Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2089/16 (A. J.)

Odluka donesena 07. 07. 2016.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija preuranjena
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2089/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 07. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-2089/16, rješavajući apelaciju Amera Jusufagić, na osnovu člana 18. stav 1., stav 3. tačka l. i stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Amer Jusufagić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 268042 16 Kž od 6. maja 2016. godine, u odnosu na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Amer Jusufagić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 268042 16 Kž od 6. maja 2016. godine, u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Amer Jusufagić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Senad Huremović, advokat iz Tuzle, podnio je 16. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 268042 16 Kž od 6. maja 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba, podnesena protiv prvostepenog rješenja kojim je apelantu, nakon potvrđivanja optužnice, kojom je apelant (zajedno sa drugim optuženim K. J. i K. B.) optužen zbog krivičnog djela - nasilničko ponašanje - iz člana 362. stav 2. u vezi sa stavom 1., a sve u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), u sticaju sa krivičnim djelom – iznuda - iz člana 295. stav 1. u vezi sa članom 31. KZ FBiH i krivičnim djelom – teška krađa – iz člana 287. stav 3. u vezi sa stavom 1. tačka d), a sve u vezi sa članom 31. i 54. KZ FBiH, produžen pritvor za dva mjeseca iz razloga propisanih odredbom člana 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) i pritvor po tom rješenju može trajati najduže do 27. juna 2016. godine.

2. U svom obrazloženju, između ostalog, Kantonalni sud navodi da apelant neosnovano svojom žalbom osporava postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanja, odnosno produženje pritvora. Naime, Kantonalno tužilaštvo Tuzlanskog kantona je podiglo optužnicu kojom je apelant optužen zbog predmetnih krivičnih djela, koja optužnica je i potvrđena, čime je potvrđena i osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela za koje je i optužen, a da osnovana sumnja proizlazi i iz dokaza koje je dostavio kantonalni tužilac uz potvrđenu optužnicu. Dalje se navodi, da osnovana sumnja da je apelant učinio krivično djelo nasilničko ponašanje, u sticaju sa krivičnim djelom iznuda i teška krađa, proizlazi između ostalog, i iz iskaza svjedoka oštećenog E. S., koji je određeno naveo šta se desilo kritične noći, iz zapisnika o prepoznavanju osoba i fotodokumentacija proizlazi da je oštećeni E. S. prepoznao apelanta (kao i druge optužene) kao počinioca krivičnog djela nasilničko ponašanje i iznuda. Kantonalni sud, konstatuje da imajući u vidu dostavljene dokaze, da se neosnovano žalbom ukazuje da je prvostepeni sud izveo pogrešan zaključak o postojanju osnovane sumnje. Također se navodi, da neosnovano apelant žalbom osporava postojanje posebnih uvjeta za produženje pritvora propisanih odredbom člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH, kojom je propisano da se prema određenoj osobi, ako postoji osnovana sumnja da je učinila krivično djelo, pritvor može odrediti, odnosno produžiti, ako naručite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Kantonalni sud dalje navodi, da je tačno da apelant prama izvodu iz kaznene evidencije nije osuđivan zbog istovrsnih krivičnih djela, ali je osuđivan zbog drugih krivičnih djela i to za krivično djelo iz člana 239. stav 3. (ko neovlašteno posjeduje opojnu drogu, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine) KZ FBiH i za krivično djelo iz člana 23. Zakona o osiguranju putničkih motornih vozila (svaka osoba koja ima u posjedu ili u vlasništvu vozilo u uporabi u Federaciji, na cestama ili u područjima dostupnim javnosti i koja ne pribavi osiguranje od odgovornosti prema trećim osobama, koje proizlazi iz prometnih nezgoda, kaznit će se zatvorom od 30 dana do tri godine), pa imajući u vidu da je apelant (zajedno sa drugim optuženim) u jednom danu, u vremenu od nepuna dva sata, počinio tri krivična djela, prema jednoj osobi od kojih je jedno krivično djelo nasilničko ponašanje, a drugo iznuda u sticaju sa krivičnim djelom teška krađa, te činjenicu da je apelant lošeg imovnog stanja, te da se za navedena krivična djela može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna, i Kantonalni sud nalazi da navedene okolnosti jesu naročite okolnosti koje ukazuju na opravdanu bojazan da bi optuženi boravkom na slobodi mogao ponoviti krivično djelo za koje je optužen.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelant svoje navode o povredama prava na koje se pozvao, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, odnosno da je Kantonalni sud u osporenoj odluci pogrešno primijenio procesno i materijalno pravo

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 1., stav 3. tačka l) i stav 4. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 1., stav 3. tačka l) i stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

l) apelacija je preuranjena (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) U odnosu na navode o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. U konkretnom slučaju, apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978 godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem i svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi presude Evropskog suda Quinn, od 22. marta 1995. godine, serija A- 311, i Winterwerp, od 24. oktobra 1979, serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP FBiH, koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

7. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud ukazuje da je apelantu, produžen pritvor nakon potvrđivanja optužnice Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona, jer su sudovi smatrali da je to neophodno, iz razloga propisanih odredbom člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH, odnosno da postoji opravdana bojazan da bi apelant (a i drugi optuženi) boravkom na slobodi mogao ponoviti krivična djela za koje je optužen, a za koja krivična djela se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH propisano da, ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti, ako naručite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka.

8. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji ništa što bi opravdalo apelantove tvrdnje da njegovo lišavanje slobode i produžavanje pritvora nije bilo u skladu sa procedurom koja je propisana nacionalnim zakonom, odnosno da je suprotno bilo kojem standardu člana 5. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

b) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

9. U vezi sa ovim navodima (koji suštinski pokreću pitanje kršenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije), Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje da li apelant ima, ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može odgovoriti dok je postupak u toku. Saglasno praksi Ustavnog suda i Evropskog suda, pitanje da li je poštovano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u načelu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

10. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26).

11. Saglasno navedenome, imajući u vidu odredbe člana 18. stav 3. tačka l) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija, u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, preuranjena

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 1., stav 3. tačka l) i stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2089/16 (A. J.) | Sudska praksa | Aktio