Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-966/15 ("Trgocoop" d.d. Ljubuški)

Odluka donesena 07. 07. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-966/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 07. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-966/15, rješavajući apelaciju "Trgocoop" d.d. Ljubuški, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Trgocoop" d.d. Ljubuški, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 64 0 Ps 022297 14 Rev od 11. decembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

"Trgocoop" d.d. Ljubuški (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mladen Šimić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 28. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 64 0 Ps 022297 14 Rev od 11. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se raskine Sporazum sklopljen pred Općinskim sudom u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) 23. februara 2007. godine radi osiguranja novčane tražbine vjerovnika (Raiffeisenlandbank Karnten), dužnika („Nativa“ d.o.o. Ljubuški) i založnog dužnika („Trgocoop“ d.d. Ljubuški), te da se temeljem usvojenog tužbenog zahtjeva ima brisati založno pravo na nekretnini založnog dužnika (nekretnina pobliže opisana u izreci prvostepene presude), pa se ima brisati zabilježba zabrane otuđenja i daljnjeg opterećivanja bez privole vjerovnika na navedenim nekretninama. Također, odbijen je i apelantov eventualni tužbeni zahtjev da se obaveže drugotuženi („Nativa“ d.o.o. Ljubuški) da mu isplati naknadu za uzrokovanu štetu u određenom novčanom iznosu.

U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je Ugovorom o kreditu od 14. februara 2007. godine, koji je sklopljen između Raiffeisenlandbank Karnten (u daljnjem tekstu: prvotužena), kao davaoca kredita, „Nativa“ d.o.o. Ljubuški (u daljnjem tekstu: drugotuženi), kao korisnika kredita i hipotekarnog dužnika, te apelanta, kao hipotekarnog dužnika II, prvotužena odobrila drugotuženom kredit u određenom novčanom iznosu, za sticanje projektno relevantnih nekretnina namijenjenih za izgradnju golf terena. Nadalje, utvrđeno je da se apelant obavezao da će s prvotuženom zaključiti sporazum radi osiguranja novčane tražbine kojim će biti zasnovano založno pravo u korist prvotužene na apelantovim nekretninama, što u naravi predstavlja distributivni centar (privredna zgrada i ekonomsko dvorište), kao i upisati zabranu raspolaganja i opterećivanja u korist prvotužene. Osim toga, u obrazloženju osporene odluke se navodi da je takav sporazum o davanju nekretnine u zalogu zaključen između drugotuženog i apelanta, kojim je pored ostalog, dogovoreno da će drugotuženi u roku od jedne godine, koliko će trajati založno pravo, isplatiti apelantu naknadu od 2% iznosa za poslovne garancije, a kao kontra jemstvo apelant jemči svojim zemljištem i obavezuje se da će nakon podmirivanja svih tražbina iz sporazuma ishoditi brisovno očitovanje od svoje poslovne banke. Isto tako, utvrđeno je da je 23. februara 2007. godine pred Općinski sudom sastavljen sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini apelanta sa identičnom sadržinom kao i prethodno navedeni sporazum, s tim da je tim sporazumom regulisano da se stranke odriču prava na pobijanje tog rješenja, da je isti uredno potpisan i potpisi ovlaštenih osoba ovjereni pečatima. Nadalje, utvrđeno je da je drugotuženi izgubio pravo korištenja radi građenja na nekretninama zbog odustanka od građenja, a da je 7. septembra 2012. godine otvoren stečaj nad drugotuženim, te da je na ispitnom ročištu priznato apelantovo potraživanje iznosa od 2% naknade za poslovnu garanciju, a da je prvotužena podnijela prijedlog za izvršenje protiv drugotužene radi naplate tražbine, procjenom i prodajom nekretnina založnog izvršenika-apelanta. U vezi s navedenim, konstatovano je da odredba člana 133. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima propisuje da se raskid ugovora ne može zahtijevati ako je strana koja se poziva na promijenjene okolnosti bila dužna u vrijeme sklapanja ugovora uzeti u obir te okolnosti ili ih je mogla izbjeći ili savladati. Dakle, zaključeno je da su konkretnom slučaju ne radi o takvim okolnostima koje u trenutku zaključenja sporazuma apelant nije mogao predvidjeti ili izbjeći, kada se predvidivost cijeni sa objektivnog stanovišta uzimajući u obzir pažnju dobrog privrednika. Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-966/15 ("Trgocoop" d.d. Ljubuški) | Sudska praksa | Aktio