Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4854/13 (Hercegovačko-neretvanski kanton)

Odluka donesena 07. 07. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4854/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 07. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. jula 2016.godine, u predmetu broj AP-4854/13, rješavajući apelaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hercegovačko-neretvanskog kantona podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ip 046450 10 Pz od 18. septembra 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), sa sjedištem u Mostaru, koga zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar, podnio je 28. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ip 046450 10 Pz od 18. septembra 2013. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je potvrđeno prvostepeno rješenje Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Ip 046450 08 Ip od 1. februara 2013. godine, kojim je, pored ostalog, u preostalom dijelu odbijen kao neosnovan prigovor apelanta i rješenje o izvršenju ostavljeno na snazi u izvršnom postupku tražitelja izvršenja JU Srednja medicinska škola Mostar (u daljnjem tekstu: tražitelj izvršenja) protiv apelanta u svojstvu izvršenika. U obrazloženju osporene odluke Kantonalnog suda je navedeno da je izvršenje u konkretnoj pravnoj stvari određeno na osnovu izvršne isprave, Odluke Vlade apelanta o isplati preostalog novčanog iznosa za neisplaćene plate korisnicima budžeta apelanta za maj i jun 2002. godine od 19. maja 2005. godine i Odluke Vlade apelanta o visini i načinu isplate neisplaćenih plata korisnicima budžeta apelanta za maj i jun 2002. godine od 10. maja 2004. godine. Imajući u vidu apelantove prigovore kojima je ukazano da su zaposlenici tražitelja izvršenja podnijeli i pojedinačne tužbe protiv poslodavca (tražitelja izvršenja) po istom osnovu i da bi se na taj način zbog neposjedovanja vlastitog žiro računa tražitelja izvršenja zaposlenicima omogućila dvostruka naplata potraživanja od apelanta, zbog čega postupak treba obustaviti, Kantonalni sud je istakao da u postupku izvršenja vrijedi načelo formalnog legaliteta i da sud nije u mogućnosti da preispituje izvršni naslov. Osim toga, konstatovano je da je konkretna izvršna isprava u potpunosti podobna za izvršenje (navedena Odluka Vlade apelanta od 19. maja 2005. godine koja je donesena u upravnom postupku predstavlja valjanu izvršnu ispravu u smislu relevantne odredbe Zakona o izvršnom postupku) i sud je dužan provesti je u cjelini, onako kako isprava glasi, a apelant (izvršenik) u parničnom postupku može tražiti da mu tražilac izvršenja vrati ono što je temeljem istog pravnog osnova neosnovano dobio. Također je ukazano da su stranke, tražilac izvršenja i apelant, u kontinuiranom poslovnom odnosu i da imaju iskristalisan pravni stav u pogledu spornih potraživanja, te da bi u tom smislu dvostruka isplata vodila nepotrebnim troškovima. Što se tiče podnošenja pojedinačnih tužbi od strane zaposlenika tražitelja izvršenja, Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za obustavu postupka iz tog razloga jer ne postoji identitet tražitelja izvršenja i izvršenika niti identitet potraživanja, iako postoji isti pravni osnov, pa je apelantov prigovor odbijen.

3. Apelant u apelaciji ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant obrazlaže pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava, cijeneći da su se u konkretnoj situaciji stekli uslovi za obustavu izvršenja zbog vjerovatnoće da bi se mogla realizirati dvostruka naplata potraživanja iz istog pravnog osnova. S tim u vezi ukazano je na tačan stav iz osporenog rješenja prema kojem se u parničnom postupku može tražiti vraćanje neosnovano primljenog, ali da je to u svakom slučaju duži i skuplji put za realizaciju prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. S obzirom na to da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose isključivo na način na koji je u predmetnom izvršnom postupku koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno procesno pravo. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Ustavni sud naglašava da je u brojnim svojim odlukama i novijoj praksi razmatrao slična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-5172/15 od 20. aprila 2016. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), gdje je isti apelant takođe osporavao odluke redovnih sudova u izvršnom postupku, koji su smatrali da se nisu stekli uvjeti za obustavu izvršnih postupaka zbog toga što su tražioci izvršenja podnijeli prijedlog za izvršenje na osnovu isprava podobnih za izvršenje, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. S obzirom na navedeno, imajući pri tom u vidu da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna.

9. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda kao i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelacije o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4854/13 (Hercegovačko-neretvanski kanton) | Sudska praksa | Aktio