Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4652/13 (R. R.)
Odluka donesena 07. 07. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršenje
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4652/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-4652/13, rješavajući apelaciju Radmile Reljić, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radmile Reljić podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 77 0 I 028209 13 Gž od 23. augusta 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Radmila Reljić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Udruženje za zaštitu prava u oblasti zaposlenja i socijalnog osiguranja „Diskriminacija je zabranjena“ iz Banja Luke, podnijela je 15. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 I 028209 13 Gž od 23. augusta 2013. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je potvrđeno prvostepeno rješenje Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 I 028209 07 I od 10. decembra 2012. godine, kojim je odbijen kao neosnovan prijedlog apelantice za donošenje rješenja o izvršenju u izvršnom postupku apelantice protiv izvršenika „Mittal rudnici Prijedor“ d.o.o. Prijedor (u daljnjem tekstu: izvršenik).
3. U obrazloženju osporene odluke Okružnog suda je navedeno da iz stanja predmetnog spisa proizlazi da je apelantica 13. novembra 2007. godine prvostepenom sudu podnijela prijedlog za izvršenje, na osnovu presude Okružnog suda od 14. novembra 2006. godine, kojom je odbijena tužba izvršenika, podnijeta protiv rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite od 28. januara 2005. godine. Također, utvrđeno je da je navedenim drugostepenim upravnim rješenjem odbijena žalba izvršenika izjavljena protiv rješenja Republičkog inspektorata rada Banja Luka, Odjeljenje Prijedor od 17. decembra 2004. godine. Naime, utvrđeno je da je prvostepenim upravnim rješenjem, donesenim u postupku inspekcijskog nadzora, naloženo izvršeniku otklanjanje utvrđenih nepravilnosti, koje se tiču isplate neisplaćenih plata radnicima, naknada plata i drugih davanja iz radnog odnosa, uplata neizmirenih doprinosa, obračun otpremnina, dužinu otkaznog roka, prava radnika za vrijeme trajanja otkaznog roka i utvrđivanje visine plata. Isto tako, utvrđeno je da je postupajući po navedenom prijedlogu, prvostepeni sud donio osporeno rješenje, uz obrazloženje da navedeno prvostepeno upravno rješenje ne predstavlja izvršnu ispravu, budući da ne glasi na ispunjenje novčane obaveze, temeljeći svoju odluku na relevantnim odredbama Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP).
4. Nadalje, utvrđeno je da je odredbom člana 23. stav 1. tačka 2. ZIP propisano da izvršnu ispravu predstavlja izvršna odluka donesena u upravnom postupku, ako glasi na ispunjenje novčane obaveze. Kao izvršni naslov, izvršna isprava predstavlja materijalnopravno ovlaštenje za vođenje postupka i shodno odredbama ZIP iz izvršne isprave proističe dužnost suda da na prijedlog ovlaštenog subjekta-tražitelja izvršenja dozvoli i provede izvršenje, pa shodno navedenom u izvršnoj ispravi treba da budu navedeni sadržina, obim i vrsta potraživanja. Međutim, da bi odluka donesena u upravnom postupku mogla biti podobna za pokretanje izvršnog postupka utvrđeno je da ista mora glasiti na ispunjenje novčane obaveze, da bi se tačno znala visina potraživanja tražitelja izvršenja, kako to podrazumijeva odredba člana 27. stav 1. ZIP. Dakle, utvrđeno je da takva obaveza ne može biti samo određena opisno (kako je to urađeno prvostepenim upravnim rješenjem od 17. decembra 2004. godine), već ista, kao suštinski obligacionopravna kategorija, mora biti jasno precizirana u pogledu visine, a to iz razloga, što izvršeniku mora biti sasvim jasno koja obaveza mu je nametnuta i u kojem iznosu, odakle posljedično proizlazi mogućnost tražitelja izvršenja da traži ispunjenje tako utvrđene obaveze. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da u konkretnom slučaju, prvostepeno upravno rješenje rješenje od 17. decembra 2004. godine nema karakter izvršne isprave, budući da ne glasi na ispunjenje novčane obaveze, kako je to pravilno konstatovao i prvostepeni sud. Osim toga, Okružni sud je zaključio da, ne zanemarujući činjenicu da plate i druga potraživanja iz radnog odnosa predstavljaju novčana potraživanja i imovinu apelantice, prvostepeni sud ipak nije mogao dozvoliti izvršenje na osnovu navedenog upravnog rješenja, jer isto ne ispunjava uslove iz člana 23. stav l. tačka 2. ZIP, kao i da takav nedostatak navedenog rješenja, u kojem je obaveza izvršenika određena samo opisno, ne može biti otklonjen na način kako je to učinila apelantica dostavljanjem nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, jer nalaz i mišljenje vještaka ne predstavlja izvršni naslov, pa se na temelju istog (sa ili bez prvostepenog upravnog rješenja) ni ne može odrediti izvršenje.
5. Apelantica u apelaciji ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava od strane Osnovnog i Okružnog suda. Naime, apelantica problematizira primjenu odredbe člana 23. stav 1. tačka 2. ZIP, tvrdeći da rješenje od 17. decembra 2004. godine ima karakter izvršne isprave, te da je prvostepeni sud mogao dozvoliti izvršenje na osnovu navedenog upravnog rješenja. U suštini, apelantica smatra da je dokazala osnovanost svog prijedloga za donošenje rješenja o izvršenju, te da Osnovni i Okružni sud u osporenim odlukama odbili njen zahtjev proizvoljno primjenjujući materijalno pravo, čime su povrijedili prava apelantice na pravično suđenje i imovinu. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na djelotvoran pravni lijek, nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. U vezi sa navodima apelantice o povredi prava na pravično suđenje i imovinu koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i s tim u vezi pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
9. Razmatrajući navode apelantice Ustavni sud zapaža da su Osnovni i Okružni sud dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke kojima su odbili predmetni prijedlog apelantice primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Okružni sud je dao jasne i argumentovane razloge vezane za činjenicu da upravno rješenje od 17. decembra 2004. godine nema karakter izvršne isprave, budući da ne glasi na ispunjenje novčane obaveze, kao i da na osnovu tog rješenja nije moglo biti dozvoljeno izvršenje, jer ne ispunjava uslove iz člana 23. stav 1. tačka 2. ZIP. Ustavni sud ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje i imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje i imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman