Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2480/13 (H. D.)

Odluka donesena 20. 06. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2480/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić, i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-2480/13, rješavajući apelaciju Hajre Denišlić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hajre Denišlić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 002521 12 Gž od 4. aprila 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 P 002521 12 P od 10. avgusta 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hajra Denišlić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 6. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 P 002521 12 Gž od 4. aprila 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 83 0 P 002521 12 P od 10. avgusta 2012. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 83 0 P 002521 12 P od 10. avgusta 2012. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 83 0 P 002521 12 Gž od 4. aprila 2013. godine, utvrđeno je da su tužitelji DOO „Drina promet“ Zvornik Karakaj i Dobrivoje Ikonić (u daljnjem tekstu: tužitelji) održajem, uključujući vrijeme održaja pravnih prethodnika u slučaju tužitelja DOO „Drina promet“ Zvornik Karakaj, stekli pravo svojine sa dijelom od 1/1 na nekretninama pobliže označenim u izreci presude, te da su tuženi (među kojima je i apelantica) dužni da priznaju i trpe da tužitelji na osnovu ove presude uknjiže pravo svojine na označenim nekretninama u zemljišne knjige po starom katastarskom operatu u svoju korist sa 1/1, kao i da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. Iz obrazloženja prvostepene i drugosetpene presude proizlazi da su sudovi u postupku utvrdili da su predmetne nekretnine u neprekidnom faktičkom posjedu porodica Ikonić (Petko, Nikola, Nenad i Dobrivoje) i Milošević (Stevo, Andrija), nesporno od 1968. godine pa nadalje. U obrazloženjima presuda je navedeno da je stanje posjeda 1968. godine utvrđeno aerosnimanjem, a sve kasnije promjene posjeda izvršene su u katastru uz valjane pravne osnove - rješenje o nasljeđivanju, ugovor o diobi i prodaji tužitelju (za nekretnine u posjedu Ikonića), te ugovor o poklonu i prodaji tužitelju (za nekretnine u posjedu Miloševića). Iz obrazloženja presuda dalje proizlazi da u postupku nije bilo sporno da je na predmetnim nekretninama stanje suvlasništva u predmetnim ZK ulošcima takvo da se u njima kao suvlasnici vode svi tuženi u ovom sporu, a koji nisu u periodu od 1968. godine bili u posjedu ovih nekretnina (a naročito apelantica ili njeni prednici).

4. Sudovi su ukazali da su se tužitelji u ovom predmetu pozvali na sticanje svojine na predmetnim nekretninama održajem i to u skladu sa odredbama Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („SI. list SFRJ“ broj 6/80) koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, jer se Zakon o stvarnim pravima RS primjenjuje od 1. januara 2010. godine na postupke koji su započeti po stupanju na snagu ovog zakona.

5. Sudovi su istakli da je članom 28. st 2, 4. i 5. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima propisano da savjestan i zakonit posjednik nekretnine na kojoj drugi ima pravo svojine stiče pravo svojine na tu stvar održajem istekom 10 godina, da savjestan posjednik nekretnine na koju drugi ima pravo svojine stiče pravo svojine na tu stvar održajem istekom 20 godina, te da nasljednik postaje savjestan posjednik od trenutka otvaranja nasljeđa i u slučaju kad je ostavilac bio nesavjestan posjednik, a nasljednik to nije znao, niti mogao znati, a vrijeme za održaj počinje teći od trenutna otvaranja nasljeđa (dan smrti ostavitelja). Dalje je istaknuto da član 30. istog zakona propisuje da vrijeme potrebno za održaj počinje teći onog dana kada je posjednik stupio u posjed stvari a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za održaj. U vrijeme potrebno za održaj uračunava se i vrijeme za koje su prethodnici sadašnjih posjednika držali stvar kao savjesni i zakoniti posjednici, odnosno kao savjesni posjednici. Takođe je istaknuto da je članom 72. navedenog zakona propisano da je posjed zakonit ako se zasniva na punovažnom pravnom osnovu koji je potreban za sticanje prava svojine i ako nije pribavljen silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja, te da je posjed savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju drži nije nj0egova a savjesnost posjeda se pretpostavlja.

6. Sudovi su zaključili da tužitelji imaju zakoniti posjed jer su posjed sticali valjanim pravnim poslovima za sticanje prava svojine, koji imaju kontinuitet (kupoprodaja od 15. februara 2008. godine i rješenje o nasljeđivanju od 19. februara 1988.godine). Kako se savjesnost pretpostavlja, a u vrijeme potrebno za održaj uračunava i vrijeme koje su prethodnici sadašnjih posjednika držali stvar kao savjesni i zakonitit, odnosno samo savjesni posjednici, do podnošenja tužbe 27. januara 2009. godine su protekli već i rokovi od 20 godina savjesnog posjeda. Za nekretnine koje su bile u posjedu porodice Ikonić ovaj rok se mora računati (ako ne ranije), najkasnije od 1. februara 1982. godine, od donošenja rješenja o nasljeđivanju iza umrlog Petka Ikonića, a za nekretnine porodice Milošević od 9. februara 1979. godine - od zaključenja ugovora o poklonu između Milošević Steve i Andrije.

7. Sudovi su ocijenili da apelantica nije ponudila ni činjenice ni dokaze kojima bi osporila savjesnost posjednika, a samo stanje upisa u ZK ulošcima o suvlasništvu nije dovoljno za zaključak o njihovoj nesavjesnosti, te su ukazali da je česta pojava na prostoru Bosne i Hercegovine da stanje upisa vlasništva u zemljišnim knjigama ne odgovara faktičkoj situaciji, niti stvarnim vlasničkim odnosima, zbog neprovođenja promjena koje su se protekom vremena dešavale. Takođe je ocijenjen neosnovanim apelanticin prigovor da su se na sporni odnos trebale primijeniti odredbe Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima koje regulišu odnose između suvlasnika nekretnina, jer je izvedenim dokazima u postupku utvrđeno da tuženi sporne nekretnine ne drže u faktičkom posjedu, za razliku od tužitelja, koji su u neprekidnom faktičkom savjesnom i zakonitom posjedu, računajući kao takav posjed i posjed njihovih pravnih prethodnika, više od 20 godina, pa su zaključili da su tužitelji održajem stekli pravo svojine na predmetnim nekretninama. Konačno, ocijenjen je neosnovanim i apelanticin prigovor da postoje procesni nedostaci tužbe, jer je tužen pravni sljednik umrlog Steve Miloševića koji nije upisan u zemljišne knjige i nije vlasnik predmetne imovine. S tim u vezi, sudovi su istakli da je nesporno da upisani vlasnik Stevo Milošević umro, a Andrija Milošević se legitimisao kao njegov pravni sljednik na osnovu ugovora o poklonu predmetnih nekretnina zaključenim sa ocem Stevom Miloševićem 9. februara 1979 godine koji je valjan pravni osnov za sticanje svojine.

8. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica svoje navode o povredi tog prava argumentuje tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da je pogrešan stav drugostepenog suda da se mogu utuživati pravni sljednici koji nisu upisani u zemljišne knjige. Takođe smatra da sudovi pogrešno smatraju da apelantica (tužena) mora dokazati nepostojanje savjesnosti posjeda tužitelja, ističući da je tužitelj trebao da dokaže da je na savjestan način, uz saglasnost i odobrenje tuženog, ušao u posjed i koristio nekretninu.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2480/13 (H. D.) | Sudska praksa | Aktio