Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1350/15 (F. Č., Š. H., Z. K., E. K., T. K. i F. B.)
Odluka donesena 20. 07. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vanparnični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Eksproprijacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1350/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-1350/15, rješavajući apelaciju Fikrete Čehajić i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Fikreta Čehajić, Šuhreta Hadžajlić, Zehra Krajnović, Edvin Krajnović, Tarik Krajnović i Fatima Beganović, protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 V 077818 14 Gž od 12. februara 2015. godine i rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 V 077818 15 Rev od 17. avgusta 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
Fikreta Čehajić, Šuhreta Hadžajlić, Zehra Krajnović, Edvin Krajnović, Tarik Krajnović i Fatima Beganović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnijeli su 23. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 V 077818 14 Gž od 12. februara 2015. godine, a predmetna apelacija je u Ustavnom sudu evidentirana pod brojem AP-1350/15. Nakon toga, apelanti su 4. septembra 2015. godine Ustavnom sudu dostavili apelaciju sa rješenjem Apelacionog suda broj 96 0 V 077818 15 Rev od 17. avgusta 2015. godine, kojim je revizija apelanata, izjavljena protiv rješenja Apelacionog suda od 12. februara 2015. godine, odbijena kao neosnovana. Apelanti se prilikom dostave apelacije od 4. septembra 2015. godine nisu pozvali na broj AP-1350/15, tako da je ta apelacija zavedena kao nova apelacija pod brojem AP-4117/15. S obzirom na to, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, donio odluku o spajanju predmeta broj AP-1350/15 i AP-4117/15 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1350/15.
U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je revizija apelanata, kao protivnika predlagača, koju su izjavili protiv rješenja Apelacionog suda od 12. februara 2015. godine kojim su odbijene žalbe apelanata i predlagača (Brčko distrikt Bosne i Hercegovine) izjavljene protiv rješenja Osnovnog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 V 077818 14 V od 24. septembra 2014. godine, kojim je određena naknada za nekretnine eksproprisane djelimičnim rješenjem Odjeljenja za prostorno planiranje i imovinsko pravne poslove od 17. decembra 2013. godine, apelantima kao ranijim suvlasnicima za njihove suvlasničke dijelove, te je obavezan predlagač da apelantima isplati određene novčane iznose.
U toku postupka, utvrđeno je, pored ostalog, da su rješenjem Odjeljenja za prostorno planiranje i imovinsko pravne poslove Vlade Brčko distrikta BiH, eksproprisane nekretnine u vlasništvu apelanata kao suvlasnika sa odgovarajućim suvlasničkim dijelom, te da im nije isplaćena naknada, jer pred organom uprave, stranke nisu postigle sporazum o visini naknade. Nadalje, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da je tržišna vrijednost nekretnina utvrđena procjenom Direkcije za finansije – Komisija za utvrđivanje iznosa naknade u postupku eksproprijacije (u daljnjem tekstu: Komisija). Također je navedeno da je Komisija, nakon obavljenog uviđaja na licu mjesta i uvida u Prostorni plan Brčko distrikta BiH 2007.-2017. godine, utvrdila tržišnu vrijednost predmetnih nekretnina u skladu sa odredbama Zakona o eksproprijaciji nekretnina u Brčko distriktu BiH i Pravilnikom o načinu utvrđivanja iznosa naknade u postupku eksproprijacije nekretnina, cijeneći sve parametre koji utiču na visinu naknade (površina zemljišta, vrijednost za pristup zemljišta, zona gdje se zemljište nalazi, vrijednost za upotrebu i faktor atraktivnosti). Isto tako, navedeno je da nalaz vještaka građevinske struke Z. B. nije prihvaćen iz razloga što je za utvrđenu vrijednost predmetnih nekretnina, koristio podatke koji se odnose na zemljište druge katastarske opštine, potom zemljište koje se ne nalazi u kompleksu zemljišta koje je predmet eksproprijacije, te na poslovni prostor, a predmet eksproprijacije je poljoprivredno zemljište. Osim toga, vještak građevinske struke je zbog buduće namjene ovog zemljišta, zaključio da se radi o građevinskom zemljištu, a kojim zaključkom sud nije vezan, jer se radi o pravnom pitanju, dok je status predmetnog zemljišta definisan prostornim planom Brčko distrikta BiH 2007.-2017. godine i nalazi se u zoni rada i industrije. Najzad, konstatovano je da afekciona vrijednost, na koju se pozivaju apelanti, i koja predstavlja posebnu subjektivnu vrijednost koja nije procjenjiva objektivnim mjerilima, nema značaj u postupku eksproprijacije, iz razloga što se u postupku eksproprijacije utvrđuje tržišna vrijednost zemljišta u momentu izuzimanja, dok se kod procjene afekcione vrijednosti uzima u obzir samo vrijednost koju određena stvar ima za određeni subjekt, bez obzira na njenu tržišnu vrijednost.
Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelanti se pozivaju i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozivaju, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman