Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3174/13 (B. V. i Z. V.)

Odluka donesena 07. 07. 2016.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Aktivna legitimacija
  • Stanarsko pravo
  • Građanski postupak
  • Povrat stana
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3174/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 07. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine u predmetu broj AP-3174/13, rješavajući apelaciju Branka Vukmanića i Zorana Vukmanića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je:

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branka Vukmanića i Zorana Vukmanića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 042192 12 Rev od 23. aprila 2013. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 042192 09 Gž od 30. aprila 2012. godine i presude Općinskog suda u Srajevu broj 65 0 P 0421921 04 od 17. aprila 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Branko Vukmanić i Zoran Vukmanić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Hamdo Kulenović advokat iz Sarajeva, podnijeli su, 17. jula 2013. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 042192 12 Rev od 23. aprila 2013. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 042192 09 Gž od 30. aprila 2012. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 0421921 04 od 17. aprila 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 0421921 04 od 17. aprila 2009. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se „utvrdi da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji-otkupu nepokretnosit broj fn 3513-1538-4 od 27 marta 1992.godine zaključenog između Države SFRJ- SSNO-Vojno građevinske direkcije Sarajevo kao prodavca s jedne strane (u daljnjem tekstu: prodavac) i prednika apelanata Stjepana Vukmanića (u daljnjem tekstu: prednik apelanata) kao kupca s druge strane, koji je bio nosilac stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Sarajevu, ul. Envera Šehovića br 26 (ranije ulica Omera Maslića br. 2), sprat III, broj stana 225 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) čiji je vlasnik Federacija BiH ( u daljnjem tekstu: prvotužena), a po osnovu kojeg ugovora je stečen pravni osnov za upis prava vlasništva u zemljišne knjige Općinskog suda u Sarajevu na predmetni stan, pa je prvotužena dužna trpiti da se apelanti kao zakonski nasljednici prvog nasljednog reda upišu u knjigu položenih ugovora, zk. Ureda Općinskog suda u Sarajevu, kao isključivi suvlasnici navedenog stana, sa po 1/2 idealnog dijela te da se shodno prednjem rješenje o dodjeli stana Fadilu Zukanoviću (u daljnjem tekstu: drugotuženi) broj 8/27-6-Tr-2737/97 od 24. oktobra 1997 godine poništava kao nezakonito i da se naloži prvotuženoj da navedeni stan slobodan od ljudi i stvari preda apelantima, uz naknadu troškova postupka.“

3. S tim u vezi je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je rješenjem tog suda broj 0-2704/03 od 22. decembra 2003. godine utvrđeno da se prezumptivnim nasljednicima prvog nasljednog reda iza umrlog prednika apelanta, koji je umro 15. juna 1994. godine u Beogradu, proglašavaju apelanti kao njegovi sinovi te da je u istom navedeno da iza umrlog nije ostala imovina koja bi činila ostavinsku masu, a da nasljednici imaju pravni interes da budu proglašeni prezumptivnim nasljednicima radi regulisanja svojih prava; da je ugovorom o kupoprodaji-otkupu nepokretnosti broj 3513-1538-4 datum 27 marta 1992 godine na osnovu fotokopije navedenog ugovora koja nije ovjerena i na kojoj je datum dopisan rukom i nečitak, zaključenim između prodavca i prednika apelanta, prednik apelanta otkupio predmetni stan za otkupnu cijenu od 159.441,00 YU dinara uz obavezu prednika apelanta da navedenu cijenu isplati jednokratno u roku od 15 dana od dana zaključenja ugovora na žiro račun prodavca i da su ugovorne strane saglasne da se prednik apelanta kao kupac na osnovu ovog ugovora i posebne saglasnosti prodavca uknjiži kao vlasnik predmetnog stana u zemljišnim ili drugim javnim knjigama u koje se upisuje pravo svojine (klauzula intabulandi) kada se za to steknu uslovi; da predmetni ugovor nikada nije proveden te da se prednik apelanata nikada nije uknjižio kao vlasnik; da je predmetni stan 4. maja 1995. godine proglašen trajno napuštenim; da se apelanti nikada nisu uselili u predmetni stan niti su ikada podnijeli zahtjev za povrat predmetnog stana te da je predmetni stan dodijeljen drugotuženom koji ga je i otkupio.

4. Općinski sud je naveo da je odlučujući o prigovoru aktivne legitimacije na strani apelanata koji je istaknut od strane zakonskog zastupnika prvotužene, taj sud stao na stanovište da je isti osnovan jer, kako je obrazložio taj sud apelanti u toku postupka nisu ovom sudu pružili dokaz da su kod nadležne uprave za Stambena pitanja Kantona Sarajevo podnijeli zahtjev za sticanje stanarskog prava nakon smrti nosioca stanarskog prava-prednika apelanata a na koje su imali pravo kao članovi njegovog porodičnog domaćinstva. Navedeno je i da iz izvršenog uvida u uvjerenje o činjenicama iz službene evidencije Uprave za stambena pitanja Kantona kao i iz uvida u dostavu podataka Arhiva BiH, vidljivo je da ni kod jednog od ovih organa nije evidentiran zahtjev za povrat stana na ime prednika apelanata, njegove supruge ili samih apelanata. Općinski sud je istakao i da apelanti takođe u toku postupka nisu dokazivali činjenicu da imaju svojstvo člana porodičnog domaćinstva, ne spominje se njihova majka niti su apelanti u posjedu predmetnog stana, da bi mogli ostvarivati i dalja prava na tom stanu. Istaknuto je i da je otac apelanta umro 1994. godine u Beogradu i tako prestao biti nositelj stanarskog prava, a apelanti, kako je već rečeno, nisu dokazali da su dobili taj status. U konkretnom slučaju, prema obrazloženju tog suda, radi se o vojnom stanu pa se u pogledu sticanja prava vlasništva na istom primjenjuju odredbe Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. S tim u vezi je navedeno da je odredba člana 39a. navedenog zakona odredba lex specijalis, kao i članovi 39, 39b, 39c, 39d i 39e koji se odnose na stanove koji su na raspolaganju Ministarstva odbrane Federacije sa čijim prednikom je zaključen predmetni ugovor o otkupu stana prije 06.aprila 1992.godine. Citirani član, kako je obrazloženo, predviđa da lice koje je zaključilo takav pravno obavezujući ugovor mora biti nositelj stanarskog prava na stanu i legalni korisnik stana da bi moglo da se uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu. S obzirom na sve naprijed navedeno prema mišljenju tog suda, apelanti nemaju aktivnu legitimaciju u konkrentom sporu.

5. Obrazloženo je i da je uvidom u ugovor o kupoprodaji stana In. br. 3513-1538-4, sud utvrdio da je u spis dostavljena kopija navedenog ugovora, neovjerena, da je na navedenom ugovoru rukom dopisan datum ugovora, ispod broja rješenja, da je navedeni ugovor potpisan od strane Vojnog pravobranioca, ovjeren pečatom, ali na navedenom ugovoru nema dokaza da je isti dostavljen na ovjeru nadležnoj poreskoj službi. Takođe izvršenim uvidom je utvrđeno da cijena po navedenom ugovour koja je utvrđena u čl. 2. iznosi 159.441,00 YU din te da je kupac obavezan da navedenu cijenu isplati u roku od 15 dana od dana zaključenja ugovora, da mu se prilikom zaključenja navedenog ugovora predaje obračunski list otkupne cijene stana. Uvidom u uplatnice i potvrdu od Ju Garant Banke, vidi se da je uplata na iznos od 300.000,00 YU din, izvršena od strane prednika apelanata kod Službe društvenog knjigovodstva dana 6. februara 1992.godine, a po navedenoj potvrdi je bila 15. februara 1992.godine, te uvidom u uplatnicu od 26.marta 1992.godine se vidi da je uplaćen iznos od 2, 000.00 YU din na troškove procjene komisije za otkup stana. Obračunska lista je sačinjena dana 14. decembra 1991 godine i na njoj je naznačeno da će isplata biti jednokratna na iznos koji je naveden i ugovoru te je naznačeno da će isplata biti jednokratna na iznos koji je naveden i u ugovoru.

6. S tim u vezi je istaknuto da je članom 1 Zakona o izmjenama i dopuna zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo propisano je da je nositelj prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO pravno obavezujući ako je zaključen do 6. aprila 1992.godine, pisani ugovor dostavljen na ovjeru nadležnoj poreznoj službi i isplaćena cijena u cijelosti u ugovorenom roku. Obzirom da je nesporno da apelanti nisu pred ovim sudom dokazali da ispunjavaju jedan od tri obavezna elementada je ugovor ovjeren od nadležne porezne službe, sve i da se prihvati datum zaključenja 27. marta 1992.godine koji je naknadno dopisan rukom-olovkom, i na navedenom kupoprodajnom ugovoru i na ugovoru o regulisanju međusobnih prava i obaveza na održavanju zajedničkih dijelova i instalacija zgrade, prema mišljenju tog suda, činjenica da je zaključen ugovor kojim se regulišu međusobna prava i obaveze na održavanju zajedničkih dijelova instalacije zgrade u kome je prednik apelanata tretiran kao etažni vlasnik, može služiti jedino kao dokaz da je ugovor o kupoprodaji stana zaključen ali je za njegovu punovažnost neophodno da se ispune kumulativno svi uslovi propisano u članu 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Kako nisu bili ispunjeni uslovi iz navedene zakonske odredbe, prema obrazloženju Općinskog suda, ugovor koji je zaključio prednik apelanata ne proizvodi pravno dejstvo i takav ugovor ne može konvalidirati odnosno prednik apelanata po osnovu takvog ugovora nije stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu, pa ni apelantima nije mogao prenijeti to pravo kojeg nema. Imajući u vidu navedeno Općinski sud je donio presudu kao u dispozitivu.

7. Protiv navedene presude apelanti su podnijeli žalbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj 65 0 P 042192 09 Gž od 30. aprila 2012. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu u potpunosti prihvatajući utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda.

8. Protiv navedne presude apelanti su izjavili reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 65 0 P 042192 12 Rev od 23. aprila 2013. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je navedeno da su odlučujući o postavljenom tužbenom zahtjevu nižestepeni sudovi utvrdili da je prednik apelanata bio nosilac stanarskog prava na predemetnom stanu, da nije zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana jer predmetni ugovor nije zaključen u smislu člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ 77/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01 15/02, 14/04, 36/06, 51/07 izmjenjen član 39.) obzirom da nije ovjeren kod nadležne poreske uprave. Navedeno je i da je prednik apelanata umro 1994.godine a da su apelanti proglašeni prezumptivnim nasljednicima nakon smrti prednika apelanata-nosioca stanarskog prava, kao članovi njegovog porodičnog domaćinstva. Vrhovni sud je naveo i da je utvrđeno da apelanti nisu prenijeli stanarsko pravo na predmetnom stanu na sebe, te da nisu podnosili zahtjev za predaju u posjed stana, niti u stan uselili. S tim u vezi Vrhovni sud je istakao da su na temelju navedenog činjeničnog utvrđenja sudovi pravilno zaključili da apelanti nisu aktivno legitimisani. Naime, kako je obrazložio taj sud, kod činjenice da apelanti nisu dokazali da su podnijeli zahtijev za prenos stanarskog prava, a na što su imali pravo kao članovi porodičnog domaćinstva svoga prednika-oca koji je bio nosilac stanarskog prava čije je pravo prestalo 1994. godine smrću, da nisu podnosili zahtijev za povrat stana, niti su u stan uselili, to je prigovor nedostatka aktivne legitimacije osnovan, pa time i odluka kojom se tužbeni zahtijev odbija pravilna. Vrhovni sud je istakao i da pri činjeničnom utvrđenju da apelanti nisu dokazali da je ispunjen jedan od kumulativnih uslova za valjanost ugovora o otkupu stana (ugovor nije dostavljen poreskoj upravi na ovjeru) taj ugovor, prema mišljenju tog suda, nije pravno obavezujući, a pri tome se ima u vidu da apelanti nisu prenijeli ni stanarsko niti su ostvarili pravo na povrat stana, to je pobijana odluka, kojom je tužbeni zahtijev odbijen u cijelosti pravilna i zakonita, a revizija apelanata neosnovana.

9. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatraju da ih svih činjenica predmeta proizlazi da je nesporno da je predmetni ugovor valjan i da su zakoniti nasljednici predmetnog stana nakon smrti njihovog oca. Smatraju da su redovni sudovi postupajući na ovaj način uskratili u uživanju imovine i doma na šta prema svemu imaju pravo.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. Apelanti smatraju da su im naprijed navedena prava prekršena jer je u osporenim odlukama proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da osporene odluke sadrže dovoljno jasna obrazloženja i argumente koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim već smatra da su u skladu sa standardima Evropske konvencije. Pri tom Ustavni sud ima u vidu naprijed navedene relevantne zakonske odredbe kao i da je nesporno utvrđeno, a što ne poriču ni apelanti, da predmetni ugovor nije ovjeren u poreskoj upravi, da apelanti nakon smrti prednika apelanta koji je bio nositelj stanarsko prava na prednetnom stanu nisu prenijeli stanarsko pravo na sebe niti su se uselili u predmetni stan niti da su tražili povrat predmetnog stana. Ustavni sud također ukazuje da apelanti ni u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3174/13 (B. V. i Z. V.) | Sudska praksa | Aktio