Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3212/13 (B. D.)
Odluka donesena 07. 07. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Kleveta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3212/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-3212/13 rješavajući apelaciju Branka Dokića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branka Dokića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 039125 12 Gž od 24. maja 2013. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 039125 07 P od 21. maja 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Branko Dokić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Miljkan Pucar advokat iz Banja Luke, podnio je 18. jula 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 039125 12 Gž od 24. maja 2013. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 039125 07 P od 21. maja 2012. godine.
2. Osnovni sud je presudom broj 71 0 P 039125 07 P 21. maja 2012. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, odbacio apelantov zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je Dragomir Babić (u daljnjem tekstu: tuženi) izjavom koja je objavljena u dnevnim novinama „Fokus“ broj 651 od 9. jula 2007. godine, u članku pod nazivom „Mafija u pravosuđu“ svjesno iznoseći neistinu, apelantu nanio klevetu i time zloupotrijebio pravo na slobodno izražavanje iz člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Drugi dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da mu tuženi nadoknadi štetu zbog iznošenja klevete iz prethodnog stava i na ime satisfakcije mu isplati 10.000,00 KM je odbijen kao neosnovan.
3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je apelant svoju tužbu utemeljio na tvrdnji da je tuženi u dnevnim novinama iznio neistine na štetu njegovog moralnog digniteta i time zloupotrijebio pravo na slobodno izražavanje, zatraživši da se ta činjenica utvrdi. Osim toga, apelant je zatražio da se tuženi obaveže da mu nadoknadi štetu izazvanu iznošenjem klevete i da mu na ime satisfakcije isplati iznos od 10.000,00 KM. U vezi s tako postavljenim tužbenim zahtjevom, Osnovni sud je naveo sadržaj odredbe člana 54. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u kojoj je propisano da „tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje ili nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost neke isprave, i da se takva tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili kad tužilac ima pravni interes za pomenuto utvrđenje“. Na taj način je, kako je dalje navedeno, isključena mogućnost podnošenja tužbe za utvrđenje činjenica, budući da činjenice mogu samo predstavljati osnov tužbe koja glasi na činidbu i one su predmet dokazivanja (kao što je konkretan slučaj). S obzirom da je u drugom dijelu tužbenog zahtjeva tražena naknada štete zbog klevete, a pomenute činjenice predstavljaju osnov tog zahtjeva, te da ni Zakon o zaštiti od klevete kao poseban propis koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, nije propisao mogućnost podnošenja tužbe za utvrđenje, apelantova tužba je u tom dijelu odbačena na osnovu člana 67. stav 1. tačka 7. ZPP-a. U pogledu drugog dijela tužbenog zahtjeva za naknadu štete, Osnovni sud je proveo dokaz čitanjem članka „Mafija u pravosuđu“ (u daljnjem tekstu: sporni članak) te je u svojstvu parnične stranke saslušan apelant. Uvidom u sporni članak je utvrđeno da je tuženi iznio netačne informacije u pogledu apelanta i da je sporni članak po svom sadržaju mogao prouzrokovati povredu apelantovog ugleda. Međutim, da bi apelantu bila dosuđena šteta za povredu pretpljenog ugleda, u skladu sa članom 5. Zakona o zaštiti od klevete, apelant je morao dokazati da je njegov ugled zaista i povrijeđen. U konkretnom slučaju, na osnovu apelantovog iskaza, Osnovni sud je utvrdio da apelantov ugled nije narušen među ljudima koji ga poznaju, niti je pak apelant naveo konkretne posljedice koje je pronošenje neistinite tvrdnje proizvelo po njegov ugled. Osnovni sud je ocijenio da je takav apelantov navod apstraktan što za utvrđivanje štete nije dovoljno. Ostale apelantove tvrdnje i to da mu je zbog objave spornog članka narušeno zdravlje i da je njegova porodica doživljavala neprijatnosti po ocjeni suda također nisu dokazane, jer apelant nije dokazao uzročno posljedičnu vezu između sadržaja spornog članka i nastupanja bolesti.
4. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 039125 12 Gž od 24. maja 2013. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Apelant je u žalbi osporio pravilnost i zakonitost prvostepene presude ukazujući da je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama i da obrazloženje presude ne ispunjava zahtjeve iz člana 191. stav 4. ZPP-a. Žalbom je osim toga ukazano da je pogrešan stav prvostepenog suda prema kom je (apelant) trebao dokazati da je objavljivanjem neistinitih informacija u spornom članku njegov ugled zaista povrijeđen, jer se radi o činjenicama čije postojanje zakon pretpostavlja. Okružni sud je odlučujući u granicama razloga iz žalbe i po službenoj dužnosti ocijenio da apelantova žalba nije osnovana pa je kao takva odbijena. U vezi s tim, Okružni sud je ponovio sadržaj odredbe člana 5. Zakona o zaštiti od klevete, potvrđujući pravilnost prvostepene presude. Pravilnost prvostepene presude u dijelu kojim je apelantova tužba odbačena konkretno znači, kako je dalje navedeno, da apelant svoj zahtjev nije usmjerio na utvrđenje da je tuženi odgovoran za štetu pričinjenu njegovom ugledu neistinitim izražavanjem u spornom članku, već je usmjeren na utvrđenje pravno relevantnih činjenica da je tuženi apelantu nanio klevetu i time zloupotrijebio pravo na slobodno izražavanje, koje samo predstavljaju osnov za utvrđenje odgovornosti tuženog i njegovo obavezivanje na naknadu štete (nedostatak pravnog interesa). Također je potvrđena pravilnost prvostepene presude koja se odnosi na odbijanje zahtjeva za naknadu nematerijalne štete izazvane iznošenjem klevete, jer apelant u postupku nije dokazao (saslušanjem u svojstvu parnične stranke) da su mu čast i ugled povrijeđeni, niti se iz njegove izjave mogao utvrditi intenzitet i trajanje duševnih bolova.
5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Navode o kršenju ovog prava temelji na nedostatku obrazloženja o odlučnim činjenicama i proizvoljnoj ocjeni dokaza. Osim toga, smatra da su sudovi izveli pogrešan zaključak u pogledu prvog dijela njegovog tužbenog zahtjeva koji je osporenim presudama odbačen, ukazujući da zahtjev „da se utvrdi postojanje odgovornosti tuženog za klevetu te zloupotrebe prava na slobodu izražavanja“ ne predstavlja utvrđivanje činjenica već pravni odnos, a pravni interes se ogleda u njegovoj potrebi da se odgovornost tuženog učini nesumnjivom. U pogledu odbijajućeg dijela tužbenog zahtjeva za naknadu štete, apelant je istakao iste razloge (ocjena dokaza i nedostatak obrazloženja) smatrajući da su presude iz istih razloga nezakonite i pogrešne i da mu je na taj način povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje koji je rezultirao presudom Okružnog suda odnose isključivo na način na koji Osnovni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, a koje je kao takvo potvrdio Okružni sud. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Naime, Okružni sud je odlučujući u granicama navoda iz žalbe kojom je ukazano na ocjenu dokaza i nedostatak obrazloženja o odlučnim činjenicama, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka, jasno naglasio da je prvostepeni sud odlučujući povodom apelantovog tužbenog zahtjeva za utvrđenje donio pravilnu i zakonitu odluku, budući da je taj dio zahtjeva bio usmjeren na utvrđenje pravno relevantnih činjenica umjesto na utvrđenje da je tuženi odgovoran za pričinjenu štetu ugledu apelanta neistinitim izražavanjem. U pogledu odbijajućeg dijela tužbenog zahtjeva za naknadu štete je jasno obrazloženo da apelant u postupku nije dokazao da mu je usljed neistinitog izražavanja tuženog povrijeđen ugled i da je zbog toga trpio duševne bolove, pozivanjem na relevantne materijalne i procesne odredbe.
10. Ustavni sud je imao u vidu svoju ranije donesenu odluku povodom apelacije istog apelanta broj AP-179/10 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-179/10 od 18. aprila 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), u kojoj je u naizgled sličnom predmetu utvrđena povreda prava na pravično suđenje i ukinuta presuda Kantonalnog suda u Sarajevu. Međutim, za razliku od činjenica i okolnosti konkretne apelacije, u tom predmetu je prvostepeni sud, nakon saslušanja apelanta kao parnične stranke i ostalih provedenih dokaza, utvrdio da je tuženi iznošenjem klevete pričinio štetu apelantovom ugledu a zatim je utvrdio visinu nematerijalne štete i apelantu dosudio novčani iznos u srazmjeri s pričinjenom štetom. Kantonalni sud je u tom predmetu prvostepenu presudu preinačio i tužbeni zahtjev odbio, bez adekvatnog obrazloženja i utemeljenja u okolnostima konkretnog slučaja, zbog čega je Ustavni sud zaključio da je osporena presuda donesena arbitrarnom primjenom materijalnog i procesnog prava, što je suprotno standardima uspostavljenim članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
11. U vezi naprijed navedenog, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja u odnosu na predmet AP-179/10 postoji sličnost samo u pogledu ponuđene i prihvaćene dokazne građe (između ostalog, saslušanje apelanta u svojstvu parnične stranke kao nespornog „dokaznog sredstva“, stav 57) ali ne i zaključaka koje su sudovi u ova dva naizgled slična predmeta zauzeli, imajući pri tom u vidu različitost apelantovih tužbenih zahtjeva u konkretnom predmetu i u predmetu AP-179/10. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede njegovog ustavnog prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman