Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1657/15 (F. O.)
Odluka donesena 07. 07. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Dosjelost
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Društveno vlasništvo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1657/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-1657/15, rješavajući apelaciju Ferida Okića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ferid Okić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 17 0 P 004547 12 Rev od 30. decembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
Ferid Okić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bihaća, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Emire Imširević i Edžerije Trejić iz Bihaća, podnio je 7. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 17 0 P 004547 12 Rev od 30. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je apelant temeljem dosjelosti stekao pravo vlasništva sa 1/1 na nekretninama (pobliže opisane u rješenju o ispravci prvostepene presude od 29. aprila 2011. godine), te da je temeljem dosjelosti stekao pravo suvlasništva sa 29/32 dijelova na nekretninama (pobliže opisane u izreci prvostepene presude), dok je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da je apelant temeljem dosjelosti stekao pravo suvlasništva sa 3/32 dijelova na nekretninama (pobliže opisane u izreci prvostepene presude), pa će se apelant na temelju presude upisati u ZK kao vlasnik, odnosno kao suvlasnik na predmetnim nekretninama kod ZK ureda Općinskog suda u Bihaću. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je apelantov otac B. O., prije 40 godina kupio sporne nekretnine od N. T., nakon čega je izvršio diobu kupljenih nekretnina svojoj djeci, među kojima je i apelant. Nadalje, utvrđeno je da su u međuvremenu na spornim nekretninama izgrađena dva stambena objekta, da je kao posjednik svih nekretnina upisan B. O., a da je tužena (Općina Bihać) uknjižena kao titular prava upravljanja na opštenarodnoj imovini sa suvlasničkim dijelom 3/32 na nekretninama, u odnosu na koje nekretnine je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. U vezi s tim, zaključeno je da u odnosu na ove nekretnine, nije ispunjen uslov proteka dvadeset godina savjesnog posjeda od 10. oktobra 1995. godine, kada je prestala važiti zakonska odredba da se na društvenoj svojini ne može steći pravo vlasništva dosjelošću. Naime, konstatovano je da odredba člana 29. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima, koji se primjenjivao na prostoru Federacije Bosne i Hercegovine do stupanja na snagu Zakona o osnovama vlasničkih odnosa 10. oktobra 1995. godine, propisuje da se na stvari u društvenoj svojini pravo svojine ne može steći održajem. Obzirom da je stupanjem na snagu Zakona o osnovama vlasničkih odnosa izostavljena naprijed navedena zakonska odredba, utvrđeno je da se na pravni odnos koji je ranije nastao primjenjuju pravni učinci novog zakona od dana njegovog stupanja na snagu, pa se apelantu tek od tog datuma (10. oktobar 1995. godine) može računati dvadesetogodišnje vrijeme savjesnog posjeda potrebno za sticanje prava vlasništva dosjelošću, koje je propisano odredbom člana 32. stav 2. Zakona o vlasničko-pravnim odosima i koje nije proteklo do podnošenja predmetne tužbe (25. mart 2008. godine).
Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman