Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-857/13 (B. G.)
Odluka donesena 07. 07. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-857/13
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 857/13, rješavajući apelaciju Branka Grahovca, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Branka Grahovca podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 75 0 P 009994 12 Gž od 10. decembra 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu broj 75 0 P 009994 09 P od 21.
decembra 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Branko Grahovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čifluka, opština Šipovo, kojeg zastupa Dragan Todorović, advokat iz Šipova, podnio je 27. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 009994 12 Gž od 10. decembra 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 P 009994 09 P od 21. decembra 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda, te od JP „Putevi Republike Srpske“ Banja Luka i Preduzeća za održavanje puteva „Mrkonjićputevi“ d.o.o. Mrkonjić Grad zatraženo je 18. marta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 25. marta 2016. godine, Osnovni sud 28. marta 2016. godine, Preduzeće za održavanje puteva „Mrkonjićputevi“ d.o.o. Mrkonjić Grad 29. marta 2016. godine, a JP „Putevi Republike Srpske“ Banja Luka 11. aprila 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj 75 0 P 009994 09 P od 21. decembra 2011. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tuženi „Mrkonjićputevi“ d.o.o. Mrkonjić Grad i JP „Putevi Republike Srpske“ Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi ili prvotuženi i drugotuženi) da solidarno na apelantovoj parceli, pobliže označenoj u izreci presude, na mjestu gdje su napravili treći propusni kanal, postave cijelom širinom parcele, u dužini od 45 metara, prema rijeci Janj, propusne cijevi prečnika 600 mm, od propusnog kanala i da ga zatrpaju zemljom u nivou sa ostalim zemljištem, ili da na ime toga isplate apelantu iznos od 9.063,76 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe 22. jula 2009. godine do isplate, da solidarno nadoknade štetu za uništenih pet stabala šljive u iznosu od 614,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate. Odlučeno je da svaka strana snosi svoje troškove postupka.
6. Osnovni sud je, na osnovu izvedenih dokaza tokom postupka, utvrdio da je apelant posjednik sa dijelom 1/1 na predmetnoj parceli, te da mu je odobrena izgradnja vikend-kuće i data urbanistička saglasnost za vikend-kuću na predmetnoj parceli. Dalje je utvrđeno da su u funkciji dva ranije napravljena propusna kanala, da apelantu problem stvara treći odvodni propusni kanal koji su tuženi postavili i da je razdaljina od prvog do trećeg propusnog kanala 135 m. Zatim je, na osnovu uviđaja na licu mjesta i nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, utvrđeno da je otvoreni odvodni kanal koji ide preko apelantove parcele, u stvari, nastavak prirodnog slivnog kanala, slivne površine okolnog terena koji je na višoj koti, da je konfiguracija terena uslovila položaj tog propusnog kanala, te da vještak smatra da, i kada ne bi bilo propusnog kanala, voda bi opet išla tim slivnim kanalom, pa preko apelantove parcele, a ukoliko bi se otvoreni kanal kroz apelantovu parcelu zatvorili u betonske cijevi, voda iz rijeke bi ga punila i onemogućavala odvodnjavanje slivnih površina sa viših kota. Po mišljenju vještaka, izgradnja zatvorenog betonskog kanala ni u kojem slučaju nema stručnu opravdanost, te bi, prema njegovoj procjeni, eventualna izgradnja zatvorenog odvodnog kanala, dužine 45 metara, širine prečnika cijevi 600 mm, na dan vještačenja iznosila 9.063,76 KM. Takođe je utvrđeno da je mišljenje vještaka poljoprivredne struke da postoji mogućnost sušenja stabala voća od stalno prisutne prevelike vlažnosti, ali da se pouzdano ne može utvrditi uzrok i da to zahtijeva posmatranje određeni vremenski period, dok je na licu mjesta zatečeno šest panjeva šljiva, da na lijevoj strani kanala, gledano prema rijeci Janj, postoje dva stabla krušaka, pa se vještak nije mogao izjasniti o uzroku nastanka štete.
7. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev, jer, po ocjeni Osnovnog suda, apelant nije dokazao uzročnu vezu između štetne radnje i štetne posljedice, a uzročna veza je jedna od pretpostavki odgovornosti za štetu u smislu člana 156 u vezi sa članom 154 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Stoga, kako apelant izvedenim dokazima nije dokazao da je izvor opasnosti nastanka štete u radnjama tuženih, bilo činjenja ili propuštanja da učine, niti u djelatnosti tuženih, to, po mišljenju Osnovnog suda, ne može ni zahtijevati da sud obaveže tužene da otklone izvor opasnosti na način da postave propusne cijevi cijelom širinom njegove parcele od propusnog kanala, da ga zatrpaju, ili da mu isplate iznos od 9.063,76 KM na ime radova koje bi on s tim ciljem izveo.
8. U odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja naknade štete na ime uništenih stabala voća, Osnovni sud je zaključio da je osnovan prigovor zastarjelosti u smislu člana 376 stav 1 ZOO, jer je u toku postupka utvrđeno da je šteta nastala do proljeća 2006. godine, a tužba za naknadu štete je podnesena 22. jula 2009. godine.
9. Presudom Okružnog suda broj 75 0 P 009994 12 Gž od 10. decembra 2012. godine apelantova žalba je odbijena, a Presuda Osnovnog suda broj 75 0 P 009994 09 P od 21. decembra 2011. godine je potvrđena.
10. Okružni sud je u cijelosti prihvatio činjenično utvrđenje i pravne zaključke prvostepenog suda. U obrazloženju presude Okružni sud je ukazao da je odredbom člana 156 ZOO propisano da svako može zahtijevati od drugoga da ukloni izvor opasnosti od koga prijeti znatnija šteta njemu ili neodređenom broju lica, kao i da se uzdrži od djelatnosti od koje proizilazi uznemiravanje ili opasnost štete (stav 1), a ako se nastanak uznemiravanja ili štete ne može spriječiti odgovarajućim mjerama, sud će na zahtjev zainteresovanog lica odlučiti da se preduzmu odgovarajuće mjere za sprečavanje nastale štete ili uznemiravanja ili da se otkloni izvor opasnosti na trošak držaoca izvora opasnosti, ako to ovaj sam ne učini (stav 2). Nadalje je ukazano da je odredbom člana 154 ZOO propisano da ko drugome prouzrokuje štetu dužan je da je nadoknadi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Okružni sud je dalje naveo da se apelantov tužbeni zahtjev odnosi na otklanjanje uzroka opasnosti od štetnih uticaja vode koja se slijeva na njegovu parcelu, te da bi postojala odgovornost zbog štetnih uticaja, potrebno je utvrditi postojanje pravno relevantne uzročne veze, odnosno da li je izgradnja trećeg propusnog kanala u koji nisu postavljene odvodne cijevi uzrok štete čije otklanjanje apelant traži, te da li je treći odvodni propusni kanal za koji su sporni mjesto i način kako je napravljen uzrok opasnosti. U obrazloženju presude je dalje navedeno da je na osnovu izvedenog dokaza vještačenjem vještaka građevinske struke utvrđeno da je otvoreni odvodni kanal koji ide preko apelantove parcele nastavak prirodnog slivnog kanala slivne površine okolnog terena koji je na višoj koti, da je zbog toga lociran na datom mjestu upravo da bi evakuisao sakupljenu vodu sa viših kota kroz trup puta, a kada ne bi bilo propusta, voda bi opet išla tim slivnim kanalom pa preko apelantove parcele, ugrožavala bi i rušila put, a ukoliko bi se otvoreni kanal kroz apelantovu parcelu zatvorio u betonske cijevi, voda bi ga iz rijeke Janj punila i onemogućavala odvodnjavanje slivnih površina sa viših kota, dok površina iznad betonskih cijevi ne bi bila upotrebljiva za poljoprivredu zbog malog sloja zemlje iznad cijevi. Prema mišljenju vještaka, u navedenim okolnostima izgradnja zatvorenog betonskog kanala nema opravdanost. Pošto su nalaz i mišljenje vještaka kojim apelant nije prigovarao, osim paušalno, niti je predlagao izvođenje dokaza drugog vještaka relevantan materijalni dokaz za pravilnu odluku suda u ovoj pravnoj stvari, to je prvostepeni sud, po mišljenju Okružnog suda, pravilnom ocjenom izvedenih materijalnih dokaza dao valjano i logično obrazloženje svoje odluke. Takođe, Okružni sud je ukazao da apelant nije dokazao ni opravdanost svoje tvrdnje da su tuženi odgovorni za nastalu štetu - sušenje stabala voća na njegovoj parceli, jer se na ove okolnosti nedvosmisleno izjasnio vještak poljoprivredne struke.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da su sudovi prilikom donošenja osporenih presuda pogrešno utvrdili da ne postoji uzročna veza između napravljenog trećeg propusnog kanala koji skuplja otpadne vode i štete koju prouzrokuje voda. Smatra da su tuženi odgovorni za naknadu štete u smislu čl. 31 i 51 Zakona o javnim putevima RS, prvenstveno iz razloga što su bez apelantove saglasnosti i odobrenja sagradili propusni kanal preko njegove parcele.
b) Odgovor na apelaciju
12. Osnovni i Okružni sud su u odgovoru na apelaciju naveli da smatraju da nisu povrijeđena apelantova prava garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te su predložili da se apelacija odbije kao neosnovana. Tuženi su u svojim odgovorima, takođe, naveli da smatraju da je apelacija neosnovana.
V. Relevantni propisi
13. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 154.
(1)Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
[...] Član 156.
(1)Svako može zahtijevati od drugoga da ukloni izvor opasnosti od kog prijeti znatnija šteta njemu i li neodređenom broju lica, kao i da se uzdrži od djelatnosti od koje proizlazi uznemiravanje ili opasnost štete, ako se nastanak uznemiravanja ili štete ne može spriječiti odgovarajućim mjerama. (2)Sud će na zahtjev zainteresovanog lica narediti da se preduzmu odgovarajuće mjere za sprječavanje nastanka štete ili uznemiravanja, ili da se otkloni izvor opasnosti, na trošak držaoca izvora opasnosti, ako ovaj sam to ne učini. [...]
14. U Zakonu o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 i 49/09), tekst koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporenih odluka, relevantne odredbe glase:
Član 2.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. [...] Član 7.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI. Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 75 0 P 009994 12 Gž od 10. decembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporenu presudu primio 4. januara 2013. godine, a apelacija je podnesena 27. februara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
19. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
21. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
22. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na postupak obavezivanja tuženih na otklanjanje opasnosti od štete, odnosno na predmet građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
23. Suština navoda apelacije koji se odnosi na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da su redovni sudovi, odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu, pogrešno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo.
24. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
25. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li su pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
26. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da su sudovi u apelantovom predmetu detaljno razmotrili sva sporna pitanja i da su uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava dali iscrpna obrazloženja zašto smatraju da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, te da nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, tj. odredbe ZOO. Naime, apelant je tužbenim zahtjevom tražio otklanjanje opasnosti od nastanka materijalne štete koja je nastala izgradnjom trećeg propusnog kanala, ali su sudovi u predmetnom parničnom postupku, na osnovu izvedenih dokaza, prvenstveno nalaza i mišljenja vještaka građevinske i poljoprivredne struke, utvrdili da apelant izvedenim dokazima nije dokazao da je izvor opasnosti nastanka štete u radnjama tuženih, te da, stoga, ne može ni zahtijevati da sud obaveže tužene da otklone izvor opasnost na način da postave propusne cijevi cijelom širinom njegove parcele od propusnog kanala, da ga zatrpaju ili da mu isplate iznos od 9.063,76 KM na ime radova koje bi on s tim ciljem izveo. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe materijalnog prava na kojim su redovni sudovi utemeljili svoju odluku, Ustavni sud smatra da, suprotno apelantovim navodima, dato obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti da ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na apelantovu štetu.
27. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
28. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da apelacija kršenje ovog prava vezuje za primjenu materijalnog prava a imajući u vidu elaboraciju iz prethodnih tačaka ove odluke u kojima je zaključeno da u konkretnom slučaju nije bilo proizvoljnosti kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni materijalnog prava, Ustavni sud i apelantove navode o kršenju prava na imovinu smatra neosnovanim.
VIII. Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi, primjenom relevantnih odredaba ZOO, koja nije arbitrarna, odbili apelantov tužbeni zahtjev.
30. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
31. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman