Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-465/15 (D. M.)

Odluka donesena 20. 07. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vanparnični postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija preuranjena
  • Dioba
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-465/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 07. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-465/15, rješavajući apelaciju Damira Mušanovića, na osnovu člana 18. stav (1), stav (3) tačka l), člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Damira Mušanovića, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 V 019957 14 Gz 2 od 27. novembra 2014. godine, u dijelu u kojem je ukinuto rješenje Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 V 019957 10 V od 31. januara 2014. godine i predmet vraćen na ponovni postupak, zato što je preuranjena.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Damira Mušanovića, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 V 019957 14 Gz 2 od 27. novembra 2014. godine, u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev Damira Mušanovića, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

Damir Mušanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bihaća, kojeg zastupa zajednička advokatska kancelarija Emire Imširević i Edžerije Trejić iz Bihaća, podnio je 28. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 V 019957 14 Gz 2 od 27. novembra 2014. godine. Osporenim rješenjem Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) ukinuto je rješenje Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 31. januara 2014. godine, u dijelu gdje je određena dioba nekretnina u suvlasništvu (pobliže opisane u izreci rješenja Općinskog suda), kao i u dijelu gdje je odbijen prijedlog za diobu nekretnine (pobliže opisana u izreci rješenja Općinskog suda), te je u tom dijelu predmet vraćen Općinskom sudu na ponovni postupak. Također, osporenim rješenjem Kantonalnog suda, odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđeno rješenje Općinskog suda kojim je odbijen apelantov prijedlog da se odredi dioba nekretnina (pobliže opisane u izreci rješenja Općinskog suda).

U dijelu u kome je rješenje Općinskog suda ukinuto i predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak, u obrazloženju rješenja Kantonalnog suda je navedeno da je pobijano rješenje doneseno uz povredu odredaba člana 161. do 167. Zakona o vanparničnom postupku, odnosno uz povredu odredbe člana 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku, te je zbog naprijed navedenog pogrešno primjenjeno i materijalno pravo. Naime, navedeno je, između ostalog, da Općinski sud nije razmatrao apelantove navode da je izvršena usmena dioba, te se ne može provjeriti da li je valjan zaključak Općinskog suda kojim je dozvolio civilnu diobu porodično-stambene kuće. Također, navedeno je da je Općinski sud dozvolio diobu kuće njenom prodajom, a odbio diobu parcele na kojoj je kuća sagrađena, te je takva izreka rješenja nerazumljiva, iz kog razloga Kantonalni sud nije mogao ispitati pobijano rješenje u tom dijelu.

U odnosu na odluku Kantonalnog suda kojom je potvrđeno rješenje Općinskog suda, u obrazloženju osporene odluke se navodi, između ostalog, da je Općinski sud ispravno postupio kada je odbio prijedlog za diobu nekretnine (k.č. broj 3787) kao neosnovan, iz razloga što je odredbama članova 161. do 167. Zakona o vanparničnom postupku, kao i odredbom člana 18. Zakona o vlasničko pravnim odnosima predviđena mogućnost diobe nekretnina koje se nalaze u suvlasništvu, a obzirom da apelant i protupredlagač Salih Mušanović na predmetnoj nekretnini nemaju pravo suvlasništva, već imaju samo upisano pravo korištenja, to shodno naprijed navedenom nema osnova za diobu predmetne nekretnine.

Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1), stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1), stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

l) apelacija je preuranjena;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) Preuranjenost Prema navedenim odredbama apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.

U konkretnom slučaju osporenim rješenjem Kantonalnog suda ukinuto je rješenje Općinskog suda u dijelu u kojemu je određena dioba nekretnina u suvlasništvu, kao i u dijelu gdje je odbijen prijedlog za diobu nekretnina i predmet je u tom dijelu vraćen Općinskom sudu na ponovno odlučivanje.

Shodno tome, Ustavni sud zapaža da je postupak još uvijek u toku, budući da apelant do donošenja ove odluke Ustavnog suda nije obavijestio Ustavni sud da je postupak okončan. Iz navedenog slijedi da je apelacija u ovom dijelu preuranjena.

b) Dopustivost prima facie Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (1), stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-465/15 (D. M.) | Sudska praksa | Aktio