Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2048/13 (ŠPD „Šume Srednje Bosne“ d.o.o. Donji Vakuf)

Odluka donesena 07. 07. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2048/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 07. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-2048/13, rješavajući apelaciju ŠPD „Šume Srednje Bosne“ d.o.o. Donji Vakuf, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija ŠPD „Šume Srednje Bosne“ d.o.o. Donji Vakuf podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 010078 12 Gž od 8. februara 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. ŠPD „Šume Srednje Bosne“ d.o.o. Donji Vakuf (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjeg Vakufa, podnio je 13. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 P 010078 12 Gž od 8. februara 2013. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 46 0 P 010078 09 P od 14. maja 2012. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev Nike Leko (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da se obaveže apelant da mu, na ime naknade štete za posječenu drvnu masu na nekretnini označenoj kao k.p. 679 parcela Gradina, kultura šuma, ukupne površine 16187 m upisana u p.l. 117/03 k.o. Skakavci, isplati iznos od 3.339,67 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je tužitelj 5. juna 2009. godine podnio tužbu protiv apelanta radi naknade štete i da je u tužbi naveo da je suvlasnik i suposjednik predmetne parcele, te da su u aprilu mjesecu 2008. godine radnici apelanta na označenoj parceli izvršili sječu bukove šume oko 200 m bez ikakve dozvole i saglasnosti tužitelja. Općinski sud je naveo da je tužitelj u tužbi naveo da pravni osnov tužbenog zahtjeva temelji na činjenici da je suposjednik predmetnih nekretnina, te da iz nalaza vještaka geometra proizilazi da je sječa šume izvršena upravo na predmenoj nekrenini, čiji je tužitelj suposjednik. To što su u zemljišnu knjigu kao suvlasnici upisana druga lica ne predstavlja smetnju tužitelju da potražuje naknadu štete, jer je tužitelj faktički vlasnik i suposjednik navedenih nekrenina na kojima je izvršena sječa stabala od stane apelanta. Kao suposjednik i faktički vlasnik nekretnina tužitelj je istakao da ima pravo na naknadu štete obzirom na utvrđeni ekonomski interes, dok je visinu tužbenog zahtjeva dokazao nalazom vještaka šumarske struke na koji ni tužitelj ni apelant nisu imali primjedbi i visina je opredjeljena u skladu sa takvim nalazom. Apelant je u odgovoru na tužbu osporio tužbu, kako pravni osnov, tako i visinu tužbenog zahtjeva, istakavši da su netačni navodi tužitelja sadržani u tužbi kojim se opisuje i prikazuje nastanak štete koja je prouzrokovana od strane apelanta u aprilu 2008. godine, na način da je apelant izvršio sječu oko 200 m bukove šume u privatnoj parceli tužitelja bez dozvole i njegove saglasnosti. Osim toga, apelant je istakao da tužitelj nije priložio nijedan validan dokaz kojem bi dokazao vlasništvo na predmetnoj parceli. Apelant je također naveo da iz nalaza vještaka geodetske struke proizilazi da je tužitelj samo posjednik nekretnine sa dijelom 7/15, dok su kao vlasnici sporne nekretnine upisana sasvim druga lica.

3. Općinski sud je u presudi precizirao dokaze koji su provedeni u toku postupka, te, između ostalog, naveo da među parničnim strankama nije sporno da je na predmetnoj nekretnini izvršena sječa bukovih stabala i da je ovu sječu dijelom izvršio apelant, budući da su na licu mjesta pronađeni panjevi sa oznakom šumskog čekića koji su doznačeni za sječu, a ove navode je apelant potvrdio u svom odgovoru na tužbu. Među parničnim strankama je sporno da li tužitelj kao posjednik dijela nekretnine na kojoj je sječa izvršena aktivno legitimisan u ovoj pravnoj stvari. Općinski sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka geometra Emine Duvnjak, datom nakon izvršenog uviđaja na licu mjesta, proizilazi da su na parceli na kojoj je izvršena sječa upisani kao suposjednici Leko Luka sa 2/15 dijela, Leko Ivan sa 2/15 dijela, Kasalo Mara 4/15 dijela i tužitelj Leko Niko sa 7/15 dijelova posjeda, a prema podacima starog premjera parcele su privatno vlasništvo na kojima su upisana treća lica, pobliže navedene u obrazloženju presude, kao suvlasnici. Općinski sud je u obrazloženju presude istakao da je nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti prihvatio kao vjerodostojan i zaključio da tužitelj nije vlasnik parcele na kojoj je apelant izvršio sječu, nego je to dijelom apelant, a tužitelj je samo posjednik i to sa 7/15 dijelova predmetne parcele. Imajući u vidu navedeno, shodno odredbama čl. 154. i 155. ZOO-a, kojima je propisano da ko drugome prouzrokuje štetu duža ju je nadoknaditi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, odnosno da je šteta umanjenje nečije imovine i sprečavanje njenog povećanja, i člana 80.-86. Zakona o vlasničko pravnim odnosima kojima su propisana prava posjednika u smislu zaštite prava i posjeda, Općinski sud je zaključio da tužitelj u konkretnom slučaju, kao posjednik sa 7/15 dijelova parcele na kojoj je apelant izvršio sječu, nema pravo na naknadu štete, nego ovo pravo može pripadati samo vlasniku parcele na kojoj je sječa izvršena, pa je stoga usvojio prigovor apelanta da tužitelj nije aktivno legitimisan u predmetnoj pravnoj stvari. Općinski sud je ukazao da je članom 7. stav 1. ZPP-a propisano da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te da tužitelj u konkretnom slučaju nije dokazao da je on vlasnik nekretnine na kojoj je sjeća izvršena i na kojoj je prema nalazu vještaka šumarske struke i u skladu sa tim nalazu preciziranom tužbenom zahtjevu prouzrokovana od apelanta šteta u iznosu od 3.339,67 KM, zbog čega je odbio kao neosnovan njegov tužbeni zahtjev. Općinski sud je o troškovima postupka odlučio u skladu sa članom 386. stav 1. ZPP-a.

4. Tužitelj se žalio protiv navedene presude Općinskog suda Kantonalnom sudu koji je presudom broj 46 0 P 010078 12 Gž od 8. februara 2013. godine žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je obvezao apelanta da tužitelju na ime naknade štete za posječenu drvnu masu isplati iznos od 3.339,67 KM sa zakonskim zateznim kamatama, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.825,20 KM. Kantonalni sud je u obrazloženju presude prije svega naveo da je tužitelj u žalbi istakao da je prema navodima pobijane presude među parničnim strankama bilo sporno da li je tužitelj kao posjednik dijela nekretnine na kojoj je izvršena sječa šumskih stabala aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, te da je prvostupanjski sud primjenom odredaba čl. 154. i 155. ZOO i člana 80. do 86. Zakona o vlasničkopravnim odnosima zaključio da tužitelj kao posjednik sa 7/15 dijelova na nekretnini nema pravo na naknadu štete, nego da ovo pravo može pripadati samo vlasniku nekretnine. Nadalje, tužitelj je u žalbi istakao da ima ekonomski interes da kao evidentirani posjednik predmetnu nekretninu faktički posjeduje i koristi, pa da mu stoga pripada pravo na naknadu štete koju je pričinilo treće lice, jer predmetna nekretnina nije podijeljenja i nitko od drugih suposjednika nema isključiv posjed na svom suposjedničkom idealnom dijelu. Konačno, tužitelj je u žalbi istakao da je pogrešno stajališta prvostupanjskog suda da nema aktivnu legitimaciju u ovom sporu. Apelant je u odgovoru na žalbu osporio žalbene navode tužitelja i predložio da se žalba odbije kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrdi.

5. Nakon toga, Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo činjenično utvrđenje prvostepenog suda, koji je prihvatio prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja koji je istakao apelant i pobijanom presudom odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u razlozima za svoju odluku u bitnom naveo da tužitelj kao posjednik nekretnine sa 7/15 dijelova nema pravo na naknadu štete, te da ovo pravo može pripadati samo vlasniku nekretnine. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da su osnovani žalbeni navodi tužitelja da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je pozivajući se na odredbe čl. 154. i 155. ZOO, te člana 80. do 86. Zakona o vlasničkopravnim odnosima zaključio da tužitelju kao posjedniku nekretnine ne pripada pravo na naknadu štete koja je pričinjena sječom šumskih stabala od strane apelanta. Pri tomu, prvostupanjski sud nije imao u vidu odredbu člana 49. Zakona o vlasničkopravnim odnosima Federacije BiH („SI. novine FBiH“ broj 6/98), koja se kao relevantno materijalno pravo trebala primijeniti u konkretnom slučaju. Naime, iz odredbe člana 49. stav 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima Federacije BiH proizilazi da ukoliko treće lice protupravno uznemirava vlasnika ili pretpostavljenog vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, vlasnik odnosno pretpostavljeni vlasnik imaju pravo tužbom zahtijevati da uznemiravanje prestane. Stavom 2. istog člana propisano je da kada je uznemiravanjem iz stava 1. ovog člana prouzrokovana šteta vlasnik i pretpostavljeni vlasnik imaju pravo zahtijevati nadoknadu štete prema općim pravilima o naknadi štete. Kantonalni sud je istakao da je tužitelj na predmetnoj nekretnini još od 1977. godine u katastarskom operatu upisan kao suposjednik, te da od tada pa do dana donošenja drugostepene presude predmetnu nekretninu i faktički druži u svom posjedu i istom se koristi, zbog čega se ima smatrati pretpostavljenim vlasnikom nekretnine bez obzira što su u zemljišnim knjigama kao suvlasnici upisana treća lica, slijedom čega tužitelju, kao pretpostavljenom vlasniku, u skladu sa člaom 49. Zakona o vlasničko pravnim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine, pripada pravo na naknadu štete. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je primjenom odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) preinačio pobijanu presudu tako da je prihvatio činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda i temeljem odredaba člana 154. stav 1, člana 189. stav 1. i člana 190. ZOO tužitelju dosudio naknadu štete u iznosu od 3.339,67 KM, te sukladno odredbi člana 277. istog Zakona tužitelju dosudio i zakonske zatezne kamate počev od dana podnošenja tužbe.

6. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda od 8. februara 2013. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da pobijana odluka nije imala osnova u odredbama pozitivnih zakonskih propisa odnosno da je ista donesena u potpunosti proizvoljnom primjenom materijalnog prava. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine presudu Kantonalnog suda od 8. februara 2013. godine, a ostavi na snazi presudu Općinskog suda od 14. maja 2012. godine.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. S obzirom na to da je apelant nositelj javne vlasti/ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se pozvao apelant u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene presude sadrži jasne i konzistentne razloge zbog kojih je primjenom relevantnih odredaba Zakona o vlasničkopravnim odnosima Kantonalni sud preinačio prvostepenu odluku i obavezao apelanta da tužitelju na ime naknade štete za posječenu drvenu masu isplati iznos od 3.339,67 KM sa pripadajućim kamatama i troškovima postupka. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu načina na koji je Kantonalni sud tumačio odredbu člana 49. Zakona o vlasničkopravnim odnosima Federcije Bosne i Hercegovine, odnosno u zaključku Kantonalnog suda da se tužitelj ima smatrati pretpostavljenim vlasnikom predmetne nekretnine, te da mu pripada pravo na naknadu štete, posebno imajući u vidu da je još od 1977. godine u katasratskom operatu upisan kao suposjednik i da od tada nekretninu faktički druži u svom posjedu i istom se koristi. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2048/13 (ŠPD „Šume Srednje Bosne“ d.o.o… | Sudska praksa | Aktio