Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2243/16 (D. D. i G. Š.)
Odluka donesena 13. 06. 2016.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2243/16
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
13. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine u predmetu broj AP-2243/16, rješavajući zahtjev Darija Dabića i Gavrila Šinikovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Darija Dabića i Gavrila Šinikovića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Darijo Dabić i Gavrilo Šiniković (u daljnjem tekstu: apelanti ili apelant Dabić i apelant Šiniković), koje zastupa Vlado Adamović, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 30. maja 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem testu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 012872 15 Kž 13 od 2. marta 2016. godine i presude Posebnog odjeljenja za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 012872 14 K-p od 6. jula 2015. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje odluke o privremenoj mjeri, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje izrečene kazne zatvora po pravomoćnoj presudi Okružnog suda broj 11 0 K 012872 14 K-p od 6. jula 2015. godine, te odgodili daljnje izvršenje mjere pritvora, do donošenja konačne odluke o apelaciji.
2. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 012872 14 K-p od 6. jula 2015. godine, donesenom u krivičnom postupku protiv apelanta i još šest suoptuženih lica, apelant Dabić je oglašen krivim za sticaj krivičnih djela teške tjelesne povrede iz člana 156. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) za koje mu je utvrđen kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, zatim povrede ljudskog dostojanstva zloupotrebom službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 359. KZ RS za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca i krivičnog djela falsifikovanje ili uništavanje službene isprave iz člana 379. stav 1. KZ RS za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, pa je primjenom odredbe člana 42. KZ RS osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci. Istom presudom apelant Šiniković je zbog sticaja krivičnih djela teške tjelesne povrede iz člana 156. stav 1. KZ RS za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i krivičnog djela povrede ljudskog dostojanstva zloupotrebom službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 359. KZ RS za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, pa je primjenom odredbe člana 42. KZ RS osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci.
3. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je na glavnom pretresu proveo dokaze optužbe kako subjektivne tako i materijalne koji su precizno navedeni na str. 15. do 22. odluke. Također, je navedeno da su na glavnom pretresu izvedeni, pored dokaza drugih opruženih i dokazi apelanata kako su precizirani na str. 31. do 32. odluke. Nakon detaljne analize i ocjene svih dokaza kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti Okružni sud je utvrdio da su apelanti na način i u vrijeme pobliže opisano u izreci presude izvršili krivična djela koja su im stavljena na teret. Dalje je navedeno da je u postupku utvrđeno da su optuženi S.R. i apelanti 8. februara 2013. godine u vremenskom periodu od 16,30 do 17,00 sati u Banjaluci kao službena lica, policijski službenici MUP RS, prilikom preduzimanja službene radnje pretresa kuće, pomoćnih objekta i okućnice koje koristi A.B. svojim potpisom ovjerili službenu ispravu – zapisnik o pretresu kuće i drugih prostorija CJB Banjaluka od 8. februara 2013. godine u koju su uneseni neistiniti podaci - da je pretresu kao svjedok prisustvovalo lice I.V. iz Banjaluke iako navedeno lice na tom pretresu nije bilo prisutno niti je potpisalo zapisnik. Apelanti su dakle, kako je zaključeno kao službena lica svojim potpisom ovjerili službenu ispravu u koju su uneseni neistiniti podaci čime su počinili krivično djelo falsifikovanje ili uništavanje službene isprave iz člana 379. stav 1. KZ RS. Nadalje je utvrđeno da su optuženi M.K. i apelanti kao službena lica služeći se nedozvoljenim metodama i sredstvima 15. marta 2012. godine u Čelincu u prostorijama PS Čelinac i kući oštećenog M.O, suprotno odredbama čl. 10. i 27. Zakona o policijskim službenicima i člana 5. Pravilnika o upotrebi sile, upotrebom fizičke sile prema oštećenom istog teško tjelesno povrijedili zahtijevajući od njega da kaže gdje drži opojnu drogu marihuanu. Utvrđeno je da je način i mehanizan povređivanja objektiviziran u medicinskoj dokumentaciji i nalazu i mišljenju sudskog vještaka dok je sam događaj detaljno opisao oštećeni M.O. Pored toga navedeni iskaz u bitnim činjenicama su potvrdili navedeni svjedoci, a čiji iskazi su potvrđeni i materijalnim dokazima optužbe. S toga, kako je navedeno, po ocjeni Okružnog suda nema ni jednog razloga da navedenim iskazima sud ne pokloni punu vjeru. Također sud je naveo razloge zašto nije prihvatio svjedočenje svjedoka odbrane apelanata. Iz navedenog Okružni sud je zaključio da su optuženi M.K. i apelanti kao policijski službenici svjesno i namjerno prekoračili svoja službena ovlaštenja navodno radi pribavljanja dokaza, pa je njihovo postupanje ocijenjeno sa gledišta nastale posljedice kao krivično djelo teške tjelesne povrede iz člana 156. stav 1. KZ RS. Nadalje, je utvrđeno da sam način zlostavljanja oštećenog od strane službenih lica grubo vrijeđa dostojanstvo oštećenog čime je navedeno krivično djelo teške tjelesne povrede izvršeno u realnom sticaju sa krivičnim djelom povrede ljudskog dostojanstva zloupotrebom službenog položaja ili ovlaštenja. U pogledu odmjeravanja kazne Okružni sud je naveo da je na strani apelanata cijenio sve okolnosti izvršenja predmetnih radnji odnosno krivičnih djela za svakog od apelanata pa je na osnovu težine izvršenih djela i stepena pojedinačne krivice svakog od njih uz utvrđene okolnosti utvrdio i izrekao jedinstvenu kaznu.
4. Protiv navedene presude Okružnog suda žalili su se Okružno tužilaštvo –Posebno tužilaštvo za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala –Specijalno tužilaštvo Banja luka, apelanti i drugih šest optuženih. U odnosu na žalbe Okružnog tužilaštva i apelanata Vrhovni sud je presudom broj 11 0 K 012872 15 Kž 13 od 2. marta 2016. godine žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu.
5. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelant Dabić žalbu izjavio zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja sa prijedlogom da se pobijana presuda preinači i da se apelant oslobodi od optužbe. U odnosu na apelanta Šinikovića je navedeno da je žalbu izjavio iz svih žalbenih osnova sa prijedlogom da se pobijana presuda preinači i apelant oslobodi od optužbe ili da se ista ukine i predmet vrati na ponovno suđenje ili da se ista ukine i otvori pretres pred Vrhovnim sudom. Nadalje Vrhovni sud je u obrazloženju pored ostalog naveo da je činjenično stanje u odnosu na optuženog M.K. i apelante potpuno i pravilno utvrđeno i da je pravilno primijenjen KZ RS kada su radnje optuženih činjenično opisane u tački 3. izreke pobijane presude kvalifikovane kao krivična djela teške tjelesne povrede iz člana 156. stav 1. KZ RS i povrede ljudskog dostojanstva zloupotrebom službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 359. KZ RS. Vrhovni sud je naglasio da se u opisanim radnjama optuženih stiču obilježja oba navedena krivična djela jer se ne radi o prividnom već o idealnom sticaju, obzirom da su optuženi radnjama koje su preduzeli prouzrokovali dvije posljedice i to povrijedili su ljudsko dostojanstvo oštećenom M.O. i pri tom su mu nanijeli i tešku tjelesnu povredu, dakle radnjama koje su preduzeli počinili su oba navedena krivična djela.
6. Apelanti navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi sa tim, apelanti tvrde da su sudovi arbitrarno odlučivali, da je procesno i materijalno pravo proizvoljno primijenjeno, da sudovi nisu bili nepristrasni, da im je povrijeđeno pravo na kontradiktornost postupka, pravo na odbranu i načelo jednakosti u postupanju, te da su redovni sudovi proizvoljno ocijenili dokaze, pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje. Također, navode povredu prava na efikasnu žalbu.
7. Vezano za zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud apelantima odložio izdržavanje kazne zatvora apelanti navode da budući da imaju status policijskih službenika u situaciji kada se nađu u ustanovi za izdržavanje kazne mogu se realno i objektivno očekivati reakcije osoba koje se već nalaze u ustanovi za izdržavanje kazne i koje su ranije bile procesuirane i to upravo od policije. Apelanti ističu da se u njihovom slučaju, obzirom da su policajci, radi o kategoriji osuđenika koji su unaprijed osuđeni na rizik pogubnosti za život i tijelo kada se nađu u okruženju osuđenika pri izdržavanju kazne. Ističu da nisu u jednakom tretmanu ostalih osuđenika kada pristupaju na izdržavanje kazne zatvora. Kao dodatni razlog za usvajanje privremene mjere apelanti navode i povredu prava na pravično suđenje zbog donesenih odluka u predmetnom krivičnom postupku.
8. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
11. Ustavni sud, prije svega, naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera. Osim toga, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka, koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
12. U konkretnom slučaju apelanti su u prilog zahtjeva za donošenje privremene mjere naveli rizik za život i tijelo koji imaju budući da su policajci kada se nađu u ustanovi za izdržavanje kazne zatvora zajedno sa drugim osuđenicima. Također, navodi koje apelanti ističu u prilog donošenja privremene mjere tiču se i merituma spora, odnosno povrede njihovih prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Vezano za zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere zbog rizika za njihov život i tijelo zbog njihove profesije kada se nađu sa drugim osuđenicima u ustanovi za izdržavanje kazne zatvora, Ustavni sud smatra da apelanti osim ovih navoda, nisu predočili relevantne dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni za usvajanje tražene privremene mjere, odnosno nisu ponudili razloge niti dokaze koji bi ukazivali da je donošenje takve privremene mjere u okolnostima konkretnog slučaja u interesu stranaka i pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovan.
13. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman