Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1841/16 (Zeničko-dobojski kanton)
Odluka donesena 07. 07. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1841/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-1841/16, rješavajući apelaciju Zeničko-dobojski kanton, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zeničko-dobojski kanton, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 009894 16 Gž 2 od 22. februara 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zeničko-dobojski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Zenica, podnio je 26. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 009894 16 Gž 2 od 22. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju (S. D.) na ime naknade štete isplati određeni novčani iznos, sa zakonskim zateznim kamatama.
2. U svom obrazloženju, između ostalog, Kantonalni sud navodi da je Odlukom Ustavnog suda broj AP-1835/12 od 22. decembra 2015. godine, usvojena apelacija tužitelja i ukinuta presuda Kantonalnog suda u Zenici od 21. marta 2012.godine jer je utvrđena povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola br. 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te je Kantonalni sud pošto je ispitao prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i po službenoj dužnosti, shodno članu 221. Zakona o parničnom postupku, pri tome imajući u vidu obavezujuće pravne zaključke iz odluke Ustavnog suda, drugostepeni sud je zaključio da apelantova žalba nije osnovana. Dalje se navodi, da je predmet spora zahtjev tužitelja za naknadu štete uslijed nemogućnosti predaje vozila, da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je tužitelj zaključio sa prethodnim vlasnikom H. Č. ugovor o kupoprodaji putničkog motornog vozila, koje je bilo registrirano kod apelanta na H. Č. uz prezentaciju dokumentacije i bez problema, da je tužitelj vozilo preveo na sebe 2005. godine i izvršio njegovu registraciju. Također je utvrđeno, da je Rješenjem od 18. decembra 1997. godine apelant utvrdio (na osnovu knjižice vozila koju je izdao PS Kiseljak HRHB) da je Z. O. iz Uskoplja vlasnik vozila, te je to bio prvi prijevod na osnovu kojeg je H. Č. kupio predmetno vozilo, a apelant je naveo da je prijevod sa Z. O. na H. Č. regularan postupak za koji su ispunjeni potrebni uvjeti, da je iz date izjave E. M.-a, prvostepeni sud utvrdio da je prvi vlasnik dao izjavu u PS Kreševo, da mu je vozilo otuđeno, a krađu automobila je prijavio istoj stanici 1994. godine, te od tada nije dobio nikakvu informaciju, da je uvidom u depešu PS Kreševo utvrđeno da jasno proizlazi da je raspisana potraga za navedenim automobilom, da iz kopije obavijesti PS Visoko od 7. aprila 2008. godine vidljivo da je vozilo oduzeto od tužitelja i da je vraćeno E. M. Kantonalni sud konstatuje da je suprotno apelantovoj žalbi, prvostepeni sud pravilno postupio kada je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete, dajući pri tom jasne činjenične i pravne razloge koje kao pravilne prihvatio i Kantonalni sud jer imaju uporište u pravilnom utvrđenju odlučnih činjenica i pravilnoj primjeni odredbi iz člana 172., 185., 189. i 190. Zakona o obligacionim odnosima, pravilno zaključujući da je apelant svojim propuštanjem prouzrokovao situaciju da se tužitelju za vrijeme od 2005. do 2008. godine, počev od prijevoda na njegovo ime, dozvoli produženje registracije kao vlasniku na predmetnom vozilu, kao što je to apelant svojim propuštanjem dozvoljavao i prethodnim vlasnicima predmetnog vozila, pa samim tim odgovara za naknadu štete koju tužitelj svojim zahtjevom potražuje. Kantonalni sud, također, navodi da kod nespornih činjenica da su organi apelanta u periodu od 1997. do 2008. godine izdavanjem saobraćajne dozvole, te produženjem registracija propustili da preduzmu sve potrebne provjere prilikom izdavanja potrebne dokumentacije za predmetno vozilo, te su svake godine činili grešku u propuštanju da otkriju da se radi o ukradenom vozilu i obustave izdavanje potrebnih dokumenata za vozilo, mada su postojali podaci o tome da je prijavljeno otuđenje vozila od vlasnika E. M., pravilno je prvostepeni sud zaključio da je već prilikom prve registracije apelant trebao uočiti da se radi o vozilu čije je otuđenje prijavljeno na regularan način, te izvršiti potrebne provjere i onemogućiti prijevod i registraciju. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud smatra da kako u toku postupka niko nije doveo u pitanje činjenicu da je tužitelj saobraćajnu dozvolu dobio na način propisan zakonom, u redovnoj proceduri kod nadležnog organa apelanta, i to nakon što je dostavio urednu dokumentaciju da je kupio vozilo, te imajući u vidu relevantni period od prve registracije vozila (1997. godine), zatim period kada je tužitelj kupio vozilo pa do donošenja prvostepene presude, te kako je u toku postupka tužitelj dokazao vlasništvo i savjesnost posjedovanja vozila, i da trpi štetu zbog oduzimanja i nemogućnosti korištenja vozila to postoji odgovornost apelanta u smislu člana 172. Zakona o obligacionim odnosima.
3. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. S obzirom na to da je apelant nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman