Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4552/13 (M. K.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 4. Protokola 7 uz EK (Pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari)
- Član 4. P broj 7 uz EK – pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput po istom predmetu
- Krivični postupak
- Ne bis in idem
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4552/13
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4552/13, rješavajući apelaciju Mirsada Kekića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mirsada Kekića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 K 014111 13 Kž od 17. maja 2013. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 K 014111 11 K od 10. oktobra 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Mirsad Kekić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Husein Mušić, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 8. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 K 014111 13 Kž od 17. maja 2013. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 23 0 K 014111 11 K od 10. oktobra 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. stav (1) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 20. maja 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 30. maja 2016. godine, Općinski sud 27. maja 2016. godine, dok je Tužilaštvo odgovor dostavilo 2. juna 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Tužilaštvo je Općinskom sudu 2. oktobra 2010. godine dostavilo Optužnicu broj T01 0 KT 0002222 10 protiv apelanta zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo nedopušteno držanje oružja ili eksplozivnih tvari iz člana 371. stav 2. u vezi sa članom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Općinski sud je optužnicu u cijelosti potvrdio, uz obrazloženje da je razmatrajući dostavljenu optužnicu uz materijalnu i objektivnu dokumentaciju u spisu predmeta, utvrdio da postoji visok stepen osnovane sumnje da je osumnjičeni, apelant, počinio krivičnopravnu radnju koja mu se stavlja na teret.
6. Rješenjem Općinskog suda broj 23 0 K 011019 11 K od 16. augusta 2011. godine obustavljen je krivični postupak protiv apelanta, zbog toga što je Tužilaštvo, Dopisom broj T01 0 KT 00022210 od 4. augusta 2011. godine, povuklo optužnicu.
Postupak osporen navodima iz apelacije
7. Presudom Općinskog suda apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela nedopušteno držanje oružja ili eksplozivnih tvari iz člana 371. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, te mu je izrečena uvjetna osuda i utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, koja se neće izvršiti ukoliko optuženi u roku od tri godine od dana pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo. Apelantu je, u skladu s odredbom člana 71. stav 1. tačka e), u vezi sa članom 78. stav 1. KZFBiH, izrečena mjera sigurnosti oduzimanje predmeta bliže opisanih u izreci prvostepene presude, dok je, u skladu s odredbom člana 202. stav 4. ZKPFBiH apelant oslobođen dužnosti plaćanja troškova krivičnog postupka.
8. U obrazloženju presude je navedeno da je Općinski sud, postupajući po Optužnici Tužilaštva broj T01 0 KT 000 2222 11 2 od 25. augusta 2011. godine, u cijelosti potvrđenoj Rješenjem sudije za prethodno saslušanje broj 23 0 K 014111 11 Kps od 5. septembra 2011. godine, utvrdio da je optužba na osnovu izvedenih dokaza nesporno dokazala da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, odnosno da je nesporno dokazano da je apelant svjesno, umišljajno i činjenjem ispunio bitna obilježja kvalificiranog oblika krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret, zbog čega je odlučio kao u izreci presude.
9. U odgovoru na apelantove navode da je tokom postupka povrijeđeno načelo ne bis in idem budući da je krivični postupak, koji je protiv njega bio pokrenut zbog istog krivičnog djela i na osnovu istih dokaza, obustavljen rješenjem Općinskog suda od 16. augusta 2011. godine zbog toga što je Tužilaštvo povuklo optužnicu, Općinski sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne radi o presuđenoj stvari u smislu člana 4. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), odnosno da nije povrijeđen institut ne bis in idem, budući da u izreci Rješenja kojim je obustavljen krivični postupak u odnosu na apelanta broj 23 0 K 011019 11 K od 16. augusta 2011. godine nije navedeno o kojoj je optužnici odlučeno, niti je naveden objektivni identitet optužnice, pa Općinski sud optužnicu po kojoj je postupao u konkretnom postupku (Optužnica broj T01 0 KT 0002222 11 2 od 25. augusta 2011. godine) smatra potpuno novom optužnicom koja je potvrđena od sudije za prethodno saslušanje i na koju apelant nije istakao prethodne prigovore.
10. Postupajući po apelantovoj žalbi protiv presude Općinskog suda, Kantonalni sud je Presudom broj 23 0 K 014111 13 Kž od 17. maja 2013. godine žalbu kao neosnovanu odbio i u cijelosti potvrdio prvostepenu presudu.
11. U obrazloženju presude je navedeno da apelantovi žalbeni prigovori da je prvostepeni sud povrijedio odredbu člana 4. ZKPFBiH i primjenu načela ne bis in idem, te da je na taj način počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka i povrijeđene odredbe čl. 298. stav 1. tačka a), 340, 341. i 342. ZKP-a FBiH, nisu osnovani.
12. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da je Tužilaštvo, uz saglasnost sudije, nakon što je potvrđena, optužnicu povuklo, da bi nakon toga podignulo optužnicu uz iste činjenične navode kao u prethodnoj optužnici. Za razliku od navoda iz žalbe, Kantonalni sud je stava da je prvostepeni sud utvrdio sve odlučne činjenice i raspravio pravna pitanja koja su značajna da bi se na pravilan i zakonit način donijela sudska odluka. Prvostepeni sud je pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o povredi načela ne bis in idem iz razloga što odredba člana 4. ZKPFBiH, koja je usklađena sa Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), na koju se apelant pozvao u žalbi, označava princip da se istom licu ne može dva puta suditi za isto krivično djelo. Dakle, navedenom odredbom, kao i relevantnim odredbama iz Evropske konvencije ukazuje se na nemogućnost vođenja postupka – suđenja istom licu dva puta za isto krivično djelo. Međutim, u konkretnoj pravnoj situaciji ne radi se o povredi odredbe člana 4. ZKPFBiH na koju se ukazuje žalbom, nego je Tužilaštvo, kako je to i predviđeno odredbom člana 247. stav 1. i 2. ZKPFBiH raniju optužnicu povuklo uz saglasnost sudije, tako da nije bilo smetnji da se protiv istog optuženog podigne nova optužnica za isto krivično djelo.
13. U vezi s apelantovim navodima o pogrešno ili nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, Kantonalni sud je naveo da je, suprotno navodima iz žalbe, prvostepeni sud svoju odluku zasnovao na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu, uz savjesnu ocjenu svakog dokaza pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, kao i sa apelantovom obranom, kako to i nalažu odredbe člana 296. stav 1. i 2. ZKPFBiH, kao i da je odluka prvostepenog suda pravilna i zasnovana na zakonu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo da ne bude dva puta suđen ili kažnjen u istoj stvari iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su redovni sudovi svojim postupanjem povrijedili načelo ne bis in idem budući da je rješenjem Općinskog suda, po ranijoj optužnici za isto krivično djelo, nakon što je Tužilaštvo povuklo optužnicu, pravomoćno obustavljen postupak protiv apelanta. Apelant je naveo da je ovaj prigovor isticao i tokom postupka pred redovnim sudovima, da ga sudovi nisu usvojili čime su povrijedili odredbe člana 298. stav 1. tačka e), te čl. 340, 341. i 342. ZKPFBiH. Apelant je dalje naveo da su redovni sudovi i Tužilaštvo povrijedili načelo „ne bis in idem po kojemu je zabranjeno suđenje dva puta za istovrsno krivično djelo. Analogno tom principu, zabranjeno je i optuženje dva puta za istovrsno krivično djelo, jer da nije tako tada bi se optuženi za isti period i istovrsna krivična djela mogao optuživati do unedogled […].“ Zbog navedenog, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju i ukine osporene presude.
b) Odgovor na apelaciju
15. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje kod razloga koje je naveo u osporenoj presudi i predložio da ti razlozi posluže Ustavnom sudu prilikom odbijanja apelacije.
16. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u konkretnom krivičnom predmetu, po konkretnom optužnom aktu optuženi, apelant, nikad nije bio suđen, niti je donesena pravomoćna sudska odluka, a obilježje krivičnog djela koje mu je predmetnom optužnicom stavljeno na teret sadrži vremensku odrednicu, mjesto i način počinjenja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, a koje u podignutoj optužnici KTUSK Bihać kako je činjenično navedeno u istoj i po kojoj je prvostepeni sud odlučivao nikad ranije nije bila meritorno presuđena stvar. Osim toga, Općinski sud je ukazao da je jasno i razložno u obrazloženju svoje presude iznio razloge o prigovoru o povredi načela ne bis in idem, navodeći „Budući da je optužnica stupila na pravnu snagu, odnosno potvrđena od sudije za prethodno saslušanje suda, te stranke i branitelj u postupku nisu imale primjedbi na sastav suda i drugih učesnika u postupku, proveden je glavni pretres, tokom kojeg pretresa su zastupnik optužbe, optuženik i njegov branitelj iznijeli kratke uvodne riječi s tim da je optužba ostala u cijelosti pri prijedlogu dokaza uz optužni akt, a branitelj optuženog i sam optuženik su iskazali prigovor ne bis in idem, tvrdeći da je krivični postupak protiv optuženika obustavljen rješenjem Općinskog suda 16. augusta 2011. godine zbog povlačenja optužnice od strane tužioca navodeći da se potvrđena optužnica po kojoj sud sudi temelji na istim dokazima kao i optužnica od 2. oktobra 2010. godine da bi zastupnik optužbe na prigovor obrane naveo da je Kantonalno tužilaštvo USK-a Bihać dopisom broj T01 0 KT 000 2222 10 od 1. jula 2011. godine sukladno ZKP-a F BiH tražilo odobrenje za povlačenje optužnice, koje povlačenje je uslijedilo u smislu člana 247. stav 1. ZKP-a F BiH te u tome smislu prigovor obrane i optuženika je neosnovan, da bi sud procesnom odlukom na raspravnom zapisniku glavnog pretresa 28. augusta 2012. godine odbio prigovor obrane navodeći da nije riječ o presuđenoj stvari u smislu člana 4. ZKP-a F BiH, dakle da nije povrijeđen institut ne bis in idem a rješenje kojim je obustavljen krivični postupak u odnosu na istog optuženika broj 23 0 K 011019 11 K od 16. augusta 2011. godine u izreci rješenja ne navodi o kojoj optužnici KT USK-a Bihać je riječ te se i ne navodi objektivni identitet optužnice u izreci te sud smatra potvrđenu optužnicu po kojoj postupa u ovom postupku broj T01 0 KT 0002222 11 2 od 25. augusta 2011. godine potpuno novom optužnicom koja je potvrđena od sudije za prethodno saslušanje suda i na koju optuženik i njegov branitelj, a riječ je o obligatornoj obrani, nisu isticali prethodne prigovore pa i u smislu instituta ne bis in idem, po kojoj se optužnici optuženik izjasnio da nije kriv kod sudije za prethodno saslušanje 4. novembra 2011. godine pa su u tom smislu ispunjeni uvjeti da se održi glavni pretres u konkretnoj optužnici u meritumu.” Na kraju, Općinski sud je istakao kako je njegov pravni stav potvrdio i Kantonalni sud u svojoj presudi, pa naveo da slijedom navedenog apelacija nije osnovana i smatra da je treba odbaciti kao nedopuštenu.
17. Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da smatra da apelacija i razlozi istaknuti u njoj nisu osnovani iz razloga što je prvostepeni sud tokom postupka utvrdio sve odlučne činjenice i raspravio sva pravna pitanja koja su značajna za pravilan i zakonit način donošenja sudske odluke. Tužilaštvo ističe da su prvostepeni, a potom i Kantonalni sud pravilno zaključili da se u konkretnoj pravnoj situaciji ne radi o povredi načela ne bis in idem budući da je u konkretnom slučaju Tužilaštvo, u skladu sa odredbom člana 247. st. 1. i 2. ZKPFBiH raniju optužnicu, uz saglasnost sudije za prethodno saslušanje, povuklo nakon što je ista bila potvrđena, tako da nije bilo smetnji da se protiv istog optuženog podigne nova optužnica za isto krivično djelo, što je detaljno obrazloženo u presudi Kantonalnog suda. Slijedom navedenog, Tužilaštvo smatra da je apelacija neosnovana, pa je predložilo da je Ustavni sud odbije, jer su i prvostepeni i drugostepeni sud pravilno proveli postupak u skladu sa zakonom, pravilno utvrdili činjenično stanje, i donijeli pravilne i zakonite presude, kojima nisu povrijeđena apelantova prava.
V. Relevantni propisi
18. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 4.
Ne bis in idem Niko ne može biti ponovno suđen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravosnažna sudska odluka.
Član 247.
Povlačenje optužnice (1) Tužitelj može povući optužnicu, bez prethodnog odobrenja, do njenog potvrđivanja, a nakon toga, pa do početka glavnog pretresa ‐ samo uz odobrenje sudije za prethodno saslušanje koji je potvrdio optužnicu.
(2) U slučaju iz stava 1. ovog člana postupak se obustavlja rješenjem, a o čemu se odmah obavještavaju osumnjičeni, odnosno optuženi i branitelj, kao i oštećeni.
Član 313.
Povrede Krivičnog zakona Povreda Krivičnog zakona postoji ako je Krivični zakon povrijeđen u pitanju:
c) postoje li okolnosti koje isključuju krivično gonjenje, a naročito je li nastupila zastara krivičnog gonjenja ili je gonjenje isključeno uslijed amnestije ili pomilovanja ili je stvar već pravomoćno presuđena.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 23 0 K 014111 13 Kž od 17. maja 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu i koju je apelant primio 11. septembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 8. novembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
VII. Meritum
22. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te pravo iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
a) Princip ne bis in idem
23. Član 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju glasi:
1. Nikome se ne smije ponovo suditi, niti se smije ponovo kazniti u krivičnom postupku u nadležnosti iste države za djelo zbog koga je već bio pravomoćno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom te države.
2. Odredbe prethodnog stava ne sprečavaju ponovno otvaranje predmeta u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom određene države ako postoje dokazi o novim ili novootkrivenim činjenicama, ili ako je u prethodnom postupku došlo do bitne povrede koja je mogla utjecati na ishod predmeta.
3. Ovaj se član ne može derogirati na osnovu člana 15. Konvencije.
24. U vezi s apelantovim navodima o povredi načela ne bis in idem, Ustavni sud će u nastavku teksta dati odgovor na to da li se u konkretnom slučaju radi o povredi navedenog principa, odnosno dvostrukom suđenju za isto djelo, odnosno radi li se o dvostrukom kažnjavanju za isto djelo.
25. Ustavni sud podsjeća da su se praksa i stavovi Evropskog suda u vezi s primjenom i principa iz stava 1. člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju mijenjali i evoluirali. S tim u vezi, Ustavni sud posebno naglašava da je Evropski sud jasno naveo da član 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju u prvom stavu sadrži zabranu ne bis in idem (ne dva puta o istom), dok u drugom stavu predviđa izuzetke od ovog pravila pod „kontroliranim“ uvjetima. Također, Ustavni sud primjećuje da pojam bis postavlja pitanje koje vrste sudskih odluka aktiviraju primjenu ovog načela, dok pojam idem, posebno razvijen u predmetu Sergey Zolotukhin protiv Rusije (vidi Evropski sud, [GC] aplikacija broj 14939/03 presuda od 10. februara 2009. godine) polazi od identiteta pravnih kvalifikacija, odnosno opredjeljenja da se radi „o istom“. Tako je u navedenoj odluci utvrđeno da se zabranjuje progon ili suđenje za „isto krivično djelo“ odnosno djelo koje proizlazi iz istih činjenica ili činjenica koje su u biti iste. Također, Evropski sud je jasno utvrdio da se postupak principa iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju „aktivira“ kada je prethodna oslobađajuća ili osuđujuća presuda stekla svojstvo res iudicata (presuđena stvar), odnosno da nema redovnog pravnog lijeka u skladu s domaćim zakonima, da je iskorišten ili da je istekao rok za izjavljivanje pravnog lijeka. Stoga će Ustavni sud apelantove navode o dvostrukom suđenju za isto krivično djelo ispitati u skladu s navedenim stavovima Evropskog suda. Dakle, Ustavni sud prije svega podsjeća da je za primjenjivost člana 4. Protokola 7 uz Evropsku konvenciju potrebno da postoji prethodni krivični postupak okončan pravosnažnom presudom, da postoji drugi postupak i da postoji pravomoćna osuđujuća ili oslobađajuća presuda. Dakle, za primjenjivost nije dovoljno da odluka ima snagu res iudicata, već je potrebno da ona bude oslobađajuća ili osuđujuća.
26. Apelant u konkretnom slučaju svoje tvrdnje o kršenju ovog prava zasniva na navodima o tome da je rješenjem o obustavi postupka protiv njega, nakon što je Tužilaštvo povuklo optužnicu, već raspravljeno i odlučeno o istom događaju za koji mu je osporenim presudama izrečena uvjetna osuda.
27. U konkretnom slučaju, kako proizlazi iz stanja u spisu, apelantovih navoda i odgovora redovnih sudova, Tužilaštvo je, u skladu sa odredbom člana 247. stav 1. i 2. ZKPFBiH raniju optužnicu povuklo uz saglasnost sudije, tako da nije bilo smetnji da se protiv istog optuženog podigne nova optužnica za isto krivično djelo. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud zapaža da rješenjem kojim je obustavljen postupak protiv apelanta nije utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, nego je odlučeno o procesnoj stvari, pa smatra da u konkretnom slučaju nije prekršen princip ne bis in idem, budući da rješenje kojim je obustavljen postupak nema karakter oslobađajuće ili optužujuće presude, odnosno nema karakter presuđene stvari.
28. Zbog navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
b) Ostali navodi
29. Apelant je naveo da smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud je primjećuje da su ovi navodi identični navodima koji se odnose na povredu prava iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, koje je Ustavni sud ocijenio u ovoj odluci, pa smatra da nije potrebno posebno ispitivati apelantove navode u vezi s povredom prava na pravično suđenje.
30. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim paušalnih navoda o povredi ovog prava, nije obrazložio u čemu nalazi njegovu povredu, niti je ponudio argumente i dokaze na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da je došlo do povrede navedenog prava u predmetnom postupku. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
VIII. Zaključak
31. Ustavni sud nalazi da nema povrede člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju budući da rješenje kojim je obustavljen raniji postupak protiv apelanta nema karakter oslobađajuće ili optužujuće presude, odnosno nema karakter presuđene stvari.
32. Ustavni sud, dalje, nalazi da nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, kada apelant kršenje tih prava vezuje za kršenje principa ne bis in idem iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, a Ustavni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu, odnosno kada za svoje tvrdnje ne nudi argumente i dokaze na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da je došlo do povrede navedenih prava u predmetnom postupku.
33. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman