Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3778/13 (M. D. i Z. D.)

Odluka donesena 07. 07. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Zamjena nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3778/13

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 07. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3778/13, rješavajući apelaciju Mirsada Dolića i Zlatka Dolića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mirsada Dolića i Zlatka Dolića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 051739 11 Rev od 20. juna 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mirsad Dolić i Zlatko Dolić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banje Luke, koje zastupa Omer Hadžiselimović, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 3. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 051739 11 Rev od 20. juna 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te od punomoćnika Dušanke Maksimović (u daljnjem tekstu: prvotužena), te punomoćnika Milene Cvijetić (u daljnjem tekstu: drugotužena) zatraženo je 26. aprila 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i punomoćnik drugotužene su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 28. aprila do 16. maja 2016. godine.

4. Punomoćnik prvotužene u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelanti su, zajedno sa Zlatkom Esapovićem i Nerminom Dolićem, kao zakonskim nasljednicima iza umrle Nade Dolić (u daljnjem tekstu: pravna prednica apelanata) 22. oktobra 2001. godine pokrenuli predmetni parnični postupak radi utvrđivanja ništavosti dva ugovora i to: ugovora o zamjeni nekretnina koji su 6. marta 1995. godine zaključili pravna prednica apelanata i Savo Maksimović (u daljnjem tekstu: pravni prednik prvotužene), čiji predmet zamjene su bile nekretnine pravne prednice apelanata upisane u p. l. br. 357 k. o. Banja Luka VII (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), odnosno nekretnine pravnog prednika prvotužene koje se nalaze u Republici Hrvatskoj, te ugovora o kupoprodaji zaključenog 20. oktobra 1996. godine između pravnog prednika prvotužene i drugotužene, čiji predmet kupoprodaje su bile sporne nekretnine. Apelanti su istovremeno tužbom u odnosu na drugotuženu tražili da im se prizna pravo na isplatu naknade za eksproprisane sporne nekretnine u postupku broj 11-473-139/07 Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove – PJ Banja Luka (u daljnjem tekstu: Republička uprava), te isplatu naknade na ime korištenja tuđe stvari (sporne nekretnine).

7. Drugotužena je tokom postupka istakla protivtužbeni zahtjev kojim je od apelanata tražila povrat iznosa od 247.500,00 dinara po kursu od 20. oktobra 1996. godine na ime isplaćene kupoprodajne cijene za sporne nekretnine, te isplatu na ime uloženih ulaganja u sporne nekretnine.

8. Odlučujući u ponovnom postupku o tužbenim i protivtužbenim zahtjevima parničnih stranaka Osnovni sud je Presudom broj 71 0 P 051739 01 P od 9. juna 2010. godine utvrdio ništavost ugovora o zamjeni i kupoprodajnog ugovora, uz obavezivanje apelanata da prvotuženoj isplate iznos od 40.000,00 KM (st. 1, 2. i 3. izreke presude). Istom presudom i to stavom 4. izreke drugotužena je obavezana da trpi da apelanti za eksproprisane sporne nekretnine u predmetu Republičke uprave izvrše naplatu novčane naknade od Grada Banja Luka. Apelanti su odbijeni s dijelom tužbenog zahtjeva kojim su tražili obavezivanje drugotužene da im na ime korištenja tuđe stvari isplati iznos od 103.424,77 KM sa zakonskom zateznom kamatom (stav 6. izreke). Protivtužbeni zahtjev drugotužene je djelimično usvojen tako što su apelanti obavezani da drugotuženoj isplate iznos od 26.597,63 KM na ime ulaganja u sporne nekretnine (stav 5. izreke), dok je stavom 7. izreke odbijen protivtužbeni zahtjev u dijelu kojim je drugotužena tražila isplatu iznosa isplaćenog na ime kupoprodajne cijene za sporne nekretnine (sve detaljnije navedeno u st. od 1. do 7. izreke presude).

9. Istom presudom i to stavom 8. utvrđeno je povlačenje prijedloga apelanata za izdavanje mjere obezbjeđenja kojim su apelanti zahtijevali da se zabrani Gradu Banja Luka određivanje sporazumne naknade za drugotuženu i isplata novčanih sredstava za izuzete sporne nekretnine, dok je stavom 9. izreke presude odlučeno da svaka stranka snosi svoj dio troškova postupka.

10. Na osnovu provedenih dokaza (koje je prvostepeni sud taksativno naveo na str. 3. i 4. prvostepene presude), Osnovni sud je utvrdio da su predmet ugovora o zamjeni nekretnina, koji su 6. marta 1995. godine zaključili pravna prednica apelanata i pravni prednik prvotužene bile sporne nekretnine i nekretnine u Republici Hrvatskoj, da se pravna prednica apelanata nije uknjižila kao posjednik ili vlasnik na nekretninama u Republici Hrvatskoj koje su bile predmet zamjene, da se na nekretninama u Republici Hrvatskoj koje su bile predmet zamjene kao vlasnik vodi pravni prednik prvotužene, da je pravnoj prednici apelanata povodom zaključenog ugovora o zamjeni isplaćen iznos od 40.000,00 KM, zatim da je pravni prednik prvotužene sporne nekretnine ugovorom o kupoprodaji od 20. novembra 1996. godine prodao drugotuženoj za iznos od 247.500,00 dinara, koja se na osnovu tog ugovora uknjižila u zemljišnim knjigama kao vlasnik spornih nekretnina s dijelom 1/1, zatim da je rješenjem Republičke uprave od 26. novembra 2007. godine izvršena eksproprijacija spornih nekretnina, te da su apelanti zajedno sa Zlatkom Esapovićem i Nerminom Dolićem proglašeni zakonskim nasljednicima iza umrle pravne prednice.

11. Osnovni sud je cijeneći sve izvedene dokaze zaključio da su zahtjevi apelanata u pogledu ništavosti ugovora o zamjeni i kupoprodajnog ugovora osnovani. U vezi s ništavošću ugovora o zamjeni Osnovni sud je na osnovu iskaza svjedoka Miroslava Mikeša utvrdio da prilikom sačinjavanja tog ugovora nisu bile prisutne ugovorne strane što je svojim iskazom potkrijepila Nada Savatović, dugogodišnja prijateljica pravne prednice apelanata, koja je u svom iskazu navela da joj je pravna prednica apelanata lično pričala da je sporne nekretnine prodala za 40.000,00 KM, a da je tek kasnije saznala da je potpisala ugovor o zamjeni, pri čemu apelanti tu okolnost i ne spore jer su spremni da vrate navedeni iznos. Cijeneći činjenicu da ugovor nastaje u momentu kada se ugovorne strane saglase o bitnim elementima ugovora, te da prenos svojine nije vezan za zaključenje ugovora, već za predaju u posjed, Osnovni sud je ja utvrdio da su ispunjeni uvjeti da se utvrdi ništavost ugovora o zamjeni od 6. marta 1995. godine, u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Obrazlažući takav stav, Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 66. stav

1. ZOO-a koja definira da prividan ugovor nema dejstvo među ugovornim stranama jer prema ocjeni tog suda ugovor o zamjeni predstavlja prividan posao (simulaciju) koji je za cilj imao prikrivanje drugog pravnog posla, što proizlazi iz činjenice da je pravni prednik prvotužene pravnoj prednici apelanata za sporne nekretnine isplatio iznos od 40.000,00 KM što su potvrdili i apelanti, te saslušani svjedoci. Cijeneći činjenicu da je ugovor o zamjeni prividan ugovor, u smislu člana 66. ZOO-a, te kao takav nema dejstvo među ugovornim stranama, imajući u vidu vrijeme kada je zaključen, te činjenicu da je zaključen suprotno odredbama Zakona o primjeni Zakona o prometu nepokretnosti za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja, utvrđena je ništavost spornog ugovora o zamjeni. S obzirom na takav zaključak, Osnovni sud je u smislu člana 104. ZOO-a obavezao apelante da prvotuženoj isplate iznos od 40.000,00 KM (iako prvotužena nije opredijelila svoj zahtjev u smislu restitucije), uz naglasak da restitucija predstavlja sastavni dio posljedica ništavosti pravnog posla, pri čemu je taj sud cijenio činjenicu da uspostava stanja koje je postojalo prije zaključenja ugovora o zamjeni više nije moguća jer su sporne nekretnine u međuvremenu eksproprisane od drugotužene, a da se prvotužena nalazi u posjedu nekretnina u Republici Hrvatskoj koje su bile predmet zamjene.

12. S obzirom da je Osnovni sud utvrdio ništavost ugovora o zamjeni, taj sud je utvrdio i ništavost ugovora o kupoprodaji spornih nekretnina od 20. oktobra 1996. godine koji su zaključili pravni prednik prvotužene i drugotužena jer je taj ugovor vezan za ugovor o zamjeni. Osnovni sud je u tom pravcu iz provedenih dokaza utvrdio da je drugotužena na ime kupoprodajne cijene pravnom predniku prvotužene isplatila iznos od 247.500,00 dinara, na osnovu kojeg je drugotužena svoje pravo na spornim nekretninama upisala u javne evidencije, nakon čega je vršila renoviranje i sanaciju spornih nekretnina i to u iznosu od 26. 597,63 KM, što je tokom postupka utvrdio vještak građevinske struke kojem je taj sud poklonio punu vjeru, pa je Osnovni sud udovoljio protivtužbenom zahtjevu drugotužene u tom dijelu, shodno Zakonu o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine koji propisuje da u slučaju ništavosti ugovora o zamjeni nekretnina strana koja je vršila ulaganja u nekretnine koje su bile predmet zamjene ima pravo da traži od predratnog nosioca prava vlasništva vrijednost ulaganja. U konkretnom slučaju drugotužena je kao savjestan posjednik spornih nekretnina vršila ulaganja u te nekretnine i stoga ima pravo da zahtijeva isplatu uloženih sredstava.

13. Osnovni sud je nadalje pojasnio da je apelante obavezao na isplatu uloženih sredstava jer je drugotužena na taj način povećala vrijednost spornih nekretnina što će svakako utjecati na visinu tržišne vrijednosti spornih nekretnina u postupku određivanja naknade po osnovu eksproprijacije jer je drugotužena obavezana da trpi da se apelanti u postupku eksproprijacije naplate od Grada Banja Luka. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim su apelanti tražili isplatu preciziranog iznosa na ime zakupnine, kako su apelanti tokom postupka konačno opredijelili svoj tužbeni zahtjev, Osnovni sud je zahtjev ocijenio neosnovanim, budući da apelanti, u smislu člana 7. i 123. ZPP-a, nisu dokazali da su pretrpjeli štetu po osnovu izmakle koristi.

14. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je donio na osnovu člana 386. ZPP-a.

15. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Okružni sud je na sjednici vijeća održanoj 16. juna 2011. godine donio Presudu broj 71 0 P 051739 10 Gz od 16. juna 2011. godine kojom su žalba apelanata u odbijajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu (stav 6), te odluke o troškovima postupka (stav 9) kao i žalba tuženih u dosuđujućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu (st. 1, 2, 3, 4, 5. i 7) uvažene i prvostepena presuda preinačena tako da je odbijen zahtjev kojim su apelanti tražili utvrđivanje ništavosti ugovora o zamjeni i ugovora o kupoprodaji, zatim je odbijen zahtjev kojim su apelanti tražili da se drugotužena obaveže da trpi da se apelanti naplate od Grada Banja Luka u postupku eksproprijacije spornih nekretnina, te zahtjev kojim su tražili isplatu iznosa od 103.424,77 KM na ime korištenja spornih nekretnina, uz istovremeno odbijanje protivtužbenog zahtjeva kojim je drugotužena tražila isplatu iznosa od 26.597,63 KM na ime ulaganja u sporne nekretnine. Istom presudom apelanti su obavezani da drugotuženoj solidarno isplate iznos od 1.125,00 KM na ime troškova žalbenog postupka.

16. Nakon što je drugostepeni sud ispitao osporenu presudu u svjetlu žalbenih prigovora i po službenoj dužnosti, taj sud je utvrdio da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Okružni sud se prilikom odlučenja, između ostalog, pozvao na odredbu člana 66. stav 2. ZOO-a koja propisuje da ako prividni ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj ugovor važi ako su ispunjeni uvjeti za njegovu pravnu valjanost. Iz stanja spisa proizlazi da su pravni prednici apelanata i prvotužene u martu 1995. godine zaključili ugovor koji su imenovali kao ugovor o zamjeni jer ni apelanti ne spore da je stvarna volja pri zaključenju spornog ugovora bila prodaja spornih nekretnina koje se nalaze u tadašnjoj ulici Josipa Braće Nemeca broj 19, a sada u ulici Vase Glišca broj 9, da je ugovorena kupoprodajna cijena iznosila 40.000,00 DEM, da su sporne nekretnine pravnom predniku prvotužene predate u posjed, da se pravni prednik prvotužene na osnovu ugovora upisao kao vlasnik u javnim evidencijama, nakon čega je u oktobru 2006. godine sporne nekretnine prodao drugotuženoj.

17. Okružni sud je uvidom u ugovor o zamjeni zaključio da je on ovjeren od prvostepenog suda, broj I-Ov-682/95 od 9. marta 1995. godine, kojim je potvrđeno da su pravna prednica apelanata iz Banje Luke, ul. Augusta Šenoe broj 6, i pravni prednik prvotužene iz mjesta Čovci kod Okučana, Republika Hrvatska, priznali svoje potpise na ugovoru, te je njihov identitet utvrđen na osnovu ličnih karata. Shodno tome, kako je istakao Okružni sud, sporni ugovor o zamjeni, primjenom pravila sadržanog u odredbi člana 99. stav 2. ZOO-a prema kojem se tumačenje spornih odredbi ugovora treba izvršiti saglasno namjeri i stvarnoj volji ugovorača, a odredbe razumjeti kako to odgovora načelima obligacionog prava, te shodno odredbi člana 66. stav 2. ZOO-a ugovarači su ugovor o kupoprodaji spornih nekretnina prikrili prividnim pravnim poslom imenujući ga kao ugovor o zamjeni. Prema ocjeni Okružnog suda sporni ugovor koji prikriva ugovor o kupoprodaji ispunjava sve formalnopravne uvjete potrebne za njegovu pravnu valjanost, u smislu člana 9. stav 2. Zakona o prometu nekretnina, kao i člana 454. ZOO-a u vezi sa čl. 26. i 28. stav 2. ZOO-a.

18. Činjenica da je sporni ugovor zaključen u vrijeme ratnih dešavanja ne daje dovoljno osnova za zaključak da je ugovor apsolutno ništav. Navedeno stoga što se u svakom slučaju mora utvrditi da li je prenos prava na nepokretnosti izvršen na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom, tj. da li su postojale posebne konkretne i subjektivne okolnosti koje su prisilile pravnu prednicu apelanata da zaključi ovakav ugovor. U konkretnom slučaju postojanje ratne situacije, bez dokazivanja pojedinačnih okolnosti koje su utjecale na volju pravne prednice apelanata, apelanti nisu dokazali jer u tom pravcu nisu izveli niti jedan dokaz. Shodno navedenom, Okružni sud je stao na stanovište da ne postoje uvjeti za utvrđivanje ništavosti ugovora iz odredbe člana 103. ZOO-a jer zaključeni ugovor nije protivan ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima, te zadovoljava sve formalne uvjete važnosti propisane odredbom člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti. Slijedom navedenog proizlazi da ne stoji obaveza obostrane restitucije u vidu povrata kupoprodajne cijene predniku prvotužene, ni naknada na ime zakupnine za korištenje spornih nekretnina, ni osnovanost zahtjeva da se naknada za eksproprisane sporne nekretnine isplati apelantima, a time ni udovoljavanju protivtužbenim zahtjevima drugotužene jer nisu ispunjeni uvjeti iz člana 104. ZOO-a u pogledu vraćanja drugoj strani onoga što je primila po osnovu zaključenih ugovora.

19. Imajući u vidu da apelanti nisu uspjeli s tužbenim zahtjevom niti je durgotužena uspjela s protivtužbenim zahtjevom, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio da svaka stranka snosi svoj dio troškova postupka.

20. U odnosu na zahtjev drugotužene da joj se naknade troškovi žalbe Okružni sud je, s obzirom na odlučenje, zaključio da tuženim pripadaju troškovi žalbenog postupka, ali kako prvotužena nije tražila isplatu tih troškova, taj sud je, primjenom odredbe člana 397. stav 2. ZPP-a, zaključio da drugotuženoj pripadaju troškovi na ime sastava žalbe s paušalom u iznosu od 1.125,00 KM, ali ne i troškovi na ime takse na žalbu u iznosu od 1.000,00 KM jer drugotužena nije dokazala da je ove troškove platila.

21. Odlučujući o reviziji apelanata kao i njenim dopunama, Vrhovni sud je Presudom 71 0 P 051739 11 Rev od 20. juna 2013. godine reviziju odbio.

22. Prema ocjeni Vrhovnog suda nije od značaja gdje je predmetni ugovor o zamjeni sačinjen, a gdje je potpisan jer je u konkretnom slučaju potpisivanje ugovora obavljeno u sudu, budući da su potpisi ugovornih strana ovjereni od suda, dok je sačinjavanje teksta ugovora, prema stavu nižestepenih sudova obavio svjedok Miroslav Mikeš, advokat iz Banje Luke. Nadalje je Vrhovni sud naveo da apelanti tokom postupka nisu osporavali autentičnost potpisa pravnog prednika prvotužene koji je ovjeren od suda, pa taj sud nije mogao prihvatiti prigovore apelanata iznesene tek u reviziji kojim dovode u sumnju autentičnost njegovog potpisa, pozivajući se u tom pravcu na odredbu člana 240. ZPP-a. Naglašeno je da je konkretnom slučaju utvrđeno da je pravna prednica apelanata potpisala ugovor o zamjeni spornih nekretnina s pravnim prednikom prvotužene od koga je primila iznos od 40.000,00 KM što predstavlja spoljnu manifestaciju izjave volje koja je potrebna za zaključenje ugovora, u smislu odredbe člana 28. stav 1. ZOO-a.

23. Nadalje je naglašeno da za utvrđivanje okolnosti da li je u konkretnom slučaju postojala slobodno izražena volja prilikom sklapanja ugovora nije dovoljno pozivanje na postojanje ratnih okolnosti u Banjoj Luci u toku 1995. godine, pa tako tvrdnje iznesene u reviziji da zbog ratnih okolnosti pravna prednica apelanata, kao pripadnik naroda koji ne čini većinu, nije mogla slobodno izraziti volju, prema ocjeni Vrhovnog suda, nije u saglasnosti sa pozitivnim pravom koje ovakve ugovore ne označava ex lege ništavim. Vrhovni sud je naveo da su apelanti propustili da tokom postupka dokažu istinitost svojih tvrdnji da je pravna prednica apelanata prilikom zaključenja ugovora bila pod pritiskom koji bi doveo u pitanje postojanje volje da zaključi ugovor. Shodno tome navodi usmjereni u tom pravcu koje apelanti ističu u reviziji tokom postupka nisu dokazani jer je obaveza apelanata bila da tokom postupka dostave dokaze u prilog svojim tvrdnjama, a sve u smislu člana 7. i 123. ZPP-a. Nadalje je Vrhovni sud naveo da činjenica da apelanti tokom postupka nisu dokazali te svoje tvrdnje proizlazi i iz iskaza svjedoka Nade Savatović, čiji je iskaz pročitan na glavnoj raspravi bez primjedbi, iz kojeg je proizašlo da se u konkretnom slučaju radilo o kupoprodajnom ugovoru, a ne o ugovoru o zamjeni spornih nekretnina, a sa druge strane imenovana svjedokinja, kao dugogodišnja prijateljica pravne prednice apelanata, u iskazu nije spomenula ništa o postojanju eventualnih pritisaka prilikom zaključenja ugovora.

24. Vrhovni sud je prilikom odlučenja imao u vidu i ponašanje pravne prednice apelanata nakon završetka rata, pa sve do smrti (3. oktobar 2001. godine) iz kojeg nije moguće zaključiti da iskazana volja prilikom zaključenja ugovora nije data slobodno jer pravna prednica apelanata za života nije tražila poništenje spornog ugovora za razliku od raspolaganja s drugom kućom u kojoj je živjela. Nadalje se Vrhovni sud u obrazloženju osvrnuo na pitanje motiva za zaključenje ugovora koje treba razlikovati od izražene volje, pa je tom pravcu naglašeno da se pod pojmom motiva podrazumijeva unutrašnji ljudski faktor koji pokreće, usmjerava, održava i obustavlja ljudsku aktivnost, tako da motiv prethodi samom izražavanju volje i nije od odlučujućeg značaja za ocjenu slobodne izražene volje. Stoga postojanje ratnih okolnosti kao motiva zbog kojeg su obje ugovorne strane pristupile zaključenju osporenog ugovora o zamjeni, prema ocjeni Vrhovnog suda, nema za posljedicu zaključak da izražena volja za njihovo zaključenje nije data u skladu sa citiranom odredbom člana 28. stav 2. ZOO-a. Shodno svemu navedenom, Vrhovni sud je izveo zaključak da je drugostepeni sud ispravno postupio kada je stao na stanovište da je pravno valjan ugovor koji je zaključila pravna prednica apelanata jer je tokom postupka utvrđeno da je njena volja bila da sporne nekretnine otuđi za novčanu naknadu kako je proizašlo iz provedenih dokaza, a posebno iskaza svjedoka Nade Savatović.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

25. Apelanti smatraju da je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropskog suda za ljudska prava i osnovne slobode (u daljnjem tekstu: Evropski sud), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatraju da su tokom postupka dokazali da predmetni ugovor o zamjeni nikada nije zaključen jer su nekretnine u Republici Hrvatskoj, koje su navodno bile predmet zamjene, stalno u posjedu porodice Maksimović što je vidljivo iz izvoda iz zemljišne knjige k. o. Čovac Republika Hrvatska i na osnovu potvrda o prebivalištu. Apelanti tvrde da se radilo o kupoprodajnom ugovoru jer je tokom postupka dokazano da se radilo o simuliranom pravnom poslu jer ugovor o zamjeni nikada nije realiziran i kao takav je ništav. Tvrde da pravni prednik prvotužene nije potpisao ugovor o zamjeni, odnosno kupoprodajni ugovor jer je golim okom vidljivo da se radi o različitim potpisima, što je potvrdio u svom iskazu advokat Miroslav Mikeš koji je u svom iskazu naveo da ugovorne strane nisu bile prisutne prilikom sačinjavanja ugovora o zamjeni. Pored svih nedostataka na koje su apelanti tokom postupka ukazali, Vrhovni sud je proizvoljno zaključio da ugovor o zamjeni proizvodi pravno dejstvo. Proizvoljan je stav Vrhovnog suda da apelanti nisu dokazali da je njihova pravna prednica bila pod pritiskom prilikom sklapanja ugovora. Smatraju da su navedene okolnosti potvrdili svjedoci, a osim toga, radi se o općepoznatim činjenicama koje, shodno ZPP-u, ne treba dokazivati. Smatraju da osporena presuda ne daje razloge zbog čega su apelanti bili dužni ove činjenice dokazati. Smatraju da su sporni ugovori ništavi, u smislu člana 103. ZOO-a i to neovisno od ratnih dešavanja.

b) Odgovor na apelaciju

26. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da predmetna apelacija nije osnovana jer u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo apelanata na fer i pravično suđenje.

27. Okružni sud je naveo da ne stoje tvrdnje apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu jer je taj sud za svoju odluku dao razloge zašto ne postoje uvjeti za utvrđivanje ništavosti spornog ugovora o zamjeni jer ugovor zadovoljava formalne i zakonske uvjete važnosti propisane odredbom člana 9. stav 1. Zakona o prometu nepokretnosti. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

28. Osnovni sud je u iscrpnom odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da nije došlo do kršenja prava apelanata na koja su se u apelaciji pozvali budući da je postupak proveden u skladu sa relevantnim odredbama ZPP-a, pri čemu je strankama u postupku data mogućnost da raspravljaju i predlažu dokaze.

29. Punomoćnik drugotužene je u odgovoru na apelaciju istakao da nije u mogućnosti da dostavi odgovor budući da mu je drugotužena, u međuvremenu, opozvala punomoć za zastupanje. V.Relevantni propisi

30. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

I. Saglasnost volja

Kad je ugovor zaključen Član 26.

Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora. Izjava volje Član 28.

(1) Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju.

(2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.

Prividan ugovor Član 66. stav (2) (2) Ali, ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi važi ako su ispunjeni uslovi za njegovu pravnu valjanost.

Primjena odredbi i tumačenje spornih odredbi Član 99.

(1) Odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase.

(2) Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovorača i odredbu tako razumijeti kako to odgovora načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom.

NEVAŽNOST UGOVORA

I. Ništavi ugovori

Ništavost Član 103.

(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posljedice.

Posljedice ništavost Član 104. stav 1.

(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.

Član 454.

(1) Ugovorom o prodaji obavezuje se prodavac da prenese na kupca pravo svojine na prodatu stvar i da mu je u tu svrhu preda, a kupac se obavezuje da plati cijenu u novcu i preuzme stvar.

(2) Prodavac nekog drugog prava obavezuje se da kupcu pribavi prodato pravo, a kad vršenje tog prava zahtijeva državinu stvari, da mu preda i stvar.

31. U Zakonu o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91, i „Službeni glasnik RS“ broj 29/94) relevantne odredbe glase:

Član 9. stav 2.

Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.

32. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09) u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, relevantne odredbe glase: Član 7. stav 1.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

VI.Dopustivost

33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

34. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 051739 11 Rev od 20. juna 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 10. jula 2013. godine, a apelacija je podnesena 3. septembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

37. Apelanti pobijaju navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

38. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

39. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

40. Ustavni sud zapaža da su apelanti predmetni postupak pokrenuli kao zakonski nasljednici iza njihove pravne prednice koja u martu 1995. godine zaključila sporni ugovor o zamjeni spornih nekretnina za koji apelanti tvrde da je ništav, pa su upravo iz tog razloga i pokrenuli predmetni parnični postupak u okviru kojeg apelanti uživaju prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

41. U vezi s ključnim prigovorima apelanata Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

42. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i mutatis mutandis Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

43. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, prihvatio stav Okružnog suda koji je na osnovu činjeničnog utvrđenja i provedenih dokaza odbio tužbene zahtjeve apelanata jer je zaključio da ugovor o zamjeni spornih nekretnina nije ništav ex lege. Ustavni sud zapaža da su Vrhovni i Okružni sud detaljno pojasnili razloge za takvo odlučenje imajući u vidu prije svega stvarnu volju ugovornih strana u momentu zaključenja ugovora o zamjeni temeljeći takav stav na provedenim dokazima, pri čemu su se pozvali na relevantne odredbe ZOO-a (čl. 26, 28, 66. st. 2, 99. te 454), kao i odredbu člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti. Ustavni sud zapaža da je tokom postupka izvršen uvid u sporni ugovor o zamjeni za koji je utvrđeno da nema formalnopravnih nedostataka, u smislu člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti, te da je pravno valjan jer je stvarna volja pravne prednice apelanata u momentu zaključenja ugovora bila da sporne nekretnine otuđi za novčanu naknadu, što je u iskazu jasno potvrdila njena dugogodišnja prijateljica, pri čemu Ustavni sud u datom obrazloženju ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud zapaža da tu okolnost apelanti tokom postupka nisu ni pobijali, niti to u apelaciji čine. Štaviše, apelanti u apelaciji i sami tvrde da su ugovorne strane zaključile kupoprodajni ugovor jer ne osporavaju činjenicu da je njihova pravna prednica temeljem zaključenog ugovora primala iznos od 40.000,00 DEM, da je sporne nekretnine predala u posjed pravnom predniku prvotužene koji se na njima uknjižio kao vlasnik u javnim evidencijama, pri čemu pravna prednica apelanata nikada nije stupila u posjed nekretnina u Republici Hrvatskoj. Ustavni sud zapaža da su upravo sve navedene okolnosti uputile Vrhovni i Okružni sud na zaključak da ugovor o zamjeni nije zahvaćen ništavošću jer su ugovorne strane u momentu zaključenja ugovora imale namjeru da zaključe kupoprodajni ugovor koji su zapravo prikrili ugovorom o zamjeni. U vezi s prigovorima apelanata da nije bilo potrebno dokazivati postojanje pritisaka na njihovu pravnu prednicu da zaključi za apelante sporni ugovor, te da je okolnost da je ugovor zaključen u ratu zapravo dovoljna za zaključak da je ugovor ex lege ništav, Ustavni sud podsjeća da je, suprotno tvrdnjama apelanata, utvrđivanje ništavosti ugovora o prometu nekretnina zaključenih u toku rata uvijek faktičko pitanje koje zavisi od činjenica svakog konkretnog slučaja. U tom pravcu Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP 455/09 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 455/09 od 25. oktobra 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavni sud.ba , tačka 14) koji je pokretao slično činjenično i pravno pitanje odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovanu apelaciju izrazivši stav da sama činjenica da je ugovor zaključen nakon izbijanja ratnih sukoba nije dovoljna da se zaključi da je ugovor sam po sebi, ex lege, ništav, jer se u svakom konkretnom slučaju mora utvrditi valjanost prometa nekretnina, te na osnovu utvrđenih bitnih činjenica dati pravna ocjena u skladu sa materijalnim propisima. Upravo navedeno korespondira sa stavom iznesenim u osporenim odlukama. Ustavni sud zapaža da apelanti tokom postupka na navedenu okolnost, osim svojih zapažanja, nisu provodili dokaze kako bi doveli u sumnju izraženu volju njihove pravne prednice prilikom zaključenja ugovora. U vezi s tvrdnjama apelanata da pravni prednik prvotužene nije potpisao sporni ugovor o zamjeni i da se to vidi „golim okom“ Ustavni sud zapaža da su identičan prigovor apelanti iznijeli tek u reviziji, pri čemu su propustili da pred nižestepenim sudovima tu tvrdnju i dokažu relevantnim dokazima. Ustavni sud, također, zapaža da apelanti ni u apelaciji u tom pravcu, osim paušalnih tvrdnji, nisu ponudili nikakve dokaze. Stoga, u okolnostima kada apelanti tokom postupka nisu predlagali dokaze kako bi dokazali istinitost svojih tvrdnji, Ustavi sud smatra da nema proizvoljnosti redovnih sudova u primjeni procesnog prava i to odredbi čl. 7. i 123. ZPP-a.

44. Cijeneći postupak u cjelini u kontekstu obrazloženja redovnih sudova i apelacionih prigovora, Ustavni sud iz datih obrazloženja ne uočava proizvoljnost na kojima apelanti istrajavaju u apelaciji, koja bi posljedično dovela do kršenja njihovog prava na pravično suđenje. Kako apelanti ni u apelaciji, osim svojih tvrdnji i zapažanja, nisu ponudili dokaze i argumente kojima bi opravdali svoje navode o proizvoljnosti redovnih sudova u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje.

45. Stoga, Ustavni sud zaključuje da presudom Vrhovnog suda nije prekršeno pravo apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu

46. U vezi sa ostalim prigovorima koji se tiču kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelanti ove navode nisu posebno obrazložili, već pozivanje na kršenje navedenog prava dovode u kontekst proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud ovo pozivanje na kršenje prava na imovinu, koje nije ničim obrazloženo, također, smatra neosnovanim.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema povrede prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Vrhovni sud prihvatio stav Okružnog suda o neosnovanosti tužbenih zahtjeva apelanata uz argumentirano obrazloženje koje ne ostavlja utisak proizvoljnosti u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava.

48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3778/13 (M. D. i Z. D.) | Sudska praksa | Aktio