Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2338/13 (L. A.)
Odluka donesena 07. 07. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Otpremnina
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2338/13
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2338/13, rješavajući apelaciju Lutvije Aličić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Lutvije Aličić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku ostvarivanja prava na otpremninu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 006062 12 Uvp od 3. aprila 2013. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da Lutviji Aličić u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.800,00 KM zbog nedonošenja odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Lutvije Aličić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 006062 12 Uvp od 3. aprila 2013. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 006062 11 U od 24. oktobra 2011. godine, Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske broj 16-126-434/10 od 30. novembra 2010. godine i Rješenja Komisije za implementaciju člana 182. (152) Zakona o radu Republike Srpske broj 05/5-11985/VN od 30. jula 2010. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Lutvija Aličić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja podnijela je 27. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 006062 12 Uvp od 3. aprila 2013. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 006062 11 U od 24. oktobra 2011. godine, Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 16-126-434/10 od 30. novembra 2010. godine i Rješenja Komisije za implementaciju člana 182. (152) Zakona o radu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 05/5-11985/VN od 30. jula 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Ministarstva i Komisije zatraženo je 13. januara 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Ministarstvo je dostavilo 21. januara 2016. godine (u svoje ime i u ime Komisije) Ustavnom sudu odgovor na apelaciju, Okružni sud 25. januara 2016. godine, a Vrhovni sud 26. januara 2016. godine.
4. Ustavni sud je dopisom od 13. januara 2016. godine zatražio od Okružnog suda da dostavi na uvid kompletan spis predmeta broj 11 0 U 006062 11 U, a dopisom od 16. februara 2016. godine zatražio je od Ministarstva da dostavi na uvid kompletan spis predmeta broj 05/5-11985/VN. Okružni sud je 25. januara 2016. godine dostavio Ustavnom sudu traženi spis predmeta, a Ministarstvo 25. februara 2016. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Apelantica je 31. januara 2001. godine podnijela Komisiji zahtjev za priznanje prava na otpremninu u skladu sa odredbama Zakona o radu Republike Srpske.
7. Apelantica je 8. maja 2010. godine podnijela Komisiji urgenciju za rješavanje o njenom zahtjevu. Također, apelantica se 12. juna 2010. godine obratila Ministarstvu uprave i lokalne samouprave - Republičkoj upravnoj inspekciji i zatražila intervenciju kako bi Komisija odlučila o njenom zahtjevu. Republička upravna inspekcija je 25. juna 2010. godine izvršila inspekcijski pregled i naložila Komisiji da donese upravni akt u skladu sa zakonom.
8. Komisija je dopisom od 5. jula 2010. godine zatražila od apelanticinog poslodavca „Energoinvesta“ - Tvornica niskonaponske opreme Doboj (u daljnjem tekstu: poslodavac) da dostavi određene podatke i dokumentaciju radi rješavanja apelanticinog zahtjeva. Poslodavac je 23. jula 2010. godine dostavio Komisiji dopis sa propratnom dokumentacijom.
9. Komisija je Rješenjem broj 05/5-11985/VN od 30. jula 2010. godine odbila kao neosnovan apelanticin zahtjev za priznavanje prava na otpremninu.
10. U obrazloženju rješenja je navedeno da je, razmatrajući apelanticin zahtjev i priložene dokaze, utvrđeno da je apelantica u zakonskom roku podnijela zahtjev za ostvarivanje prava na isplatu otpremnine, te da je bila u radnom odnosu na 31. decembar 1991. godine i da je sjedište poslodavca bilo u mjestu koje je sada u entitetu Republika Srpska. Međutim, Komisija je utvrdila da je apelantici prestao radni odnos 16. maja 1991. godine zbog otvaranja stečajnog postupka nad poslodavcem (dokaz - Rješenje poslodavca broj 365 od 18. maja 1991. godine), te da je apelantica nakon toga zasnovala radni odnos na određeno vrijeme sa poslodavcem u stečaju, i to od 18. maja 1991. godine do 30. aprila 1992. godine, kada joj je prestao radni odnos istekom vremena, odnosno završetkom započetih poslova. Naime, uvidom u kopiju apelanticine radne knjižice i dopise poslodavca od 17. maja 1991. godine i 23. jula 2010. godine, te rješenje o prestanku radnog odnosa od 18. maja 1991. godine Komisija je utvrdila da je sa 16. majem 1991. godine okončana prva faza aktivnosti na realizaciji stečajnog postupka nad poslodavcem, te da je, u skladu sa važećim zakonskim propisima – Zakonom o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Službeni list SFRJ“ broj 60/89) i Zakonom o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji („Službeni list SFRJ“ broj 86/89), tog dana prestao radni odnos svim zaposlenim radnicima, pa i apelantici, a da je, u skladu sa obimom tražnje za proizvodima i uslugama, jedan dio radnika nastavio da radi, ali na određeno vrijeme. Komisija je konstatirala da je među tim radnicima bila i apelantica, koja je zasnovala radni odnos na određeno vrijeme od 18. maja 1991. godine do 30. aprila 1992. godine, kada joj je konačno prestao radni odnos. Utvrdivši da je apelantica bila u radnom odnosu na određeno vrijeme kod poslodavca u stečaju, Komisija je zaključila da u takvom slučaju radni odnos prestaje po sili zakona istekom vremena na koje je zasnovan, odnosno završetkom započetih poslova, a da odluka o prestanku radnog odnosa ima samo deklaratorni karakter, jer se njome konstatira prestanak radnog odnosa koji je nastupio po sili zakona. Shodno tome, a suprotno apelanticinim navodima, Komisija je zaključila da se ne može smatrati da je apelantici radni odnos prestao nezakonito samo zato što joj nije dostavljeno rješenje o prestanku radnog odnosa. Imajući u vidu navedeno, Komisija je utvrdila da se u konkretnom slučaju ne radi o nezakonitom prestanku radnog odnosa u smislu odredbe člana 182. (152) Zakona o radu.
11. Apelantica je 25. septembra 2010. godine podnijela žalbu protiv rješenja Komisije.
12. Ministarstvo je dopisom od 11. novembra 2010. godine zatražilo od poslodavca da dostavi sva rješenja o zasnivanju radnog odnosa apelantici na određeno vrijeme sa kojima raspolaže.
13. Postupajući povodom dopisa Ministarstva, poslodavac je 15. novembra 2010. godine dostavio Ministarstvu Rješenje o prestanku radnog odnosa apelantici zbog otvaranja stečajnog postupka broj 365 od 18. maja 1991. godine, Rješenje broj 5537 od 28. novembra 1991. godine o zasnivanju radnog odnosa apelantici na određeno vrijeme do tri mjeseca, kao i obavještenje od 17. maja 1991. godine. Pri tome poslodavac je istakao da je njegova arhiva djelimično ništena u toku ratnih djejstava i da ne raspolaže krajnjim rješenjima.
14. Apelantica je 6. decembra 2010. godine podnijela Ministarstvu urgenciju za odlučivanje povodom njene žalbe.
15. Ministarstvo je Rješenjem broj 16-126-434/10 od 30. novembra 2010. godine odbilo apelanticinu žalbu kao neosnovanu.
16. U obrazloženju ovog rješenja je konstatirano da je iz priložene dokumentacije i na osnovu provedenog postupka utvrđeno da je Komisija pravilno zaključila da se u predmetnom slučaju ne radi o prestanku radnog odnosa nezakonitim postupanjem poslodavca, već da se radi o prestanku radnog odnosa na određeno vrijeme koji je zasnovan sa poslodavcem u stečaju, istekom vremena, odnosno završetkom započetih poslova. Pri tome Ministarstvo je istaklo da to što apelantica ne posjeduje rješenje o prestanku radnog odnosa sa 30. aprilom 1992. godine, ne znači da apelantici radni odnos nije prestao zakonito, jer je on prestao po sili zakona istekom vremena na koje je zasnovan, te da postojanje rješenja u takvim slučajevima nije nužno, jer ono ima samo deklarativni karakter. Naime, Ministarstvo je zaključilo da posredni i neposredni dokazi upućuju da se u konkretnom slučaju radilo o radnom odnosu na određeno vrijeme nakon prestanka radnog odnosa zbog otvaranja stečajnog postupka. U vezi sa tim, Ministarstvo je ukazalo da je praksa poslodavca u stečaju, a koja je omogućena i članom 93. stav 2. Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji, da se dok traje stečajni postupak, potreban broj radnika zadrži na radu na određeno vrijeme. Također, ukazalo je i na činjenicu postojanja rješenja o zasnivanju radnog odnosa apelantici na određeno vrijeme u trajanju od tri mjeseca, te da se ta činjenica ne može zanemariti samo zato što u spisu nema svih rješenja o zasnivanju radnog odnosa na određeno vrijeme, a pri čemu treba imati u vidu da se radi o ratnom periodu i da je, kao što je poslodavac naveo u svojoj obavijesti, arhiva djelimično uništena. Ministarstvo je, također, ukazalo da apelantica žalbene navode kojima je osporavala zakonitost i datum prestanka radnog odnosa, te dokumente oko otvaranja stečajnog postupka nije potkrijepila nikakvim dokazima zbog čega se ti navodi nisu mogli ni prihvatiti, jer ih dokazi u spisu ne potvrđuju, već, naprotiv, ukazuju suprotno.
17. Apelantica je tužbom od 18. januara 2011. godine pokrenula upravni spor pred Okružnim sudom u konkretnom predmetu.
18. Okružni sud je dopisom od 31. januara 2011. godine zatražio od Ministarstva da dostavi odgovor na tužbu i spis predmeta.
19. Ministarstvo je 14. februara 2011. godine dostavilo Okružnom sudu spis predmeta i odgovor na tužbu.
20. Okružni sud je Presudom broj 11 0 U 006062 11 U od 24. oktobra 2011. godine odbio apelanticinu tužbu u dijelu u kojem je pobijala rješenje Ministarstva broj 16-126-434/10 od 30. novembra 2010. godine, a odbacio u dijelu u kojem je pobijala rješenje Komisije broj 05/5-11985/VN od 30. jula 2010. godine, uz obrazloženje da je činjenično i pravno utvrđenje iz osporenog rješenja Ministarstva rada pravilno i potpuno i da nije dovedeno u sumnju apelanticinim tužbenim navodima.
21. Apelantica je 20. decembra 2011. godine podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda.
22. Ministarstvo je 10. januara 2012. godine dostavilo Okružnom sudu odgovor na zahtjev.
23. Okružni sud je dostavio spis predmeta Vrhovnom sudu 15. marta 2012. godine.
24. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 U 006062 12 Uvp od 3. aprila 2013. godine odbio apelanticin zahtjev.
25. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude konstatirao da iz isprava sadržanih u spisima predmeta na osnovu kojih je utvrđeno činjenično stanje jasno slijedi da je nad apelanticinim poslodavcem zaista otvoren stečajni postupak sa 16. majem 1991. godine, slijedom čega je silom zakona svim radnicima, uključujući i apelantici, prestao radni odnos. Vrhovni sud je ocijenio da je taj zakonski imperativ sadržan u rješenju od 18. maja 1991. godine o apelanticinom prestanku radnog odnosa. Vrhovni sud je ukazao da iz kopije apelanticine radne knjižice slijedi da joj je radni odnos okončan sa 16. majem 1991. godine, zatim, da je uspostavljen ponovo 18. maja 1991. godine i da je trajao do 30. aprila 1992. godine, a da iz rješenja od 28. novembra 1991. godine slijedi i da je sa 1. decembrom 1991. godine apelantici zasnovan radni odnos na tri mjeseca, odnosno do okončanja poslova, kako je prikazano. Prema tome, Vrhovni sud je konstatirao da je pravilan zaključak organa uprave da je apelantica znala i morala znati za činjenicu da je otvoren stečaj nad poslodavcem. Pri tome Vrhovni sud je ukazao da okolnost da joj prestanak radnog odnosa sa 18. majem 1991. godine, kako glasi izreka Rješenja broj 365, nije evidentirana u radnoj knjižici, već suprotno - da joj se tada ponovo uspostavlja radni odnos, ukazuje da se nije vodilo računa o pravilnim upisima u radnu knjižicu, već da je tendencija bila da lica koja su zadržana u radnom odnosu, među kojima je van svake sumnje i apelantica, obavljaju poslove radi kojih su i zadržana u radnom odnosu, ali na određeno vrijeme. Vrhovni sud je istakao da, zbog činjenice da je otvoren stečaj, apelantica nije mogla biti u radnom odnosu na neodređeno vrijeme, kako to neosnovano tvrdi. Vrhovni sud je ocijenio da je poslodavac apelanticu zadržavao u radnom odnosu upravo na temelju odredbe člana 93. stav 2. Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji onoliko vremena koliko ocijeni da je potrebno. Naime, Vrhovni sud je konstatirao da iz Rješenja broj 5537 od 28. novembra 1991. godine i toka upisa radnog staža iz radne knjižice slijedi da je takvo zadržavanje u radnom odnosu trajalo i prije i poslije donošenja tog rješenja, te bez donošenja odgovarajućih rješenja, ali u vezi sa poslovima dok traje stečajni postupak. Stoga, uzimajući u obzir neuredno stanje upisa statusa u radnoj knjižici apelantice za vrijeme kada bi trebalo da je van radnog odnosa, Vrhovni sud je ustanovio da je prestanak radnog odnosa sa 30. aprilom 1992. godine zasnovan na faktičkom prestanku potrebe za njenim radom, saglasno izreci rješenja od 28. novembra 1991. godine i odredbi člana 93. stav 2. Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji, a ne da je bila u radnom odnosu na neodređeno vrijeme, kako je to apelantica neosnovano navela u zahtjevu. Zbog toga je Vrhovni sud zaključio da je nepostojanje rješenja kojim bi se utvrdio prestanak radnog odnosa sa 30. aprilom 1992. godine pravilno ocijenjeno kao opravdana nemogućnost apelanticinog bivšeg poslodavca da predoči sve isprave uslijed djelimičnog uništenja arhive, a da je nemogućnost pribavljanja tih rješenja valjano utvrđena upravo obavještenjima poslodavca od 23. jula i 15. novembra 2010. godine na koji način je prvostepeni organ uprave postupio u svemu saglasno odredbi člana 189. stav 1. Zakona o radu. Vrhovni sud je zaključio da iz tih razloga apelantica ne može opravdano smatrati da joj je radni odnos nezakonito prestao, pa je njen zahtjev u upravnom postupku zakonito odbijen, kao i njena tužba u upravnom sporu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
26. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj primjeni prava i nerazumnoj dužini trajanja postupka. Apelantica navodi hronologiju predmetnog postupka, te ponavlja svoje navode i stavove iz odluka koje su donesene u toku njegovog trajanja. Apelantica tvrdi da je Komisija uvažila „sporno“ izjašnjenje poslodavca da joj je radni odnos prestao zbog otvaranja stečajnog postupka i da je imala zasnovan radni odnos na određeno vrijeme, „a što apsolutno nije tačno“, a da je ignorirana odlučna činjenica da joj nikada nije uručeno rješenje o prestanku radnog odnosa sa 30. aprilom 1992. godine. Zatim, tvrdi da tuženi nisu dokazali da je nakon otvaranja stečajnog postupka kod poslodavca od 16. maja 1991. godine radila na određeno vrijeme, jer se u spisu predmeta ne nalazi niti jedan relevantan dokaz, tj. rješenje o zasnivanju radnog odnosa na određeno vrijeme do 30. aprila 1992. godine, već da taj zaključak izvode iz podataka upisanih u radnu knjižicu, a za što nema pravnog uporišta. Pored toga, navodi da nije tačno da je neka dokazna dokumentacija poslodavca uništena tokom ratnih djejstava, jer poslodavac nije dostavio niti jedan relevantan dokaz kojim bi to dokazao. Navodi i da je došlo do povrede pravila upravnog postupka, posebno u vezi s dokazivanjem i sredstvima dokazivanja, pri čemu joj je na diskriminacijskoj osnovi onemogućeno da ostvari prava. Apelantica navodi da je Okružni sud donosio različite odluke o ostvarivanju prava na otpremninu za radnike koji su, kao i ona, bili zaposleni kod istog poslodavca i, u vezi sa tim, poziva se na presude Okružnog suda u predmetu Dome Komušinac iz Usore broj 11 0 U 001550 09 U od 15. septembra 2009. godine i broj 11 0 U 002564 10 U od 25. maja 2010. godine, navodeći da su tim presudama poništeni osporeni akti, a u njenom slučaju tužba je odbijena kao neosnovana. Smatra i da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog dužine trajanja predmetnog postupka, te je stoga postavila zahtjev za „nadoknadu materijalne i nematerijalne štete zbog dugotrajnosti postupka“.
b) Odgovori na apelaciju
27. Vrhovni sud je naveo da je u osporenoj presudi detaljno obrazložio razloge zbog kojih je prihvatio činjenično utvrđenje organa uprave i nižestepenog suda. Pri tome Vrhovni sud je istakao da poslodavac nije mogao predočiti rješenje o prestanku radnog odnosa apelantici zbog toga što je uništena arhiva u oružanom sukobu u BiH, ali da je ta činjenica dokazana drugim dokaznim sredstvima, prije svega obavještenjima poslodavca od 23. jula 2010. godine i 15. novembra 2010. godine, o čemu se detaljno izjasnio u svojoj presudi. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod svih svojih razloga datih u osporenoj presudi, te da smatra da su neosnovani apelanticini navodi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je apelantica koristila sva pravna sredstva u zaštiti svojih prava koja su dozvoljena po propisima Republike Srpske i Bosne i Hercegovine. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.
28. Okružni sud je naveo da u svemu ostaje kod svoje presude, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, i da smatra da tom presudom nije došlo do kršenja apelanticinih prava zaštićenih Evropskom konvencijom.
29. Ministarstvo je osporilo apelanticine navode i istaknulo da su neosnovani, te ponovilo činjenice koje su bitne za odlučivanje u konkretnom sporu. Naglasilo je da činjenica da ne postoji dokaz o izdavanju rješenja o prestanku radnog odnosa apelantici ne znači da joj je radni odnos prestao nezakonito, jer je prestao po sili zakona i rješenja u takvim okolnostima imaju samo deklaratoran karakter kojim se konstatira ono što je nastupilo po sili zakona, pri čemu ne treba zanemariti navode iz obavijesti poslodavca da je arhiva djelimično uništena i da je to razlog za nedostavljanje svih rješenja. Ministarstvo je, između ostalog, navelo i da, zbog velikog broja prispjelih zahtjeva, oko 60.000, Komisija nije u mogućnosti da ih riješi u razumnom roku, što je imao u vidu i zakonodavac koji je članom 22. Zakona o izmjenama Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 47/02) izmijenio odredbu člana 158. Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/00) tako što je ukinuo rok u kojem je Komisija bila dužna da riješi pristigle zahtjeve. Dalje, Ministarstvo je istaklo da Komisija intenzivno radi na rješavanju zahtjeva i da je do sada riješila oko 31.500 zahtjeva sa napomenom da je prva Komisija formirana krajem 2003. godine i da je tada počela da radi i da je donijela prva rješenja. Također, Ministarstvo je istaklo da je apelanticin zahtjev svakako odbijen kao neosnovan i da apelantica nije pretrpjela nikakvu štetu time što njen zahtjev nije ranije riješen, zbog čega ne vidi nikakvog osnova za naknadu štete uslijed navodnog dugog trajanja postupka. Pored toga, Ministarstvo je navelo da su tačni apelanticini navodi da je Okružni sud u predmetu Dome Komušinac u istoj pravnoj situaciji donio Presudu broj 11 0 U 002564 10 U od 25. maja 2010. godine kojom je usvojio tužbu i poništio akt Ministarstva. Međutim, istaklo je da je apelantica zaboravila da navede da je u tom predmetu Vrhovni sud, rješavajući po zahtjevu Ministarstva za vanredno preispitivanje navedene presude, donio Presudu broj 11 0 U 002564 10 Uvp od 9. novembra 2011. godine kojom je zahtjev usvojio i preinačio tu presudu tako što je odbio tužbu kao neosnovanu. Također, istaklo je da je protiv te presude Vrhovnog suda ona podnijela apelaciju Ustavnom sudu pod brojem AP 178/12.
V. Relevantni propisi
30. Zakon o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 182. (152) Radnik koji se na dan 31. decembar 1991. godine nalazio u radnom odnosu kod poslodavca čije je sjedište bilo na sadašnjoj teritoriji Republike Srpske, a koji smatra da mu je radni odnos nezakonito prestao kod tog poslodavca, počev od tog datuma pa do dana stupanja na snagu ovog zakona, ima pravo da u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona podnese zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu. Zahtjev se podnosi ministarstvu nadležnom za poslove rada, u pismenom obliku (lično ili preporučenom poštom).
31. Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02, 87/07 i 50/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 14.
Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rešenja.
Član 206.
Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rešenja nije potrebno sprovoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odlaganja (rješavanje prethodnog pitanja i dr.), organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od mjesec dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen drugi rok. U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, organ je dužan donijeti rešenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od dva mjeseca, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
Ako organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rešenje i ne dostavi ga stranci u propisanom roku stranka ima pravo žalbe, kao da je njen zahtjev odbijen.
32. Zakon o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji („Službeni list SFRJ“ broj 84/89) u relevantnom dijelu glasi:
Član 93.
Danom otvaranja stečajnog postupka prestaju radni odnosi radnika dužnika.
Stečajno vijeće može dok traje stečajni postupak zadržati na radu potreban broj radnika dužnika radi završenja započetih poslova ili radi vođenja stečajnog postupka. Stečajni upravnik dužan je da o prestanku radnog odnosa radnika dužnika obavijesti, radi ostvarivanja prava radnika, nadležni organ za zapošljavanje i društveno-političku zajednicu na čijoj je teritoriji sjedište dužnika, odnosno na čijoj teritoriji se nalazi dio dužnikove imovine.
33. Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Službeni list SFRJ“ br. 60/89 i 42/90) u relevantnom dijelu glasi:
Član 77.
Radniku prestaje radni odnos pod uslovima i na način utvrđen saveznim zakonom kada je otvoren postupak za prestanak organizacije.
[…]
VI. Dopustivost
34. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
35. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 006062 12 Uvp od 3. aprila 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 27. maja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
38. Apelantica smatra da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
39. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
40. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
(...)
a) U odnosu na osporene odluke
41. Iz apelanticinih navoda, u suštini, proizlazi da smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno pravo.
42. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
43. Vezano za apelacione navode u ovom dijelu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi već razmatrao apelaciju koja je pokretala ista činjenična i pravna pitanja u kontekstu osporenih odluka redovnog suda i organa uprave kojim je, također, odbijen zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu radnici koja je bila u radnom odnosu kod istog poslodavca kao i apelantica (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3646/10 od 12. juna 2013. godine, tačka 35, dostupna i na www.ustavnisud.ba). Naime, u toj odluci je Ustavni sud istakao da „primjećuje da iz osporene presude, kao i rješenja prvostepenog i drugostepenog organa proizlazi da je kod apelanticinog poslodavca otvoren stečajni postupak, što je, u skladu sa članom 93. stav 1. Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji, bio zakonski osnov za prestanak radnog odnosa svih zaposlenih, pa i apelantice. Zatim, u postupku je, na temelju uvida u dopis poslodavca od 17. maja 1991. godine, utvrđeno da je o otvaranju stečajnog postupka i prestanku radnog odnosa zaposlenih sa 16. majem 1991. godine, u skladu sa obavezom iz člana 93. stav 3. Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji, obaviješten i Izvršni odbor Skupštine općine Doboj. Također, ukazano je da iz apelanticine radne knjižice proizlazi da je zaključena 16. maja 1991. godine. […] Apelantica u apelaciji ne tvrdi da nad poslodavcem nije bio otvoren stečajni postupak, već da se nije moglo vjerovati dokazima koje je predočio bivši poslodavac na ovu činjenicu. Pri tome apelantica ne obrazlaže i u tom smislu ne nudi niti jedan dokaz da joj je bila uskraćena mogućnost da se o ovim dokazima izjašnjava, ili da predoči dokaze kojim će ih osporiti. Činjenica da je apelantica nakon 16. maja 1991. godine bila u više navrata angažirana na određeno vrijeme, tj. posljednji put u periodu od 1. do 30. aprila 1992. godine, ne upućuje na zaključak da je bila u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine s obzirom na to da joj je radni odnos prestajao nakon proteka vremena na koje je bila angažirana, što proizlazi iz kopije radne knjižice koju je priložila uz apelaciju. S obzirom na to da je u navedenim periodima apelantica radila na određeno vrijeme i da joj je radni odnos prestajao protekom vremena na koje je bila angažirana, poslodavac nije imao obavezu donositi i rješenje o prestanku radnog odnosa protekom perioda angažmana. Apelantica tvrdi da ne postoje rješenja o radu na određeno vrijeme, ali ne objašnjava i u tom smislu ne nudi niti jedan dokaz zašto je radna knjižica u periodu nakon 16. maja 1991. godine u više navrata zaključivana po proteku određenog perioda. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i u ovom dijelu neosnovani“.
44. Ustavni sud ukazuje da je u toj odluci, također, istakao: „ [n]ajzad, apelantica tvrdi da je Okružni sud drugačije postupao u istoj stvari i poziva se na presudu tog suda u predmetu D.K. S tim u vezi, Ustavni sud najprije ukazuje da ukazivanje na samo dvije odluke istog suda u povodu istog pravnog i činjeničnog pitanja ne može biti osnov za zaključak da postoje 'očigledne i dugoročne razlike' u praksi suda, koje dovode u pitanje princip pravne sigurnosti koji je segment prava na pravično suđenje (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1527/10 od 24. aprila 2013. godine, stav 32, dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). […] Ustavni sud primjećuje da je Ministarstvo rada uz odgovor na apelaciju priložilo i presudu Vrhovnog suda Republike Srpske kojom je presuda na koju apelantica ukazuje kao različito postupanje preinačena i tužba odbijena. Shodno navedenom, neosnovani su apelanticini navodi i u ovom dijelu apelacije”.
45. Pored toga, imajući u vidu apelacione tvrdnje, te tvrdnje Ministarstva iz odgovora na apelaciju, Ustavni sud smatra potrebnim i da ukaže da je, odlučujući o apelaciji koju je Doma Komušinac podnijela protiv Presude Vrhovnog suda broj 11 0 U 002564 10 Uvp od 9. novembra 2011. godine (kojom je preinačena presuda Okružnog suda na koju se apelantica poziva u apelaciji), a kojom je u konačnici odbijen njen zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu kao radnici koja je bila u radnom odnosu kod istog poslodavca kao i apelantica, donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 178/12 od 26. februara 2015. godine. Ovom odlukom apelacija Dome Komušinac podnesena protiv navedene presude Vrhovnog suda odbijena je u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije sa pozivanjem na iste razloge navedene u citiranoj Odluci Ustavnog suda broj AP 3646/10 od 12. juna 2013. godine.
46. Imajući u vidu navedeno i s obzirom na to da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 3646/10 u cijelosti odnose i na ovu odluku, zbog istih razloga, Ustavni sud zaključuje da ni u konkretnom slučaju pozitivni propisi nisu proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelanticinu štetu, te da je njihova primjena zasnovana na činjenicama koje su utvrđene u postupku, a koje nisu dovedene u pitanje apelanticinim navodima, te da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi upućivalo na zaključak o različitom postupanju istog suda u istom činjeničnom i pravnom pitanju.
47. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na koje se apelantica pozvala.
b) U odnosu na „suđenje u razumnom roku“
48. Apelantica, također, smatra da joj je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, povrijeđeno pravo na „suđenje u razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
49. Ustavni sud zapaža da je apelantica 31. januara 2001. godine podnijela zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu. O njenom zahtjevu konačno je odlučeno osporenom presudom Vrhovnog suda od 3. aprila 2013. godine. Dakle, Ustavni sud će u konkretnom slučaju razmotriti dužinu postupka koji je trajao dvanaest godina i dva mjeseca.
50. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o složenom postupku.
51. Posmatrajući konkretni postupak u cjelini, Ustavni sud zapaža da se u ukupnoj dužini trajanja postupka izdvaja postupak pred Komisijom koja je o apelanticinom zahtjevu odlučila tek 30. jula 2010. godine, tj. nakon devet i po godina. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Ministarstvo u odgovoru na apelaciju koji je dalo umjesto Komisije ovako dugo trajanje predmetnog postupka pred Komisijom vezalo za veliki broj podnesenih zahtjeva toj Komisiji, oko 60.000 zahtjeva. U vezi sa tim, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Također, prema praksi Evropskog suda, hronična opterećenost sudova nije opravdanje, dok se trenutni zastoj, koji za sistem predstavlja iznenađenje, uzrokovan, naprimjer, recesijom, može opravdati efikasnim mjerama koje se preduzimaju za njegovo otklanjanje (vidi, Evropski sud, Buchholz protiv Njemačke, presuda od 6. maja 1981. godine). Naime, prema praksi Evropskog suda, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova pod uvjetom da poduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, Serija A broj 66, st. 25-32). Uzimajući u obzir navedeno i imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, a u kojem je Komisija odluku o apelanticinom zahtjevu donijela tek nakon devet i po godina, Ustavni sud smatra da se preopterećenost Komisije velikim brojem zahtjeva ne može smatrati vanrednom okolnošću, već sistemskim problemom koji je doveo do njene hronične opterećenosti. Također, Ustavni sud primjećuje da javna vlast nije preduzela korake u organiziranju rada te Komisije u skladu sa zahtjevima koje postavlja član 6. stav 1. Evropske konvencije, a da period od devet i po godina za rješavanje ovakvog zahtjeva a priori nije u skladu sa standardima navedenog člana Evropske konvencije. Dalje, posmatrajući apelanticino ponašanje, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da je apelantica tek 2010. godine od upravne inspekcije i ulaganjem urgencije tražila da o njezinom zahtjevu bude odlučeno, povodom čega je intervenirao upravni inspektor, te da nije iskoristila mogućnost ulaganja žalbe zbog šutnje administracije. Međutim, Ustavni sud ukazuje da ovu mogućnost apelantica i nije morala koristiti da bi njezin zahtjev bio riješen na vrijeme, budući da njeno nekorištenje nije sprečavalo nadležna tijela da odluče o njenom zahtjevu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3570/08 od 15. maja 2011. godine, stav 28, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelantica svojim ponašanjem doprinijela dužini postupka. Najzad, s obzirom na to da je, nakon donošenja rješenja Komisije o apelanticinoj žalbi, odnosno tužbi, kao i zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda odlučeno za oko dvije godine i osam mjeseci, ne može se zaključiti da su Ministarstvo, Okružni sud i Vrhovni sud svojim postupanjem u velikoj mjeri doprinijeli nerazumnom trajanju predmetnog postupka.
52. Uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog predmeta, te podržavajući svoju dosadašnju praksu u predmetima u kojim su pokretana skoro identična pravna pitanja (op. cit., AP 3646/10, stav 29, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelanticino pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stava 1. Evropske konvencije.
c) Pitanje naknade na ime nematerijalne i materijalne štete
53. Apelantica je postavila zahtjev za „nadoknadu materijalne i nematerijalne štete zbog dugotrajnosti postupka“.
54. Ustavni sud podsjeća da je članom 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda određeno da u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu koja se, prema stavu (2) istog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
55. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.
56. S obzirom na to da je, nakon obraćanja javnoj vlasti, postupak povodom apelanticinog zahtjeva trajao 12 godina i dva mjeseca, te da se, po mišljenju Ustavnog suda, nije radilo o predmetu koji zahtijeva posebnu hitnost (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3646/10 od 12. juna 2013. godine, tačka 31), Ustavni sud nalazi da apelantici treba na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, isplatiti iznos od 1.800,00 KM. Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište Komisije, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
57. U odnosu na apelanticin zahtjev za naknadu materijalne štete zbog dugotrajnosti postupka, Ustavni sud ukazuje da, prema Pravilima Ustavnog suda, nema nadležnost za odlučivanje o naknadi materijalne štete zbog čega nije mogao ni razmatrati ovaj apelanticin zahtjev.
Ostali navodi
58. U pogledu apelacionih navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni prava i utvrđenom činjeničnom stanju, odnosno da se zasnivaju na istim navodima koje je apelantica istaknula u pogledu kršenja prava na pravično suđenje. Budući da je Ustavni sud iznesene navode u prethodnim tačkama ove odluke već ispitao i utvrdio da su neosnovani, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelanticine navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
59. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je o apelanticinom zahtjevu za ostvarivanje prava na otpremninu, zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa, meritorno odlučeno tek nakon 12 godina i dva mjeseca od podnošenja zahtjeva za šta u najvećem dijelu odgovornost snosi Komisija, koja je prvostepenu odluku donijela tek nakon devet i po godina od podnošenja zahtjeva, a Ustavnom sudu nije ponudila relevantne razloge i obrazloženje u vezi sa navedenim.
60. Suprotno navedenom, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu činjeničnog stanja utvrđenog u upravnom postupku, te, u vezi s tim, primjenom relevantnih zakonskih odredaba na utvrđeno činjenično stanje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
61. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje tog prava vezuje za utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
62. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
63. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman