Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3198/13 (Tuzlanski kanton)
Odluka donesena 07. 07. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Zastara
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pasivna legitimacija
- Naknada
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3198/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine u predmetu broj AP-3198/13, rješavajući apelaciju Tuzlanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je:
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tuzlanskog kantona podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Ps 023467 12 Rev od 28. maja 2013. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 023467 11 Pž od 17. januara 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Tuzlanskog kantona, podnio je 18. jula 2013. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 023467 12 Rev od 28. maja 2013. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 023467 11 Pž od 17. januara 2012. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 023467 06 Ps od 18. januara 2011. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja JP EP BiH d.d. Sarajevo, ,,Elektrodistribucija“ Tuzla (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da se obaveže apelant da tužitelju na ime povrata sredstava isplaćenih uposlenicama tužitelja na ime naknade plaće ženi-majci za vrijeme dok odsustvuje sa posla radi trudnoće, porođaja i njege djeteta u iznosu od 25.451,90 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do dana isplate, kao i da tužitelju naknadi troškove postupka u cijelosti kao neosnovan. Presudom je odbijen u cjelosti kao neosnovan i zahtjev apelanta za naknadu troškova postupka. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je tužitelj na osnovu rješenja centara za socijalni rad isplatio naknade uposlenicama poimenično navedenim u presudi po osnovu trudnoće, porođaja i njege djeteta a da je navedenim rješenjima, između ostalog, utvrđeno da će centri za socijalni rad poslodavcu-tužitelju izvršiti povrat isplaćenih sredstava po navedenim rješenjima uključujući i uplaćene doprinose i poreze u roku od 30 dana od dana prijema urednog zahtjeva za povrat sredstava sa priloženim dokazima o izvršenoj isplati pod uvjetom da sredstva za ovu namjenu budu predvišena iz budžeta kantona. Navedeno je da je ovo pravo korisnicama priznato po osnovu odredbi Zakona o osnovama socijalne zaštite civilnih žrvata rata i zaštite porodica sa djecom (,,S1. novine FBIH“ broj 36/99) i Zakona o socijalnoj zaštiti („Sl.novine TK“ broj 12/00 i 5/00-u daljnjem tekstu: Zakon o socijalnoj zaštiti). Prema odredbi člana 98. Zakona o socijalnoj zaštiti, kako je obrazloženo, naknada umjesto plate ženi - majci u radnom odnosu za vrijeme dok odsustvuje s posla radi trudnoće, porođaja odnosno njege djeteta ostvaruje se u skladu sa propisima o radu i ovim Zakonom. Članom 99. stav 3. istog zakona propisano je da naknadu plate iz stava 1. ovog člana obračunava i isplaćuje korisniku iz svojih sredstava poslodavac kod kojeg je korisnik naknade u radnom odnosu, te stavom 4. istog člana da bliže odredbe o načinu obračuna i isplate naknade iz stava 1. ovog člana propisuje ministarstvo posebnim aktom. Članom 112. stav. 1. istog Zakona propisano je da o pravima utvrđenim federalnim i ovim zakonom u prvom stepenu rješava nadležni centar za socijalni rad dok je članom 120. stav 1. istog zakona propisano da obračun i isplatu po ovom zakonu vrši nadležni centar za socijalni rad, odnosno nadležna općinska služba ukoliko za pojedine slučajeve nije drugačije određeno, a st. 2. i 3. istog člana propisano je da se obračun i isplata vrše na teret ministarstva a ministarstvo je obavezno putem nadležnog centra za socijalni rad vratiti isplaćeni iznos isplatiocu, u roku od 30 dana od dana prijema zahtjeva za povrat.
3. Iz navedenih zakonskih odredbi, prema mišljenju Općinskog suda, proizilazi da je zakonska obaveza nadležnog centra za socijalni rad da izvrši obračun naknade plate ženi-majci u radnom odnosu za vrijema porodiljskog odsustva, te kako su upravo navedeni centri za socijalni rad i donijeli rješenja kojima je utvrđeno pravo korisnika naknade, te kojima je utvrđeno je da će centar za socijalni rad poslodavcu vršiti povrat isplaćenih sredstava za naknadu plate korisniku po navedenom rješenju uključujući i uplaćene doprinose i poreze u roku od 30 dana od dana prijema urednog zahtjeva za povrat sredstava, to je donošenjem navedenog rješenja uspostavljen direktno materijalno pravni odnos između tužitelja i nadležnih centara za socijalni rad. Stoga je, prema obrazloženju tog suda, tužitelj ovlašten da zahtijeva povrat sredstava isplaćenih na osnovu navedenih rješenja jedino od centra za socijalni rad, tim prije što po odredbi člana 1. i 41. Zakona o ustanovama („SI. list RBiH“ broj 6/92, 8/93 i 13/94), centri za socijalni rad imaju svojstvo pravnog lica i za svoje obaveze odgovaraju sredstvima kojima raspolažu. Zakonska obaveza apelanta da preko Ministarstva za rad i socijalnu politiku vrati novčana sredstva centrima za socijalni rad, kako je obrazloženo, ne uspostavlja njegov direktan materijalno pravni odnos sa poslodavcem, niti poslodavcu daje ovlaštenje da direktno od apelanta zahtijeva povrat isplaćene naknade. Navedena zakonska obaveza daje samo ovlaštenje centrima za socijalni rad da predmetna novčana sredstva potražuju od apelanta sudskim ili vansudskim putem, jer se apelant, bez obzira što ne može imati pasivnu legitimaciju u ovom sporu, ne može oglušiti o svoju zakonsku obavezu da sredstva za isplatu naknade plate doznači nadležnom centru za socijalni rad. Zbog svega navedenog Općinski sud je istakao da smatra da apelant nije pasivno legitimisan u ovoj pravnoj stvari, to je odbio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kako je to navedeno u dispozitivu ove presude.
4. Pored navedenog, prema mišljenju Općinskog suda, potraživanja tužitelja su i zastarjela. Prema odredbi člana 372. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kako je obrazložio taj sud, potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao stoje potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Kako se u konkretnom slučaju radi o potraživanju koji ima karakter povremenih potraživanja, u smislu naprijed citiranog propisa, to je, prema mišljenju tog suda, tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu predmetnih naknada zastario, obzirom da se isti odnosi na potraživanja u periodu od januara 2001. godine do decembra 2002. godine, a tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena dana 13.novembra 2006. godine. Imajući u vidu navedeno Općinski sud je donio presudu kao u dispozitivu..
5. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj 32 0 Ps 023467 11 Pž od 17. januara 2012. godine žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako da je obavezao apelanta da tužitelju isplati iznos od 22.423,35 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10. novembra 2006. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi. U preostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena a također je odbijen i zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju je navedeno da se osnovano žalbom ukazuje da prvostepeni sud nije imao uporišta u izvedenim dokazima za svoje zaključke i da je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je u cjelosti odbio tužiteljev tužbenim zahtjev.Ovo iz razloga, kako je obrazloženo, što iz isprava koje su izvedene kao dokazi tužitelja i na koje apelant tokom postupka nije imao primjedbi u pogledu samog obračuna i visine, nego je isticao samo prigovor nedostatka pasivne legitimacije i tvrdio da se u konkretnom slučaju radi o povremenim potraživanjima i da su ta potraživanja zastarjela u smislu člana 372. ZOO, ovaj sud, kao drugostepeni sud, u sjednici vijeća utvrdio je da ukupno potraživanje tužitelja prema apelantu na ime refundacija naknada plaća za porodiljsko odsustvo, koje je tužitelj isplatio svojim zaposlenicama po rješenjima centara za socijalni rad Lukavac, Banovići, Gradačac, Tuzla i Živinice iznosi 25.451,90 KM, koliko je i traženo tužbenim zahtjevom, da se ovaj dug odnosi na period od januara 2001. godine zaključno sa decembrom 2002. godine, da ovaj dug tužitelju nisu isplatili nadležni centri za socijalni rad iako im se tužitelj obraćao sa zahtjevima i da apelant nije isplatio tužitelju ovaj dug prije podnesene tužbe niti do zaključenja glavne rasprave.
6. Navedeno je da je, uzimajući u obzir navedene relevantne propise, prvostepeni sud potpuno zanemario da se tužbeni zahtjev tužitelja odnosi na isplatu zaostalih refundacija naknada za porodiljske odsustvo uključujući i doprinose i poreze za period od januara 2001. godine do decembra 2002. godine, koje tužitelju nisu refundirane od strane nadležnih centara za socijalni rad, kako je to predviđao član 120. Zakona o socijalnoj zaštiti i člana 18. Pravilnika o načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu plaće ženi - majci, odnosno drugoj osobi u radnom odnosu za vrijeme odsustvovanja s posla radi trudnoće, porođaja, odnosno njege djeteta koji se primjenjivao sve do donošenja Pravilnika o načinu isplateu tvrđenih prava i socijalne zaštite 2003. godine. Obrazloženo je da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o socijalnoj zaštiti koji je stupio na snagu 30. aprila 2002. godine, promijenjen način finansiranja centara za socijalni rad, tako da se sredstva za osnivanje i rad centara za socijalni rad obezbjeđuju iz budžeta općina (član 18. Zakona), promijenjen je i djelokrug poslova centara za socijalni rad, tako da centri za socijalni rad rješavaju u prvom stepenu zahtjeve za ostvarivanje prava iz socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata, zaštite porodice sa djecom i drugih prava, u skladu sa Zakonom (član 19. Zakona kojim je dodat član 53.c), a tim Zakonom izmijenjen je i član 131. Zakona o socijalnoj zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom (član 31. istog Zakona). Odredbom člana 31. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o socijalnoj zaštiti mijenja se član 131. Zakona o socijalnoj zaštiti kojim je propisano: „Ministar će u roku od 3 mjeseca od dana stupanja na snagu ovog Zakona, donijeti propise iz svoje nadležnosti utvrđene ovim Zakonom. Do donošenja propisa, iz stava 1. ovog člana, primjenjuju se odredbe koje nisu u suprotnosti sa ovim Zakonom". Shodno ovoj izmijenjenoj odredbi člana 131. naprijed navedenog Zakona, kako je obrazložio Kantonalni sud, ministar za rad i socijalnu politiku donio je 31. marta 2003. godine Pravilnik o načinu isplate utvrđenih prava i socijalne zaštite („Službene novine Tuzlanskog kantona“ broj 4/2003). Članom 4. ovog Pravilnika propisano je: „Utvrđivanje prava i visine naknade umjesto plate ženi - majci koja je u radnom odnosu, vršit će mjesno nadležan Centar za socijalni rad, a refundacije isplaćenih naknada Ministarstvo za rad i socijalnu politiku putem Trezora na osnovu ispostavljenih faktura od strane poslodavca. Isplate zaostalih refundacija naknada za porodiljsko odsustvo za koje su ispostavljene fakture Ministarstvu finansija od strane Centra za socijalni rad, bit će ispraćeni direktno na račune poslodavcima".
7. Dakle, prema obrazloženju presude, tražene utužene naknade za period od januara 2001. godine zaključno sa decembrom 2002.godine, imaju karakter zaostalih neizmirenih refundacije za porodiljsko odsustvo, na koje se ima primijeniti odredba člana 4. stav 2. Pravilnika o načinu isplate utvrđenih prava i socijalne zaštite, iz čije sadržine proizilazi obaveza apelanta da isplati direktno na račun tužitelja kao poslodavca zaostale refundacije naknada za porodiljsko odsustvo koje su propustili isplatiti nadležni centri za socijalni rad prema odredbi člana 18. Pravilnika o načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu plaće ženi - majci, odnosno drugoj osobi u radnom odnosu za vrijeme odsustvovanja s posla radi trudnoće, porođaja, odnosno njege djeteta. Kako je obrazložio taj sud apelant tokom postupka nije ni tvrdio da nisu ispostavljene fakture njegovom Ministarstvu finansija, od strane naprijed navedenih nadležnih centara za socijalni rad za refundaciju naknada za porodiljsko odsustvo, a što je bila njihova obaveza u smislu člana 4. stav 2. naprijed navedenog Pravilnika. Eventualni propust nadležnih centara za socijalni rad ne može biti na štetu tužitelja, prema mišljenju toga suda, jer je apelantu uz tužbu dostavljena sva materijalna dokumentacija iz koje proizilazi obaveza apelanta na isplatu traženog i dosuđenog iznosa od 22.423,35 KM, a tim prije što tužitelj nije tražio zakonske zatezne kamate prije podnesene tužbe. U konačnom, prije podnesene tužbe, kako je obrazložio Kantonalni sud, objavljen je i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o socijalnoj zaštiti kojim je članom 12. izmijenjen član 120. na koji se poziva prvostepeni sud, a koji glasi: „Obračun i isplatu novčanih pomoći i naknada po ovom Zakonu vrši nadležni centar za socijalni rad, odnosno nadležna općinska služba, na teret budžeta Kantona. Povrat dječijeg dodatka i isplaćene naknade umjesto plaće ženi - majci, odnosno ocu djeteta ili usvojiocu ili staraocu u radnom odnosu za vrijeme dok odsustvuje s posla radi trudnoće, porođaja, ili njege djeteta, vrši Ministarstvo u skladu sa rješenjem o priznavanju prava nadležnog centra za socijalni rad i zahtjevom poslodavca za refundaciju uz potrebnu finansijsku dokumentaciju“. Kantonalni sud je istakao da se ovim izmjenama člana 120. Zakona o socijalnoj zaštiti samo potvrđuje obaveza apelanta da putem nadležnog ministarstva vrši refundaciju naknada za porodiljsko odsustvo, kako je to predviđeno članom 4. stav 2. naprijed navedenog Pravilnika o načinu isplate utvrđenih prava iz socijalne zaštite donesenog 26. marta 2003. godine. Zbog toga se, prema mišljenju tog suda, osnovano ukazuje žalbom, da je apelant pasivno legitimisan u ovoj pravnoj stvari i da tužitelju pripada pravo na ne zastarjelu refundaciju naknada plaća za porodiljsko odsustvo koje je isplatio svojim zaposlenicama po rješenjima nadležnih centara za socijalni rad čiju sadržinu apelant nije ni sporio i koje je prvostepeni sud cijenio i prihvatio.
8. Prema mišljenju Kantonalnog suda pogrešan je zaključak prvostepenog suda da potraživanje tužitelja na ime refundacije naknada plaća za period od januara 2001. godine zaključno sa decembrom 2002. godine ima karakter povremenih potraživanja u smislu člana 372. ZOO i da je istaknuti prigovor zastare potraživanja trebalo raspraviti kroz trogodišnji zastarni rok. Ovo iz razloga što se, prema mišljenju tog suda, u konkretnom slučaju radi o zahtjevu tužitelja za refundaciju isplaćenih naknada plaća svojim zaposlenicima, dakle radi se o regresnom potraživanju na osnovu Zakonu o socijalnoj zaštiti u kome nije predviđen zastarni rok za refundaciju plaća na koje ima pravo tužitelj kao poslodavac po tom zakonu, pa se istaknuti prigovor zastare potraživanja ima raspraviti kroz opšti zastarni rok od pet godina predviđen odredbom člana 371. ZOO. Zbog toga, prema mišljenju tog suda, i nema mjesta primjene trogodišnjeg zastarnog roka iz člana 372. ZOO, kako to pogrešno zaključuje prvostepeni sud u razlozima pobijane presude, niti se može primijeniti odredba člana 374. istog zakona jer se ne radi o potraživanjima po osnovu prometa roba i usluga između pravnih lica. Prema tome, kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 10. novembra 2006. godine, a tuženi je istakao prigovor zastare potraživanja, to su, prema obrazloženju presude, shodno članu 371. ZOO zastarjela potraživanja tužitelja koja se odnose na refundaciju naknada plaća od januara 2001. godine zaključno sa oktobrom 2001. godine u ukupnom iznosu od 3.028,56 KM zbog čega je, prema mišljenju tog suda, tužitelju pravilno odbijen dio zahtjeva za refundaciju naknada plaća za iznos od 3.028,56 KM sa kamatnim zahtjevom na ovaj iznos. Međutim, prema obrazloženju Kantonalnog suda, osnovan je žalbeni prigovor tužitelja da mu nisu zastarjela potraživanja za refundaciju naknada plaća od novembra 2001. godine zaključno sa decembrom 2002. godine, jer nije protekao petogodišnji zastarni rok do podnesene tužbe zbog čega mu pripada pravo na refundaciju naknada plaća po osnovu porodiljskog odsustva u ukupnom iznosu od 22.423,35 KM za detaljno precizirane periode i iznose te kako tužitelju pripada pravo na isplatu iznosa od 22.423,35 KM, to mu pripada pravo i na tražene zakonske zatezne kamate od 10. novembra 2006. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, sve shodno članu 324. stav 2. i članu 277. ZOO. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
9. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 32 0 Ps 023467 12 Rev od 28. maja 2013. godine reviziju kao i zahtjev apelanta za naknadu troškova revizionog postupka odbio kao neosnovane u potpunosti prihvatajući pravni stav i zaključke iz osporene presude.
10. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da je nesporno da nametnuta mu obaveza pripada samo centrima za socijalni rad te da nije pasivno legitimisan odnosno da nije bilo mjesta primjeni kako ni zakonskih odredbi tako ni odredbi Pravilnika jer su potraživanja nastala prije njihovog donošenja. Smatra i da je nesporno da su potraživanja zastarjela.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelanticino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. Apelant smatra da su mu pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu prekršeni jer je u osporenim odlukama proizvoljno primijenjeno materijalno pravo odnosno propisi koji se nisu mogli primijeniti. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu prava na pravično suđenje i prava na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da osporene odluke sadrže dovoljno jasna obrazloženja, koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tom Ustavni sud ima u vidu relevantne zakonske i podzakonske propise na koje su se redovni sudovi pozvali u osporenim odlukama i koje su ti sudovi doveli u kontekst sa činjenicama konkretnog predmete a što je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine konvenciju koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman