Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2284/13 (Z. D.)

Odluka donesena 07. 07. 2016.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Upravni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršenje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2284/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 07. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-2284/13 rješavajući apelaciju Zorane Đukić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorane Đukić podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 U 007424 11 U od 25. aprila 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zorana Đukić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Prijedora, koju zastupa Udruženje za zaštitu prava u oblasti zaposlenja i socijalnog osiguranja „Diskriminacija je zabranjena“, podnijela je 23. maja 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 007424 11 U od 25. aprila 2013. godine.

2. U upravnom sporu kojeg je apelantkinja pokrenula tužbom protiv Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđenja izvršnosti rješenja, Okružni sud je donio rješenje broj 11 0 U 007424 11 U od 25. aprila 2013. godine kojim je postupak obustavljen.

3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantkinja tužbom pokrenula upravni spor zbog „nedonošenja prvostepenog rješenja“ u kojoj je navela da je tuženi rješenjem broj 16-173-17/10 od 1. oktobra 2010. godine, usvajajući njenu žalbu (zbog nedonošenja zaključka o dozvoli izvršenja), Republičkoj upravi za inspekcijske poslove - Odjeljenje Prijedor (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ uprave), naložio da bez odlaganja a najkasnije u roku od 30 dana odluči o zahtjevu za donošenje zaključka o dozvoli izvršenja prinudnim putem i to rješenja broj 05/5.1.2.-173.1-1192/04 od 17. decembra 2004. godine. Apelantkinja je u tužbi zatražila da Okružni sud u smislu čl. 17. i 51. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) utvrdi da je rješenje tuženog od 17. decembra 2004. godine postalo izvršno te da se naloži DOO „Novi rudnici Ljubija“ (u daljnjem tekstu: izvršenik ili poslodavac) da apelantkinji u roku od 15 dana obezbijedi isplatu neisplaćenih plaća i drugih davanja (neizmireni doprinosi, osiguranje i otpremnina).

4. Tuženi je na poziv Okružnog suda dao pismeni odgovor na tužbu 6. oktobra 2011. godine u kom je naveo da je postupajući po presudi Okružnog suda od 25. augusta 2010. godine prvostepenom organu uprave naložio da odluči o zahtjevu apelantkinje za donošenje zaključka o dozvoli izvršenja prinudnim putem i to rješenja od 17. decembra 2004. godine. Nakon toga je prvostepeni organ uprave Okružnom sudu dostavio zaključak broj 26.2.100/173-111-15/09 od 14. septembra 2010. godine kojim je obustavljeno izvršenje rješenja od 17. decembra 2004. godine, poništen zaključak o dozvoli izvršenja broj 26.2.100/173-111-10/09 od 20. novembra 2009. godine kao i postupak proveden po osnovu istog. Navedenim zaključkom (od 14. septembra 2010. godine) kako je dalje navedeno u obrazloženju, utvrđeno je da je rješenje od 17. decembra 2004. godine čije je prinudno izvršenje apelantkinja zahtijevala postalo izvršno, da se dozvoljava njegovo prinudno izvršenje u dijelu isplate radnicima (i apelantici) naknade plaća za vrijeme otkaznog roka i da im se priznaju sva prava kao da su radili do isteka otkaznog roka, te da im se obezbijedi isplata otpremnine. Osim toga, uz zaključak je dostavljen zapisnik prvostepenog organa uprave od 14. septembra 2010. godine o izvršenom inspekcijskom pregledu kod izvršenika čiji je predmet bio utvrđivanje da li je izvršena obaveza po navedenom zaključku od 20. novembra 2009. godine, nakon čega je zapisnički utvrđeno da je izvršenik izvršio svoje obaveze. Naime, iz inspekcijskog pregleda proizlazi da je izvršenik za 95 radnika među kojima je i apelantkinja, koji su proglašeni tehnološkim viškom, obračunao i isplatio razlike u naknadama plaća za vrijeme trajanja otkaznog roka kao i da su im isplaćene otpremnine.

5. U vezi s tim, Okružni sud je pozvao apelantkinju da se izjasni u vezi navedeno zaključka o obustavi izvršenja rješenja od 17. decembra 2004. godine i poništenja zaključka o dozvoli izvršenja od 20. novembra 2009. godine. Apelantkinja se, kako je dalje obrazloženo, u svom dopisu nije decidno izjasnila na upit suda već je navela da je nezadovoljna postupanjem tuženog.

6. Okružni sud je imajući u vidu navode iz tužbe i zahtjev apelantkinje, prije svega konstatovao da je apelantkinja ispunila zakonske uslove za podnošenje tužbe, da u konkretnom postupku nije proširila tužbu već je zatražila odluku kojom će se utvrditi da je rješenje od 17. decembra 2004. godine postalo izvršno, što je već utvrđeno zaključkom istog organa od 20. novembra 2009. godine. Iz navedenog proizlazi, kako je zaključio Okružni sud, da je prvostepeni organ već donio odluku o zahtjevu apelantkinje iz tužbe, da su obaveze tuženog čije se prinudno izvršenje traži već izvršene, zbog čega je postupak obustavljen. Okružni sud je osim toga napomenuo da u konkretnom upravnom sporu nije od uticaja činjenica da li je apelantkinja zadovoljna takvim postupanjem ili nije, jer je kod činjenice da je obustavljeno izvršenje rješenja od 17. decembra 2004. godine i poništen zaključak o dozvoli izvršenja od 20. novembra 2009. godine, bespredmetno daljnje nalaganje prvostepenom organu da pristupa prinudnom izvršenju.

7. Apelantkinja smatra da joj je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu, zabranu diskriminacije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz čl. II/3. e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i čl. 13. i 14. Evropske konvencije. Navode o kršenju naprijed navedenih prava obrazlaže pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava. U apelaciji je detaljno opisala više postupaka koje je zajedno sa drugim uposlenicima vodila protiv izvršenika (poslodavca) zbog naknade materijalne štete i neosnovanog obogaćenja povodom kojih je također podnijela apelacije, a u odnosu na rješenje o obustavi postupka koje je osporeno konkretnom apelacijom izrazila je svoje nezadovoljstvo navodeći da je osporeno rješenje doneseno proizvoljnom primjenom važećih zakonskih propisa, mimo ovlaštenja utvrđenih zakonom. S tim u vezi je istakla da u svim postupcima koje je pokrenula (parničnim i upravnim) te u postupku čiju je odluku o obustavi osporila konkretnom apelacijom, ne može ishoditi prinudnu naplatu pripadajućih plaća i doprinosa i da je rješenje čije je izvršenje zatražila (od 17. decembra 2004. godine) a što je rezultiralo obustavom postupka, doneseno u dogovoru s izvršenikom (poslodavcem), organima vlasti i sudovima, bez namjere da se izvrši. Smatra da zapisnik prvostepenog organa uprave, koji je drugostepenom organu poslužio kao osnov za stav da je izvršenje koje je tražila već izvršeno, nije sačinjen na bazi istinitih činjenica, i da je stoga osporeno rješenje Okružnog suda o obustavi postupka pogrešno.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke koja je osporena predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Okružni sud je u osporenoj odluci kojom je postupak obustavljen jasno naglasio da je tokom postupka pred tim sudom zaprimljen zaključak prvostepenog organa uprave iz kog proizlazi da je rješenje čije je izvršenje apelantkinja tužbom zatražila već postalo izvršno, te imajući u vidu da tužbu nije proširila, a da je odluka po njenom zahtjevu iz tužbe već donesena, postupak obustavio.

12. Imajući u vidu jasno i argumentovano obrazloženje rješenja Okružnog suda, Ustavni sud smatra da apelantkinja ne nudi bilo kakve relevantne argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Slijedom toga, imajući u vidu konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantkinje o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, nema ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Što se tiče navoda apelacije kojima je ukazano na djelotvoran pravni lijek i zabranu diskriminacije koji nisu posebno obrazlagani, Ustavni sud konstatuje, s obzirom na supsidijaran karakter navedenih prava, da se temelje na identičnim navodima kao u odnosu na pravo na pravično suđenje. S obzirom na prethodni zaključak u vezi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud smatra da ni u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek i zabranu diskriminacije iz čl. 13. i 14. Evropske konvencije, nema ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2284/13 (Z. D.) | Sudska praksa | Aktio