Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3337/13 (S. M.)

Odluka donesena 07. 07. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Ništavost
  • Građanski postupak
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3337/13

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 07. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3337/13, rješavajući apelaciju Smilje Muhadžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Smilje Muhadžić, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 051340 12 Rev od 30. aprila 2013. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 051340 11 Gž od 27. januara 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 051340 01 P od 20.

maja 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Smilja Muhadžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Dublina, Republika Irska, koju zastupa Valentina Stanić, advokatica iz Banjaluke, podnijela je 27. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 051340 12 Rev od 30. aprila 2013. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 051340 11 Gž od 27. januara 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 051340 01 P od 20. maja 2011. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženih Ljubisava Jaćimovića, JP Šumarstvo RS - Šumsko gazdinstvo Banjaluka, Zavoda za izgradnju Banjaluka, Ljiljane Šajinović, Nikole Šajinovića i Ljubiše Šajinovića zatraženo je 1. aprila 2016. godine, a od punomoćnika Željka Katića i Dijane Katić zatraženo je 9. maja 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Ljiljana Šajinović, Nikola Šajinović i Ljubiša Šajinović su odgovor na apelaciju dostavili 7. aprila 2016. godine, Vrhovni sud 8. aprila 2016. godine, Okružni sud 11. aprila 2016. godine, JP Šume Republike Srpske - Šumsko gazdinstvo Banjaluka 11. aprila 2016. godine i Osnovni sud 13. aprila 2016. godine, dok Zavod za izgradnju Banjaluka i punomoćnik Željka Katića i Dijane Katić nisu u ostavljenom roku dostavili odgovore na apelaciju. S obzirom na to da se pismeno kojim je zatražen odgovor na apelaciju od Ljubisava Jaćimovića vratilo s naznakom „obaviješten, nije podigao pošiljku“, dostavljanje tog pismena je, u skladu sa članom 75. Pravila Ustavnog suda, izvršeno 27. maja 2016. godine, protekom roka od osam dana od dana stavljanja predmetnog pismena na oglasnu tablu Ustavnog suda.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 051340 01 P od 20. maja 2011. godine odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji nekretnina, tj. stana koji se nalazi u Banjaluci, Ulica majke Jevrosime broj 16 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), koji je zaključen 18. aprila 1994. godine između apelantice i Ljubisava Jaćimovića, ovjeren u tom sudu pod brojem I-Ov-1396/94 od 4. maja 1994. godine, te da se slijedom toga utvrdi da su ništavi ugovor o kupoprodaji predmetnog stana od 10. decembra 1996. godine, ugovor o korištenju predmetnog stana od 30. juna 1997. godine, ugovor o otkupu predmetnog stana od 27. juna 2003. godine i ugovor o kupoprodaji predmetnog stana od 7. septembra 2005. godine, koji su zaključeni između tuženih ili prednika tuženih (u izreci presude pobliže navedene ugovorne strane u svakom pojedinačnom ugovoru) (stav I izreke presude). Odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se u Knjizi položenih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova nadležnog organa briše upis prava vlasništva na predmetnom stanu sa imena tuženih Željka Katića i Dijane Katić i upiše pravo vlasništva na apelanticino ime, te da se obavežu navedeni tuženi da joj predaju u posjed predmetni stan (st. II i III izreke presude).

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrdio da su apelantica kao prodavac i Ljubisav Jaćimović kao kupac 18. aprila 1994. godine zaključili ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, koji je ovjeren u tom sudu pod brojem I-Ov-1396/94 od 4. maja 1994. godine, te da je taj ugovor u apelanticino ime potpisao advokat Radovan Stamenić kao njezin punomoćnik (na osnovu punomoći koja je ovjerena kod Trećeg opštinskog suda u Beogradu od 15. februara 1994. godine). Osnovni sud je naveo da su apelantica i njezin suprug Hamo Muhadžić, koji su saslušani u svojstvu svjedoka, izjavili da je bilo pritisaka i prijetnji da napuste predmetni stan, da predaju novac, vozila, firmu i druge dragocjenosti, te da se isele iz Banjaluke. Osnovni sud je naveo da je apelantica, na poseban upit suda, izjavila da prijetnje i pritiske na nju i njezinog supruga nije prijavljivala nadležnim državnim institucijama, izuzev prijateljima (pripadnicima srpske nacionalnosti) koji su ih zaštitili u granicama svojih mogućnosti. Međutim, po mišljenju Osnovnog suda, apelanticina tvrdnja da je morala prodati predmetni stan zbog pritisaka i prijetnji na nju i njezinog supruga (pripadnika bošnjačke nacionalnosti) paušalna je, uopćena i ničim dokazana. Naime, Osnovni sud je ukazao da je u vrijeme kada je zaključen ugovor o kupoprodaji predmetnog stana apelantica sa svojom porodicom živjela u Beogradu budući da je apelanticin suprug u aprilu 1992. godine otišao za Beograd, a apelantica i njihova djeca u septembru te godine. Osnovni sud je ukazao da su apelantica i njezin suprug u svojim iskazima istakli da su tražili način kako da unovče svoju imovinu kada su shvatili da se više ne mogu vratiti u svoj stan, te da su radi „lakše prodaje i što boljeg unovčenja“ stana prvo donijeli odluku da apelanticin suprug (koji je bio vlasnik predmetnog stana) pokloni apelantici predmetni stan, a zatim da apelantica ovlasti punomoćnika da u njezino ime zaključi ugovor o kupoprodaji tog stana. Osnovni sud je ukazao da su na taj način apelantica i njezin suprug jasno iskazali volju i želju da prodaju predmetni stan. Osnovni sud je naveo da činjenica da je apelantica odluku o prodaji predmetnog stana donijela dvije godine nakon što se sa svojom porodicom iselila iz tog stana, te da su u to vrijeme živjeli u Beogradu, ni u kom slučaju ne ide u prilog tvrdnji da je bila primorana da predmetni stan proda. Pri tome, Osnovni sud je naveo da su apelantica i njezin suprug u to vrijeme posjedovali firmu u Beogradu, što ukazuje da razlozi prodaje stana nisu bili finansijski, već da je postojala namjera da se u datim okolnostima valorizuje imovina koja se posjeduje. Osnovni sud je naveo da to jasno pokazuje da je između parničnih stranaka postojala saglasna izjava volja prilikom zaključenja spornog ugovora, tako da u konkretnom slučaju nema elemenata koji bi ukazivali na ništavost zaključenog ugovora o kupoprodaji, a na koju ništavost se poziva apelantica. Po mišljenju Osnovnog suda, apelantica nije dokazala činjenice iz kojih bi se nedvosmisleno moglo utvrditi da nije imala želju i slobodno izraženu volju za zaključenje spornog ugovora, odnosno da je bila prinuđena da zaključi sporni ugovor. S obzirom na to, te kako ni ostali pravni poslovi (na osnovu kojih su tuženi raspolagali predmetnim stanom) nemaju obilježja ništavosti, Osnovni sud je naveo da je odlučio kao u izreci presude.

7. Odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 051340 11 Gž od 27. januara 2012. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelantica, prilikom zaključenja ugovora o kupoprodaji predmetnog stana, nije bila izložena posebnim pritiscima koji su utjecali na njezinu volju da zaključi taj ugovor. Naime, Okružni sud je naveo da iz stanja spisa, a posebno iz apelanticinog iskaza, proizlazi da je u vrijeme zaključenja ugovora o kupoprodaji predmetnog stana apelantica sa svojom porodicom bila u Beogradu. Okružni sud je naveo da apelantica, osim isticanja da su dolazile nepoznate uniformirane osobe i da su se osjećali nesigurnim zbog prijetnji, naročito njezin suprug kao Bošnjak, te prijetnje nije konkretizirala, niti je na te okolnosti izvela dokaze, bilo svjedoke koji su lično vidjeli osobe koje su prijetile ili čitanje zapisnika o eventualnoj prijavi događaja policiji i slično. Okružni sud je ukazao da prema prihvaćenoj sudskoj praksi postojanje ratnih okolnosti bez utvrđenih konkretnih subjektivnih okolnosti koje su bitno utjecale i ograničavale stvarnu volju da se ugovor zaključi, same za sebe, nisu dovoljne da se smatra da je ugovor o prometu nepokretnosti koji je zaključen pod tim općim okolnostima ništav. Okružni sud je naveo da, i po ocjeni tog suda, apelantica nije dokazala da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti iz člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) da bi se sporni ugovor utvrdio ništavim, bez obzira što je ugovor o kupoprodaji predmetnog stana zaključen u ratnim okolnostima. Naime, Okružni sud je naveo da apelanticina sloboda odlučivanja nije bila bitno ograničena budući da se apelantica u to vrijeme nalazila u Beogradu, te da je svoju volju mogla slobodno izraziti kako to propisuju odredbe člana 28. ZOO-a. Okružni sud je naveo da u prilog tome ide i činjenica da je ugovor o kupoprodaji predmetnog stana zaključen dvije godine nakon apelanticinog odlaska s ovih područja, nakon što je njezin suprug prenio pravo vlasništva na predmetnom stanu na nju i nakon objave da se stan prodaje, u kom periodu se birao kupac i pregovaralo o kupoprodajnoj cijeni. Budući da ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, koji je apelantica zaključila s Ljubisavom Jaćimovićem, nije ništav, Okružni sud je ukazao da ni daljnja raspolaganja tim stanom između tuženih nisu bila protivna zakonu.

8. Vrhovni sud, odlučujući o apelanticinoj reviziji protiv drugostepene presude, donio je Presudu broj 71 0 P 051340 12 Rev od 30. aprila 2013. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao da je ugovor zaključen kada se ugovorne strane saglase o bitnim sastojcima ugovora (član 26. ZOO-a), te da izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno (član 28. ZOO-a). Također, Vrhovni sud je ukazao da se ugovor smatra ništavim ako je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo (član 103. stav 1. ZOO-a). Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju apelantica, osim općih navoda o postojanju subjektivnih okolnosti koje su utjecale na njezinu volju da zaključi ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, nije ponudila dokaze iz kojih bi nesumnjivo proizašlo da njezina volja u vrijeme zaključenja tog ugovora nije bila izražena slobodno i ozbiljno. Vrhovni sud je naveo da je te subjektivne okolnosti apelantica opisala kao „neprimjerene izjave vojnika Vojske Republike Srpske upućene njenom suprugu, dolazak uniformisanih lica u stan da se raspituju o njenom suprugu i njihovoj imovini, traženje ključeva poslovnog prostora“ (navodi da ih je predala iako u iskazu tvrdi da druge imovine osim spornog stana u Banjaluci nisu imali). Vrhovni sud je naveo da je te činjenice potvrdio samo svjedok Hamo Muhadžić, apelanticin suprug, ali ne i drugi dokazi koje je apelantica izvela tokom postupka. Vrhovni sud je ukazao da je za taj sud prihvatljiv apelanticin navod da su bili uznemiravani u svom stanu jer je to, u okolnostima sukoba kakav je bio u Bosni i Hercegovini u proteklom ratu, predstavljalo „uobičajeni način“ odnosa prema osobama druge nacionalnosti ili onim koji su s tim osobama u mješovitim brakovima u sredinama u kojima čine manjinu. Vrhovni sud je naveo da iz tog razloga ono što je navela apelantica i potvrdio svjedok Hamo Muhadžić, po svom intenzitetu i karakteru, ne može imati osobinu dovoljno snažne i uvjerljive subjektivne okolnosti koja je bitno uvjetovala njihovu slobodnu volju da zaključe predmetni ugovor. Vrhovni sud je ukazao da su apelantica i njezin suprug, u vrijeme kada su donijeli tu odluku, živjeli u Beogradu, te da su imali osnovanu firmu za obavljanje poslovne djelatnosti i nisu bili u ratu zahvaćenom području. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da na to da su slobodnom voljom odlučili prodati stan upućuje i činjenica da to nisu uradili stihijski, po bilo koju cijenu, već su, naprotiv, prenijeli pravo vlasništva na predmetnom stanu na apelanticu jer su imali u vidu da će time što je vlasnik osoba srpske nacionalnosti postići znatno višu cijenu. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da ostvarena cijena od 42.000,00 DM za koju je predmetni stan prodat, u okolnostima ratnog stanja, predstavlja izuzetno dobru cijenu ekvivalentnu tadašnjim tržišnim uvjetima. Konačno, Vrhovni sud je naveo da se ne mogu prihvatiti apelanticini revizioni navodi da je „indikativno“ što je u apelanticin stan uselilo „visoko pozicionirano vojno lice“, budući da su napušteni stanovi tokom rata dodjeljivani izbjeglim i raseljenim osobama, što je predstavljalo opći odnos vlasti prema svim takvim stanovima, a ne samo u odnosu na apelanticin stan. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te da je došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije (zabrana diskriminacije), kao i člana

17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava).

10. Apelantica navodi da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili procesno i materijalno pravo, te da nisu dovoljno obrazložili svoje odluke. Apelantica navodi da su proizvoljne konstatacije redovnih sudova, a posebno Vrhovnog suda o tome da apelantica, osim općih navoda o postojanju subjektivnih okolnosti, nije ponudila dokaze iz kojih bi nesumnjivo proizlazilo da njezina volja u vrijeme zaključenja tog ugovora nije bila izražena slobodno i ozbiljno. Naime, apelantica navodi da je u toku postupka nedvosmisleno utvrđeno da ona i njezin suprug nikada ne bi dobrovoljno prodali predmetni stan, niti bi dobrovoljno napustili Banjaluku. Apelantica navodi da su njezin život i život njezine porodice, posebno život njezinog supruga (koji je bošnjačke nacionalnosti), bili direktno ili indirektno ugroženi, kao i njihova imovina, te da su stoga bili prinuđeni da u datim ratnim okolnostima na bilo koji način zaštite svoje živote i imovinu. Apelantica navodi da je njoj i njezinom suprugu „prijećeno“ da nikada neće vratiti predmetni stan (jer je u taj stan uselila vojna osoba) i da nikada neće dobiti bilo kakvu naknadu za taj stan, te da se nikada ne smiju vratiti, tako da su bili primorani da prodaju predmetni stan budući da im je u izbjeglištvu novac bio neophodan. S obzirom na to, apelantica smatra da su redovni sudovi pogrešno postupili kada su zauzeli identičan stav o tome da ugovor o kupoprodaji, koji je 1994. godine apelantica zaključila s Ljubisavom Jaćimovićem, nije ništav.

b) Odgovor na apelaciju

11. Vrhovni sud je naveo da je u svojoj odluci jasno objasnio i ukazao na osnovu kojih utvrđenih činjenica je izveo zaključak da apelantica nije dokazala postojanje posebnih subjektivnih okolnosti koje bi sporni ugovor činile ništavim, a da same ratne okolnosti, kao objektivni kriterij, nisu dovoljne da se udovolji tužbenom zahtjevu.

12. Okružni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u osporenoj odluci tog suda. Okružni sud je naveo da primjena zakona od strane tog suda na pravilno utvrđeno činjenično stanje nije bila proizvoljna.

13. Osnovni sud je naveo da apelantica u toku postupka nije dokazala činjenice iz kojih bi proizlazilo da nije imala slobodnu i ozbiljno izraženu volju za zaključenje spornog ugovora, odnosno da je bila prinuđena na zaključenje tog ugovora. Osnovni sud je naveo da je stoga cijenio da je ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, koji je zaključen 18. aprila 1994. godine između apelantice i Ljubisava Jaćimovića, zaključen dobrovoljno.

14. Tuženi Ljiljana Šajinović, Nikola Šajinović i Ljubiša Šajinović su naveli da su redovni sudovi na tri instance odbili apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi ništavost ugovora o kupoprodaji predmetnog stana od 18. aprila 1994. godine, te slijedom toga i ništavost ostalih pravnih poslova zaključenih nakon toga. Tuženi su naveli da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje. Tuženi su naveli da je apelantica u vrijeme zaključenja spornog ugovora živjela u Beogradu, iz čega jasno proizlazi da nje bila primorana da proda predmetni stan. Tuženi su naveli da apelantica u toku postupka nije dokazala da su postojale konkretne okolnosti takvog intenziteta da su je primorale da zaključi predmetni ugovor i koje bi eventualno dovele do ništavosti zaključenih pravnih poslova.

15. Tuženi JP Šume Republike Srpske - Šumsko gazdinstvo Banjaluka je naveo da apelantica ničim nije dokazala da je protiv svoje volje prodala predmetni stan. Tuženi je naveo da je pravilan stav redovnih sudova da apelantica nije trpjela pritiske i prijetnje u toj mjeri da je bila primorana da napusti Banjaluku i da proda predmetni stan. Tuženi je naveo da su neosnovani apelanticini navodi da je tuženi bio nesavjestan jer je znao ili morao znati da je stan prometovan od strane Bošnjaka. Naime, tuženi je naveo da je predmetni kupio od Ljubisava Jaćimovića, po cijeni koja je bila uobičajena u vrijeme kupovine, za tadašnjeg direktora tog gazdinstva koji je u postupku privatizacije državnih stanova otkupio predmetni stan.

V.Relevantni propisi

16. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 26.

Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora. Član 28.

(1) Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju.

(2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.

Član 103. stav 1.

(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 051340 12 Rev od 30. aprila 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 31. maja 2013. godine, a apelacija je podnesena 27. jula 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njezina prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana 13. Evropske konvencije, te da je došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i člana 17. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

24. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje ništavosti ugovora, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak.

25. Apelantica, u suštini, smatra da je pogrešan zaključak redovnih sudova da ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, koji je apelantica zaključila u toku rata s Ljubisavom Jaćimovićem, nije ništav u smislu odredaba člana 103. ZOO-a. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

26. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja u pogledu ništavosti ugovora o prometu nekretnina zaključenih u toku rata, te u vezi s tim jasno ukazao da, bez utvrđenja individualnih okolnosti, postojanje samo općih ratnih okolnosti nije dovoljno da bi se utvrdilo da je ugovor ništav (vidi Ustavni sud, između ostalih, Odluka o dopustivosti broj AP 1463/08 od 13. maja 2010. godine, tačka 12, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, postupajući na tri instance, odbili apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ništav predmetni ugovor o kupoprodaji nekretnina, uz obrazloženje da apelantica u predmetnom postupku nije dokazala svoje tvrdnje o nedostatku slobodne volje za zaključenje predmetnog ugovora kao razloga koji bi predmetni ugovor činili ništavim u smislu odredaba člana

103. ZOO-a. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, ispitujući apelanticine tvrdnje iznesene u tom pravcu, detaljno i jasno obrazložili zbog čega se u konkretnom slučaju nije mogao izvesti zaključak da su, osim općih ratnih okolnosti, postojale posebne okolnosti koje bi, kao takve, predmetni ugovor činile ništavim. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno ukazali da je apelantica u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora živjela u Beogradu, kao i njezina porodica, te da samim tim nije ni mogla biti izložena bilo kakvom pritisku za zaključenje predmetnog ugovora. U vezi s navedenim, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge kojima su se rukovodili pri izvođenju takvog zaključka tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1661/06 od 5. aprila 2007. godine, tačka 35; Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3869/12 od 14. oktobra 2015. godine, tačka 30; i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3277/13 od 7. juna 2016. godine, tačka 31; dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

27. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

28. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđena i prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovih prava zasnivaju na istim navodima koje je istakla u vezi sa pravom na pravično suđenje, o kojima se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

29. U vezi s apelanticinim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije eksplicitno navela u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala mogućnost i da je koristila pravne lijekove propisane zakonom budući da je protiv presude prvostepenog suda izjavila žalbu drugostepenom sudu, te da je protiv drugostepene presude izjavila reviziju Vrhovnom sudu. Ustavni sud ukazuje da su drugostepeni sud i Vrhovni sud, odlučujući o apelanticinoj žalbi, odnosno reviziji, razmotrili žalbene i revizione navode za koje su smatrali da su relevantni, te dali razloge za svoje odlučenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali apelanticinim uspjehom, to jest da su žalba i revizija odbijene kao neosnovane, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelanticini navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje.

30. U pogledu apelanticinih navoda da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud, također, primjećuje da se apelantica nije izjasnila u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminirana, ali da se iz apelacije može zaključiti da smatra da je diskriminirana u odnosu na pravo na pravično suđenje. Međutim, s obzirom da apelantica nije ponudila odgovarajuće argumente niti dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminirana u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.

31. U vezi s apelanticinim navodima da je došlo do kršenja člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava), Ustavni sud ukazuje na to da navedeni član Evropske konvencije ne utemeljuje neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 657/09 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud smatra da apelantica, osim paušalnog pozivanja na kršenje člana 17. Evropske konvencije, nije ponudila argumente i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da činjenice konkretnog predmeta pokreću pitanje prema navedenom članu. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelanticini navodi neosnovani.

VIII.Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

33. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelantica kršenje tih prava zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer je apelantici na raspolaganju bila mogućnost da izjavi žalbu protiv prvostepene odluke, te reviziju protiv drugostepene presude, koju je apelantica i koristila, a činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.

35. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer ne postoji ništa što bi ukazalo na vjerovatnoću da je u predmetnom postupku povrijeđeno to apelanticino pravo. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana 17. Evropske konvencije jer činjenice konkretnog predmeta ne pokreću pitanje prema navedenom članu.

36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3337/13 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio