Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1836/16 (S. M.)
Odluka donesena 07. 07. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Otkaz
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1836/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-1836/16, rješavajući apelaciju Stojana Mirčića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Stojan Mirčić, protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 158753 15 Rsž od 15. februara 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stojan Mirčić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, podnio je 25. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 158753 15 Rsž od 15. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonito rješenje tuženog („Sector Security“ d.o.o. Banja Luka) o otkazu ugovora o radu, zbog teže povrede radne discipline, da se tuženi obaveže apelanta vratiti na posao, da se tuženi obaveže isplatiti apelantu plate od 27. jula 2012. godine do vraćanja na radu u određenim mjesečnim iznosima, sa zakonskim zateznim kamatama i svim pripadajućim doprinosima po osnovu radnog odnosa.
2. U svom obrazloženju, između ostalog, Okružni sud navodi da iz odredbe člana 128. stav 1. i
2. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), proizlazi da poslodavac može dati otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza u roku od trideset dana od dana saznanja za povredu radnih obaveza i za učinioca povrede, te da je pri tome dužan da radniku omogući da bude saslušan i da iznese svoju odbranu, ukoliko je to moguće i da razmotri mišljenje sindikata ili savjeta radnika, ako su mu ta mišljenja dostavljena prije donošenja konačne odluke. Dalje se navodi, da se težom povredom radnih obaveza zbog kojih poslodavac može jednostrano raskinuti ugovor o radu sa radnikom, kako propisuje odredba člana 98. stav 2. ZOR, smatraju se između ostalog, prema tački 1., odbijanje radnika da izvršava svoje radne obaveze određene ugovorom o radu i neopravdan izostanak s posla u trajanju od tri dana u kalendarskoj godini (tačka 8. istog člana). Okružni sud konstatuje, da je istina da tuženi nije dokazao postojanje zahtjeva za pokretanje disciplinskog postupka za učinjenu težu povredu radne obaveze od strane apelanta kao radnika, međutim, prema ocjeni Okružnog suda ta činjenica nije od uticaja s obzirom da je tuženi dokazao da je apelant neopravdano odbio izvršiti obaveze iz ugovora o radu, na način što je neopravdano izostao sa posla u TC Mercator dana 25. juna 2012. godine gdje je bio raspoređen na obezbijeđenje "Nove banke", te što i dalje nije dolazio na posao i ako je mogao znati da mu godišnji odmor nije mogao trajati u vremenu od 30. maja 2012.godine do 16. jula 2012.godine, kada je primio poziv od tuženog da dođe regulisati svoj radnopravni status. Također se navodi, da je tuženi dokazao da se apelant nije odazvao na navedeni poziv iako je isti uredno primio, te da se sve navedene činjenice ukazuju kao dovoljne za održavanje na snazi pravne kvalifikacije teže povrede radnih obaveza iz člana 98. ZOR, te slijedom toga izrečene disciplinske mjere. Prema ocjeni Okružnog suda, tuženi je dokazao da je disciplinska komisija pretres održala dana 23. jula 2012.godine u sastavu od tri člana (predsjednik komisije i dva člana) te je na pretresu konstatovano da je apelant uredno primio poziv dana 16. jula 2012.godine, te je komisija utvrdila da se apelant nije pojavio na svom radnom mjestu u objektu "Nove banke" u dane 25., 26., 27. i 28. juna 2012. godine kao ni do dana zasjedanja disciplinske komisije.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman