Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5331/13 (R. D.)
Odluka donesena 07. 07. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građanski postupak
- Suvlasništvo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5331/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-5331/13, rješavajući apelaciju Ramiza Drljevića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ramiza Drljevića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 018917 13 Rev od 19. novembra 2013.
godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 018917 10 Gž od 15. februara 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ramiz Drljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Blagaja, Mostar, kojeg zastupa Semir Guzin, advokat iz Mostara, podnio je 27. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 018917 13 Rev od 19. novembra 2013. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 018917 10 Gž od 15. februara 2013. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 018917 06 P od 11. maja 2010. godine utvrđeno je da je apelant suvlasnik i suposjednik sa dijelom od 9/10 stambene zgrade izgrađene na nekretnini kč. 6/122, njiva površine 1.106 m2, upisane u zk. ul. br. 23 k.o. Blagaj koja odgovara nekretnini kč. br. 1223/1 u pl. 167 k.o. Blagaj, a koji dio u naravi predstavlja: isključivo vlasništvo na jednom sedmerosobnom stanu, površine 111,05 m2, koji se nalazi na visokom prizemlju, u zapadnom dijelu zgrade; isključivo vlasništvo na jednom podrumu ispod ovog stana, također u zapadnom dijelu zgrade, površine 23,54 m2; isključivo vlasništvo na jednoj garaži ispod stana, također u zapadnom dijelu zgrade, površine 29,91 m2; suvlasništvo sa udjelom od 2/3 u jednom dvosobnom stanu, površine 51,91 m2, koji se nalazi na visokom prizemlju, u istočnom dijelu zgrade; suvlasništvo sa udjelom od 2/3 u jednom podrumu ispod ovog stana, također u istočnom dijelu zgrade, površine 23,54 m2.
3. Također, utvrđeno je da je tužena D.Š. (u daljnjem tekstu: tužena), suvlasnica i suposjednica sa dijelom od 1/10 stambene zgrade izgrađene na nekretnini identičnoj kao k.č. 6/122, njiva površine 1.106 m2, upisana u Z.K. ulošku broj 23 k.o. Blagaj, po novom premjeru katastarskog operata nekretnina identična kao k.č. 1223/1, upisana u pl. broj 167 k.o. Blagaj, a koji udio u naravi predstavlja: suvlasništvo sa udjelom od 1/3 u jednom dvosobnom stanu, površine 51,91 m2, koji se nalazi na visokom prizemlju, u istočnom dijelu zgrade i suvlasništvo sa udjelom od 1/3 u jednom podrumu ispod ovog stana, također u istočnom dijelu zgrade, površine 23,54 m2. Isto tako, dosljedno prednjem utvrđeno je da su apelant sa dijelom od 9/10 i tužena sa dijelom od 1/10, suvlasnici i suposjednici nekretnine identične kao k.č. 6/122, njiva površine 1.106 m2, upisana u Z.K. ulošku broj 23 k.o. Blagaj, po novom premjeru katastarskog operata identična kao k.č. 1223/1, upisana u posjedovnom listu broj 167 k.o. Blagaj, na kojoj je izgrađena predmetna zgrada i koje zemljište služi za redovnu upotrebu zgrade, kao i da je tužena dužna priznati apelantu iskazano pravo vlasništva na spornoj nekretnini, te trpjeti da se briše sa svojim postojećim suvlasničkim udjelom na istoj. U obrazloženju presude Općinski sud je konstatovao da je udovoljio tužbenom zahtjevu jer je utvrdio da je apelant dosjelošću stekao pravo suvlasništva na dijelu zgrade kao nekretnine.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 018917 10 Gž od 15. februara 2013. godine žalba tužene je uvažena i prvostepena presuda je preinačena na način da je tužbeni zahtjev apelanta odbijen kao neosnovan. U obrazloženju presude je navedeno da je zahtjev za utvrđivanje suvlasništva u suprotnosti sa zahtjevom za utvrđenje isključivog vlasništva na pojedinim dijelovima zgrade, a i kada bi se prihvatilo da je postavljeni zahtjev dioba nekretnina, tužbom nisu obuhvaćeni svi suvlasnici.
5. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 58 0 P 018917 13 Rev od 19. novembra 2013. godine reviziju odbio. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da iz činjenica koje su utvrđene u toku postupka proizlazi da su apelant i tužena kao brat i sestra upisani kao suvlasnici sa dijelom od 1/3, na nekretnini označenoj kao kč. 6/122, njiva površine 1.106 m2, na kojoj nekretnini se nalazi, ali nije upisana, predmetna stambena zgrada, te da to znači da je apelant mogao tražiti utvrđenje samo vanknjižnog suvlasništva na zgradi (što nije jasno naglašeno u tužbenom zahtjevu) a zemljišnoknjižno suvlasništvo na nekretnini koja služi za redovnu upotrebu te zgrade. U vezi s tim, istaknuto je da je suvlasništvo je po članu 15. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, vlasništvo više osoba na nepodijeljenoj stvari, kada je dio svake od tih osoba određen srazmjerno cjelini (idealni dio). Dakle, utvrđeno je da navedeni zakon dozvoljava utvrđenje i vanknjižnog vlasništva (a time i suvlasništava), koje na temelju presude ne može biti provedeno u zemljišnim knjigama, ali može biti osnova za dokazivanje savjesnog posjeda i zaštite prava.
6. S druge strane, utvrđeno je da je drugostepeni sud pravilno primjenio materijalno pravo kada je istakao da se ne može utvrditi suvlasništvo na nekretnini koja služi za redovnu upotrebu kada nisu tužbom obuhvaćeni svi suvlasnici, koji u takvom postupku imaju položaj jedinstvenih materijalnih suparničara. Naime, utvrđeno je da je F.D., sestra parničnih stranaka, također suvlasnik na nekretnini koja služi redovnoj upotrebi zgrade, pa je i ona trebala biti stranka u postupku, a da činjenica da je ona sačinila ugovor o darovanju koji nije proveden u zemljišnoj knjizi sama za sebe nije relevantna, jer dok se ne izmjeni stanje u javnoj knjizi ona je suvlasnik, a može to prestati provođenjem ugovora, sudskom presudom ili drugim zakonom određenim načinom. Dakle, utvrđeno je da u konkretnom slučaju suvlasništvo F.D. nije prestalo jer ni kao stranka u ovoj parnici nije mogla svojom izjavom priznati ili osporiti zahtjev apelanta, što je nužno imajući u vidu njen suvlasnički dio, pa se stoga sudska presuda nije mogla zasnivati na pretpostavci da će se provesti ugovor o darovanju kojim bi njeno suvlasništvo bilo prenijeto na apelanta. Također, utvrđeno je da je učešće svih suvlasnika u parnici za utvrđenje vanknjižnog vlasništva na zgradi nužno jer se traži i utvrđenje drugačijih idealnih dijelova suvlasništva na nekretnini koja služi redovnoj upotrebi te zgrade, pa se presuda ne bi mogla provesti u javnoj knjizi (u odnosu na nekretninu na kojoj je zgrada), niti bi moglo biti izvršeno brisanje upisa bez obuhvaćanja svih suvlasnika na toj nekretnini. Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da je u takvoj situaciji i zahtjev za diobu vanknjižnog vlasništva na zgradi neosnovan, te je odlučio kao u izreci presude.
7. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava od strane Kantonalnog suda i Vrhovnog suda. Naime, apelant problematizira stav Vrhovnog suda koji se tiče utvrđenja vanknjižnog, odnosno zemljišnoknjižnog suvlasništva. Osim toga, apelant tvrdi da je neosnovan stav Kantonalnog suda da se ne može utvrditi suvlasništvo na nekretnini koja služi za redovnu upotrebu kada nisu tužbom obuhvaćeni svi suvlasnici, koji u takvom postupku imaju položaj jedinstvenih materijalnih suparničara, navodeći da je F.D., svoj suvlasnički dio, temeljem ugovora o darovanju poklonila apelantu, te da je njegova uknjižba u zemljišnim knjigama u toku. U suštini, apelant smatra da je dokazao osnovanost svog predmetnog tužbenog zahtjeva, te da su Kantonalni sud i Vrhovni sud u osporenim odlukama odbili njegov zahtjev proizvoljno primjenjujući materijalno pravo, čime su povrijedili njegova prava na pravično suđenje i imovinu.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i s tim u vezi pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
11. Razmatrajući navode apelanta Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Vrhovni sud dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke kojima su odbili apelantov predmetni tužbeni zahtjev primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Vrhovni sud je dao argumentovane razloge vezane za činjenicu da je apelant mogao tražiti utvrđenje samo vanknjižnog suvlasništva na zgradi (što nije jasno naglašeno u tužbenom zahtjevu) a zemljišnoknjižno suvlasništvo na nekretnini koja služi za redovnu upotrebu te zgrade. Osim toga, Kantonalni sud je dao i jasne razloge zbog čega se ne može utvrditi suvlasništvo na nekretnini koja služi za redovnu upotrebu kada nisu tužbom obuhvaćeni svi suvlasnici, koji u takvom postupku imaju položaj jedinstvenih materijalnih suparničara. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman