Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3531/13 (A. K. i Zlatko)
Odluka donesena 07. 07. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Protek roka
- Građanski postupak
- Pristup sudu
- Nadležnost suda
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građevinsko zemljište
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se donosi zakon o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 19
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-3531/13
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3531/13, rješavajući apelaciju Aide Krainović i Zlatka Krainovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka c), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Aide Krainović.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog dužine trajanja postupka koji je okončan Rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 277550 12 Rev od 23. maja 2013. godine.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantici Aidi Krainović u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati Aidi Krainović zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se apelacija Aide Krainović, izjavljena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 277550 12 Rev od 23. maja 2013. godine, Rješenja Kantonalnog suda Sarajevo broj 09 0 P 007921 07 Gž od 6. oktobra 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj P-1242/02-A od 14.
septembra 2006. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zlatka Krainovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 277550 12 Rev od 23. maja 2013. godine, Rješenja Kantonalnog suda Sarajevo broj 09 0 P 007921 07 Gž od 6.
oktobra 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj P- 1242/02-A od 14. septembra 2006. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Aida Krainović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 12. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: broj 65 0 P 277550 12 Rev od 23. maja 2013. godine, Rješenja Kantonalnog suda Sarajevo broj 09 0 P 007921 07 Gž od 6. oktobra 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj P-1242/02-A od 14. septembra 2006. godine. Dana 10. juna 2014. godine apelantica je dostavila dopunu apelacije, iz koje proizlazi da se apelaciji pridružuje Zlatko Krainović (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Sarajeva. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Fuada Karahasana kao suprotne strane u postupku ( u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 12. aprila 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi dostavili su odgovor na apelaciju u periodu od 18. aprila do 27. aprila 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelantica i drugoapelant, kao tužitelji, pokrenuli su postupak tužbom protiv tuženog 27. maja 2002. godine.
6. Općinski sud je donio Rješenje broj P-1242/02-A od 14. septembra 2006. godine kojim je odbacio tužbu apelantice i drugoapelanta (kao tužiteljâ) kojom su tražili da sud utvrdi da se k. č. 107 i 59 k. o. Sarajevo XLV, po novom premjeru k. č. broj 627 k. o. Sarajevo IV, u posjedu tužiteljâ, na istočnoj strani prostiru cijelom dužinom do parcele k. č. 70 k. o. Sarajevo XLV, po novom premjeru parcele broj 629 k. o. Sarajevo IV, i ukinuo sve provedene radnje. Istom presudom tužitelji su obavezani nadoknaditi troškove postupka tuženom.
7. U obrazloženju rješenja Općinski sud je istakao šta je tužbeni zahtjev tužiteljâ, koji su naveli da su tužitelji i njihovi prednici od davnina posjednici parcela označenih kao k. č. br. 59 i 107, k. o. Sarajevo XLV, po novom premjeru parcela broj 627 k. o. Sarajevo IV, sa kućom u ul. Sepetarevac broj 2. Tuženi je posjednik parcele k. č. 58 u istoj katastarskoj općini, koju je stekao kupoprodajom. Na granici k. č. 58 (k. č. 628 po novom premjeru) prema k. č. 70, 59 i 107 nalazio se zid koji je predstavljao granicu k. č. 58 prema k. č. 70 i 59, pa se zid uslijed dotrajalosti urušio, što je prema navodima tužbe tuženi iskoristio i izgradio objekat. Tužitelji su također ukazivali na razliku u upisanim kvadratima na parceli koja je nastala upisom u službenu evidenciju (katastar).
8. Općinski sud je ocjenom navoda stranaka i izvedenih dokaza, u skladu s odredbom člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio sljedeće činjenično stanje: uvidom u zemljišno-knjižne izvatke za zk. ul. XLV/21 i XLV/128 k. o. Sarajevo sud je utvrdio da parcele k. č. 59 i 107 predstavljaju zemljište u državnom vlasništvu, da su tužitelji suvlasnici kuće - zk. tijela II, sagrađene na k. č. 107, te nositelji prava korištenja na zemljištu pod zgradom koje služi upotrebi zgrade na toj parceli, kao i da je apelantica nositelj prava korištenja na parceli k. č. 59 s dijelom 1/6. Na osnovu zemljišno-knjižnog izvatka za zk. uložak XLV/138 k. o. Sarajevo sud je utvrdio da je parcela 209, koja predstavlja zemljište ispod stambeno-poslovnog objekta i dvorište, državno vlasništvo, te da je tuženi upisan kao vlasnik stambeno-poslovnog objekta izgrađenog na toj parceli i nositelj prava korištenja na zemljištu na toj parceli. Uvidom u kopiju katastarskog plana broj 6/1- 4/4 k. o. Sarajevo XLV za parcele 59, 107, 209, 58 i 70, kao i u nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke sa priloženim skicama, sud je našao da, prema gruntovnom premjeru, parcele 59 i 107 istočnim dijelom graniče sa parcelom 209, sve k. o. Sarajevo XLV, a prema novom katastarskom premjeru parcela 627 graniči sa parcelom 628/3, sve k. o. Sarajevo IV. Uvidom u dopunu nalaza i mišljenja vještaka Općinski sud je utvrdio da je parcela 209 nastala cijepanjem od parcele 58, te da su prije tog cijepanja parcele 59 i 107 graničile sa parcelom 58.
9. Općinski sud nije posebno cijenio ostale izvedene dokaze jer je našao da nisu od značaja za utvrđivanje činjeničnog stanja relevantnog za odlučivanje o ovoj pravnoj stvari. Naime, već na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog ocjenom obrazloženih dokaza, sud je utvrdio da je tužba tužiteljâ nedopuštena, te da sud nije nadležan za odlučivanje o ovoj pravnoj stvari, pa nije bilo potrebno posebno obrazlagati ostale izvedene dokaze. Općinski sud je naveo da je tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje da se parcele starog premjera k. č. 59 i 107 k. o Sarajevo XLV, po novom premjeru k. č. 627 k. o. Sarajevo IV, na istočnoj strani prostiru cijelom dužinom do parcele k. č. 70 k. o. Sarajevo XLV po starom premjeru, što po novom premjeru predstavlja k. č broj 629 k. o. Sarajevo IV, te da se tužitelji nalaze u posjedu tih parcela, što znači da tužitelji tužbom traže da se utvrde određene činjenice, tj. da se utvrdi lokacija parcela 59 i 107 u odnosu na druge parcele.
10. Općinski sud je naveo da je odredbom člana 54. ZPP-a izričito propisano da se tužba za utvrđenje može podnijeti kada je to posebnim propisom predviđeno ili kad tužitelj ima pravni interes da sud ustanovi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa. Zakon, dakle, ne predviđa mogućnost da se tužbom traži utvrđenje određenih činjenica, pa je tužba tužiteljâ kojom se traži utvrđenje činjeničnog stanja iz tog razloga nedopuštena.
11. Kako se tužbenim zahtjevom traži i utvrđenje da se tužitelj nalazi u posjedu parcela k. č. 59 i 107, i to upravo sa površinom i lokacijom koja bi bila utvrđena presudom suda, a koje utvrđenje nije dopušteno prema odredbama ZPP-a, to tužba nije dopuštena ni u ovom dijelu koji se odnosi na utvrđenje posjeda, pa je iz tog razloga Općinski sud tužbu tužitelja odbacio i donio odluku kao u izreci.
12. Osim toga, prema mišljenju Općinskog suda, tužbu bi valjalo odbaciti i zbog nenadležnosti suda, bez obzira na to da li se smatra da se radi o utvrđujućoj tužbi iz člana 54. ZPP-a ili o konstitutivnoj tužbi. Naime, tužitelji tužbom traže da se utvrdi lokacija i površina parcela koje, prema izvedenim dokazima, ne odgovaraju postojećem katastarskom i gruntovnom stanju, pa se ovom tužbom faktički traži promjena oblika i površine parcela 59 i 107 k. o. Sarajevo XLV, odnosno 627 k. o. Sarajevo IV po novom premjeru, a time i parcela sa kojima ove parcele trenutno graniče. Općinski sud je naveo da nije nadležan da odlučuje o ovako postavljenom tužbenom zahtjevu, pozivajući se na odredbu člana 19. Zakona o građevinskom zemljištu Federacije BiH, jer je utvrdio da sve predmetne parcele predstavljaju gradsko građevinsko zemljište, te o promjeni oblika i površine tih parcela nadležan je da odlučuje isključivo upravni organ u predviđenom postupku. Zbog toga je sud apsolutno nenadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Općinski sud je naveo da i činjenični navodi tužbe ukazuju na to da se ne radi o stvari koja je u sudskoj nadležnosti. Naime, tužitelji ukazuju na to da je izlaganjem podataka 1971. g, odnosno prilikom uspostavljanja novog katastra, bez znanja tužiteljâ, predmetno zemljište (sadašnja parcela k. č. 209) oduzeto od njegovih parcela k. č. 107 i 59, a pripojeno parceli k. č. 58 tuženog, a na graničnom zidu istok-zapad je dopisan znak pripadanja u korist parcele 58. Tužitelji, dakle, smatraju da je došlo do greške u upravnom postupku, te ovom tužbom nastoje ispraviti tu navodnu pogrešku. Iz ovih navoda proizlazi da se ne radi o građanskopravnom odnosu o kojem se, u skladu s odredbom člana
1. ZPP-a raspravlja i odlučuje u sudskom parničnom postupku, već o upravnoj stvari. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je, primjenom odredbe člana 54. stav 1. ZPP-a, kao i odredbe člana 16. ZPP-a, tužbu odbacio i ukinuo sve provedene radnje. Općinski sud je odluku o troškovima postupka donio na osnovu člana 386. ZPP-a, imajući u vidu da je tuženi u cijelosti uspio u ovom sporu.
13. Protiv prvostepenog rješenja tužitelji su izjavili žalbu, koju je Kantonalni sud Rješenjem broj 09 0 P 007921 07 Gž od 6. oktobra 2010. godine odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.
14. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud proveo postupak i donio odluku, a da pri tome nije povrijedio niti jednu odredbu ZPP-a koja bi utjecala na pravilnost odluke. Također, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud, pravilnom ocjenom dokaza, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pa nema potrebe za zakazivanjem rasprave.
15. Nadalje, Kantonalni sud navodi da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo u odnosu na utvrđujuću tužbu iz člana 54. ZPP-a, kao i da je tužbu trebalo odbaciti zbog nenadležnosti u skladu sa čl. 6. i 19. Zakona o građevinskom zemljištu. Kantonalni sud je našao za potrebno pojasniti da se iz z. k. za parcelu k. č. 58 k. o. Sarajevo, upisana u z. k. u. XLV, vidi da je na ime tuženog upisano pravo korištenja na osnovu člana 6. Zakona o nacionalizaciji, što će reći da tuženi ima pravo vlasništva na navedenoj parceli, koje je zaštićeno članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, a koju imovinu je sud dužan štititi u skladu sa standardima prava na imovinu iz navedenog protokola. Također, Kantonalni sud je istakao da je u našem pravnom sistemu način stjecanja prava vlasništva reguliran Zakonom o vlasničko-pravnim odnosima koji, u relevantnim odredbama, predviđa način stjecanja prava vlasništva, a tužitelji nisu dokazali da su na jedan od načina predviđenih zakonom stekli vlasništvo na parceli tuženog k. č. 58.
16. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tužiteljâ, donio Rješenje broj 65 0 P 277550 12 Rev od 23. maja 2013. godine kojim je reviziju odbio, a dopunu revizije od 23. januara 2011. godine odbacio.
17. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da su tužitelji podnijeli reviziju zbog povrede odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se revizija usvoji i oba nižestepena rješenja preinače tako da se tužbenom zahtjevu udovolji ili da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
18. Vrhovni sud je zaključio da revizija nije osnovana. Vrhovni sud je naveo da tužitelji u reviziji ukazuju da su obje nižestepene odluke zahvaćene povredom odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članom 54. stav 1. ZPP-a. S tim u vezi, Vrhovni sud navodi da je postojanje pravnog interesa za utvrđenje određenog prava ili pravnog odnosa pretpostavka za dopuštenost tužbe za utvrđenje (član 54. stav 2. ZPP-a). Pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe za utvrđenje ne postoji kada njezin podnositelj traži utvrđenje činjenica, kao u konkretnom slučaju (da se utvrdi da se njihove parcele k. č. br. 107 i 59 k. o. Sarajevo XLV, po novom premjeru k. č. broj 627 k. o. Sarajevo IV, u posjedu tužiteljâ, na istočnoj strani prostiru cijelom dužinom do parcele k. č. broj 70 k. o. Sarajevo XLV, po novom premjeru parcele k. č. broj 629 k. o. Sarajevo IV), kako to pravilno zaključuju nižestepeni sudovi. Suprotno prigovoru tužiteljâ iz revizije, Vrhovni sud nalazi da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, odredbu člana 19. Zakona o građevinskom zemljištu (,,Službene novine FBiH“ broj 25/03) kada su zaključili da sud nije nadležan da u parničnom postupku odlučuje o tužbenom zahtjevu kojim se traži utvrđenje činjenice da se tužitelji nalaze u posjedu k. č. br. 59 i 107, i to sa površinom i lokacijom koja bi bila utvrđena presudom, kojom bi se mijenjao oblik i površina parcele gradskog građevinskog zemljišta, utvrđenih regulacionim planom i planom parcelacije. Kako predmetne parcele predstavljaju gradsko građevinsko zemljište, to je, i po ocjeni Vrhovnog suda, pravilan stav nižestepenih sudova kada smatraju da bi usvajanje tužbenog zahtjeva imalo za posljedicu promjenu oblika i površina ovih parcela i da je za odlučivanje o takvom zahtjevu isključivo nadležan organ uprave. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelantica u apelaciji ističe povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu. Apelantica u opširnoj apelaciji i prilozima navodi tok postupka, kao i ostale postupke koji se vode u vezi sa spornim dijelom parcele (oko 20 m ). U suštini, apelantica osporava zaključak redovnih sudova kojim je tužba tužiteljâ odbačena, kao i primjenu procesnog i materijalnog prava, konkretno člana 54. ZPP-a. Apelantica je istakla povredu prava na suđenje pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, odnosno ukazala da je sudija iz vijeća koje je donijelo drugostepenu presudu u rodbinskim vezama s tuženim (tako što je suprug sutkinje u srodstvu s punicom tuženog jer su unuci od dva brata). Nadalje, apelantica je ukazivala i da je postupak trajao nerazumno dugo (konkretni postupak je pokrenut 27. maja 2002. godine), te ukazuje na ostale postupke koji se vode oko 20 godina. Apelantica u ovom dijelu traži da joj Ustavni sud dosudi na ime nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka iznos od 10.000,00 KM , kao i da se njoj dosude troškovi postupka. Apelantica je također ukazala na povredu prava na pristup sudu, kao i povredu načela jednakosti stranaka. Apelantica je navela dio odluke drugostepenog suda kojim se utvrđuje pravo na imovinu tuženog, te je u vezi s navedenim istakla „diskriminatorski odnos“ prema apelantici.
b) Odgovor na apelaciju
20. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana.
21. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su navodi iz apelacije neosnovani i da nije došlo do povrede prava koje apelanti navode u apelaciji.
22. Općinski sud je naveo da je odluka donijeta na osnovu materijalnih propisa, što je obrazloženo u odluci Općinskog suda.
23. Tuženi je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana, referirajući se na navode iz apelacije.
V.Relevantni propisi
24. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu, u vrijeme primjene od strane redovnih sudova, glasi:
Član 54.
(1) Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave. (2) Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili, kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa.
(3) Ako odluka o sporu zavisi o tome postoji li ili ne postoji neki pravni odnos koji je tokom parnice postao sporan, tužilac može pored postojećeg zahtjeva istaknuti i tužbeni zahtjev da sud utvrdi da takav odnos postoji, odnosno da ne postoji, ako je sud pred kojim parnica teče nadležan za takav zahtjev.
(4) Isticanje zahtjeva prema odredbi stava 3. ovog člana neće se smatrati preinakom tužbe.
25. Zakon o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 67/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 19.
Oblik i površina parcele gradskog građevinskog zemljišta može se mijenjati samo u skladu sa postupkom privođenja zemljišta namjeni, na osnovu prostornog plana ili plana parcelacije.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Dopustivost u odnosu na drugoapelanta
28. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda. Član 18. stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;
29. Drugoapelant se pridružio apelanticinoj apelaciji 10. juna 2014. godine, navodeći da se zbog odsustva iz Sarajeva naknadno pridružuje apelaciji. Imajući u vidu da apelantica osporava rješenje Vrhovnog suda koje je, kako sama apelantica navodi, primljeno 12. juna 2013. godine, a kako proističe i iz dostavnice koju je dostavio Vrhovni sud, te kako drugoapelant isto nije doveo u pitanje, činjenica je da se drugoapelant pridružio apelaciji nakon proteka roka za podnošenje apelacije, kako je predviđeno članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, zbog čega Ustavni sud zaključuje da drugoapelant apelaciju nije podnio blagovremeno jer odsustvo iz Sarajeva nije razlog za nepodnošenje apelacije u roku.
30. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je u odnosu na drugoapelanta odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Dopustivost u odnosu na apelanticu
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Vrhovnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 12. juna 2013. godine, a apelacija je podnesena 12. augusta 2013. godine, tj. u roku od 60 dana ( 60. dan je bila nedjelja, 11. august 2013. godine), kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelantica pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njezina prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
35. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...] Suđenje u razumnom roku
a) Relevantna načela
36. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
37. Evropski sud je dalje ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgeseprotiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, Serija A, broj 228-B, stav 18).
b) Period koji se uzima u obzir
38. Ustavni sud konstatira da je apelantica u predmetnom postupku podnijela tužbu 27. maja 2002. godine, a da je konačnu odluku Vrhovni sud donio 23. maja 2013. godine. Dakle, cjelokupan predmetni postupak je trajao deset godina, 11 mjeseci i 25 dana.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
39. Ustavni sud primjećuje da je apelantica, zajedno sa drugoapelantom, podnijela tužbu, te je odredila svoj tužbeni zahtjev o kojem u konačnici nije meritorno ni odlučeno jer su redovni sudovi našli da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 54. ZOO-a, kao ni drugih relevantnih zakona koji utječu na sudsku nadležnost za odlučivanje o tužbenom zahtjevu na način kako su to tražili tužitelji. Nadalje iz osporenih odluka proizlazi da je prvostepenom sudu trebalo četiri godine i skoro šest mjeseci da donese rješenje kojim odbacuje tužbu, Kantonalnom sudu skoro četiri godine da odluči o žalbi i potvrdi prvostepeno rješenje, dok je Vrhovni sud o reviziji odlučivao dvije godine i sedam mjeseci i potvrdio nižestepena rješenja. Ustavni sud, dakle, primjećuje da redovni sudovi nisu dali bilo kakvo obrazloženje zbog čega im je trebalo ovoliko vremena da odbace tužbu. Stoga, imajući u vidu cjelokupnu dužinu trajanja postupka od devet godina i jedanaest mjeseci od dana podnošenja tužbe u postupku koji je okončan odbacivanjem tužbe, Ustavni sud smatra da u predmetnom postupku nisu zadovoljene garancije iz člana 6. Evropske konvencije u pogledu donošenja odluke u razumnom roku.
40. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A, broj 194, stav 21. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). U konkretnom slučaju činjenica da je apelantica čekala oko deset godina da bi se u konačnici odlučilo da se tužba odbacuje sasvim sigurno ne zadovoljava ove uvjete. Također, iako Ustavni sud nalazi da su sudovi na tri instance podjednako doprinijeli dužini postupka, ali, imajući u vidu da je rješenje postalo pravomoćno odlukom Kantonalnog suda osam godina nakon podnošenja tužbe, teret dužine trajanja postupka je na strani nižestepenih sudova.
41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
d) Pitanje naknade nematerijalne štete
42. Apelantica je tražila da joj se naknadi šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka u iznosu od 10.000,00 KM. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Imajući u vidu citirane odredbe Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da bi u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantici trebalo isplatiti iznos od 1.500,00 KM. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Ostali aspekti prava na pravično suđenje
43. Apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog samog odlučenja redovnih sudova, odnosno zbog činjenice da su redovni sudovi tužbu odbacili i ukinuli provedene radnje, kao i utvrdili nenadležnost suda, te ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Također, apelantica ukazuje na pristrasnost sutkinje koja je odlučivala u drugom stepenu u postupku po žalbi, a koja je, kako apelantica navodi, u rodbinskim vezama s tuženim. Apelantica je ukazivala na povredu prava na pristup sudu i povredu načela jednakosti strana.
44. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
45. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
46. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi proveli dokazni postupak, te nakon nesporno utvrđenih činjenica zaključili da je predmet tužbenog zahtjeva utvrđivanje odlučnih činjenica, za šta tužitelji nemaju opravdani interes u smislu odredbe člana 54. ZPP-a, kao i da je u svakom slučaju tužba nedopuštena jer se radi o zahtjevu koji se odnosi na promjenu oblika i površine parcela, a što je van sudske nadležnost, uz pozivanje na odredbe člana 19. Zakona o građevinskom zemljištu. Ustavni sud zaključuje da su sudovi na sve tri instance dali jasne, određene i obrazložene razloge za svoju odluku, uz primjenu relevantnih materijalnih i procesnih propisa. Osim toga, apelantica u apelaciji iznosi svoje viđenje, odnosno tumačenje odredbi, koje ničim ne dovodi u pitanje zaključke redovnih sudova, odnosno ne ukazuju na nepoštovanje bilo kojeg standarda prava na pravično suđenje, osim što ukazuje na apelanticino nezadovoljstvo osporenim odlukama.
47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim rješenjima dali jasno i precizno obrazloženje svojih stavova u pogledu utvrđenja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava koje ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo.
48. Također, apelantica je ukazivala na povredu prava na nepristrasan sud, navodeći činjenicu da je sutkinja Kantonalnog suda u rodbinskim odnosima s tuženim. U vezi s ovim apelanticinim navodima, Ustavni sud naglašava da se nepristrasnost sudije, u smislu prava na pravično suđenje, ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti sudije. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u subjektivnom smislu sudija uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. S druge strane, objektivna nepristrasnost se ne pretpostavlja, već se ona utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se postoje li u spisu objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sudija nije bio nepristrasan. Ustavni sud, također, ističe da je postojanje procedure za osiguravanje nepristrasnosti suda, odnosno pravila koja se tiču isključenja ili izuzeća sudije u određenim slučajevima, relevantan faktor koji se mora uzeti u obzir. Prema praksi Evropskog suda, postojanje ovakvih pravila u relevantnom zakonu pokazuje nastojanje zakonodavca da otkloni razumnu sumnju u pristrasnost sudije ili sudova, odnosno predstavlja pokušaj da se nepristrasnost osigura eliminiranjem uzroka koji bi mogli rezultirati sumnjom u pristrasnost. U skladu sa navedenim, propust da se poštuju pravila o izuzeću sudije može značiti da je postupak vodio sud čija se nepristrasnost može dovesti u sumnju (vidi Europski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, stav 27).
49. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelantica ukazuje na objektivnu nepristrasnost sutkinje iz drugostepenog vijeća jer je ona u rodbinskim odnosima s tuženim. Imajući u vidu apelanticine navode da se radi o rodbinskoj vezi, tj. da su suprug sutkinje i punica tuženog unuci od dva brata, Ustavni sud primjećuje da ZPP (u relevantnim odredbama koje su bile na snazi u vrijeme odlučivanja) predviđa uvjete za izuzeće sudija u određenim situacijama, ali to nije navedena situacija. Osim toga, sama „rodbinska relacija“ o kojoj apelantica govori je takve vrste da se postavlja pitanje i da li je sama sutkinja bila svjesna ove rodbinske relacije. Stoga, navodi o relacijama između sutkinje Kantonalnog suda i tuženog, sami po sebi, ne ukazuju na pristrasnost, odnosno iz dostavljene dokumentaciji ne proizlazi bilo kakva činjenica koja nesporno ukazuje na pristrasnost, osim što je apelantica nezadovoljna odlukom Kantonalnog suda, koju je potvrdio i Vrhovni sud kao sud posljednje instance. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da apelantica paušalno navodi da je navedena sutkinja „vjerovatno uticala na ukupan postupak“. Međutim, imajući u vidu sve predočene dokaze uz apelaciju, kao i obrazloženje navedenih odluka, Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da je postupajuća sutkinja iz drugostepenog vijeća prilikom odlučivanja o apelanticinoj tužbi bila pristrasna.
50. Također, apelantica je navela da joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu zbog činjenice da joj je odbačena tužba.
51. Ustavni sud konstatira da je apelantica pokrenula parnični postupak protiv tuženog radi utvrđenja, ali je tužba odbačena zbog neispunjenja uvjeta iz člana 54. ZPP-a i ostalih relevantnih propisa, a što je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da pravo na pristup sudu, garantirano u članu 6 stav 1. Evropske konvencije, nije niti može biti apsolutno pravo i ono može biti predmet ograničenja. Međutim, ta ograničenja ne mogu biti tolikog obima da „je sama suština prava umanjena“ (vidi Evropski sud za ljudska prava, Guerin protiv Francuske, presuda od 29. jula 1998, 1998-V). Dalje, ograničenje neće biti u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije ako ne služi legitimnom cilju i ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi, Bellet protiv Francuske, presuda od 20. novembra 1995, Serija A, tom 333).
52. Ustavni sud primjećuje da se stoga treba ispitati da li je odlukama suda dovedena u pitanje suština apelanticinog prava na sudsku zaštitu. U tom kontekstu Ustavni sud uviđa da su redovni sudovi zaključili da su se tužbenim zahtjevom na način na koji je apelantica to odredila, odnosno načinom na koji je istim disponirala, ostvarile zakonske pretpostavke o odbačaju tužbe kao nedopuštene iz pozivanje na član 54. ZPP-a, odnosno navodeći da apelantica traži da sud utvrdi poziciju određenih parcela u odnosu na druge parcele, a član 54. ZPP-a predviđa da se utvrđujuća tužba može podnijeti u odnosu na utvrđivanje određenog prava ili pravnog odnosa, a ne činjenica. Pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe za utvrđenje ne postoji kada podnositelj tužbe traži utvrđenje činjenica, kao što je u konkretnom slučaju tražila apelantica. Također, imajući u vidu tužbeni zahtjev sudovi su zaključili da apelantica tužbom traži izmjenu oblika i površine parcele koje ne odgovara „stvarnom stanju“ jer je došlo do greške u upravnom postupku, te su redovni sudovi uputili apelanticu na upravni postupak u skladu sa Zakonom o građevinskom zemljištu. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije dovedena u pitanje suština apelanticinog prava na pristup sudu, samo je navedeno da apelantica na drugačiji način treba postaviti svoj eventualni tužbeni zahtjev, odnosno zahtjev uputiti nadležnom upravnom organu za odlučivanje. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
53. U odnosu na apelanticine navode o povredi prava na jednakost strana, Ustavni sud primjećuje da ih ona ničim nije konkretizirala, već općenito navela, dovodeći ove navode u vezu s ishodom cjelokupnog postupka. Stoga, Ustavni sud, imajući u vidu prethodne tačke odluke u kojima je raspravio pravo na pravičan postupak, te nije utvrdio povredu standarda zagarantiranih ovim pravom, ne nalazi potrebno dodatno elaborirati ovaj navod koji nije zasnovan na bilo kojoj konkretizaciji „nejednakosti“ strana u postupku.
54. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Ostali navodi
55. Također, apelantica je navela povredu prava na imovinu, kao i povredu člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa imovinom.
56. Ustavni sud primjećuje da u vezi s navedenim pravom apelantica, u suštini, iznosi iste argumente kao i u vezi s navodima o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje, odnosno zaključuje da je zbog osporenih odluka došlo do povrede i ovog prava. Međutim, Ustavni sud primjećuje da osporenim odlukama ni na koji način nije došlo do povrede prava na apelanticinu imovinu jer o apelanticinoj imovini nije ni odlučeno osporenim rješenjima. Stoga, Ustavni sud smatra da su i apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
57. Apelantica je ukazala i na povredu člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa imovinom. Međutim, kako je već navedeno, osporenim odlukama se ne zadire u apelanticinu imovinu, te su i navodi o diskriminatorskom odnosu suda prema apelanticinoj imovini također paušalni. Ovo pogotovo jer je apelantica problematizirala stav Kantonalnog suda da tuženi ima imovinu koju je sud dužan štiti. Međutim, Ustavni sud nalazi da u konkretnom obrazloženju Kantonalnog suda nema ničega diskriminatorskog u odnosu na apelanticinu imovinu, već se radi o jednoj rečenici izvučenoj iz cijelog konteksta obrazloženja presude. Stoga Ustavni sud nalazi da su i apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. VIII.Zaključak
58. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku kada je redovnom sudu trebalo deset godina da na tri instance donese odluku kojom tužbu odbacuje, čime je povrijeđeno apelanticino pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u vezi sa suđenjem u razumnom roku.
59. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da nije došlo do pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, prava na nepristrasan sud i prava na pristup sudu kada su redovni sud donijeli odluku kojom tužbu odbacuju, uz pozivanje na relevantne materijalne i procesne zakone, s obrazloženjem koje se ne doima proizvoljnim, uz upućivanje apelantice na druge odgovarajuće postupke, kao i kada je drugostepenu presudu donijela sutkinja čiju nepristrasnost apelantica svojim navodima nije dovela u pitanje.
60. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na apelanticinu imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se osporenim odlukama nije odlučivalo o apelanticinoj imovini.
61. Ustavni sud nalazi da nema povrede člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u odnosu na imovinu jer se nije ni odlučivalo o apelanticinoj imovini i jer su navodi o diskriminaciji koji su izvučeni iz cjelokupnog konteksta paušalni.
62. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka c), člana 59. st. (1) i (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
63. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman