Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3243/13 (D.A.)

Odluka donesena 07. 07. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3243/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 07. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-3243/13, rješavajući apelaciju D.A. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D.A. podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 K 086970 13 Kž od 16.

maja 2013. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 K 086970 06 K od 23. januara 2013. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. D.A. iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Siniša Marić, advokat iz Banjaluke, podnio je, 19. jula 2013. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 K 086970 13 Kž od 16. maja 2013. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 K 086970 06 K od 23. januara 2013. godine.

2. Osnovni sud je rješenjem broj 71 0 K 086970 06 K od 25. aprila 2012. godine apelantu postavio Z.K., advokata iz Banjaluke, za branioca po službenoj dužnosti, u krivičnom predmetu protiv apelanta zbog produženog krivičnog djela teška krađa iz člana 148. stav 3. u vezi sa stavom 1. u sticaju sa krivičnim djelom razbojništva iz člana 150. „KZ RS-posebni dio Krivičnog zakona Republike Srpske“.

3. Osnovni sud je presudom broj 71 0 K 086970 06 K od 23. januara 2013. godine apelanta oglasio krivim da je radnjama bliže opisanim u izreci presude počinio produženo krivično djelo teške krađe iz člana 222. stav 1. tačka 1. u vezi sa članom 221. stav 1. Krivičnog zakonika RS (u daljnjem tekstu: KZ RS) pa mu je izrekao kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca. Apelant je u smislu člana 98. stav 1. „ZKP“, pored ostalog, obavezan da naknadi ovom sudu troškove koji se odnose na nagradu braniocu po službenoj dužnosti, advokatu Z.L. u označenom novčanom iznosu u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti ove presude, pod prijetnjom izvršenja.

4. Istom presudom, na osnovu člana 289. „ZKP“ odbijena je optužba da su apelant i optuženi G.M. radnjama bliže opisanim u izreci presude počinili produženo krivično djelo teška krađa iz člana 222. stav 1. tačka 1. u vezi sa članom 221. stav 1. KZ RS. U skladu sa članom 99. „ZKP“ određeno je da troškovi krivičnog postupka padaju na teret budžeta RS.

5. Okružni sud je presudom broj 71 0 K 086970 06 K od 23. januara 2013. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu Osnovnog suda.

6. Iz obrazloženja presude proizilazi da je apelant protiv prvostepene presude blagovremeno izjavio žalbu zbog odluke o troškovima postupka, a što predstavlja žalbeni osnov iz člana 363. stav 1. tačka 4. i 367. stav 2. Zakon o krivičnom postupku (“Službeni list SFRJ”, br., 3/90, 27/90 i “Službeni glasnik RS”, br. 4/93, 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01, u daljem tekstu: ZKP) koji zakon se primjenjuje u ovoj krivično pravnoj stvari u smislu člana 423. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (“Službeni glasnik RS”, broj 53/12, u daljem tekstu: ZKP RS).

7. Nadalje, iz obrazloženja presude proizilazi da se suština apelantovih žalbenih navoda svodila na tvrdnju da je sud u konkretnom slučaju trebao primijeniti član 98. stav 1. i član 100. ZKP i osloboditi ga dužnosti plaćanja troškova krivičnog postupka, s obzirom da bi plaćanjem troškova bilo dovedeno u pitanje njegovo izdržavanje i izdržavanje lica koje dužan da izdržava. Također, apelant je tvrdio i da je u odbijajućem dijelu presude nepravilno primijenjen člana 99 ZKP.

8. Okružni sud je ukazao da je članom 98. stav 1. ZKP propisano da će sud kada optuženog oglasi krivim izreći u presudi da je dužan da naknadi troškove krivičnog postupka, a članom 100. istog zakona da je nagradu i nužne izdatke branioca dužno platiti zastupano lice, a ako je optuženom bio postavljen branilac, pa bi plaćanjem nagrade i nužnih izdataka, bilo dovedeno u pitanje izdržavanje optuženog i lica koje je on dužan da izdržava, nagrada i nužni izdaci branioca isplatiće se iz budžetskih sredstva suda.

9. Okružni sud je zaključio da će apelant biti u mogućnosti da plati dosuđene troškove obzirom da je mlad i zdrav, pa da je i u mogućnosti da obezbjedi sredstva za plaćanje dosuđenih troškova. S tim u vezi je ukazano i da se izvršenje presude u pogledu troškova krivičnog postupka, shodno članu 134. ZKP, vrši po odredbama koje važe za izvršni postupak. Stoga su apelantove tvrdnje da nije u mogućnosti platiti troškove postupka ocjenjene neosnovanim. Neosnovanim su ocijenjeni i žalbeni navodi da je u odbijajućem dijelu presude prilikom odlučivanja o troškovima postupka nepravilno primijenjen ZKP, te je ukazano da se prvostepeni sud prilikom odlučivanja o tom djelu troškova postupka, pravilno pozvao na član 99. ZKP.

10. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom Okružnog suda i Osnovnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

11. Apelant tvrdi da mu u odnosu na djela za koja je oglašen krivim i za koja mu je izrečena kazna zatvora nije određen branilac po službenoj dužnosti jer u odnosu na ta djela nije predviđena obavezna odbrana odnosno da u odnosu na ta djela nije bio zastupan po braniocu po službenoj dužnosti obzirom da isti nije bio i postavljen kao branilac za ta djela. Apelant je istakao da se postupak vodio zajedno po svim tačkama optužnice bez razdvajanja postupka po tačkama optužnice za krivično djelo za koje mu je postavljen branilac od tačka optužnice za krivično djelo za koje odbrana po službenoj dužnosti nije obavezna, a da je branilac prisustvovao cjelokupnom toku krivičnog postupka koji nije razdvojen na opisani način.

12. Slijedom navedenog, apelant smatra da, s obzirom da je postupak okončan odbijajućom presudom u odnosu na krivično djelo za koje mu je postavljen branilac po službenoj dužnosti, te da nije imao postavljenog branioca za krivično djelo za koje je oglašen krivim i osuđen, to je primjenom člana 100. stav 1. ZKP, sud morao odrediti da troškovi postupka na ime naknade branioca po službenoj dužnosti padaju na teret budžeta RS.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4.) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su Okružni i Osnovni sud pri donošenju osporenih presuda primjenili relevantno pravo kada su ga obavezali da nadoknadi i dio troškova krivičnog postupka koji se odnosi na nagradu braniocu po službenoj dužnosti. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).

16. Ustavni sud ukazuje da su u obrazloženju osporenih odluka dati iscrpni razlozi i obrazloženja zbog čega je apelant obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka i u dijelu koji se odnosio na nagradu advokatu po službenoj dužnosti, a koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Na temelju dokumenta koji su mu predočeni Ustavni sud nije mogao zaključiti da u konkretnom slučaju nisu postojali uslovi za određivanje branioca po službenoj dužnosti propisani članom 70. ZKP koji se primjenjivao u konkretnom slučaju obzirom da je apelantu optužnicom stavljeno na teret da je počinio krivična djela u sticaju za koja je zaprijećena kazna zatvora od 10 godina. Također, apelant ne osporava i ne dovodi u pitanje stručnu pomoć postavljenog branioca. Pri tome je evidentno da je Okružni sud cijenio apelantovu situaciju i dao razloge zašto je obavezao apelanta na plaćanje troškova odnosno zašto smatra da je apelant u mogućnosti da obezbjedi sredstva za plaćanje troškova. Nadalje, naknada i nagrada braniocu po službenoj dužnosti određeni u osporenoj presudi isplaćeni su iz budžeta suda, pa je apelant obavezan da ih nadoknadi sudu u ostavljenom roku odnosno ako to ne učini u postupku prinudnog izvršenja koji se provodi po pravilima Zakona o izvršnom postupku. Najzad, apelant u konkretnom slučaju ne tvrdi da je postupak prinudne naplate pokrenut kao i da je od njega traženo da, bez obzira na svoju finansijsku situaciju, plati iznos na koji je obavezan (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, X protiv Njemačke, aplikacija broj 9365/81, Odluka o dopustivosti, 6. maj 1982. godine).

17. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3243/13 (D.A.) | Sudska praksa | Aktio