Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2483/16 („Izvorna srpska demokratska stranka“ Banja Luka)
Odluka donesena 07. 07. 2016.
- Nema povrede
- Član 11. EK i član II/3.i) Ustava BiH (Sloboda okupljanja i udruživanja)
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
- Upravni spor
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izbori
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2483/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-2483/16, rješavajući apelaciju „Izvorna srpska demokratska stranka“ Banja Luka, na osnovu člana 18. stav 3. tačka
h) i stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela „Izvorna srpska demokratska stranka“ Banja Luka“, protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 Iž 022114 16 Iž od 6.
juna 2016. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela „Izvorna srpska demokratska stranka“ Banja Luka“, protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 Iž 022114 16 Iž od 6.
juna 2016. godine, u odnosu na navode o kršenju slobode udruživanja s drugim iz člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Izvorna srpska demokratska stranka“ Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelantica), podnijela je 13. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 Iž 022114 16 Iž od 6. juna 2016. godine. Također, apelantica je tražila od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru, kojom će se odgoditi izvršenje odluke Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: CIK BiH), broj 06-1-07-3-346/16 od 26. maja 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelanticina žalba podnesena protiv odluke CIK BiH, kojom je odbijena ovjera udruženja građana „Izvorna srpska demokratska stranka“ Banja Luka (apelantice), za učešće na Lokalnim izborima 2016. godine.
2. U svom obrazloženju, između ostalog, Sud BiH navodi da je prema stanju u spisu predmeta CIK BiH pravilno utvrdila činjenično stanje i pravilno primijenila materijalno pravo, jer je konstatovano da su odredbe člana 4.6 stav (3) Izbornog zakona BiH, na koje se pozvala apelantica, irelevantne za pravilno rješavanje predmetne upravne stvari, jer za ovjeru političke stranke nije bio ispunjen uslov iz odredbe člana 4.3 izbornog zakona BiH (da se apelantica nije legitimisala kao politička stranka registrovana u skladu sa zakonom), a da je notorno značenje prekluzivnog roka za podnošenje prijave, za ovjeru političkih subjekata za učešće na lokalnim izborima, tj. da ja u konkretnom slučaju krajnji rok za podnošenje prijave bio 20. maj 2016. godine, te da je odredbom člana 4.17 Izbornog zakona BiH, propisano da podnosilac prijave ima dužnost uz prijavu priložiti svu potrebnu dokumentaciju predviđenu zakonom, te je iz toga CIK BiH izvela pravilan zaključak da je nedostatak u prijavi neotklonjiv, i nije bilo razloga da se ista vraća na ispravak radi eventualne primjene odredbe člana 4.6 stav (3) Izbornog zakona BiH. Pravilno je, prema ocjeni Suda BiH CIK BiH cijenila i pravni značaj rješenja o ispravci Osnovnog suda u Banja Luci, koje je donijeto s nizom formalno-pravnih nedostataka, bez pouke o pravnom lijeku od strane sudije pojedinca, umjesto vijeća, suprotno odredbama Zakona o udruženjima i fondacijama RS. Sud BiH dalje navodi, da su u rješenju o izmjenama navedenog rješenja, u vijeću od troje sudija, sadržani novi formalno-pravni nedostatci od bitnog značaja za punovažnost rješenja, koje je donijeto pozivanjem na Zakon o političkim organizacijama, jer je u pouci o pravnom lijeku upotrjebljena neodrživa konstrukcija po kojoj „Žalba nije dozvoljena, stranke su se odrekle prava na istu, te se konstatuje da je rješenje pravosnažno danom donošenja", što imputira netačnu konstataciju da se i nadležni tužilac odrekao prava na žalbu. Sud BiH zaključuje, da je i tako isforsirana pravosnažnost rješenja, s danom donošenja 27. maj 2016. godine, koja nema značaja za pravni status apelantice, jer bi i eventualna promjena pravnog statusa iz udruženja građana u političku stranku, i kada bi bila obavljena na zakonit način, što u konkretnom nije slučaj, bila nakon proteka zakonskog roka od 135 dana za predaju prijave, prema odredbi člana 4.6 stav (1) Izbornog zakona BiH, te je irelevantna pošto se desila istekom zakonskog prekluzivnog roka.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i slobode udruživanja s drugim iz člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 3. tačka h) i stav 4. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 3. tačka h) i stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
5. S obzirom da apelantica smatra da joj je osporenim rješenjem Suda BiH, kojom je odbijena njena žalba protiv odluke CIK-a, dakle u sporu proizašlom iz izbornog procesa, povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje, koje je garantovano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud prvo mora utvrditi da li su garancije predviđene navedenim članom primjenjive na predmetni postupak.
6. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na ustaljenu praksu Europskog suda koja podržava stav da se politička prava ne smatraju građanskim pravima. Europski sud je takav stav usvojio u predmetu Pierre-Bloch v. Francuske (vidi, Pierre-Bloch protiv Francuske, aplikacija broj 24194/94, presuda iz 1997. godine), koji u bitnom nije mijenjao ni u novijoj praksi, ostajući dosljedan stavu da sporovi u vezi sa pravima i obvezama koji izviru iz pasivnog biračkog prava, u pravilu, ne spadaju u okvire građanskog ni kaznenog aspekta članka 6. Europske konvencije (vidi, između ostalih, Mutalibov protiv Azerbejdžana, aplikacija broj 31799/03, presuda iz 2004. godine, Paksas protiv Litvanije, aplikacija broj 34932/04, presuda iz 2011. godine, i Karimov protiv Azerbejdžana, aplikacija broj 12535/06, presuda iz 2014. godine). Ustavni sud zapaža da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvajao sličan stav (vidi, između ostalih, Ustavni sud, odluke br. AP 3804/08 od 15. juna 2010. godine i AP 4702/11 od 23. februara 2012. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).
7. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se radi o sporu koji je izvan okvira članka 6. stavak 1. Europske konvencije, a članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u ovom slučaju ne pruža širi obim zaštite, zbog čega su navodi apelantice inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine..
b) U odnosu na navode o povredi slobode udruživanja s drugim
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi slobode udruživanja s drugim, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 3. tačka h) i stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman