacije potraživanja naknade ratne štete, koje je utvrđeno sporazumom i verificirano rješenjem Komisije, Ustavni sud, prije svega, konstatira da predmetno potraživanje naknade ratne štete predstavlja apelanticinu imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, Ustavni sud smatra da odbijanjem Vrhovnog suda da osporenom presudom udovolji apelanticinom tužbenom zahtjevu u pogledu isplate tog potraživanja nije došlo do miješanja u apelanticinu imovinu. Naime, imajući u vidu prethodne tačke ove odluke, ovaj zaključak Ustavni sud temelji na činjenici da je apelanticino potraživanje prije donošenja osporene presude Vrhovnog suda već realizirano izdavanjem obveznica po osnovu ratne štete, što je, zapravo, konstatirao i taj sud, a apelantica nije ni u redovnom postupku, ni u postupku pred Ustavnim sudom osporila odluku nadležnog organa u vezi sa takvim modalitetom realizacije njenog potraživanja ratne štete.

38. Imajući u vidu da apelantica, dakle, osporava modalitete realizacije prava na naknadu ratne štete o kojim je odlučeno u upravnom postupku verifikacije ratnog potraživanja, kojim je verificirano ratno potraživanje apelantice po osnovu izuzetnih materijalno-tehničkih sredstava, a koje odluke nisu predmet ovog apelacionog postupka, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelanticini navodi da joj je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na imovinu garantirano članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud jasno obrazložio svoju meritornu odluku u pogledu primjene relevantnih odredaba materijalnog prava a kojom su preinačene odluke nižestepenih sudova i odbijen apelanticin tužbeni zahtjev za isplatu naknade ratne štete, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

40. Ustavni sud smatra da osporenom presudom Vrhovnog suda nije došlo do miješanja u imovinu zaštićenu članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da je apelantica potraživanje naknade ratne štete, koju je tražila u parničnom postupku okončanom osporenom odlukom Vrhovnog suda (kojom je odbijen njen tužbeni zahtjev), već realizirala donošenjem rješenja u upravnom postupku kojim je odlučeno o modalitetu realizacije njenog potraživanja.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-202/13 (D.K.) | Sudska praksa | Aktio