Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5418/13 (S. G.)

Odluka donesena 07. 07. 2016.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Zastara
  • Stanarsko pravo
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5418/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 07. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-5418/13, rješavajući apelaciju Stjepana Gašpara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stjepana Gašpara podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 2 P 003657 13 Rev od 17. septembra 2013.

godine, presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 2 P 003657 12 Gž 2 od 10. januara 2013. godine i presude Općinskog suda u Livnu, Odjeljenje suda u Tomislavgradu broj 068-2-P-07-000589 od 28.

septembra 2011. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Stjepan Gašpar (u daljnjem tekstu: apelant), trenutno nastanjen u Njemačkoj, kojeg zastupa Nijaz Dervišević, diplomirani pravnik, uposlenik odvjetničkog ureda Branka Ivankovića iz Širokog Brijega, podnio je 30. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 2 P 003657 13 Rev od 17. septembra 2013. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 2 P 003657 12 Gž 2 od 10. januara 2013. godine i presude Općinskog suda u Livnu, Odjeljenje suda u Tomislavgradu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 068-2-P-07-000589 od 28. septembra 2011. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 068-2-P-07-000589 od 28. septembra 2011. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev podnesen protiv Osnovne škole „Stjepan Radić“ Prisoje (u daljnjem tekstu: prvotužena, odnosno tuženi) i Nikole Šola (u daljnjem tekstu: drugotuženi, odnosno tuženi) kojim je tražio da se utvrdi da je apelant korisnik i nositelj stanarskog prava na stanu koji se nalazi u mjestu Prisoje (u općini Tomislavgrad) u stambenoj zgradi br. 15. dvosoban stan, II kat, ulaz 2 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te da se obaveže drugotuženi da mu u roku od 30 dana po pravomoćnosti presude preda predmetni stan u posjed i nesmetano korištenje slobodan od osoba i stvari, kao i da se tuženi obvežu da mu solidarno naknade troškove postupka u iznosu od 2.410,00 KM. Istom presudom obavezan je apelant da drugotuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.152,80 KM.

3. Općinski sud je istakao da je apelant u tužbi naveo da je on nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu čiji je davatelj na korištenje prvotužena, da je ugovor o korištenju stana sa tadašnjom stambeno komunalnom zajednicom Duvno zaključio 21. jula 1989. godine, te da, sukladno odredbama ZOSO-a, nije nikad trajno napuštao stan, a na privremeni rad u inozemstvo je otišao uz suglasnost i ugovor tadašnjeg Republičkog komiteta za obrazovanje, a mjesto prebivališta nije nikada napuštao. Nadalje, Općinski sud je istakao da je apelant u tužbi naveo da predmetni stan nikad nije proglašavan privremeno napuštenim sukladno odredbama Zakona o korištenju napuštenih stanova kao ni odredbama Zakona o privremeno napuštenim stanovima, jer za takav postupak nije bilo zakonitog osnova, niti je prvotužena kao davatelj stana raskinula ugovor o korištenju stana, tako da je on i dalje zakoniti nositelj stanarskog prava. Apelant je u tužbi naveo da su uz njegovu suglasnost do 1995. godine u stanu boravile dvije kolegice, a da je on dolazio redovito svaka tri mjeseca kako bih provjeravao stan, te da je nakon toga, 1995. godine u stan bespravno uselio drugotuženi Nikola Šola koji u stanu još uvijek boravi, a da nikad od strane prvotužene kao davatelja stana nije opomenut zbog protuzakonitog korištenja stana iako se stan nalazi u neposrednoj blizini škole. Općinski sud je naveo da je prvotužena u odgovoru na tužbu navela da nije dala sadašnjem posjedniku stana stan na korištenje niti zna kako je on stupio u posjed stana, pa nije ni mogla podnijeti tužbu zbog bespravnog zaposjedanja stana, zbog čega je po njenom mišljenju tužba trebala biti usmjerena na onoga tko apelantu priječi posjedovati stan, jer prvotužena ne sudjeluje u postupku otkupa stana. Drugotuženi je tokom postupka istakao da osporava podnesenu tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev ujedno ističući da podnosi prigovor zastare te prigovor nedostatka aktivne i pasivne legitimacije, predlažući da se tužbeni zahtjev kao neosnovan odbije uz naknadu troškova parničnog postupka.

4. Općinski sud je u presudi precizirao dokaze koji su provedeni u toku postupka, te, između ostalog, naveo da je među parničnim strankama sporno da li je apelant podnio tužbu u zakonom propisanom roku, jer drugotuženi tvrdi da je apelantovo potraživanje zastarjelo. Općinski sud je naveo da se, dovodeći u vezu provedeni dokazni postupak sa postavljenim tužbenim zahtjevom, ne može izvući zaključak o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva jer je tužba podnesena po isteku roka zastare. Naime, predmet tužbe je utvrđivanje bespravnog korištenja stana i vraćanje stana u posjed zakonitom korisniku stana, a članom 30. Zakona o stambenim odnosima, je propisana apsolutna zastara podnošenja ovakvoga zahtjeva u roku tri godine od dana nezakonitog useljenja pa do pokretanja postupka. Inače rok od tri godine za apsolutnu zastaru je prekluzivan i njegovim istekom se ne može uspješno ostvarivati povrijeđeno pravo iz stambenih odnosa. Imajući u vidu da je u konkretnom slučaju drugotuženi Nikola Šola uselio u predmetni stan 1995. godine, a da je predmetna tužba podnesena 8. maja 2003. godine, Općinski sud je zaključio da je nastupila zastara podnošenja tužbe i postavljanja tužbenog zahtjeva, dakle, nastupila je zastara potraživanja predviđena članom 30. Zakona o stambenim odnosima. Konačno, Općinski sud je obrazložio da odbija apelantov tužbeni zahtjev imajući u vidu da je teret dokaza na apelantu, koji nije u skladu sa čl. 7, 102, 123. i 126. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ broj 53/03; u daljnjem tekstu: ZPP) dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva.

5. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je presudom broj 68 2 P 003657 12 Gž 2 od 10. januara 2013. godine odbio žalbu i potvrdio presudu Općinskog suda od 28. septembra 2011. godine. Kantonalni sud je u obrazloženju presude prije svega naveo činjenično utvrđenje prvostpenog suda, nakon čega je ukazao da je odredbom člana 30. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, propisano da na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine, dok je odredbom člana 30. stav 7. istoga zakona određeno da pretekom roka iz stava 2. ovoga člana ne isključuje se pravo davatelja stana na korištenje da zahtjeva ispražnjenje stana odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina. Imajući u vidu naprijed navedeno i utvrđeno činjenično stanje prvostepenog suda, materijalne dokaze u spisu, te nespornu činjenicu da apelant već duži period ne koristi predmetni stan i da su isti koristile druge osobe, a do dana donošenja drugostepene presude drugotuženik, da apelant nije podnio zahtjev niti je stambeni organ po službenoj dužnosti donio rješenje o ispražnjenju stana u roku od tri godine od dana nezakonitog useljenja u stan, odnosno u daljnjem roku od pet godina to nije tražio davatelj stana na korištenje, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev apelanta, dajući za svoju odluku valjane razloge koje je u cijelosti prihvatio i taj sud. Kantonalni sud je istakao da je prvosetpeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primjenio materijalno pravo, zaključivši da nije napravljena niti jedna povreda odredaba parničnog postupka na koje taj sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 68 2 P 003657 13 Rev od 17. septembra 2013. godine apelantova revizija je odbijena kao neosnovana. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je predmet spora apelantov zahtjev da se utvrdi da je nosilac stanaskog prava na predmetnom stanu, te da se drugotuženi obaveže da mu isti preda u posjed. Vrhovni sud je istakao da iz činjenica koje su utvrdili nižestepeni sudovi proizilazi, da je apelant od prvotužene 1974. godine dobio rješenje o dodjeli predmetnog stana, da je 21. jula 1989. godine zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana, da je 28. septembra 1987. godine sa Republičkim komitetom za obrazovanje, nauku, kulturu i fizičku kulturu SR BiH zaključio ugovor o upućivanju na rad na određeno vrijeme do 31. augusta 1991. godine radi izvođenja nastave djeci jugoslavenskih građana privremeno zaposlenih u inostranstvu, te da je rješenjem Ministarstva građevinarstva, obnove i prostornog uređenja i zaštite okoliša Hercegbosanskog kantona, Livno od 14. januara 2003. godine apelantova žalba odbijena, čime je postalo pravosnažno prvostepeno rješenje organa Općine Livno kojim je odbačen kao neblagovremen apelantov zahtjev za povrat stana. Nakon što je naveo činjenično utvrđenje nižestepenih sudova, Vrhovni sud je ponovio i pravni zaključak prvostepenog i drugostepenog suda, istakavši da je drugostepeni sud pravilno primjenio materijalno pravo i pri tome nije počinio povrede postupka, kada je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu. Naime, prigovori revizije koji se odnose na povrede postupka su paušalno navedeni, i odnose se na ocjenu dokaza ali u odnosu na odluku prvostepenog suda, zbog čega su i odbijeni, jer se u reviziji može isticati samo prigovor povrede postupka učinjene pred drugostepenim sudom (član 240. stav 1. taka 1. ZPP-a). Vrhovni sud je podsjetio da je apelant u predmetnom zahtjevu tražio da se na osnovu njegovog stanarskog prava drugotuženi iseli iz stana i njemu preda stan u posjed, naglasviši da apelant svoj tužbeni zahtjev zasniva na stanarskom pravu zbog čega se nije moglo odlučivati o predaji u posjed stana, već samo o njegovom pravu da zahtjeva iseljenje drugotuženog kao bespravnog korisnika.

7. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 30 stav 1. Zakona o stambenim donosima („Službeni list BiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89) i Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 11/98 i 19/99) propisana mogućnost da zainteresirano lice podnese zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka protiv lica koje nezakonito useli u stan koji je u društvenoj svojini. Apelant je takav zahtjev podnio organu uprave koji je odbacio njegov zahtjev kao neblagovremen. Odluka organa uprave je postala konačna i pravosnažna. Budući da je utvrđeno da je drugotuženi u stanu od 1995. godine, a da je tužba podnijeta 2003. godine, proizilazi da je pravilan zaključak suda da je prošao i daljnji rok od 5 godina za povrat predmetnog stana, nakon što je bespravni korisnik uselio u stan. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je apelantov zahtjev, iako postavljen na predaju u posjed, u osnovi zahtjev za iseljenje bespravnog korisnika, koji je podnijet nakon proteka svih zakonskih rokova za odlučivanje o istom. Nadalje, Vrhovni sud je zaključio da je apelant sa članovima svoje porodice napustio stan i nije ga koristio u vrijeme stupanja na snagu Zakona o napuštenim stanovima („Službeni list RBiH“ br. 6/92, 8/92, 16/92, 13/94, 3/95 i 9/95), tj. 1992. godine zbog čega je predmetni slan bio u statusu napuštenog stana, sa svim posljedicama koje su imali nosioci stanarskog prava na napuštenim stanovima. Naime, po tom Zakonu, nosiocima stanarskog prava koji su napustili stan u periodu od 30. aprila 1990. godine privremeno je prestalo pravo korištenja na stanu koji su do tada koristili. Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99, 54/01 i 29/03) su propisana pravila po kojima nosilac stanarskog prava može tražiti povratak u stan koji je proglašen napuštenim, sa zakonskim rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana nadležnom organu uprave i odredbom da ako ne podnese zahtjev u roku prestaje mu stanarsko pravo. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je istakao da apelant kao nosilac stanarskog prava nije ni tvrdio da je u roku podnio zahtjev za povrat stana nadležnom organu uprave, pa je primjenom člana 5. stav 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, prestalo njegovo stanarsko pravo na predmetnom stanu. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da u predmetnoj pravnoj situaciji nisu relevantni revizijski prigovori apelanta da je drugotuženi bespravni korisnik, da je apelant napustio stan jer je bio poslan na rad u inostranstvo, kao i činjenica da nije nikad raskinut ugovor o korištenju stana. Također, Vrhovni sud je istakao da je pravilno primjenjeno materijalno pravo kada je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu, jer je stanarsko pravo apelanta po zakonu prestalo, a kao davalac stana na korištenje nije pasivno legitimisan za zahtjeva za iseljenje bespravnog korisnika.

8. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant videi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelant smatra da je pobijana prvostepena presuda rezultat pogrešne primjene odredbi ZPP-a, što je dovelo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i utjecaja na donošenja zakonite i pravične odluke.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud primjećuje prije svega da su u konkretnom slučaju radi tužbenom zahtjevu apelanta kojim je tražio da se na osnovu njegovog stanarskog prava drugotuženi Nikola Šola isteli iz predmetnog stana i preda ga njemu u posjed i nesmetano korištenje slobodan od osoba i stvari. Suprotno apelantovim navodima Ustavni sud smatra da su Općinski sud, Kantonalni sud i konačno Vrhovni sud u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, redovni sudovi su utvrdili da je u konkretnom slučaju nastupila zastara predviđena članom 30. Zakona o stamabnim odnosimada budući da je apelant zahtjev za iseljenje bespravnog koristnika podnio nakon proteka svih zakonskih rokova za odlučivanje o istom. Pri tome, redovni sudovi su dali sasvim jasna i dovoljna obrazloženja zašto je neovnovan apelantov tužbeni zahtjev, a što Ustavnom sudu ne djeluje proizvoljno. Ovo pogotovo, kada se ima u vidu činjenica da je gotovo sve što je istakao u apelaciji apelant istakao i u postupku po žalbi, odnosno u revizionom postupku na šta su se Kantonalni sud i Vrhovni sud očitovali, te zaključio da žalba, odnosno revizija apelanta nije osnovana.

13. Ustavni sud primjećuje da osim nezadovoljstva osporenim odlukama, apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, niti da je primjena propisa materijalnih i procesnih bila proizvoljna, niti Ustavnom sudu tako proizilazi iz obrazloženja osporenih odluka, niti iz provedenog postupka proizilazi da su povrijeđeni standardi prava na pravično suđenje i dom. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja, ili pitanja iz Evropske konvencije na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5418/13 (S. G.) | Sudska praksa | Aktio