Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4640/13 (R. S. i D. S.)
Odluka donesena 07. 07. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Državljanstvo
- Upravni postupak
- Nasljedstvo
- Nacionalizacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4640/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-4640/13, rješavajući apelaciju Rastka Stefanovića i Dušana Stefanovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rastka Stefanovića i Dušana Stefanovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 009007 10 U od 30. septembra 2013. godine, rješenja Federalnog ministarstva prostornog uređenja broj UPII/05-23- 5-21/10 od 21. maja 2010. godine i rješenja Službe za upravu za stambene poslove Općine Centar Sarajevo broj 03-22-2868/09 od 29.
marta 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rastko Stefanović i Dušan Stefanović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zrenjanina, Republika Srbija, koje zastupa Senija Poropat, advokat iz Vogošće, podnijeli su 14. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 009007 10 U od 30. septembra 2013. godine, rješenja Federalnog ministarstva prostornog uređenja broj UPII/05-23-5- 21/10 od 21. maja 2010. godine (u daljnjem tekstu: tuženi) i rješenja Službe za upravu za stambene poslove Općine Centar Sarajevo broj 03-22-2868/09 od 29. marta 2010. godine (u daljnjem tekstu: Služba).
2. Rješenjem tuženog broj UPII/05-23-5-21/10 od 21. maja 2010. godine odbijena je žalba apelanata protiv rješenja Službe broj 03-22-2868/09 od 29. marta 2010. godine, kojim je odbijen zahtjev apelanata, radi dodjele zamjenskih stanova nacionalizovanim stanovima u zgradi u ulici Čekaluša čikma broj 3, u Sarajevu, bivše vlasništvo Pavla Stefanovića, Sretena Stefanovića i Slobodana Stefanovića. U obrazloženju rješenja je konstatovano da je prvostepeni organ potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe materijalnog prava kada je utvrdio da apelanti nisu ispunili uslove za dodjelu zamjenskih stanova nacionalizovanim stanovima u zgradi u navedenoj ulici u Sarajevu bivše vlasništvo Pavla Stefanovića, Sretena Stefanovića i Slobodana Stefanovića (apelanti su prvostepenom organu 4. maja 2009. godine podnijeli zahtjev za dodjelu zamjenskog stana). Naime, utvrđeno je da je odredbom člana 8. stav 1. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova propisano da je općina dužna raspolagati vraćenim stanovima tako što vrši dodjelu stana licima čije je pravo utvrđeno odredbama stava 2. člana 47. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, nositeljima stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu, radnicima davatelja stana na korištenje-preduzeće koje je privatizirano na način propisan u odredbi člana 7. ovog Zakona i socijalno ugroženim licima.
3. Nadalje, utvrđeno je da je odredbom člana 47. stav 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo propisano da pravo na kupnju stana prema odredbama ovog Zakona ima i nositelj stanarskog prava na nacionalizovanom i konfiskovanom stanu s tim da se bivšem vlasniku dodjeljuje drugi odgovarajući stan s pravom uknjižbe prava vlasništva u zemljišnim knjigama, dok je stavom 3. člana 47. ovog Zakona propisano da ukoliko bivši vlasnik nije živ, pravo na dodjelu odgovarajućeg stana ima njegov nasljednik prvog reda. Isto tako, utvrđeno je da je članom 47a. stav 6. tog Zakona propisano da pravo na zamjenski stan nema vlasnik koji je primio strano državljanstvo. Imajući u vidu navedeno, te dokaze iz spisa predmeta nesporno je utvrđeno da apelanti ne spadaju u nasljednike prvog nasljednog reda obzirom da je članom 10. Zakona o nasljeđivanju propisano ko su nasljednici prvog nasljednog reda, odnosno da su to bračni drug i djeca što u ovom konkretnom slučaju nisu apelanti, zbog čega u skladu sa stavom 3. člana 47. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo nemaju pravo na dodjelu zamjenskih stanova. Pored toga, istaknuto je da je prvostepeni organ nesporno utvrdio da su apelanti stekli strano državljanstvo zbog čega u skladu sa odredbom člana 47a. stav 6. pomenutog Zakona nemaju pravo na dodjelu zamjenskih stanova.
4. Osporenom presudom Kantonalnog suda odbijena je tužba apelanata protiv tuženog radi poništenja rješenja od 21. maja 2010. godine. U obrazloženju presude je navedeno da je u konkretnoj pravnoj stvari nesporno da bivši vlasnik stana (Pavle Stefanović koji je umro 23. septembra 1962. godine) nije živ. Nadalje, utvrđeno je da apelanti nisu nasljednici vlasnika prvog nasljednog reda jer nisu ni djeca ni bračni drug umrlog odnosno po pravu predstavljanja iz člana 11. Zakona o nasljeđivanju ne mogu biti nasljednici prvog nasljednog reda. Naime, utvrđeno je da sin Slobodan Stefanović nije umro prije ostavitelja - oca Pavla, a niti je Strahinja Stefanović (otac apelanata) kao unuk umro prije ostavitelja, a da bi apelanti mogli eventualno ostvariti svoja prava morali su biti nasljednici prvog nasljednog reda. Također, utvrđeno je da oba apelanta imaju strano državljanstvo što proizilazi iz njihovih rodnih listova, a i sami apelanti su istakli da su državljani Republike Srbije. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio presudu kao u izreci.
5. Apelanti u apelaciji ukazuju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava od strane organa uprave i Kantonalnog suda. Naime, apelanti problematiziraju primjenu odredbi čl. 47. stav 3. i 47a. stav 6. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, te odredbi čl. 10. i 11. Zakona o nasljeđivanju, tvrdeći da je njihova primjena neutemeljena u konkretnom slučaju. U suštini, apelanti smatraju da su dokazali osnovanost svog zahtjeva za dodjelu zamjenskog stana nacionalizovanim stanovima, te da su organi uprave i Kantonalni sud u osporenim odlukama odbili njegov zahtjev proizvoljno primjenjujući materijalno pravo, čime su povrijedili prava apelanata na pravično suđenje i imovinu. Osim toga, apelanti povredu prava na pravično suđenje nalaze i u činjenici da je postupak trajao duži vremenski period.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. U vezi sa navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje i imovinu koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i s tim u vezi pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
9. Ustavni sud naglašava da je u svojoj novijoj praksi razmatrao identična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1099/13 od 12. januara 2016. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. S obzirom na navedeno, imajući pri tom u vidu da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna.
10. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda kao i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelacije o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman