Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2514/13 (D. H. i A. H.)
Odluka donesena 07. 07. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Ništavost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 103
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
Predmeti (1)
AP-2514/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-2514/13, rješavajući apelaciju Dževada Hajdarevića i Aide Hajdarević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dževada Hajdarevića i Aide Hajdarević podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 051763 12 Rev od 26. februara 2013.
godine, presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 051763 11 Gž od 24. februara 2012. godine i presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 051763 04 P od 8. oktobra 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dževad Hajdarević i Aida Hajdarević (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Osla-Norveška, koje zastupa Meliha Filipović, advokatica iz Banje Luke, podnijeli su 19. avgusta 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 051763 12 Rev od 26. februara 2013. godine, presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 051763 11 Gž od 24. februara 2012. godine i presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 051763 04 P od 8. oktobra 2010. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 051763 04 P od 8. oktobra 2010. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojeg su podnijeli protiv tuženih Dušana Rakovića (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Grozde Vidović (u daljnjem tekstu: drugotužena), a kojim su tražili da se utvrdi da je ništavan kupoprodajni ugovor zaključen 21. oktobra 1994. godine između apelanata kao prodavaca, zastupanih po punomoćniku Grozdi Vidović (drugotuženoj), i prvotuženog kao kupca, kojim su prodani suvlasnički dijelovi od po ½ dijela na nekretninama upisanih u zk. ul. br. 266 KO Boškovići, a što se po katastarskom operatu odnosi na nekretnine upisane u pl. broj 283/1 KO Boškovići, što su tuženi dužni priznati, te da se ima izvršiti upis prava vlasništva i prava posjeda, tj. prava vlasništva u zk. ul. broj 266 KO Boškovići i prava posjeda u pl. broj 283 KO Boškovići, kao i da se prvotuženi obaveže predati apelantima zemljište i to k.č. broj 93/6, stari premjer i k.č. broj 747/7 novi premjer u posjed i slobodno raspolaganje. Istom presudom su apelanti obavezani da tuženima naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 4.950,00 KM.
3. U obrazloženju prvostepene presude, Osnovni sud je, nakon provedenog dokaznog postupka, između ostalog utvrdio da iz zk. ul. broj 266 KO Boškovići proizlazi da je k.č. broj 93/6 oranica „Bunića Jelas“ površine 1863 m2, upisana s pravom vlasništva apelanata sa po ½ dijela, sa konstatacijom u navedenom zk. ul. pod brojem: DN-1564/94 da je zaprimljen sporni kupoprodajni ugovor zaključen između apelanata kao prodavača i prvotuženog kao kupca, a koji ugovor nije proveden u zemljišnoj knjizi; da iz spornog kupoprodajnog ugovora zaključenog 21. oktobra 1994. godine proizlazi da su apelanti zastupani po punomoćniku Grozdi Vidović (drugotuženoj) po punomoći broj I-OV-1450/93 od 21. aprila 1993. godine, prodali prvotuženom predmetne nekretnine; da je navedeni ugovor o kupoprodaji ovjeren kod Osnovnog suda 8. novembra 1994. godine pod brojem: I-OV-4567/94, kojom ovjerom se potvrđuje da su drugotužena kao punomoćnik apelanata po punomoći istog suda broj I-OV-1450/93 od 21. aprila 1993. godine i prvotuženi svojeručno potpisali ovu ispravu; da iz punomoći od 21. aprila 1993. godine pod brojem I-OV- 14/93 proizlazi da su apelanti ovom punomoći ovlastili advokata Gojka Matića da ih zastupa u svim poslovima, a naročito da može izvršiti prodaju ili zamjenu ili davanje u zakup ili korištenje (čuvanje) njihovih nekretnina u KO Boškovići, te ukoliko bi punomoćnik bio spriječen, ovlašćuju ga da sebi imenuje zamjenika, a potpisi vlastodavaca su pod navedenim brojem ovjereni u sudu; da je uvidom u sudsku knjigu ovjera utvrđeno da je u toj knjizi evidentirano da su apelanti dali punomoć advokatu Gojku Matiću za prodaju nekretnina, te da se u knjizi ovjera nalaze potpisi oba apelanta; da su apelanti dolaskom iz Norveške vršili provjeru u katastru i tada saznali da nisu upisani s pravom posjeda zemljišta u Boškovićima i po prvi put su tada saznali da je drugotužena prodala njihovo zemljište te da im drugotužena nikad nije dala novac (iznos od 2.000,00 DM) koji je primila za prodato zemljište.
4. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je naveo da je među parničnim strankama sporan osnov tužbenog zahtjeva, odnosno sporno je da li je predmetni kupoprodajni ugovor ništavan. S tim u vezi je dalje navedeno među parničnim strankama ostalo sporno da li je u punomoći datoj advokatu Gojku Matiću dato ovlaštenje apelanata da advokata u slučaju spriječenosti zamijeni drugotužena ili to pak naknadno dodato u punomoć nakon njenog potpisivanja od apelanata i sudske ovjere potpisa. U tom smislu je Osnovni sud istakao da je tokom postupka, a na osnovu sadržaja pročitane punomoći, uvida u knjigu ovjera ovog suda, te iskaza oba apelanta, utvrdio da su apelanti dali punomoć advokatu Gojku Matić da izvrši prodaju ili zamjenu ili pak davanje u zakup ili korištenje (čuvanje) predmetnih nekretnina u vlasništvu apelanata koje se nalaze u Boškovićima. Naime, Osnovni sud je konstatovao da je iz sadržaja punomoći i to nespornog dijela njenog teksta vidljivo da su apelanti, kao davaoci punomoći, naveli odredbu "ukoliko bi naš punomoćnik bio spriječen ovlašćujemo ga da imenuje sebi zamjenika u osobi", a zatim slijedi sporni dio teksta "Vidović rođ. Stanivuković (Milana) Grozda iz Banjaluke". Ovo, po ocjeni Osnovnog suda, ukazuje da je kod apelanata, kao vlastodavaca, postojala volja da njihovog punomoćnika advokata Gojka Matić u slučaju spriječenosti može zamijeniti druga osoba. Također, prema mišljenju Osnovnog suda, iz nespornog dijela teksta punomoći, proističe da su apelanti, kao davaoci punomoći, imali namjeru prometovati (prodati) predmetne nekretnine u Boškovićima, jer su za to nesporno ovlastili advokata Gojka Matića. Nadalje, iz iskaza svjedoka advokata Gojka Matića kome je Osnovni sud poklonio povjerenje, jer je on imao neposredna saznanja, kao primalac punomoći o sadržaju punomoći i namjeri davalaca punomoći, Osnovni sud je utvrdio da je advokat Gojko Matić bio opunomoćen za prodaju nekretnina iz ugovora, kao prvoopunomoćeni, a da je kao drugoopunomoćena bila drugotužena. Iz njegovog iskaza proizlazi da ga je drugotužena spojila sa apelantima vezano za zastupanje u konkretnom pravnom poslu, kao i da je drugotužena našla kupca predmetnih nekretnina.
5. Dakle, Osnovni sud je tokom postupka na osnovu sadržaja originala punomoći i izvoda iz knjige sudskih ovjera, nesporno utvrdio da su apelanti potpisali i u sudu ovjerili predmetnu punomoć i da su nesporno njome opunomoćili advokata Gojka Matića za prodaju ili zamjenu, davanje u zakup ili korištenje predmetnih nekretnina u Boškovićima. Na tekstu punomoći nesporno stoji da ukoliko bi punomoćnik advokat Gojko Matić bio spriječen, da ga davaoci punomoći, odnosno apelanti, ovlašćuju da imenuje sebi zamjenika. S obzirom na ovu odredbu punomoći, proističe po ocjeni Osnovnog suda da su se apelanti kao davaoci punomoći saglasili da primalac punomoći može ukoliko bi bio spriječen imenovati sebi zamjenika. Tumačenjem ove odredbe punomoći, Osnovni sud zaključuje da su davaoci punomoći, odnosno apelanti prepustili na volju punomoćniku advokatu Gojku Matiću da sam izabere zamjenika u slučaju spriječenosti. Stoga, prema mišljenju Osnovnog suda nije od utjecaja za valjanost punomoći da li je u trenutku sastavljanja punomoći ukucano ime drugotužene kao zamjenika ili je to učinjeno naknadno. Za Osnovni sud je bitno da je u trenutku zaključenja spornog kupoprodajnog ugovora, odnosno kod njegove sudske ovjere bilo u punomoći uneseno ime drugotužene, kao zamjenika punomoćnika advokata Gojka Matića. Budući da je sporna punomoć sudski ovjerena 21. aprila 1993. godine, a predmetni ugovor je sudski ovjeren 8. novembra 1994. godine, Osnovni sud je zauzeo stav da je u ovom periodu punomoćnik advokat Gojko Matić mogao u bilo koje vrijeme odrediti sebi zamjenika u bilo kojoj osobi, jer su ga na to ovlastili upravo apelanti davanjem predmetne punomoći. Kako iz sadržaja predmetnog kupoprodajnog ugovora proizlazi da ga je zaključila drugotužena na osnovu punomoći broj I-OV-1450/93 od 21. aprila 1993. godine, to je Osnovni sud utvrdio da je u vrijeme zaključenja navedenog kupoprodajnog ugovora 8. novembra 1994. godine u predmetnoj punomoći bilo uneseno ime drugotužene.
6. Također, Osnovni sud je zaključio da su neosnovani navodi apelanata da je sporna punomoć falsifikovana, a ovo iz razloga što apelanti ne spore tekst punomoći, osim dopisanog dijela „Vidović rođ. Stanivuković (Milana) Grozda iz Banja Luke“. Kako su upravo apelanti dali predmetnom punomoći ovlašćenje da punomoćnik sam sebi imenuje zamjenika, a ne da ga imenuju oni, kao davaoci punomoći, to je po ocjeni Osnovnog suda dopisivanjem imena zamjenika postupljeno u skladu s voljom apelanata kao davalaca punomoći. Nalaz vještaka da je dio sporni dio teksta punomoći („Vidović rođ. Stanivuković (Milana) Grozda iz Banja Luke“) dopisan drugom pisaćom mašinom, nije po mišljenju Osnovnog suda od utjecaja na odluku u ovoj pravnoj stvari. Ovo iz razloga, a kako je to već navedeno, jer su apelanti, kao davaoci punomoći dali ovlašćenje punomoćniku da sam sebi odredi zamjenika, pa ovaj ukoliko je to učinio naknadno i sa drugom pisaćom mašinom, nije povrijedio volju apelanata, kao vlastodavaca. Osim toga, Osnovni sud je istakao da apelanti nisu ponudili dokaze svojim navodima da je predmetni pravni posao (ugovor o kupoprodaji) zaključen pod prijetnjom, protiv volje apelanata u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04 - u daljnjem tekstu: ZOO), niti su dokazali da predmetna punomoć nije valjana, tj. da su predmetnu punomoć potpisali pod prijetnjom ili silom, kao ni da je predmetni ugovor potpisan od strane neovlaštenog lica. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je zaključio da je predmetni ugovor o kupoprodaji zaključen na dobrovoljan način, odnosno da je na strani parničnih stranaka postojala volja za zaključenje predmetnog ugovora, a isti nije protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, te kako nisu ispunjeni uslovi za apsolutnu ništavost ugovora odlučeno je kao u dispozitivu prvostepene presude pozivom na odredbe čl. 86., 89., 91. i 103. ZOO, a o troškovima postupka odlučio saglasno odredbi člana 386. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09 - u daljnjem tekstu: ZPP).
