Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-499/15 (D.P. i drugi)

Odluka donesena 07. 07. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-499/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 07. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-499/15, rješavajući apelacije D.P. i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

D.P. protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Mal 023545 14 Gž od 13. novembra 2014. godine;

Vid Dujaković protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 037945 12 Rev od 11. decembra 2014. godine;

Zdravko Mitrić protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 Mal 034620 14 Gž od 16. marta 2016. godine;

Momir Radović protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 Mal 036078 15 Gž od 28. januara 2016. godine;

Intesa Sanpaolo banka d.d. Bosna i Hercegovina protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 122903 12 Gž od 10. maja 2016. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-499/15 D.P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Davor Bunoza advokat iz Mostara, podnio je 30. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Mal 023545 14 Gž od 13. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba drugotuženog („Internacionalna liga humanista“ Sarajevo) i preinačena je prvostepena presuda na način što je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog koji je prvostepenom presudom bio obavezan da solidarno sa prvotuženim (Sveučilište „Philip Noel-Baker“ iz Posušja) isplati apelantu određeni novčani iznos na ime uplaćene šlolarine i administrativnih troškova, kao i troškove parničnog postupka. Kantonalni sud je naveo da su osnovani žalbeni navodi drugotuženog da je prvostepeni sud u predmetnom postupku pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava odnosno, da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na srani drugotuženog. Naime, prema članu 39. Zakona o ustanovama prvotuženi u ovom predmetu stiče sredstva za rad iz sredstava osnivača iz budžeta, pod uslovima određenim zakonom ili aktom o osnivanju ustanova. Dalje, članom 41. stav 2. navedenog Zakona određeno je da je osnivač supsidijarno odgovoran za obaveze ustanove, dok je u stavu 3. istog člana navedeno da kada je osnivač odgovoran za obaveze ustanove dužan je da pokrije višak rashoda nad prihodima ustanove, što znači da osnivač ne odgovara uvijek za sve obaveze ustanove, što je i smisao citiranih odredbi, već da osnivač odgovara za obaveze ustanove koje nastanu u okviru obavljanja djelatnosti ustanove, a ne i za isplate naknade štete. Kantonalni sud je istakao da je u konkretnom slučaju apelant sa prvotuženim u obaveznom odnosu, te da je u smislu odedbi člana 262. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima ovlašten da od prvotuženog zahtjeva ispunjenje obaveze. Imajući u vidu navedeno, sud je donio odluku kao u izreci presude.

2. AP-1290/15 Vid Dujaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Milorad Đukić advokat iz Banjaluke, podnio je 19. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 037945 12 Rev od 11. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tužena („Svila“ a.d Čelinac u stečaju) da mu isplati iznos od 17.650,41 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je usvojen protivtužbeni zahtjev tužene da se utvrdi da je ništav ugovor o punomoćstvu zaključen 22. novembra 2006. godine između apelanta (advokata i punomoćnika tužene) i tužene u stečaju, te da taj ugovor ne proizvodi pravno dejstvo prema stečajnoj masi tužene. U postupku je utvrđeno da je u momentu zaključenja ugovora o punomoćstvu (kojim je apelant ovlašten da kao advokat-punomoćnik tužene zastupa tuženu u privrednom sporu pod poslovnim brojem Ps-100/03, ranije broj Ps-1237/01) bio otvoren stečajni postupak nad tuženom (dana 25. oktobra 2006. godine), dok je pravosnažno okončan privredni spor na koji se odnosio sporni ugovor o punomoćstvu (u kojem je tužena u cjelosti uspjela u sporu). S obzirom na navedeno, proizilazi da je cilj i svrha zaključivanja spornog ugovora o punomoćstvu bio da apelant kao punomoćnik tužene naplati potraživanje iz navedene parnice, uključujući i troškove zastupanja i ugovorenu nagradu, u izvršnom postupku, iako je nad tuženom već bio otvoren stečajni postupak, što je protivno odredbi člana 58. stav 1. Zakona o stečajnom postupku. Stoga su, kako ističe Vrhovni sud, pravilno zaključili nižestepeni sudovi da je sporni ugovor o punomoćstvu zaključen protivno prinudnom propisu i ništav saglasno odredbi člana 103. Zakona o obligacionim odnosima, te su pravilno usvojili protivtužbeni zahtjev tužene. Dalje, iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da se potraživanje apelanta prema tuženoj (17.650,41 KM) odnosi na troškove zastupanja i nagradu po ugovoru o punomoćstvu zaključenom sa tuženom 17. decembra 2001. godine (u istom predmetu koji se vodio pod poslovnim brojem Ps-1237/01 odnosno Ps-100/03), koje je postojalo u momentu otvaranja stečejnog postupka nad tuženom (25. oktobra 2006. godine), jer je odluka u toj parnici postala pravosnažna 16. oktobra 2006. godine (apelant kao punomoćnik tužene primio je tu odluku 16. novembra 2006. godine), to je predmetno potraživanje apelanta u smislu odredbe člana 36. stav

1. Zakona o stečajnom postupku dospjelo po zakonu sa danom otvaranja stečajnog postupka nad tuženom. S obzirom da među parničnim strankama nije sporno da apelant predmetno potraživanje nije prijavio i tražio u stečajnom postupku protiv tužene, to je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je apelant kao stečani povjerilac, u skladu sa odredbom člana 56. Zakona o stečajnom postupku, to potraživanje mogao ostvariti samo u stečajnom postupku.

3. AP-1925/16 Zdravko Mitrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova, podnio je 30. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 Mal 034620 14 Gž od 16. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelimično su uvažene žalbe apelanta i preinačena je prvostepena presuda i dopunska presuda tako što je odbijen zahtjev tužitelja (Fond stanovanja Republike Srpske a.d. Banjaluka) kojim je tražio isplatu zakonske zatezne kamate na isplaćene iznose glavnog duga, dok je za iznos glavnog duga dosuđena kamata od dana podnošenja tužbe (18. februara 2014. godine) pa do konačne isplate, a u preostalom dijelu potvrđena je prvostepena presuda (kojom je obavezan apelant da tužitelju na ime preostalog duga iz ugovora o otkupu stana isplati iznos od 3.650,50 KM i troškove postupka u iznosu od 400,00 KM). U postupku je utvrđeno da su parnične stranke međusobno zaključile ugovor o otkupu stana za iznos od 5.215,50 KM za period od 15 godina sa početkom od 1. januara 2004. godine, da je apelant sa 1. aprilom 2009. godine ukupno platio 1.855,00 KM i da je od zaduženja ostao iznos od 3.650,50 KM. Okružni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je neosnovan apelantov prigovor zastare potraživanja, iz razloga što se u predmetnom slučaju radi o potraživanjima iz osnova ugovora o otkupu stana na otplatu, za koja potraživanja nije propisan poseban rok nego se primjenjuje opšti zastarni rok iz člana 371. Zakona o obligacionim odnosima, tako da desetogodišnji rok zastarjelosti nije protekao imajući u vidu da je tužba podnesena 10. februara 2014. godine, dok je potraživanje dospjelo na naplatu 16. marta 2004. godine. Okružni sud je istakao da se ugovori zaključuju da bi se poštovali, te da su u smislu odredbe člana 17. Zakona o obligacionim odnosima učesnici u obligacionom odnosu dužni da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje, pa obzirom da apelant nije izmirio iznos od 3.360,50 KM, to je pravilno odlučio prvostepeni sud kada je obavezao apelanta da isplati preostali dio duga za otkup stana. Imajući u vidu navedeno, sud je donio odluku kao u izreci presude.

4. AP-1933/16 Momir Radović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, kojeg zastupa Neđo Šutanović advokat iz Sokoca, podnio je 3. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 Mal 036078 15 Gž od 28. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju (Grad Istočno Sarajevo) isplati dug u iznosu od 3.683,97 KM na osnovu neisplaćenog građevinskog materijala, sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate. U postupku je utvrđeno da su tužitelj i apelant zaključili Ugovor o prenosu prava korištenja građevinskog zemljišta, naknade za ustupljeno građevinsko zemljište i naknade za isporučeni građevinski materijal za izgradnju stambenog objekta, te da je saglasno odredbama navedenog ugovora apelant u obavezi da tuženom (za isporučeni građevinski materijal i naknadu za ustupljeno građevinsko zemljište) isplati ukupan iznos od 3.683,97 KM. S obzirom da među parničnim strankama nije sporno da apelant svoje obaveze iz navedenog ugovora nije ispunio, to su neprihvatljivi žalbeni navodi apelanta da je prvostepeni sud u postupku donošenja presude povrijedio odredbu člana 209. Zakona o parničnom postupku, nepravilno primjenjujući odredbu člana 8. navedenog Zakona. Okružni sud je istakao da je odredbom člana 17. Zakona o obligacionim odnosima propisano da su učesnici u obligacionom odnosu dužni da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje, dok je opšte pravilo ispunjenja ugovornih obaveza propisano u članu 262. stav 1. istog Zakona, prema kojem je povjerilac u obaveznom odnosu ovlašten da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je obavezan ispuniti je savjesno i u svemu kako ona glasi. Imajući u vidu navedeno, sud je donio odluku kao u izreci presude.

5. AP-2151/16 Intesa Sanpaolo banka d.d. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Meliha Filipović advokatica iz Sarajevo, podnijela je 20. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 122903 12 Gž od 10. maja 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da joj tuženi (A.Č., M.S., A.S. i Z.Dž.) solidarno isplate novčani iznos na ime duga po osnovu mjenice, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. U svom obrazloženju, između ostalog, Kantonalni sud navodi da je nesporna činjenica da je prvotuženi isplatio cjelokupan glavni dug nakon što je obaveza već zastarjela, te da je odredbom člana 387. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima propisano da se priznanje duga može učiniti ne samo izjavom povjeriocu, nego i na posredan način, kao što je davanje otplate. Dalje se navodi da priznanje zastarjele obaveze, davanjem otplate, se može učiniti samo ako je učinjeno prije isteka roka zastare, a kako je prvotuženi izvršio otplatu glavnog duga nakon što je obaveza zastarjela, to se primjenjuju odredbe člana 366. Zakona o obligacionim odnosima o odricanju od zastare. Prema odredbi člana 366. stav 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra se kao odricanje od zastare, a isti učinak ima davanje zaloga ili kojeg drugog osiguranja za zastarjelo potraživanje, dakle za valjanost priznanja zastarjele obaveze prema stavu ovog člana traži se pismena forma. Kantonalni sud, konstatuje da kako je prvotuženi izvršio plaćanje dijela duga nakon isteka roka zastarjelosti, bez da je pismeno priznao zastarjelu obavezu, to se plaćanje dijela duga nakon isteka roka zastare ne može smatrati ni odricanjem od zastare, već djelomičnim ispunjenjem naturalne obaveze u kojem slučaju povjerilac, tj. apelantica nema pravo na prinudno ispunjenje zastarjele obaveze, odnosno u ovom slučaju tužbom zahtijevati isplatu kamata kao sporednih potraživanja. Ovo iz razloga što je odredbom člana 369. Zakona o obligacionim odnosima propisano da, kada zastari glavno potraživanje zastarjela su i sporedna potraživanja.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-499/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-499/15 (D.P. i drugi) | Sudska praksa | Aktio