Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1028/16 (Lj. S.)

Odluka donesena 07. 07. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
  • Zakup
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Raskid ugovora
  • Ništavost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1028/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 07. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-1028/16, rješavajući apelaciju Lj. S., na osnovu člana 18. stav 3. tačka h) i stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Lj. S., protiv rješenje Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 029036 15 Gž od 25. novembra 2015. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Lj. S., protiv rješenje Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 029036 15 Gž od 25. novembra 2015. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.

Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Lj. S. (u daljnjem tekstu: apelantica), podnijela je 5. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenje Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 029036 15 Gž od 25. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je, između ostalog, odbačena apelanticina tužba, kojom je tražila da se utvrdi da je ništav ugovor o prodaji predmetnog poslovnog prostora (bliže opisanog u izreci prvostepene presude), zaključen između tuženih (prvotuženi: Opština Doboj

- Grad Doboj, drugotuženi: S. T.).

2. U svom obrazloženju, Okružni sud navodi, da iz stanja spisa proizlazi da su tuženi zaključili ugovor o prodaji predmetnog poslovnog prostora, koji je i izvršen od ugovornih strana, da je predmetni poslovni prostor koristila apelantica po osnovu ugovora o zakupu, koji je zaključila sa prvotuženim, da je pred Okružnim privrednim sudom u Doboju, prvotuženi tužbom pokrenuo postupak radi otkaza apelantici navedenog ugovora o zakupu (radi dugovanja na ime zakupnine), da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je pomenuti privredni spor pokrenut prije nego je apelantica podnijela predmetnu tužbu, da je presudom Okružnog privrednog suda u Doboju utvrđeno da je raskinut ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora, koja presuda je potvrđena presudom Višeg privrednog suda Banja Luka, te da iz obrazloženja presude Višeg privrednog suda proizlazi da je apelantica predmetni poslovni prostor, i nakon isteka vremena na koji je pomenuti ugovor o zakupu zaključen, držala u posjedu bez pravnog osnova. Okružni sud konstatuje, da iz razloga prvostepene presude proizlazi da apelantica nije dokazala da po osnovu nespornog ugovora o zakupu koristi predmetni prostor, za kojeg uredno plaća zakupninu, tj. da je isti predmetni prostor u njenom posjedu po osnovu valjanog pravnog osnova koji je na snazi, zbog čega ista nema pravni interes da podnese predmetnu tužbu, jer da i u slučaju utvrđenja da je ništav ugovor o prodaji predmetnog poslovnog prostora, apelantica ne može više polagati bilo kakvo pravo na predmetni prostor, odnosno da iz stanja spisa proizlazi da je pravilno činjenično utvrđenje da apelantica ne može više s uspjehom ostvarivati pravo na predmetni prostor.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 3. tačka h) i stav 4. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu i prava na život

8. Apelantica se žali na rješenje Okružnog suda, smatrajući da je istim povrijeđeno njeno pravo na imovinu. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, štiti samo postojeću imovinu, a ne i pravo na sticanje imovine (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx, presuda od 13. juna 1979. godine serija A- 31). Zbog toga su navedeni članovi Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije primjenjivi samo na postupke koji imaju za predmet spora imovinu, a ne postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na sticanje imovine. U konkretnom slučaju, predmet spora pred Okružnim sudom je da se utvrdi da je ništav ugovor o prodaji predmetnog poslovnog prostora, u kojem je apelantica bila po osnovu ugovora o zakupu, a koji je raskinut. Shodno navedenom, predmetni poslovni prostor koji je bio predmet spora, ne predstavlja postojeću imovinu apelantice, niti je ona na osnovu relevantnih propisa mogla imati «legitimno očekivanje» da će ga steći. Takav poslovni prostor mogao je eventualno predstavljati buduću imovinu, jer je apelantica očekivala da će steći pravo na kupovinu istog, kao dugogodišnji zakupac (iako joj je ugovor o zakupu prestao). Međutim, pravo na kupovinu poslovnog prostora, apelantice kao dugogodišnjeg zakupca, čiji je zakup prestao prije donošenja odluke o prodaji predmetnog poslovnog prostora, nije zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer se navedenom odredbom ne štiti buduća imovina, pa je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Također, apelantica se žali da je osporenom odlukom povrijeđeno i njegovo pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije. Ustavni sud zaključuje da se u postupku koji apelantica osporava, odlučivalo njenoj tužbi u postupku radi utvrđivanja ništavosti ugovora i povrata u posjed, a ne o apelanticinom pravu na život iz čega proizlazi zaključak da je apelacija i u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 3. tačka h) i stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1028/16 (Lj. S.) | Sudska praksa | Aktio