7. Presudom Okružnog suda 71 0 P 051763 11 Gž 2 od 24. februara 2012. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanata i potvrđena prvostepena presuda Osnovnog suda od 8. oktobra 2010. godine. Također je odbijen zahtjev apelanata za naknadu troškova na ime sastava žalbe u iznosu od 1.350,00 KM.
8. U obrazloženju drugostepene presude, Okružni sud je naveo apelanti smatraju da je prvostepena presuda donijeta uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, s obzirom na zaključak prvostepenog suda da je kod apelanata kao vlastodavaca postojala volja da njihovog punomoćnika advokata Gojka Matića u slučaju spriječenosti može zamijeniti druga osoba kako su to naveli u spornoj punomoći od 21. aprila 1993. godine, slijedom čega nije ništav ni kupoprodajni ugovor čije poništenje traže apelanti u predmetnoj pravnoj stvari. S tim u vezi je, a imajući u vidu sadržaj sporne punomoći, Okružni sud naveo da je kod apelanata, kao vlastodavaca, postojala volja da ovlaštenog punomoćnika advokata Gojka Matića u slučaju spriječenosti može zamijeniti druga osoba, ostavljajući na volju punomoćniku da odabere sebi zamjenika, te da su navedenu punomoć apelanti lično potpisali, a što proizlazi iz sudske knjige ovjera. Dalje je navedeno da iz kupoprodajnog ugovora zaključenog u Banjoj Luci 21. oktobra 1994. godine, za koji apelanti traže da se utvrdi ništavim, proizlazi da je navedeni ugovor sačinio ovlašteni punomoćnik apelanata advokat Gojko Matić i u njemu je označio kao punomoćnika drugotuženu, za koju je navedeni advokat imao ovlaštenje da je imenuje kao svog zamjenika i punomoćnika apelanata, zašto su mu oni dali ovlaštenje u spornoj punomoći od 21. aprila 1993. godine. Stoga su, po ocjeni drugostepenog suda, neosnovani žalbeni prigovori apelanata da je drugotužena morala imati pismenu ovjerenu punomoć apelanata, kao prodavača ili njihovog punomoćnika advokata Gojka Matića za zaključenje kupoprodajnog ugovora, budući da su pismenom, ovjerenom punomoći upravo apelanti ovlastili svog punomoćnika Gojka Matić da može sebi imenovati zamjenika, bez navođenja konkretne osobe koja bi mogla zamijeniti advokata Gojka Matića, temeljem koje pismene punomoći je taj advokat, koji je sačinio kupoprodajni ugovor, u istoj označio sebi zamjenika, odnosno punomoćnika apelanata, drugotuženu, koje ovlaštenje su mu dali apelanti u ovjerenoj, pismenoj punomoći. Isto tako, prema mišljenju Okružnog suda, advokat Gojko Matić je mogao prenijeti svoja ovlaštenja na drugotuženu temeljem date punomoći od apelanata, saglasno odredbi člana 86. ZOO, čime nisu prekoračena ovlaštenja punomoćnika Gojka Matića, kako to žalba pogrešno ističe. Dakle, po ocjeni drugostepenog suda, nema utjecaja za valjanost punomoći naknadno dopisano ime drugotužene, a kako se to izjasnio i vještak grafolog Ljubomir Gogić, koja je po ocjeni drugostepenog suda mogla zamijeniti ovlaštenog punomoćnika apelanata, a koje ovlaštenje su apelanti dali njihovom punomoćniku Gojku Matiću, što proizlazi iz sadržaja punomoći i koju je advokat Gojko Matić označio u kupoprodajnom ugovoru kao punomoćnika apelanata, budući da je ista pronašla i kupca za predmetne nekretnine, a nakon prodaje nekretnine primila i kupoprodajnu cijenu od kupca, kako to proizlazi iz izvedenih dokaza u prvostepenom postupku. Na kraju je navedeno da apelanti svoja eventualna prava u pogledu povrata kupoprodajne cijene mogu ostvarivati u posebnoj parnici. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene odluke primjenom odredbe člana 226. i člana 397. stav 1. ZPP.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 051763 12 Rev od 26. februara 2013. godine odbijena je revizija apelanata izjavljena protiv drugostepene presude od 24. februara 2012. godine.
10. U obrazloženju revizione odluke, Vrhovni sud je naveo da se ne može prihvatiti tvrdnja apelanata iznesena u reviziji da je advokat Gojko Matić trebao tražiti njihovu saglasnost da može odrediti zamjenika, tj. drugotuženu za prometovanje nekretninama apelanata. Ovakav zaključak, po ocjeni Vrhovnog suda, ne proizlazi iz sadržaja sporne punomoći, jer istom advokat Gojko Matić nije ograničen u pogledu izbora lica koje može odrediti kao svog zamjenika za preduzimanje određene radnje za koju je ovlašten. Isto tako, spomenuta ograničenja ne proizlaze iz odredbi čl. od 89. do 94. ZOO, kojima je regulisana punomoć kao jednostrana izjava volje kojom jedno lice (vlastodavac) ovlašćuje drugo lice (punomoćnika) za zastupanje u određenom pravnom poslu. S tim u vezi je revizioni sud istakao da pitanje ugovora o punomoćstvu kao dvostranog pravnog posla, na koji se revizija poziva, treba razlikovati od samog punomoćja kao jednostrane izjave volje. Dalje je navedeno da su, u skladu sa odredbom člana 89. stav 2. ZOO, postojanje i obim punomoćja nezavisni od pravnog odnosa na čijoj je podlozi punomoćje dato. Na osnovu ugovora o punomoćstvu, koji može (a i ne mora) biti zaključen s obzirom na ličnost ugovornih strana, Vrhovni sud je istakao da se ne može cijeniti obim samog punomoćja. Stoga je Vrhovni sud zaključio da u konkretnom slučaju iz sporne punomoći, koju su apelanti dali advokatu Gojku Matiću, proizlazi da su apelanti punomoćniku prepustili izbor eventualnog zamjenika, bez davanja ikakvih ograničenja kao što su davanje prethodne saglasnosti ili naknadnog odobrenja. Osim toga je navedeno da na osnovu činjenice da je predmetna punomoć sačinjena upotrebom dvije različite pisaće mašine, po ocjeni revizionog suda, nije moguće izvesti zaključak da je ista sačinjena u suprotnosti sa odredbom člana 90. ZOO, budući da u toku postupka nisu izvedeni dokazi iz kojih bi proizašlo utvrđenje činjenice u kojem trenutku je dopisano ime drugotužene. S tim u vezi je navedeno da je, u smislu odredbe člana 123. ZPP, na apelantima bio teret dokazivanja činjenice da ime drugotužene nije bilo upisano u predmetnu punomoć prilikom njene ovjere. Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju predmetni ugovor o kupoprodaji bio sačinjen u skladu sa odredbom člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list SR BiH“ br. 38/78, 29/80, 4/89 i 22/91 i „Službeni glasnik RS“ broj 29/94) kojim je propisano da ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu, a u istoj formi je bila sačinjena i punomoć kako to nalaže odredba člana 90. ZOO. Slijedom navedenog, ispravan je po ocjeni revizionog suda zaključak nižestepenih sudova da predmetni kupoprodajni ugovor nije zahvaćen ništavošću u smislu odredbe 103. stav 1. ZOO, jer nije u suprotnosti sa bilo kojim prinudnim propisom. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu revizione odluke primjenom odredbe člana 248. ZPP.
11. Apelanti navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog načina na koji je u predmetnoj pravnoj stvari, koja je okončana osporenom odlukom Vrhovnog suda, primijenjeno materijalno i procesno pravo. Naime, apelanti su istakli da su prvenstenstveno ovlastili advokata Gojka Matića da kao njihov punomoćnik (u njihovo ime i za njihov račun) zaključi ugovor o prodaji predmetnih nekretnina, iako je „doduše“, punomoć sadržavala odredbu po kojoj „ukoliko bi naš punomoćnik bio spriječen ovlašćujemo ga da imenuje sebi zamjenik u osobi“. S tim u vezi su apelanti su naveli da u vrijeme ovjere u punomoći drugotužena nije bila upisana kao zamjenik punomoćnika apelanata, tj. advokata Matića, već da su podaci o drugotuženoj u punomoći dopisani naknadno, odnosno poslije izvršene ovjere. Zbog toga apelanti smatraju da drugotužena nije imala punovažno ovlašćenje apelanata, u smislu člana 90. ZOO, da kao njihov punomoćnik, u njihovo ime za njihov račun zaključi s prvotuženim sporni ugovor o prodaji. Također, prema mišljenju apelanata njihovi potpisi su morali biti ovjereni i u odnosu na ličnost tog zamjenika, odnosno drugotužene, tako da budu naznačeni njeno ime, prezime i ostali podaci, što je ovdje izostalo u konkretnom slučaju. Stoga je, po ocjeni apelanata, ugovor o kupoprodaji zaključen 21. oktobra 1994. godine, a ovjeren kod Osnovnog suda u Banjoj Luci pod brojem I-Ov-4597/94 od 08. novembra 1994. godine, ništav pravni posao kao protivan prinudnim propisima. Suprotno shvatanju Vrhovnog suda, apelanti smatraju da su tokom postupka dokazali u kojem trenutku je dopisano ime drugotužene u spornoj punomoći, tj. da nije bilo upisano u predmetnu punomoć prilikom njene ovjere. Osim toga, apelanti su istakli da su, zbog ratnih događanja i okolnosti da pripadaju manjinskom narodu, bili prisiljeni da se isele iz Banje Luke 26. juna 1993. godine, te da je drugotužena iskoristila ovakav težak položaj apelanata, ali i svoj bliski odnos sa advokatom Gojkom Matićem (njegova supruga je tetka pokojnog supruga drugotužene), da bi na nezakonit način prisvojila njihove nepokretnosti, ishodila dopisivanje teksta punomoći i prodala ih kao njihov punomoćnik prvotuženom, ali tako da je zadržala novčani iznos koji je dobila po osnovu cijene. Relevantni propisi
12. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 86.
(1) Zastupnik ne može prenijeti svoja ovlašćenja na drugog, izuzev kada mu je to dozvoljeno zakonom ili ugovorom (2) Izuzetno, on to može učiniti ako je spriječen okolnostima da posao lično obavi, a interesi zastupanog zahtjevaju neođložno preduzimanje pravnog posla.
Član 89.
(1) Punomomoćje je ovlaštenje za zastupanje koje vlastodavac pravnim poslom daje punomoćniku (2) Postojanje i obim punomoćja su zavisni od pravnog odnosa na čijoj je podlozi punomoćje dato.
[...] Član 90.
Forma propisana zakonom za neki ugovor ili koji drugi pravni posao važi i za punomoćje za zaključenje tog ugovora. odnosno za preduzimanje tog posla.
Član 91.
(1) Punomoćnik može preduzimati samo one pravne poslove za čije je preduzimanje ovlašten.
(2) Punomoćnik kome je dato opšte punomoćje može preduzimati samo pravne poslove koji dolaze u redovno poslovanje.
(3) Posao koji ne dolazi u redovno poslovanje može punomoćnik preduzeti samo ako je posebno ovlašten za preduzimanje tog posla, odnosno vrste poslova među koje on spada.
[...] Član 103.
(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
[...]
13. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SR BiH“ br. 38/78, 29/80, 4/89, i 22/91 i „Službeni glasnik RS“ broj 29/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 9.
[...] (2) Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. U vezi sa navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da se u suštini ovi navodi zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog, odnosno procesnog prava u predmetnoj pravnoj stvari, radi utvrđenja, Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 58/05).
17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ističe da je predmet parničnog postupka, kojeg su apelanti pokrenuli protiv tuženih, zahtjev da se utvrdi ništavost kupoprodajnog ugovora od 21. oktobra 1994. godine, kojeg je kao punomoćnik apelanata zaključila drugotužena sa prvotuženim. S tim u vezi, Ustavni sud, prvenstveno, zapaža da se u predmetnoj pravnoj stvari kao sporno pravno pitanje postavilo je li, s obzirom na sadržaj sporne punomoći, prvobitno označenom punomoćniku advokatu Gojku Matiću dato ovlaštenje apelanata da ga u slučaju spriječenosti zamijeni drugotužena, odnosno je li taj advokat trebao tražiti suglasnost apelanata da može sebi odrediti zamjenika, tj. je li drugotužena morala imati pismenu ovjerenu punomoć apelanata ili advokata za zaključenje kupoprodajnog ugovora čije utvrđenje ništavosti traže apelanti. Naime, dajući odgovor na naprijed postavljena pitanja, redovni sudovi su polazeći od nespornog sadržaja punomoći ("ukoliko bi naš punomoćnik bio spriječen ovlašćujemo ga da imenuje sebi zamjenika u osobi") zaključili da je kod apelanata kao vlastodavaca postojala volja da njihovog punomoćnika advokata Gojka Matića može zamijeniti druga osoba, odnosno drugotužena u konkretnom slučaju, te da navedeni advokat nije prekoračio svoja ovlaštenja kada je ista prenio na drugotuženu bez saglasnosti apelanata. U prilog navedenom, Vrhovni sud je zauzeo konačan stav da, iz sporne punomoći, proizlazi da su apelanti punomoćniku advokatu Gojku Matiću prepustili izbor njegovog eventualnog zamjenika, bez davanja ikakvih ograničenja kao što su davanje prethodne saglasnosti ili naknadnog odobrenja. Imajući to u vidu navedeno, Ustavni sud, suprotno navodima apelanata, nije mogao zaključiti da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, tj. Zakon o obligacionim odnosima i Zakon o prometu nepokretnosti u predmetnoj pravnoj stvari kada su u konačnom zaključili da je predmetni ugovor o kupoprodaji bio sačinjen u skladu sa odredbom člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti, odnosno da isti nije zahvaćen ništavošću u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima jer nije u suprotnosti sa bilo kojim prinudnim propisom. S druge strane, Ustavni sud zapaža da se, u kontekstu ocjene dokaza i činjeničnog utvrđenja, postavilo kao sporno pitanje jesu li podaci o drugotuženoj u vidu teksta „Vidović rođ. Stanivuković (Milana) Grozda iz Banja Luke“ bili upisani u predmetnoj punomoći u vrijeme ovjere iste ili je to učinjeno naknadno falsifikovanjem punomoći kako to tvrde apelanti. U odnosu na ove navode, je zaključeno u konačno osporenoj odluci Vrhovnog suda da apelanti, na kojima je bio teret dokazivanja navedene činjenice u smislu odredbe člana 123. Zakona o parničnom postupku, nisu dokazali da ime drugotužene nije bilo upisano u predmetnu punomoć prilikom njene ovjere, niti da je ona sačinjena suprotno odredbi člana 90. Zakona o obligacionim odnosima zbog činjenice da su korištene dvije različite pisaće mašine prilikom sačinjavanja sporne punomoći. U vezi sa navedenim zaključkom, Ustavni sud ne nalazi bilo što što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Vrhovnog suda u pogledu primjene navedenih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju.
18. Dovodeći u vezu naprijed navedeno sa apelacionim navodima, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka očitovali na te navode, pri čemu su dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni ishodom postupka, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman